Da li imate preko 18 godina?

TV GONIČ: The Romanoffs

Kako je Matthew Weiner šuknuo Jeffu Bezosu i barem delimično osvetio nadničare u Amazonu (... bi moglo da bude jedno viđenje čitave stvari)

Matthew Weiner je autor jedne od najboljih teve serija svih vremena, Mad Men. Ukoliko niste nikada gledali ovu seriju, možda bi trebalo da to učinite što pre, jer ako “milenijalski šerijat” nastavi da se razvija ovom brzinom, izvesno je da će se Mad Men naći na listi debelo zabranjenih serija ili će publici biti dostupan u nekom nakazno cenzurisanom obliku, sve sa fusnotama i upozorenjima da gledanjem iste napuštate “bezbednu zonu” svojih svetova.

Mislite da se šalim? Skoknite ovde i pročitajte intervju koji je mlađahni Kyle Buchanan uradio za New York Times sa Weinerom, a zatim skrolujte dole da pročitate i komentare. Buchanan novu seriju koristi kao priliku da islednički još jednom propita Weinera o “jednom od najstrašnijih seksualnih delikta” počinjenih u novijem milenijumu. Weiner je, naime, “optužen” da je koleginici, ko-scenaristici, Kater Gordon, tokom rada na Mad Menu, rekao sledeće (upozoravam vas da uskoro izlazite iz bezbedne zone i rizikujete duboke traume usled čitanja redova koji slede)-  “da mu (zbog ukazane prilike da radi na seriji i potonjeg uspeha- nap.aut) duguje da je vidi golu”. Weiner je rekao da se ne seća tog incidenta, niti je igde kasnije isti dokazivan i dokazan. Ali je Weineru znatno sjebao promotivnu turneju povodom objavljenog romana i omogućio bulumenti “neobezbeđenih” i zabrinutih čitalaca da “incident” koriste kao šlagvort da se pitaju zašto u seriji o naslednicima “najčuvenije ruske kraljevske porodice” nema više rasne i polne različitosti, kao i da tvrde da je Weiner “još jedan nekažnjeni beli muškarac koji koristi svoju poziciju da se bavi isključivo “belim” sadržajem”.

Zapravo, možda bih malo i korigovao sebe, nakon rečenog. Pogledajte vi i The Romanoffs što pre možete, jer lako moguće da će posle Božića snimljeni materijal proći blagi “retuš” u kome će kompjuter “bele Ruse” zameniti “raznovrsnijim materijalom”, koji možda neće odgovarati logičnom, biološko-socijološkom razvoju ili (fuj!) umetničkoj viziji, ali će biti u skladu sa “šerijatskim” normativima Novog Društva. To, ili će i poslednji bajt ove serije biti spaljen na digitalnoj lomači.

Možda vi znate kako da zaobiđete stvari koje vas nerviraju. Ja ne.

Dakle, u toj i takvoj klimi, koja je, na sreću, “u Americi” još gora, pedesettrogodišnji Matthew Weiner traži i nalazi način da produži svoju karijeru nakon kraja Mad Men, o čijoj daljoj radnji i sudbinama likova je nastavio da razmišlja mesecima nakon pada poslednje klape. Ja sam svojevremeno bio silno razočaran samim krajem te serije i nisam mogao da verujem da je čudesni i nadrkani život Dona Drapera vodio ka zadovoljstvu kreiranja (istina, lepe) reklame za jebenu Coca-Colu! Taj čin doživeo sam kao poniženje lika i dela Drapera, ali pretpostavljam da on iz “šerijatske” vizure “današnje omladine” verovatno deluje prigodno i kao lep način da se neko iskupi za sve svoje ljudske, moralne i seksističke ispade, koji su, kao što smo lepo gledali, bili deo života belog muškarca šezdesetih godina prošlog veka.

Na milenijalsku sreću, i našu žalost, u The Romanoffs sličnih junaka nema. Nakon gledanja svih osam epizoda imao sam ozbiljnih problema da se i setim nekih od njih i o čemu su “tačno” bile, dok se pojedinačnim junacima nema naročitog smisla ni baviti. Niko ovde nije ni do ruke pod suknjom “medmenima”.

Slažem se, opušteno ste mogli i da od narednog pasusa započnete sa čitanjem ovog teksta.

Prema Weinerovoj zamisli The Romanoffs bi trebalo da budu diskusija o identitetu, činiocima njegovog konstituisanja i uticaju pedigrea na njegovo formiranje. Otuda je serija o RomanoVima duhovito naslovljena kao The RomanOFFs. Oni mogu, ali i ne moraju da imaju veze sa “originalnom porodicom”, čiji (inter)nacionalni značaj i popularnost Weiner poredi sa plasmanom Kennedy-jevih u Americi. Imati bilo kakve veze sa čuvenom lozom ima veliki značaj, naročito za onoga ko je siguran, ili ubeđen, u tako nešto.

Svaka epizoda crnohumorno, u neki će reći “uznemirujućoj” postavci, počinje sekvencom pogubljenja Romanovih u podrumskim ćelijama njihovog dvora. Nakon toga Tom Petty-jeva Refugees prati linije krvi koje se razlivaju po prostoru simbolično predstavljajući širenje loze Romanovih i nakon njihove smrti. I ta špica je najbolji deo svake od osam epizoda.

Weiner je izjavio da je ideja, materijala i mogućnosti bilo da se skroji stotine, a ne samo osam sličnih priča “o naslednicima Romanovih”. Širom sveta stotine ljudi tvrdi, misli ili su sigurni da su njihovi naslednici. Otuda je njihovo poreklo skoro Mekgafinovski momenat u tretiranju priča koje ne moraju nužno da budu podstaknute ili vođene pra-lozom nekog od svojih junaka. Vrlo često to je samo jedan, od vas samih zavisi koliko bitan, detalj u kontekstu neke sasvim druge priče.

Ja sam isprva mislio da svaka epizoda donosi nekakvu modernu interpretaciju seta tema koje su u svoje, “kraljevsko” vreme, činile život ne samo Romanovih, već i bilo koje druge aristokratske dinastije. U te teme ubrajam bolešljive naslednike, preljube, izdaje, ubistva, otimanja oko nasledstva, osvete, ali i neke malčice modernije poput činjenice da su moderne aristokrate često koristile svoje poreklo kao dokaz svog talenta ili kao jedini preduslov svoje “slavnosti” i svega što bi ona trebalo da im donese. Ono su “imali pravo” na neke stvari i neke stvari su im pripadale na osnovu porekla. Iako se svet promenio svuda, sem u njihovim glavama.

Rodbinske veze između junaka ovog serijala uhvatićemo možda samo jednom ili dvaput (recimo kada se Anka iz sedme epizode pozove na svoju rođaku i njeno malerozno dete, koje smo upoznali u prethodnoj epizodi). Weiner očigledno nije bio konceptualno ambiciozan da junake uveže u neku ozbiljniju, “božanstveniju”, komediju. Te i taj kurcoboljni momenat računam u deo one osvete Bezosu o kojoj ću kasnije.

Od prve do osme epizode, centralne teme ređaju se sledećim redom: sporenja oko nasledstva, preljuba, prokletstvo naslednika, rođenje naslednika, problemi sa poslugom, bolešljivi naslednici, naslednici-po-svaku-cenu i osveta. Sve priče ispričane su u relativno pitkom tonu nekog maliče više kemp izdanja “vikend romana” i deluje da najšira šira publika ne bi trebalo da ima ikakvih problema da ih isprati. Nešto što se za Mad Men ne bi moglo reći. I dok vi seirite o mom lažnom i nepotrebnom elitizmu, ja govorim o umetničkim ambicijama i lažnom pomeranju teve granica.

Sad bi bio pravi trenutak da objasnim onu osvetu s početka priče i raskrinkama Weinerove stvarne namere s ovim projektom. A, zapravo, lažući sebe da je on to uradio namerno i očajan da je sve to izgleda ishod Weinerove stvarne, umetničke, prirode.

Prvo, nema nikakvog osnova da se The Romanoffs, koja je realizovana za Amazon Original, naziva serijom, pa ni tzv “antologijskom” odn. “ograničenom serijom”. Sa prosečnim trajanjem većine epizoda od 80, a neretko i 90, minuta, ovde se s pravom može govoriti samo o serijalu filmova, teve ili ne-bioskopskih, svejedno. Kada formatu dodate i to da je svaka priča za sebe, sa zasebnim junacima, i tek “franšiznom” povezanošću kroz labavi kontekst Romanovih, primedba da ovde nema televizijske serije još čvršće stoji. I uprkos činjenici da je Weiner, pretpostavljam strepeći od lavine (loših) komentara, tražio da Amazon u etar pušta jednu po jednu epizodu nedeljno. Navodno imajući u vidu navike teve gledalaca.

Jedna priča, kojoj se da verovati, kaže da je Weiner za svoj projekat dobio čak 70 miliona dolara, što mogu biti i pristojne parice za snimanje osam nižebudžetnih indi hitova, dok za osam epizoda televizijske serije, u kojoj nemamo horde ledenih zombija i zmajeva, predstavlja lepo iživljavanje. Po drskosti i javašluku skoro u ravni Bezosove lične net vrednosti od 140 milijardi dolara. U svakom slučaju radi se o jednoj od, srazmerno, najskupljih teve produkcija ikada.

Weiner koji je i tokom Mad Men bio sklon ozbiljnijem “kontrol friknesu” tek je ovde, kao primadona koju je nesrećni Amazon oberučke i bez pitanja koliko će to da košta prigrlio, sve preuzeo na sebe. Da o tuđem trošku provežba režiju i stilove i eventualno se spremi za nastavak svoje dalje karijere, na nekoj od televizija, ili Holivudu (gde je već jednom ozbiljno omanuo– što Amazon, pred predloženim konceptom The Romanoffs, ni malo nije obeshrabrilo). Weiner je sebično, stereotipno, bez ikakvih posebnih nijansi ili demonstrirajućeg stila, režirao svih osam epizoda serije, uglavnom ni u jednom trenutku ne kvareći naš ugođaj da smo, uprkos prisustvu rasnih i često filmskih glumaca, u prisustvu bilo čega drugo, do “prosečne televizije”.

Da bi ovu vežbu sebi učinio zabavnijom i smislenijom, Weiner je odlučio da se kroz rad na svakoj pojedinačnoj epizodi oproba u nekom drugom žanru. Pa tako u prve dve epizode imamo solidne imitacije Woody Allena i njegovog klasičnog rom-koma prebijenog kroz atipične junake, dok se radnja potom šeta ka trileru (epizoda u Austriji), melodrami (epizoda u Meksiku), duhovitoj i društveno-relevantnoj drami (epizoda u Rusiji), nečemu što deluje kao predložak za novi serijal Black Mirror (epizoda u Velikoj Britaniji), a sa pričama koje su realizovane u Njujorku i “tipičnoj” američkoj višoj “suburbiji” mogla bi, možda na isti način, da se pozabavi i Lena Dunham, te svrstajte to u koji god žanr mislite da treba.

I u domenu kastinga, Weiner nije pitao šta košta, pa se pored nekih, starih dobro znanih imena, poput Christine Hendricks i Johna Slattery-ja, pojavljuju i drugi, regularni teve junaci, poput Amande Peet ili Kathryn Hahn, ali zato imamo i filmske dive poput Isabelle Huppert i Marthe Keller, kao i bivše holivudske zvezde poput Aarona Eckharta i Diane Lane. Pretpostavljam da je moglo da ih bude i mnogo više da Weiner nije sebe plaćao na deset mesta.

Na kraju, pomenuo bih i “Duran Duran” momenat ove serije tj puku i lepu činjenicu da je serija snimana širom sveta- od Amerike, preko Meksika, do Francuske, Velike Britanije, Austrije, velkih kruzera, Japana i same Rusije. Samo najbogatije filmske franšize poput Fast And Furious ili M:I ili James Bond mogu sebi da priušte takve šetnje svetom u okviru jednog svog izdanja. Weiner je obišao i posetio sve o čemu je maštao i bio stipsa da se privatno otvori. Bez sumnje. A, nažalost, lepota većine lokacija ostala nam je uskraćena usled Weinerove neinventivnosti da je dočara i instrumentalizuje za svoju radnju. Jedino se u “ruskoj epizodi” Vladivostok uvukao pod kožu kao verovatno najgore mesto za život na svetu. Hladnoća na stranu.

E, pa, sa tim i takvim, budžetom, kastom, lokacijama i, ne zaboravimo, kraljevskom porodicom, Weiner je Bezosu zavukao takav “viner” da je ovom, verovatno, otpala i ona jedina dlačica koja mu raste na ćeli.

The Romanoffs su proslava “daytime soap opere” sa zapletima i obrtima kakve je bilo koji prosečan gledalac narečenih sapunica obrnuo već desetinu puta u svom teve životu. Njihova auto-ironičnost je tanka i prečesto nevidljiva. Gledalac će morati da gleda i da se načeka trenutka u kome će mu se učiniti da “onaj” Matthew Weiner stoji za kormilom onoga što gleda. Jer i trećerazredni romkom Holivud mogao bi nešto slično sa predloženim scenarijima. O tome kakav je Weiner u “spisateljskoj sobi”, kao i kakav je tim oko sebe imao, govori da, sa izuzetkom fascinantne moralne elaboriranosti u “ruskoj epizodi” i pseudo-trilera koji ide i ka parodiji u “engleskoj epizodi”, sve ostalo izgleda kao delo “iste osobe”. Ne treba nam DNK analiza da utvrdimo koje.

The Romanoffs nije “prestižni materijal”, a još manje nešto o čemu će ljudi pričati (što je nešto za čim svi “prozivođači kontenta” jedino žude). O njoj će se govoriti jedino u kontekstu nemogućnosti da se poveže sa potpisanim autorom tj njegovim prethodnim učincima. The Romanoffs je serija koju je “domaćica” u Weineru osmislila i realizovala bežeći u suprotnom smeru od “noćne more” zvane Don Draper, koju je prethodno zamišljala kao svoj idealni avatar.

The Romanoffs su bačene pare. I to 70 miliona dolara njih. Koje Bezos nije hteo da da svojim prepakivačima paketa koji šoraju u šolje za kafu i letuju na parkingu Amazona. I dok je gledaju oni osećaju zadovoljstvo što gazdu, verovatno, boli svaki bačeni dolar. Ne zato što on kuka za parama, on to nije ni osetio. Već što u krugovima u kojima se kreće, niko, kome iole ide na onu stvar, neće propustiti priliku da mu napomene i da se načudi “šta je to Weiner zapravo želeo da uradi, pa su se desili The Romanoffs…”

Ostaje nada da će biti i druge sezone, makar i kao ekstenzija neke druge dinastije, jer radnici Amazona will have their revenge on Bezos. Makar još jednom.

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: