Sgt. Pepper – pola veka najvećeg albuma u popularnoj muzici
Legendarna ploča Bitlsa - „Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band“ - u petak 26. maja navršava tačno pedeset godina od svog prvog izdanja.
Neke ljubavi u životu nas pronađu baš u pravo vreme i na pravom mestu. Za neke je pak potrebno da prođe određeno vreme. Neretko se ispostavi da su temelji ovih drugih još čvršći, te da im vetrovi, oluje, godine, bore, godišnja doba i svi vuci koji duvaju na vrata, ne mogu ama baš ništa.
Na muziku Bitsla sam se navukao kao klinac, na samom početku osnovne škole. Tada sam odlepljivao na njihove rane singlove „She Loves You“, „I Want to Hold Your Hand“, „From Me to You“, I Feel Fine“, „I’ll Get You“, odnosno na albume „With the Beatles“, „The Beatles for Sale“ i „Help“. Tamo sam pronašao mnogo pesama koje su tekstualno na direktan način komunicirale sa mojom tinejdžerskom nesnađenošću u svetu koji me okružuje. Naravno, to što su te stihove pratile besmrtne melodije, činilo ih je samo većim. I gotovo svaki novi album Bitsla koji je ušao u moj život bio je ljubav na prvi „sluš“. Osim jednog. Da, pričam o ploči „Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“ koja u petak 26. maja puni pola veka.
I pre nego što sam ga prvi put čuo, znao sam za legendu koja kaže da je to nešto najvažnije što su Bitsli snimili. Znači, otkrivao sam ga sa predznanjem (mada, nisam baš siguran da postoji iko ko je rođen krajem sedamdesetih ili kasnije, a da nije otkrivao ovu ploču bez ijedne informacije o njoj). Nakon prvom slušanja, nisam baš bio siguran šta je to što ovaj album čini tako velikim. Istina, bilo je par pesama koje su mi odma zapale za uvo („With a Little Help from My Friends“ i „When I’m Sixty Four“ pre svih), ali bilo je mnogo više onih koje su crtale veliki znak pitanja iznad moje tinejdžerske glave. Tada sam imao 11 godina.
Albume Bitsla sam otkrivao skoro pa hronološki. To znači da su nakon ove ploče u moj život ušli „Beli album“ i „Revolver“. Za njih sam se mnogo lakše ukačio nego za „Narednika Pepera“. I konačno, kada sam pred 12. rođendan nabavio i „Abbey Road“ i „Let it Be“, ponosno sam zaključio da posedujem sve što su Bitsli snimili i da gotovo sve albume znam napamet. Kažem gotovo, jer je postojao taj jedan koji je još uvek čekao da bude razotkriven.
Godine su prolazile, a u moj život je dospevalo sve više muzike najrazličitijih žanrova. Prvo sam slušao hitove pedesetih i šezdesetih, tu je negde uvek bio džez – prvo vokalni a onda su počele da pršte improvizacije, pa sam se navukao na hipi ekipu, nedugo potom su došli pank i grandž, da bi posle otkrivao i bosanovu, elektroniku, folk, kantri i avangardne stvari. Za sve to vreme, uredno sam slušao „Sgt. Pepper“. I iako nikad nisam imao ono popodne kada su mi se oči otvorile i sve mi postalo jasno, srazmerno mom životnom i muzičkom iskustvu, ova ploča me je sve više uzimala. Još uvek ne znam tačno kako je to uradila, ali danas sam skroz njen.
Ono grandiozni finale pesme „A Day in the Life“ me je u osnovnoj pomalo plašilo, ali tamo negde pred maturu, najzad sam počeo da uživam u njemu. Danas mislim da je to jedna od deset najvećih pesama koje su ikad snimljene. Uporedo sa otkrivanjem Teenage Fanclub, postalo mi je jasno kakva su zapravo pop remek-dela „Fixing a Hole“ i „Getting Better“. Počeo sam iz ormana da vadim nevidljivu gitaru svaku put kada Pol zapeva „It’s getting better all the time“. Najteže mi je bilo da se ukačim na ono Džordžovo indijsko tripovanje „Within You Without You“, ali mislim da je prvo kupovanje rizli imalo veze sa konačnim navlačenjem na tu psihodeličnu šećerlemu. I svaki put kad je čujem, vidim nekakav dim oko sebe, ma gde god da je slušao.
Nijednom albumu Bitlsa se nisam vraćao toliko kao „Naredniku Peperu“. To može biti zato što sam ga poslednjeg apsolvirao, što mi je bilo neophodno iskustvo da ga skapiram, otkrijem i zavolim…. a može biti i da je zato što je to najvažnija ploča u istoriji popularne muzike. Mnogo pre nego što se to desilo, na pitanje koji su mi najdraži albumi Bitlsa, iz topa sam odgovarao „beli“ i „Revolver“. Tamo negde od odbrane maturskog rada, koji se gle čuda zvao „The Rise and Fall of the Beatles“, na tu listu najdražih dodao sam i „Narednika Pepera“.
