★★★ Preko trnja do starova ★★★
Ljudi koji vole da upoznaju poznate! Razgovarali smo sa Jelenom, Kristinom i Vojinom koji su proputovali dobar deo Evrope kako bi slušali omiljene muzičare.
Koncerti svetski poznatih bendova i izvođača uvek izazivaju posebno uzbuđenje kod publike. Zbog njih se daju poslednje pare kada dođu u grad ili zemlju u kojoj živimo ali ide se i u strane zemlje u bližem i daljem okruženju ne bi li se omiljene zbezde čule i videle. Zbog njih su mnogi od nas kriznih devedesetih bili redovni posetioci Budimpešte, ali i danas kada nečija turneja zaobiđe Srbiju ide se u Beč, Zagreb, Ljubljanu, gde god. Nekima nije dovoljno samo da ih vide na bini i čuju uživo. Neki moraju da ih vide iz najneposrednije blizine, pipnu, upoznaju, pričaju sa njima.
Naši sagovornici su upravo troje takvih ljudi. Jelena Bajić je zaposlena u CSR sektoru, Kristina Nikitović je apsolventkinja produkcije i model, Vojin Šarčević je producent u Radio Beogradu. Ono što im je zajedničko je velika ljubav prema muzici, koncertima i velikim zvezdama. Zbog njih su sve troje proputovali dobar deo Evrope i doživeli mnogo uzbuđenja ali su i u Beogradu imali brojne avanture iz istog razloga. Kristina i Jelena su u mnogim akcijama učestvovale zajedno, članice su zvaničnog Depeche Mode fan-kluba “Reach Out Serbia“. Vojin je predsednik nekoliko muzičkih fan-klubova, vatreni posetilac velikih koncerata vec 25 godina i kolekcionar muzike i filmova. Uradili smo paralelni intervju sa njima kako bismo uporedili njihova iskustva i podelili sa vama priču o jednom veoma interesantnom hobiju (da ne kažem sportu) koji nije rasprostranjen. I ne može biti, jer nema svako tu vrstu rešenosti i odvažnosti.
Od kada idete na koncerte stranih izvođača i koji je bio prvi koncert na kojem ste bili?
Jelena: Prvi koncert na kome sam ikada bila je Placebo u Beogradu 2003. To je bio poklon za rođendan mog oca. To je ujedno bio i prvi koncert benda ili muzike koju sam volela da slušam u životu.
Kristina: U poslednje vreme sam često išla na koncerte, uglavnom sebi jako dragih izvođača, i to su bila prava koncertna iskustva, ludila prvih redova, celodnevna čekanja i uzbuđenja. Pa možda zato i ne mogu da se setim tačno prvog koncerta, u tom slučaju meni nekog ne preterano interesantnog izvođača od pre petnaestak godina.
Vojin: Od 1992, na nastupu benda koji odavno ne postoji – Dire Straits u Linzu, Austria.
Omiljeni bend ili izvođač i da li ste imali priliku da ih upoznate? Gde i kako?
Jelena: Daaaaa, na svu moju sreću. Depeche Mode sam upoznala 24. marta 2013. u Beču na promociji albuma “Delta Machine”.
Upoznala sam ih tako što nisam imala kartu, pa sam ih onako starfakersi uhodila ne bi li uspela da uđem na koncert. Moram da priznam da nisu razočarali, bili su baš onakvi kakve sam ih zamišljala.
Kristina: Moj omiljeni bend, Depeche Mode, mislim da to znaju svi, pa i vrapci na grani. Volela bih da sam imala pravu priliku da ih upoznam, ali sam imala prilike da ih sretnem više puta. Prvi put u Beogradu, ispred hotela Metropol, zapravo sam jedina imala hrabrosti, od jako malog broja okupljenih, da im priđem. Taj podvig i kucanje na prozor Dejvu Ganu se nakon toga dugo prepričavao i sa elementima koji se nisu dogodili, kao na primer bacanje pred njegov auto (smeh). Dejv je bio jako ljubazan i otvorio vrata, razmenili smo par rečenica, dobila sam prvi njegov autogram, ispisan olovkom za usta na omot albuma “Delta Machine”. Nakon toga sam ih ponovo srela u Berlinu i Pragu. A odgledala sam ukupno sedam koncerata na toj turneji.
Vojin: Ima ih nekoliko iz različitih žanrova, najčešće potpuno suprotnih. Iz elektronske i ambijentalne muzike – Jean-Michel Jarre i Yello, iz heavy metal i rock žanra – Metallica. Sa Jean-Michel Jarre-om sam se zvanično (ne brojeći kratke susrete nakon koncerata za autogram) sreo dva puta, prilikom njegovih nastupa u Beogradu 2008. i 2011. Bili su to manje-više klasični Meet & Greet susreti koje sam upriličio preko Kluba ljubitelja Elektronske i Ambijentalne muzike “Ozone” koji sam osnovao 1997.
Grupu Yello prvi put sam upoznao samoinicijativno, u Cirihu i Berlinu tokom 2010, a naredne godine bio sam im domaćin i organizator prilikom njihovog “Virtuelnog koncerta” u Beogradu. Sa njima i njihovim menadžmentom sam ostvario prisan odnos koji prevazilazi okvire fanovskog i donekle prelazi u privatnu sferu.
Sa Metallicom sam se zvanično sreo jednom, u Sofiji 2010. putem “lutrije” koju oni sami organizuju za članove zvaničnog MetCluba. Bilo je to prilikom istorijskog “Big4” nastupa gde su svirali sa Megadethom, Slayerom i Anthraxom. Taj događaj, uključujući i naš susret-razgovor, ovekovečen je na DVD/Bluray izdanju koje je u Americi, Engleskoj i Nemačkoj stiglo na vrh top lista (zlatni i platinasti status). Drugi susret bio je neformalan i kratak, na beogradskom aerodromu 2012. pre koncerta na Ušću. Postoji i puno članova drugih bendova koje sam uspevao da nakratko sretnem za potpis i uz poneku razmenjenu rečenicu, kao Blackie Lawless iz WASP-a 2009, Chuck Billy iz Testamenta 2015, Andreas Kisser iz Sepulture 2009.
Koji koncert i koje poznanstvo su vam ostali u najzanimljivijoj uspomeni?
Jelena: Joj, cela Depeche turneja 2013/2014. je bila neverovatna, ali kad bih baš morala da izdvojim jedan koncert to bi bio koncert u Beču 2014. zbog starfakera iz Reach Out Serbia Depeche fan kluba čiji sam i sama član. Oni su taj koncert učinili tako posebnim za mene.
Kristina: Svaki koncert je uspomena i priča za sebe, doneo je neka nova, zanimljiva poznanstva, ali možda najdraži je onaj u Beču, gde sam otputovala sa svojim prijateljima iz našeg srpskog fankluba, Reach Out Serbia. Do tada sam uvek putovala sama, ili kasnije u paru, sa Jelenom. Poznanstvo koje bih izdvojila je sa jednim od glavnih ljudi zaduženih za zvuk na tureneji, Tomom sa Novog Zelanda. U Beču smo bili toliko veselo-upadliva i luda ekipa u prvom redu, da je bilo neminovno da se tehnička ekipa upozna sa nama. A onda su pale i neke besplatne ulaznice za buduće koncerte. A vala zaslužile smo! U Berlinu sam čekajući na koncert naletela na čuvenog fotografa Antona Corbijna, koji se tu našao jer je pravio oficijelni video zapis koncerta. On je gotovo kao član benda i uzbuđenje kad sretneš njega je gotovo isto.
Vojin: U leto 1993. kao 17-ogodišnjak išao sam dva puta u Budimpeštu i gledao prvo Metallicu, a par meseci kasnije Jean-Michel Jarre-a. Iz ondašnje perspektive za mene je to bilo kao sletanje na Mesec. Poznanstvo ne mogu da izdvojim nijedno poimence, jer njihov broj i raznovrsnost prevazilazi okvire ovog intervjua, a najdraži momenat bio je u Beogradu 2008. kad me je čovek koji je oblikovao moju estetiku i svojim radom suštinski na nju uticao, Jean-Michel Jarre, spontano zagrlio usred razgovora kome su prisustvovali svi članovi fan-kluba.
Šta za vas znači da upoznate svog omiljenog izvođača?
Jelena: Predstavlja neku celinu, upoznati ljude koji su odgovorni za toliko emocija i podrške koju vam pružaju kroz muziku koju stvaraju, taj autogram i stisak ruke je kao kad vam autor omiljene knjige napiše posvetu.
Kristina: Upoznavanje sa njima za mene znači ostvarenje jednog naivnog, dečijeg, nemogućeg sna, mislim na pravo upoznavanje. Jer kako smo stariji sve manje sanjamo, a to nije dobro.
Vojin: Priliku da nekog, čijem se stvaralaštvu divim preko masmedija i samih tih artefakata, upoznam u realnom životu. Da procenim, pa makar i površno, osnovne crte ličnosti, način ponašanja, ophođenja prema sopstvenom radu i umetnosti, kao i prema ljubiteljima-fanovima nečijeg rada.
Da li ste bili u prilici da nekome od njih nešto poklonite i šta je to bilo?
Jelena: Jesam, svoj osmeh i stisak ruke.
Kristina: Maštali smo o tome šta bismo mogli da im poklonimo, od ajvara za Flecha do čokolade za Dejva.
Jednom prilikom smo i brus bacilli na binu, ali nam se na kraju vratio.
Ako ništa, bio je par minuta sa njima na bini, tamo gde mi nikada nećemo biti.
Vojin: Skoro svaki put ponešto. Jean-Michel Jarre-u počasnu člansku kartu Kluba “Ozone”, diskove sa izvornom muzikom ovih prostora, a na laptopu smo mu prikazali idejno rešenje njegovog namenskog, one-off nastupa u Beogradu. Grupi Yello smo takođe uručilli počasne članske karte, kao i najkvalitetnije domaće vino “Aleksandrović”. Metallica u svom HQ studiju u Kaliforniji ima čak dve zastave chaptera “Frayed Ends of Serbia” koji vodim. Zastave sam osmislio sam, a realizovao uz pomoć prijatelja i uručio van pomenutog Meet&Greet susreta, drugim kanalima. Larsu Ulrichu, bubnjaru Metallice smo na aerodromu poklonili flašu domaće kajsijevače.


Opišite neku od sačekuša koju ste pravili izvođačima sa kojima ste želeli susret?
Jelena: Tokom turneje Depeche Mode napravila sam na mapi više alternativnih ruta koje bi oni koristili da dođu od hotela do koncertne sale na tonsku probu i napravila sačekušu na tom krajnjem mestu gde sam pretpostavila da bi mogli da se pojave. I jesu. Ja sam se napravila kao da sam totalno iznenađena i previše uzbuđena što su oni tu i kako su se tu stvorili.
Kristina: Najpoznatija moja sačekusa je gore pomenuta ispred Metropola, postoji i snimak, ali vam ga neću pokazati (smeh). Zapravo je sve prošlo savršeno. Od Fletcha sam uzela potpis, sa Martinom sam se slikala, što je tokom turneje zbog obezbeđenja gotovo nemoguće, to sam tek kasnije shvatila.
Vojin: Stizanje do Dietera Meiera, pevača Yello-a nije bila klasična sačekuša već svojevrsna avantura. Bio sam u Cirihu povodom koncerta “Big4” Thrash Metal velikana i, u isto vreme, pokušavao da ugovorim sastanak sa Meier-om koji sam logistički pripremio pre puta. Po unapred pripremljenoj mapi, obišao sam sve lokacije za koje sam pretpostavljao da mogu biti neki trag: njegovu vinariju u Cirihu, restoran koji drži u elitnoj ulici Barengasse, čak i gift-shop koji drži njegova supruga. Informaciju da mu se javim dobio sam usred Švajcarskih planina, obilazeći tzv. “Heidi turneju” i od sreće sam poskočio do plafona autobusa. Isto veče našao sam se sa njim u pomenutom restoranu gde “Dobar dan” košta 100 franaka, na zaprepašćenje jedne od tamošnjih hostesa koja je s nevericom odmerila moj ne baš milionerski stil odevanja: “You’re looking for Herr Meier?!?!”
Da li ste u tim pokušajima imali neke komplikacije i kakve su bile?
Jelena: Obezbeđenje je uvek komplikacija, zato što su plaćeni debele pare da nas drže podalje.
Kristina: Za vreme sačekuše ispred Metropola Dejv umalo da mi pobegne, ali sam ipak imala smelosti da pokucam na vrata kombija i od njega dobijem potpis. Da nije otvorio tog dana, jako bih se razočarala, priznajem!
Vojin: Jedinu veliku komplikaciju tog tipa u životu imao sam prilikom stizanja do Metallice 2012, godine, pre koncerta na Ušću. Najružnije iskustvo na koje se u mislima ne vraćam često. Još jedan dokaz diletantizma, sujete i potpune neobaveštenosti srpskih promotera i organizatora o pojmovima “fan”, “od srca uručen poklon”, pa i sama “ljubav prema muzici”. Da apsurd bude veći, Metallica ima, najviše od svih bendova na svetu, istinski respekt za svoje fanove. Srećom, naknadno je u Americi o tom nemilom događaju doznao onaj ko treba, jer su ovdašnji promoteri potcenili fanove, infrastrukturu i kontakte koje imamo.
Da li imate neke suvenire iz tih akcija i koji su?
Jelena: Da, set liste, karte, autograme po predmetima ili raznim delovima tela.
Kristina: Sa većine koncerta imam set liste, neke od njih su potpisane, jer su sačekuše uspele, onda, šolje, čase sa logom, tour book sa slikama koji je potpisan u Berlinu itd…
Vojin: Trzalica Metallice koju sam uhvatio na koncertu u Budimpešti 1993, reč je o originalnoj “Nowhere Else to Roam” turneji povodom Black albuma, na vrhuncu popularnosti. Zelena trzalica sa zmijom na jednoj strani i starim, originalnim logom na drugoj. Za nju mi je te godine jedan bogati poznanik nudio nekoliko stotina maraka, ali odbio sam.
Koga bi ste voleli sledećeg da upoznate ili ponovo sretnete?
Jelena: Dejva i Martina iz Depeche Mode, Tea iz Hurts, Toma iz Editors.
Kristina: Volim Artic Monkeys, ne bih se bunila da na njih negde naletim.
Vojin: Reditelja-kompozitora Johna Carpentera na koncertu u Beču kojem se mnogo radujem i već radim na organizaciji tog susreta. Što se ponovnih viđenja tiče, prošle godine obišao sam studio Yello-a u elitnom kraju Zurichberg i nakon toga smo otišli na ručak, a verujem da ću i Jarre-a ponovo videti ove godine, u već nekom obliku, formalno ili neformalno.
Lajkuj:
Tagovi:
Komentari:
Ostavite komentar:Cancel reply
Slični članci:
- Devarrow: Sviram „country road car ride folk“
Devarrow: Sviram „country road car ride folk“
Kanadski muzičar Grejem Ero (Graham Ereaux) je ponovo u Evropi kako bi podelio svoju muziku sa publikom.
- Oli Pop – glas žena žrtava nasilja
Oli Pop – glas žena žrtava nasilja
Album koji najavljuje Olivera biće, kako naglašava, njeno konačno emocionalno sazrevanje u tridesetima.
- Jymenik: Važno je da se radi opušteno, bez ega
Jymenik: Važno je da se radi opušteno, bez ega
Ova mlada pop pevačica iza sebe ima dva EP-a, a možete je čuti na THE SPOTLIGHT @ RUNDA DIGITAL DAY-u.
- Petar Martić: Novobeogradski blokovi mogu da zvuče i drugačije
Petar Martić: Novobeogradski blokovi mogu da zvuče i drugačije
Intervju sa Petrom Martićem, srpskim muzičarem koji se posle desetogodišnje karijere u Moskvi, vratio u Beograd i objavio mini-album "Blok Pop".
- Povratak na scenu benda Plastic Pie
Povratak na scenu benda Plastic Pie
Novi singl “Idem sve dalje” je pre svega iskrena pesma koja govori o unutrašnjoj borbi i bekstvu od senki strahova i sumnji.
- Short Reports – glasni bubnjevi i gitare
Short Reports – glasni bubnjevi i gitare
U 21. veku rok muzika je po prilici ostavljena po strani, ali mi verujemo u to da će se kao i uvek vratiti na velika vrata, ističe osnivač benda Nemanja Velimirović.
Starfakers to the bone 💜💜💜