Da li je previše stranaca u srpskoj košarci?
Ove sezone su Partizan i Crvena zvezda, shodno ciljevima zacrtanim na početku sezone, angažovali veliki broj stranaca što je otvorilo raspravu da li je angažovanje baš svakog od tih igrača opravdano ili šansu treba dati domaćim košarkašima.
Korona virus je zaustavio košarkaška takmičenja širom planete, pa se s toga prethodnih nedelja moglo čuti pitanje, šta i kako dalje? Da li će se tekuća sezona privesti kraju, ili ne? Kako će se završiti takmičenje u Evroligi i Evrokupu? Ima li smisla igrati neki „skraćeni“ format takmičenja, kada već mesec dana igrači ne mogu ni da treniraju, pa su prinuđeni da svoju formu održavaju u kućnim uslovima?
Pitanja koja muče čitav košarkaški svet ista su i za naše podneblje. Može se čuti dosta predloga, ali konačnog odgovora još uvek nema. Korona će proći, to je jasno, ali kako završiti ABA ligu, kada poslednje kolo još uvek nije odigrano. Da li bi publika mogla da prisustvuje tim mečevima? Treba li Partizan proglasiti šampionom već sada, na osnovu dosadašnjeg učinka?
Još jedna posledica korona virusa, osim po takmičarski deo, odnosi se i na finansije. Nesumnjivo da je neigranje tokom prethodnog perioda imalo za posledicu udar na budžete svih timova i da tek predstoje problemi oko sastavljanja timova za sledeću sezonu.
Predsednik Partizana Ostoja Mijailović je već u nekoliko intervjua rekao da će čitava ova situacija njegov klub finansijski koštati, ali da se crno-beli zbog toga neće ugasiti, nego će morati da se prilagode novonastaloj situaciji. Sličan je scenario i Crvenom zvezdom, ali i sa svim drugim timovima regiona.
Kao povod za pisanje teksta uzeo sam jednu raspravu na društvenim mrežama vezanu za broj stranaca u naša dva najveća kluba. Da li je ovo pravi trenutak da se Partizan i Zvezda okrenu igračima iz svoje škole i redukuju broj inostranih igrača, ili je realnost prosto takva da se moramo navići na to da se stranci dovode jer se rezultat traži sad i odmah, i da sa domaćim talentima to nije izvodljivo jer je potrebno više vremena za njihovo stasavanje?
Partizan je u tekuću sezonu ušao sa nikada više inostranih igrača u svom rosteru, jer je cilj bio jasno postavljen – osvajanje ABA lige i pokušaj da se dogura što dalje u Evrokupu, s tim da što je sezona više odmicala rasli su i apetiti, jer se naziralo da bi cno-beli u evropskom nadmetanju mogli da odu i do samog kraja.
Da li je prvobitna zamisao Andree Trinkijerija bila da se dovede toliki broj inostranih igrača ili ne, ostaje da se nagađa, iako je italijanski stručnjak i sam isticao da je pokušao u Partizan da dovede nekoliko domaćih košarkaša. Povratnik je Nemanja Gordić, ali okosnicu ovogodišnjeg tima Partizana čine i Mozli, Tomas, Volden, Pejdž kao igrač koji igra drugu sezonu za crno-bele.

Markus Pajdž (Partizan)
Parahuski je doveden kao možda i najzvučnije pojačanje, ali je došlo do raskida saradnje jer gorostasni centar nije ispunio očekivanja. Žanis Pejners više i ne dobija priliku, dok je Redži Reding zadobio povredu zbog koje bi možda i propustio ostatak sezone da nije došlo do prekida takmičenja prouzrokovanog korona virusom.
Rezultatski gledano Partizan igra jednu od najboljih sezona u prethodnih par godina, i bio je na sjajnom putu povratka u Evroligu, jer je zauzimao prvo mesto u ABA ligi i imao prednost domaćeg terena u plej-ofu, a ništa slabiji nastup nije zabeležio ni u Evrokupu jer je od svih učesnika 1/4 finala imao najbolji skor.
Da li bi to sve bilo moguće da se oslonio samo na domaću bazu igrača i naše talente?
Crvena zvezda je na početku sezone dovela neka zvučna imena poput Gista, Lorenca Brauna i Dereka Brauna, dok je sačuvana okosnica iz prethodne godine koju čine Perperoglu, Beron, Faje (sa kojim je kasnije raskinut ugovor). Čarls Dženkins ima status domaćeg igrača u srcima svih zvezdaša (i srpski pasoš), ali i on je Amerikanac, kao i Kevin Panter koji je doveden tokom zime.

Bili Beron (Crvena zvezda)
Sa ove tačke gledišta kada se analizira igra crveno-belih, zaključuje se da su i ti inostrani igrači igrali po principu toplo-hladno, pa se onda i u tom slučaju može postaviti pitanje dalje strategije Crvene zvezde prilikom odabira pojačanja za narednu sezonu. Ponovo isto pitanje- treba li se isključivo osloniti na strance, ili se može dobar rezultat ostvariti kada okosnicu tima čine momci sa našeg podneblja? Na kraju krajeva, Zvezda je svoje najbolje partije u prethodnih nekoliko godina pružala upravo kada je kostur tima i bio sačinjen od domaćih igrača.
Pitanja koja se postavlaju ne odnose se isključivo na Zvezdu i Partizan, jer je npr. i Mega odavno prestala da bude klub koji je samo rasadnik srpskih talenata. Prvi čovek ovog kluba Miško Ražnatović je izjavio da on nema ništa portiv koncepcije da stranci budu samo nadogradnja u timu koji je većinski sastavljen od domaćih košarkaša, ali da je problem naše zemlje što nema dovoljno košarkaških centara gde bi talenti mogli da se razvijaju, i da posmatrajući stvari sa te tačke takav koncept onda nije samoodrživ.
Statistika nam govori da je u tekućoj sezoni broj inostranih igrača koji igraju za naše klubove između 65 i 70, s tim da je posebno za brigu činjenica i da u mlađim kategorijama može da bude angažovano najviše četiri inostrana igrača. Zašto se zauzima time prostor našoj deci?
Mišljenja sportske javnosti povodom pitanja dovođenja pojačanja su prilično podeljenja. Dok ima onih koji osuđuju politiku klubova u pogledu oslanjanja na inostrane igrače, ima pristalica suprotnog mišljenja koji tvrde da je to proces koji je nezaobilazan. U prilog tome iznose argumente da i najjači evropski klubovi u svom rosteru nemaju preveliki broj domaćih igrača, što nije daleko od istine.
Ne mogu da se ne zapitam, koliko bi zaista navijači bili spremni da čekaju neke klince da stasaju i ostvare rezultat? Koliko njih bi pristalo na žrtvovanje rezultata možda na taj način, i koliko je realno, uzimajući u obzir finansijku situaciju, da posle jedne sjajne odigrane sezone, jedan talentovani igrač ostane i naredne sezone u crveno ili crno-belom dresu? Koliko bi se moralo čekati na nekog novog talentovanog momka gledajući realno i da je želja tih momaka da se materijalno obezbede, zaigraju za najjače evropske klubove ili izađu na NBA draft što je pre moguće.
Nekadašnji prvi strateg Partizana Vlada Jovanović se prisetio sezone u kojoj su crno-beli sa Robertsom i Mekejlebom došli do fajnal-fora Evrolige, ističući da je primarna stvar prilikom dovođenja stranih pojačanja da donesu suvi kvalitet. „Angažuj igrače koji će svojim kvalitetom da se uklope i naše momke učine boljim. Roberts je imao 8 poena i 8 skokova u napadu, Mekejleb je podigao Marića sa proseka od 4 poena na 16 poena. Oni su zbog toga dovedeni i to im je bilo rečeno. Treba da dođu ljudi sa kojima će naši igrači biti bolji. To je pravi model, a ne košarkaši kojima će naši igrači da pomažu.“
Stranci u našim timovima su ipak realnost i nešto što je samo po sebi nezaobilazno. Navijači traže rezultat i to je nesumnjivo. Ali, koliko smo puta samo imali priliku da gledamo neke strane igrače koji su proveli u Srbiji samo po nekoliko meseci i potom odlazili jer nisu zadovoljili očekivanja? Koliko je bilo promašaja sa pojačanjima od kojih se očekivalo mnogo više? A to sve košta. Jednostavno, stranac se mora dovesti samo ako može da donese kvalitet i učini našeg igrača boljim. Skauting po tom pitanju mora da bude odličan. Novac diktira i kvalitet pojačanja, ali ne mora da znači da je skupocenost garant kvaliteta. Važan je proces. Kako je to rekao Dimitirs Itudis, na parketu ne igraju pare nego ljudi.

Kori Volden (Partizan) i Lorenco Braun i Džejms Gist (Crvena zvezda)
Ako se vratimo na konstataciju Miška Ražnatovića, za kraj ovog teksta, u vezi košarkaških centara, onda je ključno pitanje u celoj priči da li će ti centri poput Kraljeva, Čačka, Užica, Vršca, Valjeva povratiti stari sjaj i zaista postati baza za mlade momke koji bi mogli da igraju kvalitetnu košarku i u drugim mestima izuzev Beograda, jer na kraju krajeva ne igra se košarka samo u našoj prestonici. Gledajući tužnu sliku realnosti, tako nešto se neće desiti u skorije vreme. I to je veliki problem. Šira baza ne postoji, ali ni volja da se nešto promeni. Kao glavni razlog navode se finansije, ali ne treba biti preveliki znalac da se zaključi da nažalost ne postoji interes da se nešto konkretnije promeni. Kao najveći problem takve politike ljudi koji donose sve odluke u našoj košarci, javiće se manjak kvalitetnih košarkaša koji bi mogli da nose dres sa državnim grbom. Situacija po tom pitanju još uvek nije alarmantna, ali rezultati mlađih selekcija iz prethodne godine ukazuju na oprez. Uvek sam pokušavao da reprezentaciju zamislim kao jednu piramidu, koja ima široku bazu, a gde bi sam vrh bilo tih 12 momaka koji se nadmeću na najjačem takmičenju. Ako se ta baza još više smanji, kakva nas budućnost čeka?
Tagovi:
Slični članci:
- Da li je ovo najružniji fudbalski dres u istoriji naše reprezentacije?
Da li je ovo najružniji fudbalski dres u istoriji naše reprezentacije?
- Diskretni heroji Olimpijskih igara
Diskretni heroji Olimpijskih igara
Padali su na Igrama rekordi, gledali smo fenomenalne nastupe, utakmice, borbe i trke, ali smo upoznali i neke nove heroje.
- Održan prvi Iskra Trail na Kosmaju
Održan prvi Iskra Trail na Kosmaju
Trka je bila idealan način za proslavu početka leta u šumovitom okruženju, ali i promociju rekreativnog trčanja u drugačijem okruženju.
- Kako se pametno kladiti na utakmicama svetskog prvenstva u fudbalu
Kako se pametno kladiti na utakmicama svetskog prvenstva u fudbalu
Najvažniji savet je da izbegnete impulsivno klađenje. Oslonite se na pravovremene informacije i statistiku.
- Pariz 2024 – održivi spektakl
Pariz 2024 – održivi spektakl
Ostalo je još manje od dve nedelje do početka i čini se da nas očekuju odlične Olimpijske igre!
Lajkuj: