Da li imate preko 18 godina?

Scream&Dive – After Hours Mix

Scream&Dive je muzika iz filmova koji još uvek ne postoje.

Scream&Dive je četvoročlani eksperimentalni bend iz Beograda koji svira, kako kažu, synthwave sa mnogo gitarskih delova, ali zapravo daleko više od toga: tu su i bitovi, nešto malo fanka, roka, džeza, AORa, elektra itd.  Za Before After napravili su miks za koji je ključna reč – trenutan. Da je nastao bilo kada osim u baš tom trenutku, bio bi potpuno drugačiji. Naziv After Hours došao je prirodno, zbog doba dana kada se najčešće bave muzikom, ali svaka veza sa istoimenim filmom je namerna. 

Logo_alpha

Šta ili ko čini Scream&Dive?

Izvorno, S&D čine Mihajlo Radović i Nemanja Savić. Tu su i sintisajzer, određeni broj električnih gitara i efekata, set ritam mašina i folder pun filmskih semplova. Takođe, od skora imamo još dva člana – Raško Miljković na bubnjevima i Marko Gajić na bas gitari.

Od kada postojite, kao bend i kao ideja?

Ideja se javila pre nekih sedam ili osam godina. U tom periodu smo stalno nešto eksperimentisali i snimali kod Mihajla. Baza su bili rep bitovi i instrumentali koje je Mihajlo radio već neko vreme, uz sint deonice iz osamdesetih. Nemanja je doneo neke svoje ideje, inspirisane uticajem gitarske muzike. Cela priča je zapavo počela kao spontani džem sešn.

Električna gitara se neverovatno dobro uklopila. Instrumentali su postali progresivniji i podsećali na soundtrack-ove akcionih filmova iz osamdesetih. Ubrzo smo shvatili da želimo da nastavimo u tom pravcu. Ideje su dolazile jedna za drugom, pa se ni ne sećamo tačno trenutka nastanka. Možemo reći da postojimo od 2010. Godine, jer smo tada izbacili prvi snimak kao Scream&Dive.

Kako biste žanrovski opisali muziku koju stvarate?

Kad god smo pokušali žanrovski da odredimo našu muziku – pogrešili smo. Ljudi koji nas čuju uglavnom komentarišu:

“Aha, osamdesete.”

Tačno, ima dosta uticaja osamdesetih. Međutim, naša muzika poseduje i mnoštvo drugih žanrova. Mi ne želimo da se zbog toga sada svrstavamo u sedam hibridnih podžanrova. To što radimo u osnovi je synthwave sa mnogo gitarskih delova, ali zapravo daleko više od toga. Tu su i bitovi, nešto malo fanka, roka, džeza, AORa, elektra itd. Pre izvesnog vremena naišli smo na termin onirizam, koji nas je zaintrigirao u toj meri da smo svoj žanr sami nazvali “Oneiric wave”. Ali, to je više estetska nego žanrovska odrednica. Često nas čak prekrste i u eksperimentalni bend. Možda je to i najbolji opis.

Imate li neke vizuelne reference za muziku?

Naravno. Naše stvaralaštvo u velikoj meri zavisi od vizuelnih umetnosti. Najviše od filmova. Ostvarenja Waltera Hilla, do 1990. godine, zaključno sa Another 48 Hrs, zatim Martin Skorseze, John Carpenter, Paul Verhoeven, Steve De Jarnatt-ov Miracle Mile, neizostavni Refn i Drive, to su neki od autora i filmova koji su uticali na naša estetska načela. Naveli bismo i jedan domaći film koji po atmosferi može da dotakne atmosferu gorenavedenih, to je Crni Bombarder.

Dok komponujemo, stalno je prisutan osećaj da radimo muziku za neki film. Razmišljamo na taj način dok pravimo aranžmane – Dakle, sada ide total grada iz vazduha noću – koji bi rif bio dobar za to, ili, počinje scena jurnjave kolima – snimi sintisajzer i bas deonice da vidimo da li nas asocira na to. To je naravno samo jedan od segmenata u procesu rada. Često nas inspirišu samo određene scene, fotografija, scenografija, objekti, arhitektura i sl.

Pored sineasta naveli bismo još neke umetnike: Yoko Honda, Joel Meyerowitz, Guy Billout. Ali, ponekad to bude i samo osećaj. Biti na određenom mestu u određeno vreme. Taj jedan neponovljivi trenutak, koji postane stvaran tek kada ga pretočimo u muziku.

Koliko je vizuelni identitet važan kada govorimo o elektronskoj muzici?

Smatramo da je izuzetno važan. Možda će zvučati čudno, ali nekada je bitniji i od same muzike koju pravite. Ime benda, logotip, moda, fotografije, šerovi na društvenim mrežama, sve to predstavlja svojevrstan brend koji publika (ne)prepoznaje. Od samog početka dosta pažnje polažemo na vizuelni izraz, jer on koegzistira sa muzičkim. Struktura, kompozicija, dinamika, sve su to estetske odrednice koje se pojavljuju u vizuelnoj, kao i muzičkoj umetnosti. Naša ideja je ipak, da vizuelna komponenta nadogradi ili upotpuni ideju koju prenosimo muzikom.

Koji izvođači su najviše uticali na vaš muzički stil?

To je zaista teško pitanje. Nešto poput onoga kada te pitaju “šta slušaš?”. Naša muzika je eklektična, u pravom smislu te reči. Teško da bismo mogli da navedemo sve uticaje, jer i to kod nas varira. Jedan dan Mihajlo dođe sa delom nekog nikada izdatog saundtreka ili pak filmskim citatima, drugi dan Nemanja sa nekim džez frazama odsviranim samo jednom i to uživo. Sve to je sastavni deo nas kao celine. Između proba i snimanja, mi kao da prikupljamo sve što čujemo u međuvremenu. Potom slažemo u neke imaginarne foldere i onda u studiju to kulminira u nešto što se zove Scream&Dive.

Kako bi se predstavili onima koji vas nikad nisu slušali?

Scream&Dive je muzika iz filmova koji još uvek ne postoje.

Milestone je singl koji ste nedavno izdali. Recite nam nešto o njemu.

To je prvi singl sa albuma, koji ćemo uz malo sreće završiti ove godine. Milestone je dosta bitna tačka u našem radu. Neka vrsta raskršća, radije nego prekretnice. On na određen način objedinjuje sav naš raniji opus, ali i nagoveštava promenu muzičkog pravca.

Da li nekada svirate ili puštate muziku uživo?

Nažalost, vrlo retko. I uglavnom je u pitanju DJ set. Imali smo priliku da kao Scream&Dive radimo live mix na radiju B92 i na FDU-u u okviru FIST radija. Takođe smo imali i nekoliko manjih pojavljivanja, od kojih izdvajamo žurku povodom zatvaranja Novog Bioskopa Zvezda. Mihajlo doduše povremeno solo pušta muziku na nekoliko mesta po gradu. Međutim, uprkos tome, konstantno je postojala želja da nastupamo uživo u instrumentalnom sastavu. Jedino tada naša muzika u potpunosti dolazi do izražaja. U Beogradu nije preterano teško naći muzičare, ali bilo je potrebno naći prave ljude. One koji kapiraju ideju. Tako smo i oformili lajv sastav. Raško i Gajić su se brzo uklopili. Sa dva nova člana Scream&Dive je dobio jednu potpuno novu dimenziju. Sada radimo na novim stvarima i nadamo se nekoj svirci uskoro.

Za koji film ili seriju bi vaša muzika bila idealan soundtrack?

Kada bismo rekli Miracle Mile, zvučalo bi pretenciozno, jer je soundtrack za taj film radio čuveni Tangerine Dream. Ali eto, neka bude taj film. A serija, to je lako – Miami Vice :)

Opišite ovaj miks koji ste spremili za B/A.

Možda je za ceo miks karakteristično da samo nama ima smisla staviti baš te stvari u baš taj kontekst i da porvh svega to nekako uspeva da egzistira kao celina. Naziv After Hours potekao je više zbog doba dana kada se najčešće bavimo muzikom. Tako smo i numere za ovaj miks birali u studiju tokom nekoliko noći. Svaka slučajnost sa istoimenim filmom je namerna. Da nije Scream&Dive-a, ovakvog kakav jeste, verovatno se taj muzički spoj nikada ne bi ni dogodio. Vi ćete nam reći da li je to dobro ili loše.

Postoji li neka ključna reč za sve numere koje ga čine?  

Ključna reč – trenutan. Da je nastao bilo kada osim u baš tom trenutku, bio bi potpuno drugačiji.

Tracklist:

  1. The Podlings - Garthim ATTACK
  2. Kornelije Kovač - The Green Moon Pathway
  3. POLO - egregore
  4. BADBADNOTGOOD - Can't Leave The Night
  5. Jimmy Page - A New Enemy (Death Wish 3 Soundtrack)
  6. Beauchamp Falls - No Menu No Deal
  7. BADBADNOTGOOD - Flashing Lights
  8. ジョナス - LEAP
  9. Real Slow - Bones
  10. Beauchamp Falls - Destiny
  11. Walter Rizzati - Bronx
  12. Snarky Puppy - Shofukan
  13. Face Of Death (Death Wish 3 Soundtrack)
  14. Toshiki Kadomatsu - Sea Song
  15. Hungry Ghost - Mehliana
  16. John Abercrombie - Parable

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: