Da li imate preko 18 godina?

Venecijansko bijenale – Heroic: Free Shipping

Razgovarali smo sa Anom Šulkić, Stefanom Vasićem i Igorom Sjevercem o njihovom projektu za ovogodišnje Venecijansko bijenale.

Za početak, koja je bila tema bijenala ove godine i na koji način ste se prema njoj postavili?

Temu je ove godine postavio čileanski arhitekta Alehandro Aravena i glasi “Reporting from the front”. Ako vam je poznato ime kustosa, jasno vam je i u kom smeru se tumači ovaj naslov. Aravena zastupa ideologiju koja je naklonjena socijalno angažovanim projektima, sa tom idejom je i pozvan u Veneciju baš u ovom specifičnom trenutku. Nama troma ta tema nije previše bliska, a u celoj postavci naziremo dozu licemerstva čiji deo nismo želeli da budemo, tako da smo pokušali da izbegnemo sve što ne umemo i stvar preokrenemo u našu korist i da, što da ne, sebi dozvolimo malo mladalačkog bunta.

Kakav je koncept za vaš projekat proizašao iz tog bunta?

Rešili smo da izveštavamo sa sopstvenog fronta, koji je surov i kome ovaj militaristički prizvuk dobro stoji. Stvar je ubrzo postala jako lična, projektom smo ostrašćeno pričali o sebi, svojim profesionalnim nesigurnostima i nezadovoljstvima što nas je verujemo i izdvojilo od ostalih radova na konkursu. Pokušali smo da razumemo u kom trenutku profesionalno nezadovoljstvo prestaje biti lična odgovornost i da ubedimo ostale da neugodna pozicija u kojoj se nalazimo nije uvek merilo našeg kvaliteta. Snažni prostorni gest odabrali smo kao način da skrenemo pažnju na ovu temu, proslavimo istrajnost u želji za stvaranjem arhitekture i podstaknemo na nastavak borbe, iako su uslovi u kojima delujemo bliži eksploataciji nego stvaralačkoj slobodi.

O čemu govori ime Heroic: Free Shipping?

Prvi deo naziva Heroic preuzet je iz tematizacije stručnog Saveta koji je raspisao konkurs za srpski paviljon, a na koju smo se mi nadovezali svojim radom. Pitamo se koja je to razmera herojska danas i kako se pojam herojstva u arhitekturi promenio od ideje sistemskog projektovanja čitavog sveta do današnjeg trenutka kada se i sama mogućnost za bavljenjem arhitekturom čini herojska.

Free Shipping nam je bilo zanimljivo kao igra reči, malo je ukrcavanje, malo plovidba, malo neizvesnost, malo ovde malo tamo…

Da li je od pobede na lokalnom konkursu do realizacije projekta u Veneciji bilo nekih koncepcijskih promena?

Koncept se nije menjao, i pojavnost paviljona je ostala ista od prvog dana, desila se samo nadgradnja programskog sadržaja u cilju lakše komunikacije sa posetiocima. Oblikovnost prostorne instalacije u centralnom delu paviljona rešili smo da zakucamo u najranijoj fazi projekta i nismo pristajali na kompromise tokom realizacije, već smo energiju usmerili na sprovođenje specifičnih tehnika izgradnje kako bi finalni rezultat zadovoljio naše zahteve. Ono što se desilo kao nadgradnja projekta u odnosu na konkursno rešenje je sadržaj u vestibilu paviljona. Tu smo smestili ostrvo motivacionih pisama koja mlade arhitekte šalju arhitektonskim biroima, kako bi pokušali da se izmeste iz svoje nezavidne pozicije. Pisma smo doživeli kao iskrenu energiju za radom i stvaranjem u struci, gde se prihvata nesigurna pozicija beskonačnih praksi u nadi za stalnim zaposlenjem koje možda nikada i neće doći. Sakupili smo preko sto tih emotivnih ispovesti od naših prijatelja, naštampali brda a zatim ih uz pomoć tih istih nezaposlenih arhitekata ručno cenzurisali i pečatirali generičkim negativnim odgovorima. Izložena gomila (150 000 komada) u vestibili jasno ukazuje na kritiku stanja u kojem se nalaze mlade arhiteke u celom svetu danas. Naspram gomile pisama tu stoji i gomila kataloga štampanih u formi beležnice veličine pasoša.

Koliko su trajali radovi u paviljonu i koliko ste bili deo istih?

Izložbu smo u Veneciji postavljali oko mesec dana. Sa nama je početkom maja stigla i konstrukcija koja je u potpunosti prefabrikovana u Beogradu, tako da je prva faza radova bila montiranje elemenata uz petoricu divnih radnika. Druga faza je bila pripremanje površine i bojenje.

Značilo nam je da budemo uz radnike, na taj način smo mogli brzo da reagujemo i pravimo izmene u odnosu na nepredviđene okolnosti kojih na gradilištu uvek ima. Ceo proces je bio jako uzbudljiv, uživali smo.

Kolika je ekipa osim vas troje bila neophodna da se sve završi?

U ranoj fazi projekta ukjučili smo troje saradnika. Dizajner zvuka Vladimir Dabić stoji iza zvučne intalacije koja puni naš trag broda zvukom arhitekata, tu je i David Brbaklić koji je uradio grafički materijal kao i website sa svojom Konstrukt ekipom. Ispomoć na gradilištu bio nam je Milorad Obradović. Iz Beograda smo imali tehničku podršku Dab-a, a u Veneciji je kroz paviljon prošlo deset radnika.

Ako biste mogli da izdvojite po jednu stvar, šta vam je bilo najinspirativnije tokom celog procesa, od početka do kraja?

Da ostavimo trag, makar i privremen, do novembra.

16

Kako su reagovali posetioci i kolege na otvaranju?

Tajili smo konačan izgled paviljona do poslednjeg momenta, u jednom trenutku smo obustavili slanje fotografija prijateljima, tako da je otvaranje bilo uzbudljivo. Nadamo se da je instalacijom uhvaćen volumen objekta, to posetiocima prija, a prija i nama, želeli smo da se tu desi arhitektura. Posetioci se zadržavaju u paviljonu, leškare, fotkaju se, pune telefone, klinci trče, živo je.

Kako vam se čine drugi paviljoni ovde godine i da li biste neki izdvojili?

Ostali paviljoni su uglavnom kruće arhitektonske izložbe koje se bave modelima socijalnog stanovanja, probelmatikom manjka pripadajućeg tla ili skrovišta, izlažu projekte na manje ili više uspešan način. Možda obratiti pažnju na Nemce, Belgijance, Francuze, Irce… Jezikom izložbe su verovatno najbliži našem trenutnom shvatanju arhitekture.

Kako vam se čini arhitektonska scena posle Venecije?

Mala! (smeh) Shvatiš da sa svakim imaš nekog zajedničkog prijatelja, makar i na Fejsu (smeh).

Šta ćete dalje, jel’ imate neke planove? Kuda da krene arhitekta posle izložbe na bijenalu?

Uh, to smo planirali da pitamo tebe Marija. Proteklih šest meseci proveli smo u nekakvom venecijanskom vakuumu, polako se vraćamo u normalu. Svesni smo da se nam se desila važna stvar, naši profesionalni planovi su ostali isti, samo su, nadamo se, postali realniji uz Bijenale kao referencu…

_MDJ103260(1)

Nešto za kraj?

Gelato!

Hvala!

Pogledajte sajt ovogodišnje izložbe u srpskom paviljonu ovde.
Fotografije uradili Ana, Stefan i Igor, a cover fotografiju Miloš Kostić.

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: