Dobri ljudi i loša košarka
Košarkaškom klubu Partizan i njegovim navijačima sledi nekoliko nategnutih nedelja. Ambicija je bila plej of ABA lige, sada je cilj opstanak najtrofejnijeg srpskog kluba u regionalnoj ligi.
Pre nekoliko godina, moj dobar prijatelj i kolega koji danas radi za jednu regionalnu sportsku televiziju ispričao mi je zanimljivu anegdotu. Naime, u vreme dok je Partizan bio stabilan i funkcionalan Evroligaš, klub je, kao uostalom i svi drugi klubovi tog renomea, redovno štampao „media guide“ brošure koje su se delile predstavnicima štampe pred početak takmičenja. I, u svakoj toj brošuri, iz godine u godinu, prvi trener Duško Vujošević imao je po rečenicu-dve predstavljanja za svakog igrača. „Dobar šuter“, te „borben“, te ovo te ono…ali jedino je, iz godine u godinu, Petar Božić uvek bio ocenjen istim komentarom. „Kapiten. Dobar čovek.“
Kako je nailazio kraj prve dekade dvadeset i prvog veka, bilo je već neko vreme jasno da je Božić, nikad više od perifernog igrača u Vujoševićevom sistemu, na izmaku snaga. U svojih osam godina službovanja u crno-belom, dobri vojnik Pera nije upisao nikad više od 3.8 poena u proseku u Evroligi (sve dalje statistike se odnose na ovo takmičenje, da naglasim), izuzev čudesne sezone 2009-10, kada je briljirao sa čak 5.3.

Petar Boćić/foto: KK Partizan
Božićevo se prisustvo pravdalo time da je dobar defanzivac – mada mu je karijerni prosek u EL pola ukradene lopte i jedan skok – i solidan trojkaš – opet, za svog veka upisao je tek 35.1% iza nekadašnje linije 6.25. Pre svega, doduše, Božić je bio – dobar čovek. Nije sad tu bilo previše razloga da mu se zamera prisustvo u timu – čovek je uglavnom bio na samom dnu rotacije, i grobari su jedino imali razloga za brigu kada se u ekstremnim situacijama hvatao plejmejkerskih dužnosti – ali je svejedno bilo simpatično kako je on uvek bio opisivan. Pera Božić? Dobar čovek, jakako.
Stereotip „dobrog vojnika u crno-belom“ počeo je baš nekako sa njegovim prelaskom iz Hemofarma. Svašta mi možemo polemisati o Vujoševićevim trenerskim ili ljudskim kvalitetima, ali jedno je ipak bilo sigurno – lukavi Podgoričanin je bio veliki majstor psihološkog ratovanja.
Jedan od koncepata koje je on vremenom stigao da uvede je i taj mitski „dobar čovek“, igrač visokih moralnih i kulturnih kvaliteta, klasično obrazovan, bibliofil i ljubitelj pozorišta, koji je pre svega odan Partizanu.
Simptomatično, taj je štih postao popularan baš nekako u vreme kada je novac počinjao da postaje problem za klub iz Humske. Polako ali sigurno, sintagma „dobar čovek“ prestala je da simbolizuje požrtvovane epizodiste i knjiške moljce poput Božića, i umesto toga počela je da se koristi za igrače koji su bili spremni da redovno prisustvuju „časovima ljubavi“, tj. igraju takmičarsku košarku u crno-belom svesni da ih možda i ne isplate. Tako su steg „dobrih momaka“ u poslednjih par godina spremno nosili Francuzi Joffrey Lauvergne i Leo Westermann, dok je Letonac Davis Bertans, i pored svojih igračkih zasluga, dospeo na grobarski stub srama zbog svojeg drskog zahteva da mu se isplate dugovanja. Vujošević lično je još i stigao javno da kaže da je neko „Lauvergne, a neko Bertans“, jasno tako stavivši do znanja da za loše ljude u njegovom klubu prosto nema mesta.

Joffrey Lauvergne
Kada je prošlog leta došlo do gotovo nasilnog razlaza između Vujoševića i Partizana, nova uprava na čelu sa Miroslavom Berićem i Nikolom Pekovićem bila je spremna da krene ispočetka i izgradi neki novi Partizan za neka nova vremena. Vujošević je, i pored trijumfalne istorije u klubu i velikih uspeha u skorijoj istoriji, ostavio iza sebe gotovo devastiran kolektiv.
Poslednjih par sezona pod njegovim vođstvom obeležili su na momente gotovo histerični napadi paranoje i političke konsipiratorike.
U medijskim nastupima, trofejni stručnjak bio je oštriji nego ikada – manjak u klupskoj kasi i opadajući kvalitet igračkog kadra pojačao je ratnu retoriku koja je izlazila iz njegovih usta, čiji je, reklo bi se, primarni cilj bio odvlačenje pritiska sa same košarke, mada se poslednjih godinu dana i to dovelo u pitanje. Van medijskog svetla, dešavale su se još i neke druge stvari. Serija teških povreda pokrenula je lavinu teorija da Vujošević previše forsira igrače na treninzima, a njegov autokratski odnos prema igračima mu se na kratko obio o glavu kada je Saša Pavlović, navodno iznerviran zakazanim „kaznenim treningom“ u rane jutarnje časove, zapretio da će napustiti Partizan još koliko odmah ako se neke stvari ne koriguju. Ta afera je, doduše, brzo „ispeglana“, ali je nakon izgubljenog polufinala ABA lige svima bilo jasno da je Vujoševićeva era definitivno na zalasku. Lišen podrške svojih starijih košarkaša, kojima je dojadila diktatura, i okružen mladićima propisno iznurenim od teške sezone, popularni „Dule“ verovatno je i sam bio svestan da mu je vreme isteklo.

Foto: KK Solnok
Svejedno, izgleda da nova garnitura kluba nije baš sasvim bila spremna da se oprosti od svih tekovina pređašnjeg režima. Jedno od prvih i ključnih pitanja bilo je pitanje novog trenera. Pažnja je bila prvo usmerena ka perspektivnom strategu Mega Leksa Dejanu Milojeviću, ali se on zahvalio – Vujošević je, naravno, rekao da on nije želeo da to uradi iz moralnih razloga, ali nije baš preteško zaključiti da Milojević nije hteo da napušta Miškovo toplo gnezdo za dnevnu neizvesnost Partizanove klupe. Druga opcija – nekadašnji Vujoševićev i NBA asistent Aleksandar Džikić – takođe je precrtan, upućeni vele zbog neslaganja sa sportskim direktorom Todorićem. U odsustvu stabilnih opcija, Berić i Peković rešili su da se ipak late oprobanog rešenja. Partizan ipak treba da vodi neki dobar čovek – a gde ćeš boljeg od Petra Božića?
Tako je sezona KK Partizan, ispostaviće se ubrzo, propala bukvalno i pre nego što je počela. Božić neumitno jeste dobar čovek u klasičnom smislu te reči – to vam barem svi koji ga makar i marginalno poznaju mogu reći, ali je ubrzo postalo jasno da on nije bio pravo rešenje za ovakav klub u ovakvoj situaciji. Kao jedno od prvih pojačanja doveden je još jedan prototipni „dobar čovek“, Čedomir Vitkovac, koji je u svom prvom povratničkom intervjuu stigao i da izjavi da „u Partizan dolaze dobri ljudi“ – ali cela ta histerija o ljudskim kvalitetima počela je ubrzo da se topi. Partizan je u prvih deset kola upisao skor 3-7, i delovalo je kao da Božić nema najjasniju ideju šta on tu treba da uradi kako bi se ekipa sklopila po njegovim vizijama, ako ih je, barem, uopšte i bilo. Iako je do kraja njegovog mandata tim pojačan solidnim igračima kakvi su krilni centar Kevin Jones i plejmejker finske reprezentacije Jamar Wilson, rezultati nikako nisu hteli crno-bele. Partizan je, pre svega, delovao karakterno nedefinisano. Rastrgnut negde između želje da bude kompetitivan i realnosti faze rekonstrukcije, jedini srpski šampion Evrope nije imao konkretan plan kako bi hteo dalje da se razvija. Pogotovo je tu Božić umeo da zaluta, sa svojim nejasno određenim bekovskim rotacijama, i neiskustvom koje se najviše ogledalo u poslednjih par kola kada je prokockano nekoliko naizgled izvesnih pobeda.
Poslednjih mesec dana bili su naročito bolni za Partizan. Porazi od Mege i MZT-a bili su neprijatni, ali podnošljivi – poraz od Igokee, direktnog rivala za opstanak, u Pioniru već je popalio crvene lampice.
Dobri čovek Božić dobio je još jednu šansu da koriguje stvari, ali se još jednom potvrdilo da za to ipak nije bio kadar. Debakl u Nikšiću protiv Sutjeske – još jednog konkurenta na začelju, da dodam – bila je ipak kap koja je prelila čašu.

Utakmica Sutjeska – Partizan/foto: KK Sutjeska
Sa Božićem je sporazumno raskinut ugovor, i doveden je…Aleksandar Džikić, isti onaj koji se pre jedva pola godine nije baš najbolje slagao sa Todorićem. I tako je, barem za sada, stavljena tačka na priču o „dobrim ljudima iz KK Partizan“. Tek slučajno, ili ne, prvog dana posla Džikić je u klub doveo američkog internacionalca Darrella Williamsa, 205cm visokog centra čija je glavna stavka u karijeri bila ta što je tri meseca proveo u zatvoru, zbog, ispostaviće se kasnije, lažnih optužbi o silovanju. Ne zalazeći sad u to je li on bio kriv ili nije, zatvorski staž je nedavno bio dovoljan da se neko okarakteriše kao „loš čovek“. Ali nekad su i takvi potrebni da bi se pobedilo na parketu.
Partizan, do kraja, na oko ima prilično težak raspored. U ovom momentu, oni su među kandidatima za ispadanje – uz pritom lošiji skor i od Sutjeske i od Igokee, ali između petog i četrnaestog mesta razlika je svega dve pobede. Plej-of je izvesno daleko, ali opstanak nije nedokučiv.
Veliki iskorak biće pobede nad Cibonom i Krkom u naredne dve utakmice, dok je dosta bitan i meč protiv Zadra 5. februara. Poslednja dva kola donose dvoboj sa Cedevitom u Beogradu i gostovanje u Stožicama kod Olimpije, ali dotle bi Partizanov ligaški status trebalo da bude rešen.
Ne bi valjalo da im sve bude zavisilo od ova dva meča. Naknadno takmičenje u nacionalnoj ligi Srbije poslužiće crno-belima da na miru procene kako bi hteli da započnu sledeću sezonu, i da li je Džikić trajno rešenje na mestu trenera. Mnogo će kadrovske nedoumice tada verovatno i biti rešene.
Dok se to ne desi, „grobari“ će proživeti nekoliko izuzetno nategnutnih nedelja. Ali, uvek mogu da se teše onom starom američkom – „nice guys finish last“. Sada, bez „dobrih ljudi“ na čelnim pozicijama i novim centrom bivšim robijašem, budućnost može da bude samo svetla.
*cover foto: KK Partizan
Lajkuj:
Komentari:
Ostavite komentar:Cancel reply
Slični članci:
- Diskretni heroji Olimpijskih igara
Diskretni heroji Olimpijskih igara
Padali su na Igrama rekordi, gledali smo fenomenalne nastupe, utakmice, borbe i trke, ali smo upoznali i neke nove heroje.
- Održan prvi Iskra Trail na Kosmaju
Održan prvi Iskra Trail na Kosmaju
Trka je bila idealan način za proslavu početka leta u šumovitom okruženju, ali i promociju rekreativnog trčanja u drugačijem okruženju.
- Da li je ovo najružniji fudbalski dres u istoriji naše reprezentacije?
Da li je ovo najružniji fudbalski dres u istoriji naše reprezentacije?
- Kako se pametno kladiti na utakmicama svetskog prvenstva u fudbalu
Kako se pametno kladiti na utakmicama svetskog prvenstva u fudbalu
Najvažniji savet je da izbegnete impulsivno klađenje. Oslonite se na pravovremene informacije i statistiku.
- Velika Panini manija – cilj je album popuniti što brže i jeftinije
Velika Panini manija – cilj je album popuniti što brže i jeftinije
- Logo Svetskog prvenstva 2026. u slavu fudbala i različitosti
Logo Svetskog prvenstva 2026. u slavu fudbala i različitosti
treba nam neki Tegi na BeforeAfteru… ovo je neizdrzivo
Ogiša imaš li neki predlog za Tegija :)
Zna se ko je Tegi na BA :)
:palcevima pokazuje ime na imginarnom dresu koji nosi:
Još u prošlom tekstu o Harisu Brkiću, videlo se šta je glavna poslastica autora – obračunavanje sa Duletom Vujoševićem i onim što je od njega ostalo. Kao i svaki tipični navijač zvezde i ovaj autor teško obuzdava svoje sportske komplekse, jedino što pokušava da ih uvije u nekakvu nazovi sportsku teoriju. I ova priča o dobrim i lošim ljudima je ne samo smešna i logički nategnuta, već i netačna. Taj trip o dobrim ljudima u timu počeo je mnogo ranije, a ne u kriznim trenucima kako autor tvrdi samo da bi njegov tekst imao smisla. Prvi put su to Vujošević i Danilović pomenuli u emisiji neposredno posle odlaska na fajnal for, koji je sve samo ne krizni trenutak, valjda.
Autor ima očigledno znanje o košarci, to nije upitno, ali bih mu savetovao da se mane teoretisanja i filozofije sporta. U toj sferi je snaga, izgleda, još uvek na strani partizanovaca.
Autor teksta izgleda ima jako kratko pamćneje (da ne potežemo “jače” reči) . Ratni zločinac o kome u prvom delu teksta govorite, je ipak najtrofejniji trener KK Partizan, i zasluzuje malo više poštovanja od onog koje mu se ukazuje poslednjih meseci. Neko ko je skoro 15 godina za naše uslove prilično uspešno vodio klub, ne može preko noći da postane toliko nebitan koliko vi i vama slični pokušavate da ga predstavite. Na kraju, vidimo kako se dobro snašao i Petar Božić u uslovima u kojima je Dule radio godinama. Politička grečka koji je uprava KK Partizana napravila ove godine pod pritiskom opšte cenzure koja vlada u državi, koštaće klub nekoliko sušnih godina, i podseća na situaciju kada je u novoformirani FMP doveden neuki Radonjić da se uči trenerskom poslu, pa i da zanemarimo činjenicu da je u prve dve “školske” godine Dejanove obuke “ulupano” para u igrače koliko Božić (da je nekim čudom ostao na klupi) ne bi mogao da dobije u narednih 10.
Totalno isforsiran tekst. Kompleksi ili sta vec…
nije slučajno nadimak najuspešnijeg partizanovog trenera robija…
Zaista sam uživao u komentarima evropskog prvenstva, hvala.
Kada govoriš o mudrom podgoričaninu koji prži igrače/navijače da je neko dobar, a neko loš, oslikavaš podlog manipulatora
Iz mog, našeg, aspekta, Dule je tip koji se do koske borio za naš partizan i pre ili kasnije će nastaviti. On je loš momak u ekipi, ubošće te prstom u oko i šutnuti u jaja. Mi ga takvog znamo i volimo. Diego Simeone ili Luis Suarez. To je možda slično tvojoj tezi, ali je perspektiva drugačija.
Trud koji je ulagao da igrači budu zdrave ličnosti i uticaj koji ima na njihov celokupan razvoj je očigledan. Ja mislim da to treba klincima i volim takav pristup u klubu za koji navijam, ti znaš da lebronu ne treba i to je to. Peru je držao, jer primeri nisu samo košarkaški, a autoritet nije superiornost. Zli superheroj, trener i ćale. Vratiće se Valter.
Miloše, prožimaš kao i obično! Istina je, Dule je za sobom ostavio devastiran Partizan. Svidelo se to nekome ili ne.
hahah, Vladice, kako ti samo prožimaš!
Bogami ova poslednja cetvrtina. Ali konacno se igraci stavljaju u uloge koje umeju. Recimo, Marinkovic je iskoriscen onako kako bih ja to uradio. Jedino su Muric i Jones previse privatizovali na kraju, mada je bilo ocigledno da ih je Dzikic iskontrolisao. Pogotovo Murica…uzasan skok doduse. Ali OK, ispravlja se u hodu.
sve najbolje groari, volim i ja vas.
Pred Džiletom je očito dosta posla i dobra poenta je da je Dule ostavio devastiran tim,a Božić očito nije za trenera Partizana. Mislim da se opstanak ne dovodi u pitanje,to je tim koji ima tri Amera,nekoliko odličnih mladih igrača, plusMurića i Cveleta,možda da se reši Vitkovca i Đumića i to je to.
I jedan mali podsetnik. Na vlasti je bivši predsednik Partizana (sada ministar inostranih poslova).
Pa dobro pravi sportski novinar (ustvari svaki novinar) i treba da bude ostrašćen. Miloš piše jako zanimljivo o čemu god da piše, slagali se s njim ili ne. Najgore bi bilo da krije da je cigan, da se pravi nepristrasan. Ovako se zna za koga navija, ali to ne umanjuje razumevanje u materiju i osećaj za priču. Samo napred Miloše.
Ja sam uvek tvrdio da je najveca glupost kod srpskih novinara kriti za koga navijas. Vecina nas je usla u sport preko zvezde ili partizana, i vecina nas je pocela da prati zbog zvezde ili partizana. Cemu skrivanje? Svako u ovoj zemlji navija za nekoga (cast izuzecima). Moj uzor Bill Simmons nikad nije krio da navija za bostonske timove.
Najvise doduse volim one koji kazu da navijaju “za Srbiju”. Tako je jedan kolega sa Monda to objasnio jer je cuo da u Humskoj lose tretiraju deklarisane cigane. Shupickumaterinu. Ako ne umes da se izboris sa besnim funkcionerima na pressu posle derbija, mozda si u pogresnoj struci.
Ima onaj bivši urednik Monda koji je na Viceu napisao da ne navija za Srbiju. Nije isti čovek u pitanju?
Uopšte ne treba da krije za koga navija, naravno. I meni se više sviđaju ljudi koji to otvoreno kažu. Ali to ne znači da ga ne treba kritikovati kada napiše ovako besmislen tekst. Možda se sa pojedinim opservacijama i mogu složiti, ali osnovna konstrukcija – dobri ljudi, loša košarka – uopšte ne pije vodu i neutemeljena je u realnosti, jer je autor krenuo od neke svoje teorije i onda pokušao da njome objasni događaje u Partizanu.
Naravno, motiv za takvo teoretisanje dolazi iz navijačke ostrašćenosti. Zvezdaš pokušava da se obračuna sa partizanovim mitom koji mu smeta, što je prirodno, jer ima želju za istom takvom mitologijom, ali nje nema, jer je ovakva Zvezda otelotvorenje kapitalističkog i racionalističkog pogleda na svet i u njoj nema ničega od romantizma i mitova, koji su za navijanje (barem na ovim prostorima) vrlo bitni. i to je sve u redu, naravno, treba pisati ostrašćeno, ali onda treba i očekivati ovakve promašaje. U svakom slučaju podržavam prepucavanje:)
I ja svakako podrzavam civilizovano mimoilazenje, koliko god ja mislio npr. da si ti u krivu :D
Romantika živi na Karaburmi :-) Priče o Partizanu i njegovim košarkaškim uspesima prete da postanu mitovi isto kao što su postali i naši fudbalski uspesi. Prepucavanje je dobro,ali kao u Pioniru ’93 i jedni i drugi na tribinama,bez mržnje,uz neizbežno i preko potrebno prepucavanje
usiljeno vickasto od strane deklarisanog zvezdaša koji se ni ne trudi da sakrije navijačku pripadnost. dok se drži solidnih analiza utakmica tima za koji navija na sopstvenoj fejsbuk stranici, to još ima smisla. kako se lati pisanija o kkp, naviru neprijatne uspomene, pa se objektivnost utapa u proizvoljne somnabulije začinjene proizvoljnim zaključcima, trulim smislom za humor i nesuvislim logičkim premisama.
prilično sramotan text za odličan portal. neki urednik bi, ako ga ima, morao da novinarske standarde stavi ispred “slobode” i “stava” novinara da piše o onom u šta se razume, ali mu navijačka pristrasnost to ne dozvoljava.