Većina ljudi robuje predsrasudama, konfornim zonama, žanrovima i stazama kojima su već išli. Džon, Pol, Džordž i Ringo su na ovom remek-delu sve to oduvali. Oni su od dečje igre napravili umetnost. Oni su izmešali pop, psihodeliju, avangardu, folk, džez i elektroniku mnogo pre nego što je to bilo in. Pre tačno pola veka, ej! Sklon sam mišljenju da su baš oni utrli put da svestranost i „jebo žanrove“ stav u popularnoj muzici kasnije postane „in“. Mada, nisam siguran da njih četvorica nemaju veze korenom same te „in“ reči.
Neka umetnička dela zahtevaju vreme. Jednostavno je nemoguće „Uliksa“ razumeti dok ti učiteljica objašnjava tablicu množenja ili odlepljivati na Bergmanove filmove dok se ložiš na onu sa kikama iz šestog tri. Isto tako, ne možeš skapirati „Narednika Pepera“ dok misliš da Bitlsi nisu snimili bolju pesmu od „She Loves You“ ili dok očekuješ na njihovim albumima samo pop i ništa više. Mada, i te stvari koje nam se dese u životu van muzike svakako imaju veze sa našim odnosom prema ovoj (ili nekoj drugoj) ploči. Savršeno dobro znam da neke od onih devojčica koje nisu nosile kike, da sva ona zakašljavanja nakon prvih uvučenih dimova, da oni prvi snovi o odlasku iz ove usrane zemlje i da sve prisniji odnos sa najbližim prijateljima, imaju mnogo veze sa mojom ljubavlju prema ovom albumu. Ne kažem da ga bez toga ne bih otkrio, jerbo ovo remek-delo ne može da otkrije samo neko ko muči muku sa sluhom, ali sam siguran da ga uz sve te propratne elemente mnogo više volim i više mi znači.
Neću da seciram ovu ploču pesmu po pesmu, stih po stih, da veličam produkciju velikog Džordža Martina, da pominjem kako je omot umetničko delo sam za sebe, da pričam kako je ovo prvi album koji je izjednačio pop muziku i umetnost, da kao papagaj ponavljam da su Ringo, Džordž, Džon i Pol bili najtelentovaniji ljudi koje pop muzika videla, ni da objašnjavam klincima zašto je ova ploča veća od nekih drugih. Današnji jedanaestogodišnjaci su ionako mnogo zreliji od mene kada sam imao te godine, te ne sumnjam da će oni lako doći do svih odgovora, ili da će možda razumeti ove pesme mnogo bolje od mene u tom dobu. Ali jedno moram reći, dugujem to ovoj četvorici umetnika iz Liverpula – a to je da u istoriji popularne muzike ne postoji tako veliki dan kao što je 26. maj. U to ime, Naredniče Peperu, srećno ti pola veka!
Lajkuj:
Komentari:
Ostavite komentar:Cancel reply
Slični članci:
- Šaban Šaulić – glancanje krune
Šaban Šaulić – glancanje krune
Rečima kao polir pastom protrljajmo krunu poslednjeg monarha ove zemlje
- Album za četiri ujutru: Fibi Bridžers
Album za četiri ujutru: Fibi Bridžers
Prvo što sam se zapitao nakon što sam preslušao „Smoke Signals“ bilo je „Ko je ova Fibi Bridžers, jebote?“. Umesto da guglam, vraćao sam pesmu na početak. Pa opet. I opet.
- Balkan izvan Balkana
Balkan izvan Balkana
Jedan od mogućih pregleda bogate i uzbudljive svetske scene, na kojoj se sporadično do 90-ih, pa kasnije sve intenzivnije javljaju muzičari i grupe naklonjene balkanskim tradicijama.
- Himna pandemije: Dok čekamo da (od)zvoni
Himna pandemije: Dok čekamo da (od)zvoni
Predstavljamo vam lucidan pogled na jedan od najvećih pop hitova svih vremena, u kontekstu pandemije.
- O čemu razmišljam dok slušam novi The National?
O čemu razmišljam dok slušam novi The National?
Ovo je ploča koja je u stanju da ti priđe u pola tri ujutru, da te zagrli i pita te “Jesi dobro?”.
- Sećaš li se Hüsker Dü?
Sećaš li se Hüsker Dü?
Trio iz Mineapolisa, Hüsker Dü, ne samo da je bio i ostao od najvažnijih bendova u mom odrastanju, već su imali uticaj na mene koji bi se mogao meriti sa onim roditeljskim.
Ćale me navuk’o na njih… Najveći su…