Muzika u junu | Album i pesma meseca | Nova izdanja
Predstavljamo vam najbolje albume u junu. Među njima Car seat Headrest, YG, Paul SImon, Blood Orange i Jake Bugg.
Jun je bio nešo slabiji od maja i u kvantitetu i kvalitetu, što je i logično budući da sledi letnja pauza. Sve bitno je već izašlo, a ostatak nas čeka u avgustu, septembru. To ne znači da jun i jul nemaju šta da nam ponude. Nekoliko sjajnih albuma i singlova je izašlo u junu. Čekirajte ispod.
Album meseca
YG: Still Brazy [Pu$haz Ink, CTE World, Def Jam Recordings]
Pošto je raskinuo saradnju sa DJ Mustardom koja ga je proslavila na debiju My Krazy Life, YG je izbacio album koji je zadržao grajmi elemente prethodnog ali je značajno promenio zvučnu sliku. Tako je snimio old school G funk rep album koji je pretedent za titulu jednog od najboljih ove godine. Zvuči kao da je izvađen iz naftalina posle 20 godina i to je najlepša stvar trenutno u muzici, što je pop kultura toliko bogata da gotovo regularno izlaze ovakvi pastiši koji svojim kvalitetom stoje rame uz rame sa svojim uzorima. Dovoljno je pročitate naslove prve tri numere (“Dont come to L.A.”, “Who Shot Me”, “Word is Bond”) i da shvatite da ste korak od sveta u koji verovatno nikada svojevoljno ne biste ušli, osim ovako preko sterea.
Kendrik se izborio za svoje mesto artista i njegov poslednji (zeleni) album untitled. unmastered. nosi gotovo Majls Dejvis vajb, ali dok on svojim pravedničkim gnevom popušta osećaj krivice taštih i anksioznih belaca, ovde imamo posla sa nečim mnogo konkretnijim. Dok smo kod Kendrika samo jedna od ovčica na njegovoj propovedi o crnom pitanju, ovde smo na suvozačevom sedištu u epicentru samog problema i imamo osećaj da bi, ukoliko ne pratimo YG-a, sledeći hitac mogao da završi u našoj lobanji. Ova paralela ima mnogo više veze sa Komptonom nego svetonazorima ova dva MC-ja, ali i na Still Brazy ima jedno pitanje zgodno za kontemplaciju koje kao da sumira celo iskustvo ovog sirovog, a zaraznog albuma. Lajna “Will the Truth Really Set You Free?” posle ovog svedočanstva sa ulica Komptona utiče gotovo katatonično na slušaoca. Da li je istina samo jedan od naslova u novinama i da li to što je razaznajemo od običnih novinarskih patki i parafraza ( na koje radije kliknemo) danas išta znači? U svakom slučaju dobro je da imamo nekog da to pitanje postavi.
Ukratko: Riding shotgun through the streets of Bompton.
Car Seat Headrest: Teens of Style [Matador]
Neverovatno plodan autor koji je za šest godina izbacio deset albuma. Tek sa poslednja dva je privukao pažnju šire publike pošto je pobrao lovorike Pitchforka i Rolling Stone-a. Vil Toledo je autor svih tekstova i muzike, a prati ga odličan bend koji je sakupio usput dok je ovaj bend bio njegov solo projekat. Prvo sam pomislio da me njegov glas neodoljivo podseća na Džonatana Ričmena, ali sam onda shvatio koliko dobro njime manipuliše te peva u tri registra dok gornja dva bude asocijacije na Stivona Malkmusa (The Pavement) i Džulijana Kazablankasa (The Strokes). Ovo može biti slučajnost ali teško da bar dva od tri pomenuta autora nisu uticala na njega kako pevanjem tako lucidnim tekstovima.
Kao veliki perfekcionista Toledo je do ovog trenutka sve radio sam, ali upravo saradnja sa bendom će ga otvoriti dovoljno da ovaj album snimi u studiju i uz producenta. Upravo je ova otvorenost doprinela da ovo bude “njegov” najbolji album do sada, a to što je snimljen u Sijetlu je dobra indikacija za zvuk albuma, ali samo ukoliko nam je prva asocijacija na Sijetl indi rok devedesetih, a ne grandž. Tako ne iznenađuje tension and release dinamika koju su još osamdesetih apsolvirali The Pixies, ali ono što je bitno pored ovih silnih referenci je da je ovo autentičan album, ako ne zvukom onda definitivno ingenioznom pričom autora koji se i dalje bori sa sopstvenim kontradiktornostima (I’ve been waiting for some real good porn/Something with meaning, something fulfilling), ali ih poznaje suviše dobro da bi u njima tavorio.
Ukratko: Tinejdžerski bunt devedesetih je živ i zdrav, a godine su ga učinile kompleksnijim.
Blood Orange: Freetown Sound [Domino]
Devonte Hajns je na sceni prisutan nešto jače od deset godina. Za to vreme je nastupao kao Lightspeed Champion, ali je veće priznanje kritike i javnosti stekao pod imenom Blood Orange. Ovo je treći album koji je izdao pod tim imenom i najbolji od dosadašnjih. Prijemčljiviji od Kupid Deluxe i sa mnogo više zaraznih hook-ova. Devonte je angažovao brojne saradnike, iako je album napisao i komponovao sam. Među njima su Carli Re Jepsen, Zuri Marli, Debi Hari, Neli Furtado, novinar Ta-Nehisi Kots, slam pesnikinje Ešli Hejz. Uz to ovde su brojne reference koje se tiču crnačkog iskustva. Od Svetog Avgustina, sveštenika iz četvrtog veka, preko Nonete (proroka iz Južne Afrike sa početka XX veka), do semplova iz različitih dokumentaraca poput “Paris is Burning” i “Black is… Black Ain’t”.
Фотографија корисника Bad Boy Chi Chi 🌹 Blood Orange (@devhynes) дана
Album zahvalan za višestruka preslušavanja zahvaljujući eteričnom zvuku, kako same muzike tako i prelepih vokala, na kraju ipak ima polovičan učinak. Kao najbolje pesme izdojio bih dirljive ljubavne poput “Hands Up” o paru u kandžama brutalne policije, “But You” koja je dostojna najlepših balada Majkl Džeksona, “E.V.P.” sjajnu fanki traku sa solom na bubnju i “Thank You”. Ostatak čine manje više uspešne minijature sa pomenutim semplovima i nekoliko neubedljivih ljubavnih pesama.
Ukratko: Sofisticiran i angažovan R’n’B.
Paul Simon: Stranger to Stranger [Concord]
Na prvi pogled između Leonarda Koena i Pola Sajmona nema previše sličnost osim toga da su se afirmisali u slično vreme. Uz to Koen je sedam godina stariji, a muzike se prihvatio tri godine kasnije od Sajmona. Koen je kao usamljenik bio vrlo skeptičan prema bilo kakvoj saradnji i tek na nagovor izdavača je počeo da koristi prateće vokale, dok je Sajmon svoju karijeru započeo uz Artura Garfenkela. Ono što ih uprkos svemu ovome veže je da su ostvarili dugoročne, plodne i kvalitetne solo karijere i da ih je držao jak (biblijski) moralni kodeks uprkos odrastanju u jednom turbulentnom dobu američke istorije. Teret tog kodeksa Sajmon je čini se mnogo lakše podneo budući da je zauzeo zdraviji stav gde ga je vera ohrabrivala, dok je Koen bio svojevrsan talac svojih teoloških kontemplacija.
Ova paralela je naročito upadljiva sada kada su obojica u poznim godinama, ali dok Koen posle svih muka priželjkuje smrt kao oslobođenje od materijalnog sveta, Sajmon jednako svestan njegovih nesavršenosti slavi i ovaj i onaj svet. Tako na njegovom novom albumu imamo bezbrižne afro pop pesme, ali i one koje nas upozoravaju da je kraj blizu. The Werewolf is coming, lako može da se čita kao World end ili World war, ali i pored ovih apokaliptičnih momenata Pol na ovom sjajnom albumu nalazi mesta za vedrije teme bilo to odavanje pošte najbržem bejzbol igraču Cool Papa Bell-u ili svom voljenom Njujorku. Repent or rejoice. Izbor je vaš.
Ukratko: Groovy sermon.
Mejsi: Mejsizam
Mejsi je izašao iz opskurnosti, pre tri godine, kada je izbacio EP Kappachino. Ubrzo posle toga počeo je da zadirkuje ljude najavom svog debi LP-a Mejsizam putem dva spota za sjajne trake koje je radio Žartikal “Južni Vetar Lord” i “Šri Lanka”. Tako smo mejsizam sa nestrpljen očekivali već naredne godine, ali je stigao tek sada. I pored tog odlaganja ili baš zahvaljujući njemu ovo je postao jedan od najiščekivanijih srpskih rep albuma. Treba pomenuti da je u pripremi albuma Mejsi izbacio još jedan odličan EP Niko, koji uz Mimine Napaljene Uličarke i Juice-ov HH3 predstavlja tri najbolja izdanja prošle godine. Iako je Niko kao odličan konceptualan omaž old school repu učvrstio moju veru da imamo posla sa jednim od najperspektivnijih i najboljih srpskih MC-jeva Mejsizam prosto nije isporučio ono što smo očekivali.
Ono što je spremano kao Mejsijev i Žartikalov masterpiece završilo je kao jedan prilično irelevantan album. Vrcava igra rečima puna zanimljivih referenci sa jakim pančlajnovima koja karakteriše Mejsijev stil ovde zvuči izlizano, a bitovi bi možda radili posao pre tri godine ali ono što je trep pokazao prošle godine sa sjajnim tejpovima Future-a i Young Thug-a kao da još nije stiglo u Srbiju. Dovoljno je reći da bih ovde izdvojio sjajan singl “Kišni čovek”, intro “Godo” i jedan skit kao dobre momente. Sve u svemu ovo deluje početnički, kao neki prvi tejp koji je trebalo da prethodi svemu ostalom, a ne kao momenat gde se Mejsi ustoličuje kao jedan od najboljih srpskih MC-jeva. Opet, ovo nije nešto što se dešava retko. Na globalnom planu postiji nepisano pravilo da reperi najave album sa dva dobra tejpa i onda u studiju useru. To je upravo ono što se ovde desilo. Da li premistifikovanim pristupom Mejsija ili neinventivnim bitova, to je manje bitno.
Ukratko: Stari bitovi, pretenciozna žvaka.
Thao & The Get Down Stay Down: A Man Alive [Ribbon]
Ovo je najnezavisniji projekat ikada. Tako da ako ste previše kul za mejnstrim ili ste prosto ludi entuzijasta ili volite sjane alt gitare na pravom ste mestu. Tao sa basom, malo klavijature i post pank bitovima na bubnju, dakle minimalnim bendom postiže neverovatnu punoću zvuka. Raskošni indi rok kakav dugo nisam imao prilike da čujem, uz to prilično autentičan. Svaka melodija je zarazna, bio to pulsirajući bas, vokal ili gitarski rif. Ova punoća koju pominjem dolazi iz opsesivne kompulsije pevačice ali ne one koja voli da je sve na svom mestu, već da je svako mesto popunjeno. Kompulzija i zapravo nedovoljno sublimirana neurotičnost na drugoj polovini albuma doživljavaju preokret i na nekoliko pesama bend postiže tu vrstu plemenitog dostojanstva svojstvenog kakvu je The Arcade Fire imao u najboljim danima.
Iako je album tematski obeležen Taoin odnosom sa ocem te onda posledica koje je to ostavilo na njen doživljaj ljubavi, vrcav smisao za humor i talenat čine da ovi opsesivni momenti (kojih ima) ne deluju opterećujuće. Njenu bol ne treba potceniti, a dubinu ožiljka koji nosi kao žig dobro ilustruju stihovi Oh daddy, I broke in a million pieces/That makes you a millionaire. Dobar deo zasluge za to što je ovo najbolji te muzički i produkcijki najuzbudiljiviji album Tao i ekipe je što je za miks pult sela Merril Garbus iz tune-yards, inače njena dobra prijateljica.
Ukratko: Daddy issues revisited.
Jake Bugg: On My One [Virgin EMI Records]
Od kada se sa svega 18 godina probio na britanskoj a onda i svetskoj sceni Džejk Bag je uvek bio izvođač za sebe. Za jednog kantautora to nije teško, ali ne sećam se da je Džejk ikada bio povezivan sa nekim zvučnim imenima, osim trenutka kada je angažovao Rik Rubina da mu snimi drugi album u “Shangri Las” studiju. Pored toga njegov stil je uvek bio dosledan i svaki album bi se sastojao od desetak vrlo konkretnih pesama. Engleski i američki folk su uvek bili prisutni kao jak uticaj ali ga to nije sprečavalo da snima dobre pop pesme sa gitarskom premisom. Iako nemamo posla sa izuzetnim autorom, izuzetnost je u Džejkovom slučaju je rezervisana za posvećenost, doslednost i to što kao jedan kantautor koji ne pravi naročite hitove uspeva da ostane na površini u moru konkurencije. Kao neko ko je odrastao na folku, kantriju i rokenrolu pedesetih i šezdesetih, Džejk je ovakve pesme i snimao i vodio računa da mu albumi budu uzbudljivi sa dovoljno bržih pesama. To je slučaj i ovde, ali se čini da je i dalje suviše zelen da bi sustigao svoje velike uzore.
Uvodna “On My One” je odlično postavlja ton albuma sa stihovima I’m just a poor boy from Nottingham, I had my dreams, But in this world they’re gone, Oh, I’m so lonesome on my one. Ovu arhetipsku pesmu o usamljenosti čoveka na putu, prati sjajna “Gimme the Love” gde Džejms daje dobru kritiku patetičnog stanja savremene muzičke industrije i uz to jednu brzu gitarsku stvar koja odlično prati temu pesme gde je masovna idustrija odnela prevagu nad kvalitetom što doprinosi gomili loše muzike kojom se zapušava kako radijski etar, tako televizija i internet. Nažalost, ostatka albuma značajno pada i smenjuju se rutinski kantri pokušaji sa patetičnim ljubavnim pesmama. Tu je i jedna protestna rep pesma “Ain’t No Rhyme” koja za Džejka predstavlja lep korak napred, ali inače ne znači puno. Jedina pesma koja se izdvaja sa druge polovine je „All That” o mladoj buržujki izgubljenoj u mitu američkog sna. Slabiji od prethodnih izdanja, On my One se izdvaja po odličnoj glasovnoj izvedbi ali se nameće pitanje da li Džejku nedostaje iskustva ili talenta.
Ukratko: Nesuvislo podražavanje.
The Strokes: Future Present Past EP [Cult]
The Strokes su izbacili EP koji je tizer za njihov predtojeći album i sastoji se od tri pesme i jednog remiksa. Prva pesma „Drag Queen“ i pored dobrog zvuka i pristojnog aranžmana zatiče Džulijana u defetističkom raspoloženju kako gleda raspad zapadne civilizacije. Druga pesma ima zarazan rif u klasičnom Strokes maniru ali opet zatiče neupotrebljivig Džulijana i kvalitetom nije ni prići njihovim pesmama sa početka karijere. “Threat of Joy” je najpristojnija pesma na EP-ju koja evocira najbolje radove benda. Budući da prva simbolično predstavlja budućnost benda, druga sadašnjost, a “Threat of Joy” prošlost (otud i naslov ovog izdanja), čini se da su Strokes-i najveštiji u raciklaži svoje slavne prošlosti, što ne govori ništa dobro o trenutnom stanju benda.
Ukratko: Izdanje koje je potrebnije bendu nego nama.
Singlovi
Singl meseca
Kite i jaja produkcija već godinama izbacuje urnebesnu muziku i klipove. Bekfleš je jedan od najboljih dua ove produkcije i njihov vaporwave trap je presedan u srpskoj produkciji. Hit leta, ako mu dozvolite.
Major Lazer je izdominirao prošlu godinu ali su par video izbacili i ove. Pogledajte listu saradnika, to je dovoljan razlog da čekirate ovaj singl, ako već niste.
The Stone Roses planiraju novi album, a ovo je jedan od najboljih singlova koji mu prethodi. Podseća na njihove najbolje momente sa prvenca.
Najluđi rep spot meseca.
Odlična balada sa najboljeg Biberovog albuma do sada.
Pepersi imaju novog gitaristu koji je daleko od Fruščantea, ali bend i dalje radi. Čekamo album.
Tagovi:
Slični članci:
- Najboljih 20 u prvoj polovini 2020.
Najboljih 20 u prvoj polovini 2020.
Regionalni muzički albumi objavljeni od 1. januara do 30. juna ove godine, a koji su na nas ostavili najveći utisak.
- Najbolja muzika u julu
Najbolja muzika u julu
Ukoliko ste još uvek u potrazi za muzikom koju ćete poneti na letovanje, možda u ovom tekstu pronađete nešto što će vam praviti društvo na plaži
- Top 50 albuma koji su obeležili 2023. godinu
Top 50 albuma koji su obeležili 2023. godinu
Muzička izdanja iz godine na izmaku koja su ostavila najjači utisak!
- Početak muzičke jeseni u 10 albuma
Početak muzičke jeseni u 10 albuma
Miholjskom letu je došao kraj i vreme je za ulazak u jesenju melanholiju. Ovo je idealna lista za sezonu opadanja lišća.
- Najbolja muzika u junu!
Najbolja muzika u junu!
U narednim redovima čitaćete o muzičkim izdanjima koja su obeležila šesti mesec tekuće godine.
- Muzički albumi koji su obeležili zimu
Muzički albumi koji su obeležili zimu
Šta smo slušali ove zime? Selekcija je žanrovski vrlo šarolika.
Lajkuj: