Vuk Ršumović
Razgovor sa autorom filma "Ničije dete"
Na skoro završenom prestižnom festivalu u Veneciji, debitantski film scenariste i reditelja Vuka Ršumovića “Ničije dete” ostvario je neverovatan uspeh osvojivši tri nagrade – Nagradu publike koja se dodeljuje za najbolji film prikazan u selekciji “Nedelja međunarodne filmske kritike”, nagradu FIPRESCI za najbolji film u selekciji koju čine svi prateći programi Filmskog festivala u Veneciji, koju dodeljuje Međunarodno udruženje filmskih kritičara iz celog sveta i nagradu za najbolji scenario u okviru selekcije “Nedelja međunarodne filmske kritike” od Federacije filmskih kritičara iz Evrope i mediteranskih zemalja – FEDEORA.
Film započinje svoj festivalski život, a beogradska publika će moći da ga pogleda prvog fikenda FEST-a. Dok nam se film ne otkrije u svoj svojoj veličanstvenosti, pričali smo sa Vukom o tome kako je film nastajao, kako se kao scenarista koji nikad nije režirao ni kratkometražni film snašao u ulozi reditelja i kako ova neobična priča oslikava ono što smo i sami kao “nečija deca” doživeli.
Film je inspirisan istinitim događajima. Kako si saznao za priču?
Za priču sam saznao od svoje supruge Ane Tomović, koja je pozorišni reditelj i koja je u tom trenutku radila radionicu sa decom u Vasi Stajiću. Tamo je upoznala vaspitača Dragana Rolovića, koji joj je ispričao tu priču u nekoliko rečenica, dakle o dečaku koji je odrastao sa vukovima u Bosni. Oni su dobili taj dosije i prosto nisu mogli da veruju. Onda se taj dečak pojavio i ispostavilo se da je sve to istina. Iako su prognoze bile loše, taj klinac je počeo da se socijalizuje. Međutim, onda dolaze 90, dolaze ratovi, zemlja se raspada i dečak se po inerciji, pošto je nađen u Bosni, smatra građaninom Bosne i vraća tamo, gde mu se gubi trag.
To je bila osnovna priča i kada sam je čuo bila mi je toliko višeznačna, kao da se zapravo u toj jednoj sudbini sažmelo sve što ima da se kaže o tom ratu i vremenu. Znao sam da prosto moram nešto da uradim sa tim. Ana me odvela kod Dragana i onda smo počeli zajedno da radimo, razmišljamo i pričamo mnogo detaljnije o tom slučaju. Vrlo brzo sam odlučio da je najpametnije da se uradi igrani film, zato što nismo imali dovoljno izvora da pokrijemo deo koji se dešava u Bosni, ako bismo radili dokumentarni. To je bila ispravna odluka, jer moja najveća ljubav je igrani film i to je ono što me zanima, a i to mi je dalo najveću slobodu da oblikujem scenario i kasnije sam film u pravcu u kom želim.





Priča je prikazana iz vizure tog dečaka, dakle bilo je potrebno jako dobro poznavati taj fenomen i onda ga preneti i glumcu, koji je dete. Kako je izgledalo tvoje istraživanje?
Postoji obimna građa. Postoje psihološki case studies, knjige iz razvojne psihologije. Takođe, pričao sam sa Nadom Korać i Milicom Pejović, koja je dečji psihijatar u Palmotićevoj, koja mi je mnogo pomogla. Zatim Sanjom Mogorović koja je defektolog, koja radi sa decom koja su autistična i tu decu konkretno sam malo i snimao. To je radio i Fransoa Trifo kad je radio svoj film, on je najviše proučavao Mariju Montesori. Postoje i dokumentarni filmovi, Discovery-a i National Geographic-a koji se bave divljom decom. Pored toga, pošto sam se bavio Jungovom analitičkom psihologijom, tražio sam mitove i bajke koji se bave sličnim temama. Nekako tu postoji jako dobra baza, a i filmske reference, poput Divljeg deteta Trifoa i Enigma Kaspara Hausera. Kada imate sve to, onda možete i da se odredite kako ćete vi to da oblikujete i šta će kod vas možda da bude drugačije.
Na samom početku razvoja učestvovao sam na B2B, pičing forumu u okviru Festa i tu mi je jedna strana producentkinja postavila pitanja ko je glavni junak te priče. Ja sam, onako intuitivno pošto to tad još nisam odlučio, rekao da je to dečak. Ona je rekla – Ne, to ne može tako da se radi, taj dečak je odrastao u šumi, mi sa njim ne možemo da se identifikujemo, vaspitač mora biti glavni. Ja sam se malo zbunio, i onda razmišljao o tome i bilo je u stvari vrlo važno što me to pitala. Razmišljanjem sam došao do toga šta tu mene zapravo zanima i fascinira, a to je taj dečak. Da uđem u njegov svet, proniknem u to šta se njemu dešava i vidim sve kroz njegove oči. Kada znate ko vam je glavni junak, tad vam se nameću određena rešenja, i vizuelna i dramaturška.
Pretpostavljam da je bilo teško balansirati temu tog fenomena, koje je po sebi potpuno fascinantna sa društvenim aspektom filma, koji je kao alegorija. Čini mi se kao da su generacije kojima je ova zemlja nešto pružila, a onda ih progutala na neki način ničija deca.
Pa, da. To je ono što je mene od početka fasciniralo i interesovalo. To da nije istina priča, to teško da možeš da smisliš da bude uverljivo. Ovde se sve nekako spojilo.
Imate jednu malu zver koja dolazi u susret sa ljudima koji čine napor da se on socijalizuje i to je nešto prirodno i humano. A onda počne rat, kontekst se promeni i to dete završi u ratu gde su ljudi postali zveri i počeli da se ubijaju.
Imate njega, koji to ne razume, jer nema nacionalne predrasude i fioke i ne zna šta su Hrvat, Musliman ili Srbin, jer ljude vidi kao ljude. A on je nasumično dobio neki identitet koji postaje njegova sudbina. Ako pogledamo, glavni antagonisti u filmu su sistem i društvene okolnosti.
On je zapravo idealna tačka u kojoj se relativizuje i pokazuje apsurd društvenih konstrukta nacije koji su nas i doveli do raspada.
Upravo. On je lakmus papir.
Kako ste došli do Denisa Murića, dečaka koji ga igra?
Imali smo veliki kasting, prošao sam sve beogradske osnovne škole, sve dramske studije i tu sam našao druge likove – Pavla Čemerikića i Isidoru Janković. Ali njega ne. Beogradska deca su previše sofisticirana i urbana da bi imala to nešto animalno u sebi. Onda sam otišao u Bosnu i tu sam bio bliže. Smatrao sam da i treba otići tamo, jer je dečak po priči odande. Tu sam našao jednog dečaka i otišao za Beograd, nadajući se da sam ga zaista pronašao. Međutim, onda se javio njegov deda i rekao da sa njim nema ko da dođe u Beograd, jer je trebalo odmah poći zbog priprema. Približavao se datum početka snimanja, bili smo bukvalno dve nedelje od početka. Sumanuto, ali imali smo datum, a nismo imali glavnog glumca.
Ja sam Miši Mogoroviću, producentu filma javio šta se dešava. On je u tom trenutku bio na setu filma “Enklava” Gorana Radovanovića i rekao – Slušaj, ovde ima jedan dečak kog moraš da vidiš. Mi smo se iz Sarajeva vratili u ponoć i u probnoj sali nas je čekao Denis. Meni je bilo važno da je fizički spretan, jer je najveći deo uloge u tome. Pored toga, bilo mi je važno da je maštovit, da može da zamisli situacije, da nosi emociju i da može da bude partner profesionalnom glumcu. Kod njega sam to prosto osetio, i to je bilo to.
Ti nikada nisi režirao film, kako je došlo do toga?
Ja jesam imao ambiciju da se bavim režijom, ali sam uvek osećao da sam tek ovladao poslom scenariste da bih ušao u te vode. Prvu podršku sam dobio od montažera Mirka Bojovića, koji je od početka uključen u projekat i supruge Ane koji su rekli – Da, ti to treba da režiraš. Predložio sam producentu i rekao sam mu da mora da stane stoprocentno iza mene, inače neću moći da izguram film. On je rekao da imam zeleno svetlo i da smatra da je to pravo rešenje. Nakon toga je krenulo biranje saradnika, što je najvažnije od svega. Na kraju se skupila najbolja moguća ekipa koja je verovala u priču i doživela moju viziju filma. Ne znam kako, ali ušao sam u snimanje bez frke i treme.
Možda baš zato što nisi reditelj i ne osećaš toliki pritisak, jer se ne spremaš pola života za svoj prvi igrani film.
Mislim da je u velikoj meri to. Reditelji mnogo očekuju od sebe i misle da moraju u svakom trenutku da znaju sve. Ja mislim da je važno da postoji jedna osoba koja ima viziju i koja donosi konačne odluke, ali i da je film kolektivna umetnost u kojoj svi doprinose. Važno je svojim saradnicima dati vreme, prostor i slobodu da se izraze, a da reditelj drži to pod kontrolom i zna tematski gde ide.
Ipak, pored vizije, film ima vrlo izražen tehnički i organizacioni aspekt. Ti nosiš veliko iskustvo sa televizije, koliko ti je to pomoglo da se ne osećaš kao da si pao s Marsa na set?
Mnogo mi je značilo to iskustvo. Konkretno, radeći na Survivoru kao dramaturg na setu. To je jedna od najvećih televizijskih produkcija na svetu i kada prođete taj intenzitet i tu dozu odgovornosti i tenzije, gde u suludim uslovima od vas zavisi da li će nekom takmičaru nešto da se dogodi ili da li će da propadne snimajući dan od nekoliko desetina hiljada dolara – prosto naučite da je to deo vašeg posla. Onda kada dođete na set jednog malog filma, budete opušteni, ne upadate u vatru, ne gubite živce, znate da će se za sve naći rešenje.
Mislim da je važno i iskustvo u pozorištu, jer se tu mnogo više radi sa glumcima. To je možda boljka našeg filma, što se više bavimo tehničkim aspektima.
Ljudi često govore da im je dosta “filmova koji se bave ratom”. Ipak, u zadnjih dve godine veliki uspeh su imali Krugovi Srdana Golubovića, Klip Maje Miloš, sad tvoj film i Varvari Ivana Ikića, od kojih neki iako se ne bave direktno ratom, teme koje obrađuju su umnogome posledica društvenih zbivanja.
Ja mislim da film mora da bude angažovan, da mora da reflektuje našu realnost. Ako pravite filmove koji se dešavaju u paralelnoj realnosti i ne dotiču vas se, nećete ostvariti kontakt sa publikom. To je tačno, da su rađeni “ratni filmovi”, i to je potpuno passe. S druge strane, ja ovo nikada nisam doživljavao kao ratni film. Morate da pođete od sebe, svojih ličnih motiva i svoje potrebe da se razračunate ili date svoj komentar na nešto što je jako veliki deo vašeg života.
Da li si imao prilike na Veneciji da pogledaš nešto što bi preporčio?
Nisam imao vremena puno da gledam, ali gledao sam film koji je pobedio “Golub sedi na grani ražmišljanjući o životu” – Roja Andersona, koji je inače za mene jedan od najboljih svetskih autora. Ovaj film konkretno je treći deo trilogije, za mene je drugi apsolutno najbolji. U njegovom stilu ima nešto toliko specifično, što ga čini različitim od drugih, tako da bih to sigurno izdvojio.
Gledao sam i “Rez”, novi film Fatiha Akina, koji me začudio i odabirom teme. Mislim da je hrabar, i pored trapavo urađenih scena, ima jedan mačo senzibilitet koji krasi njegove filmove i koji mi je zanimljiv.
scenario i režija: Vuk Ršumović
uloge: Denis Murić, Pavle Čemerikić, Isidora Janković, Miloš Timotijević, Tihomir Stanić, Borka Tomović, Branka Šelić, Zinaida Dedakin, Goran Šušljik
producent: Miša Mogorović
direktor fotografije: Damjan Radovanović
montažer: Mirko Bojović
dizajn zvuka: Dubravka Premar
scenograf: Jelena Sopić
kostimograg: Maja Mirković
Slični članci:
- Neki ljudi prave pare, neki daju intervjue
Neki ljudi prave pare, neki daju intervjue
"Mogu da utičem na lokalnu dizajn scenu, lokalnu kulturu, insipirišem nekog da uradi nešto u toj sferi. Ništa više od toga", kaže Stefan Unković.
- Bojan Đorđev: Kad razvijemo pažnju, desiće se i isceljenje
Bojan Đorđev: Kad razvijemo pažnju, desiće se i isceljenje
Đorđev je za B/A govorio o predstavi "Režim isceljenja" ali i drugim temama vezanim za teatar, umetnost, kulturu i društvo.
- Igor Zupe: Laibach je najveća art muzička grupa na svetu
Igor Zupe: Laibach je najveća art muzička grupa na svetu
U Sloveniji je muzički underground uvek bio kvalitetan, a mainstream ne, ističe slovenački reditelj.
- Kao rana zora i umivanje: poetika predgrađa Marine Perić
Kao rana zora i umivanje: poetika predgrađa Marine Perić
Sa Marinom Perić smo razgovarali povodom njene druge knjige, a prvog romana, "Sunce nas produbilo". Našli smo se na Vidikovcu, periferiji grada, gde je sunčev zrak oštriji i gde je smeštena radnja ove lirske priče.
- Maja Rubinić: Umjetnost je alat za povezivanje i promjene u Mostaru
Maja Rubinić: Umjetnost je alat za povezivanje i promjene u Mostaru
Sa bosanskohercegovačkom umetnicom razgovarali smo o festivalu SAFM, regionalnoj sceni i viziji ulične umetnosti.
- Urška Ristić, protagonistkinja dokumentarnog filma „Telo“: Nisu svi srećni i plastični kao na instagramu
Urška Ristić, protagonistkinja dokumentarnog filma „Telo“: Nisu svi srećni i plastični kao na instagramu
Film spaja intimne razgovore, lične arhive i kreativna vizualna rešenja kako bi “istražio misterije ljudskog tela i moć umetnosti i prijateljstva u razumevanju njegove suštine
Lajkuj: