TV GONIČ: prvo polugodište 2018. (prvi deo)
Serije koje smo ispratili u večna ili privremena TV lovišta
U ovom izdanju pozabaviću se nekim serijama koje su nedavno završile sa emitovanjem, bilo zauvek, bilo svoje aktuelne sezone.
THE AMERICANS (kraj serije) (FX)
Ne čitajte ovaj pasus ako niste gledali ovu sjajnu seriju, njenu vrlo emocionalnu poslednju sezonu ili njeno spektakularno anti-klimaksično finale. Jer ima spojlera.
Nakon šest sezona čedo bivšeg CIA operativca, Joea Weisberga, stiglo je do svog očekivanog kraja, jer teško da je nekoga iznenadilo da će se “Hladni rat” zvanično okončati rušenjem Berlinskog zida i Gorbačovljevim posredovanjem. Kao i da taj proces neće ostaviti krupne posledice na naše junake, kako porodicu ruskih agenata Jennings tako i na njihovog suseda, FBI-ovca Stana Beemana. I šesta sezona stvari razrešava baš oko tog istorijskog trenutka. Philip Jennings je batalio špijunske aktivnosti i neuspešno se posvetio porodičnoj putničkoj agenciji, dok Elizabeth i dalje patriotski radi nepodnošljive stvari za svoju zemlju, ali sve lagano vodi tome da će morati da se odluči kojoj svojoj zemlji služi- onoj koja lagano tone u prošlost ili onoj koja će se tek izgraditi iz sudara sa realnošću. Stan Beeman više ne juri špijune, ali i dalje servisira agenciju i na tom planu. Pre svega kroz svoje poznanstvo sa ruskim agentom Olegom, koji takođe ima svoju ulogicu u razvoju istorije svoje zemlje. Mala Paige Jennings uči špijunsku školu radeći uz majku, dok njen brat Henry i dalje vreme provodi u privatnoj školi koju roditelji skupo plaćaju.
Opšte gledano, ova sezona nije se baš najbolje snašla da pričom zaveže i poveže junake, ali je zato briljirala na emocionalnom planu. Najslabija tačka je svakako Stanovo otkrivanje ko su mu zapravo susedi, čemu nije pružen nijedan nedvosmislen okidač, nego je serija na silu povezanih “neobičnosti” probudila opravdanu sumnju. Od svega toga svakako je najsmešnije Elizabethino pušenje čije potenciranje je pre trebalo da kamuflira činjenicu da ga u prethodnih pet sezona nije ni bilo, nego da posluži kao bilo kakav dokazić Stanovih sumnji. Na stranu što Keri Russell toliko ne ume da glumi da puši da je čitava stvar još više provocirala podsmeh.
Međutim, srce The Americans, i to ono rusko, ukazalo nam se u svoj svojoj lepoti baš kroz rasplet sudbine Jenningsovih, koji moraju da beže, i evakuišu se u Rusiju. Philipa je pobedio američki način života, iako je za njega bio najzainteresovaniji. Elizabeth u poslednjem času menja stranu i kompromituje godine vernosti. A između njih dvoje, jedno dete koje je već skrajnuto, mora da bude i napušteno, dok drugo, koje od početka serije kuburi sa identitetom, donosi neočekivane odluke. U trenucima u kojima porodica čini seriju “Sofijinih izbora” Weisberg kruniše svoje humanizovanje jedne profesije i njenog žanrovskog tretmana, što je, kao i u slučaju The Sopranos samo na drugom terenu, bila ključna inovacija i nesporno najveća vrednost The Americans. U tim trenucima svedoci smo toga koje su stvarne žrtve položene za uspeh ove ili one politike. Kao i da nije sve bio 007 glamur.
Za demonstraciju rečenog svakako je najbolja poslednja epizoda i scena u garaži u kojoj se poslednji put sreću Jenningsi (minus Henry koji je u školi) i Stan. Stan presreće ove u bekstvu (Philip i Elizabeth su došli da pokupe Paige iz studentskog doma) i u narednih 10 minuta prisustvujemo tome kako se zid između dva sveta ruši, i jedni jasnije vide druge. Weisberg, hvaladragombogu, nije ni pokušavao da od Stana i Amerike pravi heroja i pustio ga je da izgubi, puštajući ga da bude veći čovek nego profesionalac, što je Stan nesporno tokom cele serije i bio. Philipu tj Matthewu Rhysu uvaljeno je da od potencijalne bombe patetike napravi impresivnu ispovednu tiradu, unutar koje je i on priznao poraz i stravične posledice istog, i to u slučaju da ih Stan pusti da se izvuku! Obojica zadrigli od muka koje su progutali baveći se svojim poslom oni razumeju jedan drugoga i poštujući te žrtve spremni su da odrade skoro naučno-fantastičnu stvar. I u tom dramskom antiklimaksu, poluglasnom razlazu razrešavaju se The Americans. Sve posle, pa čak i tvist na železničkoj stanici, samo je manje-više neminovni epilog.
The Americans su završili u toj garaži, otužnom simbolu njihovog “andergraund” života, dovodeći do apsurda nepoznavanje “komšija” (tj hladnoratovskih zavađenih strana) i otkrivajući nam koliko su suštinski isti. Russians love their children, too.
LOVE (kraj serije) (Netflix)
Ne znam da li ćete se složiti sa mnom, ali teško da je u žanru romantične komedije bilo antipatičnijih junaka od Mickey i Gusa čiju ljubavnu romansu smo pratili tokom tri sezone u seriji koju su kreirali Judd Apatow, Paul Rust i Lesley Arfin. I u upravo u toj njihovoj neskrivenoj i nesakrivljivoj antipatičnosti krio se i njen ugao gledanja na priču koju smo već toliko puta čuli- o dvoje koji su se smuvali i zavoleli.
Iako ljubavna priča, kako saznajemo u poslednjim epizodama ove sezone, traje tek devet meseci, moj utisak je bio da su Gus i Mickey zajedno prevalili godine zajedničkog bivstvovanja, što njihove pojedinačne transformacije i sazrevanje čini neverovatnijim ili impresivnijim, zavisno kako gledate na stvar.
Ne znam da li je i konceptualno to bio stav autora, ali Love nam je u trećoj sezoni pokazao da emotivna sreća, naročito ona koja se stiče i deli sa drugim, može da se ostvari jedino pojedinačnim ostvarenostima gde je ono na profesionalnom nivou, pa, bilo skoro i ključno. Jer sve dok Mickey i Gus nisu razjasnili sebi i drugima svoje profesionalne interese, i potom se promenama u životu stavili u službu istih, oni nisu bili u stanju da verifikuju sopstvena sazrevanja i osveste emocionalne želje. Ja lično tu imam problem sa prioritetima, ali možda je tako u kapitalističkim društvima tj u globalnom kapitalističkom društvu.
Iako su Gus i Mickey rešavali krupne stvari i iako je veći akcenat stavljen na Gusov profesionalni život, najveća zabava ove sezone, ipak, je došla od strane Mickey-ine cimerke Bertie i njenih ljubavnih problema. I, paradoksalno, i tu je, samo s obrnutim ishodom, potvrđena moja teza da prvo nađeš posao, pa ljubav svoga života. Jer Bertien Randy se prekasno pozabavio time i ispao je iz igre.
Love ostaje ekstenzija Apatowljevih interesovanja za “neromantične” aspekte romantične priče ili komedije i nosi njegov kaprijanski entuzijazam za parove koji se, uprkos svemu, vole i stoga moraju da nađu načina da ostanu zajedno.
BARRY (kraj prve sezone) (HBO)
Barry je crna komedija koju su zajednički kreirali scenarista i proucent Alex Berge (Dictator, Curb Your Enthusiasm) i glumac koji igra i glavnu ulogu u seriji Bill Hader. Serija nastavlja HBO-ovu tradiciju post-stoner komedija u kojima je glavni junak i glavni glumac i ko-autor, a serija u prepoznatljivom duhu “R-rated” komedije sebi daje svu slobodu koja bi je na velikom ekranu skupo koštala. Eastbound and Down, Vice Principals, pa i Curb Your Enthusiasm su neke relevantne reference.
Barry ide korak dalje i pravi skoro apsurdnu postavku- profesionalni ubica sa krizom identiteta slučajno postaje polaznik glumačke škole u Eleju. Iz ove, potencijalno vrlo zanimljive premise, Hader i Berg su, nažalost, razvili najdosadniju moguću priču, onu koja se tiče njegovog daljeg bavljenja svojim poslom u novim okolnostima, a u svetlu istih opasnosti koje su mu pretile i ranije- policije i drugih mafijaških grupa koje se bave sličnim biznisima.
Barry nije iskoristio skoro ništa od novog setinga tj situacije koju je sebi zadao i većina (komičnih) zapleta ne dolazi od novih okolnosti, već od patrljaka starog života koji se ne da otkačiti. Dok novu situaciju razigravaju samo epizodni junaci koji su već bili njen deo.
I nije bilo mnogo smešno.
LAST O.G. (kraj prve sezone) (TBS)
Neko bi stvarno morao da se zapita šta je to krenulo po lošemu, pa Last O.G. nije postao najbolja ili, makar, najpopularnija serija sezone. Jer “u njenom uglu” našli su se Jordan Peel, autor jednog od najtrendi filmova poslednjih godina- Get Out, zatim Tracy Morgan, unikatni komičar sveže oporavljen od saobraćajne nesreće i spreman za svoju povratničku ulogu i Tiffany Hadish, jedna od trenutno najhajpovanijih afro-američkih komičarki.
Baš kao i u slučaju Barry-ja, Last O.G, je obećavao svojom premisom- ulični prodavac gudre posle (bogami poduge zatvorske kazne) vraća se u “rodni” Bruklin i zatiče ga sasvim promenjenog. A da ne govorim da se njegova bivša preudala i da mu decu, par blizanaca za koje nije ni znao, sada podiže beli muškarac! Umesto duhovitog sukoba starog i novog sveta, izumrlog gangsta (barem u okvirima pop kulture) i hipsterskog opterećenog svim oblicima zdravog života i late makijatom, sačekala nas je nešto nestašnija Dizni priča o iskupljenju.
Najveći problem Last O.G. je neodređen žanr serije i u odnosu na to nedefinisan ton. Iako Tracy Morgan sa sobom nedvosmisleno donosi komediju, njegov tip glume je vrlo specifičan i nijedna priča neće uspeti ako mu se ne podredi. A ova nije. S druge strane, Last O.G. nije ni dramedy tj jeste, ali “afro-amerikanizovan” na način na koji to vrlo često zadesi filmska ostvarenja. Drugim rečima, humor se često sroza na jeftine šale, patetika dominira svim emocionalnim mestima i moj je utisak da se stvar preglumljuje.
Tray Barker je mogao da bude Kimmy Schmidt u svom naivnom pokušaju da se nosi sa novinama modernog sveta i to je moglo da bude osnovno i najmoćnije gorivo za komična mesta. Umesto toga dobili smo trećerazrednu dramu u kojoj glavni junak pokušava da razreši svoju poziciju oca koji je bio na službenom putu, bivšeg ljubavnika, neglamuroznog zaposlenika i, najbesmislenije od svega, da razreši sopstvenu krimi istoriju. Razumem da je Peel, možda, bio u obavezi da se pozabavi aktuelnim (ili neprolaznim) problemima Afro-Amerikanaca, ali njegov neobični entuzijazam za hepiend ostao je u senci klišeizirane i loše realizovane melodrame. Na stranu što je Tiffany Hadish provela vreme kao saksija.
KILLING EVE (kraj prve sezone) (BBC America)
Iako sam svojevremeno bio veliki fan Phoebe Waller-Bridgeinog Fleabag (i skoro nimalo njenog drugog sitkoma- Crashing), moram da priznam da najveće zadovoljstvo u gledanju njene adaptacije romana Lukea Jenningsa, Codename Villanelle, pronalazim u tome što apsolutno jebeno ništa ne razumem.
Ukratko, Killing Eve je varijacija na Luthera, tj priču u kojoj dobro i zlo, oličeno u detektivu i, s druge strane, psihopati, bivaju fascinirani jedno drugim i počinju da razvijaju odnos koji ne ide ka uobičajenoj eliminaciji jednog od strane drugog već ka… pokušaju da razumeju šta ih je to u njima samima navelo na zbližavanje. Ali, Killing Eve nije Luther. Ni prineti.
Sjajna Sandra Oh igra detektivku britanskog MI5 odeljenja koja sticajem okolnosti postaje predmet interesovanja profesionalne ubice Villanelle, a potom joj i uzvraća istim. Između svega toga provlači se teorija o famoznoj grupi “12” (svaka sličnost sa prvobitnom EU je slučajna) koja pokušava da naizgled nasumičnim ubistvima destabilizuje svet i izazove haos, zarad čega Villanelle putuje svetom i ubija ljude, obično prilično brutalno. Da, sve to deluje zanimljivo i čak bi moglo da bude realizovano u duhu nekakve krimi-komedije, što, na momente, i deluje kao da je bio cilj. Ali, osim ako na delu nije fascinatno sprovedeni amaterizam u pogledu tretiranja verovatnosti događaja i upletenih službi, sve pre deluje kao da je Waller-Bridge izdala naredbu svim glumcima da svoje junake tretiraju kao tinejdžere i da se u tom duhu, bez obzira na stepen obučenosti koju njihova pozicija implicira, ponašaju kao plavuša u hororu. Da histerišu i kukaju, da seire i glumatuju, da šmiraju za sve pare.
Ovakva postavka povremeno rezultira vrlo neobičnim crno-humornim momentima, ali povremenije (kao u epizodi broj četiri, kada Villanelle jurca po nekoj livadi da ubije jednog od komandanata MI5) sve izgleda kao totalni diletantizam i kao da se neko ko ne samo da nema pojma kako se takve službe i takve osobe ponašaju u određenim situacijama, nego nikada nije ni gledao ništa slično.
Killing Eve je urnebesno histeričan, naivan, skoro idiotski predložak u kome svaki od glumaca pokušava da materijal izinterpretira u žanru i tonu koji on misli da treba. I ako imate debele živce, možda sve to prihvatite kao kreativni izazov. Sandra Oh i njena “protivnica”, Jodie Comer, svakako daju sve od sebe.
Slični članci:
- “About Dry Grasses”: Blizu remek-dela
“About Dry Grasses”: Blizu remek-dela
Novi film turskog reditelja Nurija Bilgea Ceylana je prava majstorija
- Megdan (2024) – Pakao kladioničarskog mentalnog pomora
Megdan (2024) – Pakao kladioničarskog mentalnog pomora
Nekim filmovima je prosto bunker suđen i nema te nameštene kvote i dojave koje taj ishod mogu da izmene.
- Tradicija i retradicionalizacija naših (filmskih) prostora
Tradicija i retradicionalizacija naših (filmskih) prostora
Prikaz filmova „Živi i zdravi“ i „Radnička klasa ide u pakao“ koje smo gledali na festivalu u Herceg Novom.
- “The Substance”: Šokantan i briljantan film koji se okreće najvećoj opsesiji današnjice
“The Substance”: Šokantan i briljantan film koji se okreće najvećoj opsesiji današnjice
Dok Dorijan Grej prodaje dušu da bi zadržao mladolikost, junakinja filma „The Substance“ se prepušta misterioznoj supstanci.
- Lazarev put (2024.) – Bosiljčić je slobodni umetnik u kutiji
Lazarev put (2024.) – Bosiljčić je slobodni umetnik u kutiji
Ovaj film se najpre može okarakterisati kao instrumentalizacija filma u svrhe slanja poruke.
Lajkuj: