Da li imate preko 18 godina?

Magično putovanje u Bugarsku

Sofija & Solun

Autor:

Muzičko-spiritualna turneja se nastavlja. U prvom delu, Bane i Mari proveli su nas kroz ritualno iskustvo Artmosferic festivala. Sada su u urbanoj sredini, ali magija ne jenjava ni na balkanskom betonu.

Bane

Kada me je nakon Artmospheric festivala George ostavio u Sofiji, grad mi se činio apsolutno drugačijim od hladne i sive istočno-evropske gomile betona kakav mi je delovao pre dve godine kada sam ga prvi put posetio. Nasuprot širokih sovjetskih bulevara obreo sam se u meni novom kraju gde su dopadljive male uličice mešanih arhitektonskih stilova, reklo bi se cele evropske i turske tradicije, bile pune stranih državljana koji očigledno nisu bili turisti. Ostavši u gradu puna tri dana shvatio sam da je Sofija u svojoj EU integraciji privukla ogroman broj EU i US državljana željnih lagodnijeg i opuštenijeg života, različitog od svakodnevnog pakla suvog prezivljavanja u kojem se nalazi srednja i niza klasa zapadnih prestonica. Odlučio sam da veče provedem u hostelu u kom sam skvotovao sa nekim sapatnicima iz voza vraćajući se iz Istanbula pre dve godine, činilo mi se adekvatnim da ovoga puta svoju posetu i zvanično obelodanim zaposlenima.

Svi dobri hosteli liče jedan na drugi, svi loši hosteli su loši na svoj nacin.

“HM” je smesten u velikoj osamnaestovekovnoj krčmi koju je podigao grčki ugostitelj za sve putnike namernike koji se nadju u potrazi za konakom, te se samim tim ovo zdanje verovatno može uzeti kao jedan od najstarih hostela u ovom delu sveta. Veče provodim sa hostelarima gledajući finale svetskog prvenstva u fudbalu, neki matori Nemac me je častio sa par piva na kraju. Lepo. Amer sa upadljivim zift crnim očima mi pripoveda satima nakon toga svoje dozivljaje iz Siera Leonea. Spavam na krevetu na sprat, Rusi se kasno vraćaju, psuju i nakon toga hrču do jutra.

magicno4 magicno8

I don’t make prejudice I’m just seeing them  – Russell Peters

magicno1

Većinu dana provodim lutajući ulicama gde na kraju dolazim do velelepnog zdanja NDK, matori čuvar mi govori da ne mogu da se popnem do krova, što mi je bila namera, jer je restoran u čijem je trenutnom posedu terasa sa panoramom, zatvoren zbog godišnjeg odmora. Ipak sam odlučio da se nekako ušunjam unutra i tu provodim sledeća 3 sata, gubeći se po nestvarnih 123 hiljade kvadratnih metara površine koje sačinjava čak 13 koncertnih dvorana i nebrojano propratnih prostorija i galerija. Kasnije mi neki lokalci govore da je Ljudmila Živkov, ćerka Todor Živkova, bugarskog diktatora iz doba Hladnog rata, pare namenjene gradjenju novog aerodroma preusmerila u izgradnju jednog od najvećih kulturnih centara na prostorima tadašnje Evrope (ima neka tajna veza izmedju imena Ljudmila i kulturnih centara). Na osmom spratu nailazim na otključanu terasu sa koje ulazim u hodnik koji izgleda kao zadnji ulaz nekog ribljeg restorana u Rangunu u pola 3 ujutru. Hvatam se za svaku zaključanu bravu u besciljnom “istrazivanju” ovog hodnika koji me na kraju dovodi do otvorenih vrata iza kojih se nalazio jedan od bizarnijih muzeja na koji sam nabasao (ok, mozda je muzej oposuma u Napieru bio čudniji). Kada sam zakoračio nasao sam se u širokoj prostoriji izrazito niskog plafona, koju su ispunjavale makete znamenitosti bugrske arhitekture, od paleolita pa do crkve Aleksandra Nevskog. Osoblje je najblaze rečeno bilo zbunjeno mojim ulaskom u tzv muzej. Sve više sam siguran da sam prvi a možda i poslednji posetilac kojeg su ikada imali. Nastala je opšta pometnja u potrazi za Plamenom, što je u mene ulilo izrazit osećaj nelagode budući da sam bio na osmom spratu ogromne zgradurine, gde mi je prva asocijacija na učestalo uzvikivanje “Plamen, Plamen” nešto sasvim drugo od istoričara umetnosti sa izrazitim lingvističkim sposobnostima. Plamen je došao mokrih ruku iz WC-a podjednako zbunjen mojim prisustvom, polako se sabrao i rekao mi da se oni bave time, ahhh, pa to arheologija, kultura, makete… Izačao sam sa osećajem koji bi imao neko po izlasku sa pola projekcije “Biti John Malkovich”.

Veče provodim sa lokalnom ekipom UK izbeglica koji robuju u očaravajucem outsource svetu call-centara i lokalnim blejačima ispred teatra Ivan Vazov. Ujutro napuštam hostel i odlazim da se pridružim Borisu i Nikoli. Nakon par sati zakašnjenja pojavljuju se ali sa jos jednim članom ekipe, Mari Violom. Ovome se niko nije nadao i činjenica da je i Mari sa nama je garantovala da će ovo biti jedno turbulentno iskustvo.

Kada sam pre dve godine prvi put zujao ovim ulicama u potrazi za žurkom, obreo sam se u nepoznatom klubu sa gomilom erasmus klinaca željnih sing-along zabave. Da bih se nekako zabavio rešio sam malo da se našalim i dao značajan mig DJ ekipi, koji im je nagovestio da radim reportažu o muzičkoj sceni u njihovom gradu. Ta dosetka mi je obezbedila open-bar do kraja večeri. Čudnim spletom okolnosti dotični klub je nakon te žurke promenio vlasnike i u medjuvremenu dobio ime Jules Verne, koji je sada zvao Nikolu i mene da zatvorimo sezonu u tom klubu.

magicno1

Ovog puta klub izgeda dosta drugacije, pvc enterijer je zamenjen pažljivo izabranom mešavinom stilskog namestaja i zanimljivih flea-market drangulija. Niki, nas prijatelj i vlasnik kluba, čiji su koreni rasejani od mongolskih stepa, Bajkala, Krima i na kraju Sofije, nas osvežava odličnim domaće proizvedenim pivom simpaticnog imena Bela Roda. Spremamo se polako za nastup time sto ispitujemo domaćina koja ekipa najčešće rejvuje u njegovom klubu, odgovor je dovoljno neodredjen da kapiramo da nije daleko od naše uobičajene beogradske publike (!). Plejada frikova kreće da puni klub i mi se već polako osećamo kao na svom terenu. Kada smo ugasili muziku negde oko 6, na podijumu je ostala bulimična ekipa u potrazi za izgubljenim meskalinom, trance-metalac u sred tuče sa Nikijem koji komunicira citatima iz Gospodara Prstenova u pratnji svoje 60+ majke, koja je djuskala cele noći i misteriozne devojke koja uplakana tvrdi da je izgubila novčanik i koja kao izlaz iz te situacije traži da je mi vodimo sa sobom gde god krenuli… Niki je prepoznaje kao staru varalicu i ne dozvoljava joj ulazak u naš taxi.

magicno2

Bugarski roštilj kao jutarnji oporavak i ukrcavanje u voz za Solun. Na granici Bugarske i Grcke prolazimo pored gradića Kulata koji po našem zapažanju ima više roda nego stanovnika. Rode nas prate drugi dan za redom – predznak sreće valjda!

Mari Viola

Put je dalje vodio ka srcu Tesalije, ka gradu bez fasada i tajni, Solunu koji širom raširenih ruku grli teretne brodove koje put nanese, nekada centar pomorske trgovine, danas tek periferna usputna stanica. Kao i svaki drugi lučki grad budio je u meni sliku Kišove Marijete zatrpane hrpom Hamburškog cveća, toliko voljene i toliko puta ostavljane kao i sam grad u kome se usidrila. Svedočanstva u kamenu govorila su o burnoj istoriji, o smeni kočijaša od antike do grčko/turskog rata, nemi glasnogovornici, zidovi prekriveni patinom, nasiljem vremena koje protiče, ostavljeni da stoje kao dokazi, bez patetike i saosećanja.

Kao i u Sofiji putevi su nam se brzo razišli da bi se opet sastali u nekoj narednoj instanci. Kako smo se iskrcali iz voza tako su magnetne sile počele da deluju, mene je veliki magnet vuka ka platou iznad grada odakle se preko zaliva nadvijao Olimp, preteći ukazujući kome je gde mesto u patrijarhalnom hijerarhijskom sistemu. Ontološki predodredjena i uslovljena, a u nemogućnosti da to prihvatim na pravi način, odbila sam da prinesem žrtvu olimpijskom autoritetu u nadi da ću ipak sresti trojnu boginju majku i makar naslutiti matrijarhat u njegovom izvornom obliku.

Posle nuspešnog mirenja sa Zeusom uputila sam se ka luci da posmatram barže u njihovom sporom hodu ka nepoznatim destinacijama, da makar na kratko prekinem svoju misiju i pustim misli da plutaju ka pučini. Umorna od dugog koračanja legla sam na travnjak pored kapetanije i uronila u prizor pred sobom. Mladi par sklupčan nedaleko od mene upitao me je odakle dolazim i kuda idem, nisam imala odgovor na drugo pitanje, ali sam imala par svojih pitanja i iskoristila sam priliku. Bilo mi je fascinantno da ljudi u Solunu, na ulici, često sklanjaju pogled kao da je to nepristojno i neprijatno. Ispostavlja se da je to ovde jako ozbiljna stvar i da može da iznedri otvoreni sukob ili veliku ljubav, u zavisnosti od aktera, tako su mi makar rekli. Tabuizirani “eye contact” možda vuče korene iz vremena animističke magije, strah od urokljivog oka, česta pojava medju plemenima i kulturama Sredozemlja i Azije. U Grčkoj poznat kao “máti”, priziva veliku nesreću na osobu izloženu kletvi. Verovanje da ljudi izrazito svetlih očiju poseduju ovaj dar datira još iz vremena helenizma, i jedini način odbrane su talismani okruglog oblika koji i sami nose ime “urokljivo oko”. Iako skeptik po prirodi potražila sam suvenir/talisman na štandovima na gradskom trgu, i na taj način otklonila svaku vizuelnu otrovnu strelu upućenu u mom pravcu, bilo iz nehata ili sa jasnom namerom. Opremljena i spremna na suočavanje pošla sam da potražim drugare.

magicno9

Lako sam se ukačila sa ostatkom ekipe kada sam se zasitila samotnog tumaranja. Nisu otišli daleko, zauzeli su mesto u parku pored Rimskog slavoluka nedaleko od mesta na kome smo se rastali. Sa njima je bio i naš domaćin Thanasis, spreman da nas ugosti i usmeri. Odveo nas je u svoj stan da se osvežimo i odmorimo pred večernji nastup u lokalnom klubu. Zgrad na obali u kojoj živi opasana je prostranom kružnom terasom na kojoj sam odmah našla savršeno mesto u dubokoj senci, levim okom sa posmatrala more, a desnim zgradu preko puta. Kroz otvoreni prozor sa druge strane ugledala sam čudan prizor, osobu koja je mogla biti glumac koji priprema svoju tačku. Kao da je posmatrao sebe iz trećeg lica i vodio bogat unutrašnij dijalog, sve je izgledalo kao scena, a uloga kao da nije mnogo zahtevala, pozornica : salonski prozor njegovog stana, publika: eventualni posmatrač iz zgrade prekoputa. U nadi da će ga neko makar ovlaš okrznuti pogledom, nastavljao je svoju rutinu. Tu sam ga zatekla i sledeći dan, možda sam sve samo loše interpretirala, a možda je baš meni upućeno, nikada neću saznati.

Kroz histeriju noćnog život Soluna do putovanja u rodno mesto Aristotela, rastavljeni pa opet sklopljeni, pomalo umorni i opravdano zadovoljni, nastavljamo da odmotavamo put.

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: