Top 20: Filmovi koji su obeležili prethodnu deceniju
Iz ugla mladog reditelja, lista rangirana i žanrovski nesvodiva: od meta-filmova, preko visokobudžetnih animiranih dragulja, do akcionih blaga. Top 20 koji nikako ne podležu kolektivnom slaganju.
Ova decenija mi je, kada pričamo o filmovima, bitna iz par razloga: decenija kada sam upisao i završio režiju, kada sam počeo profesionalno i iskustveno da rastem u svom zvanju, prošao mnogo turbulentnih momenata, žanrovskih i tematskih traženja, mrvicu sazreo i snimio svoj debitantski film. Ovo je decenija koja mi je najviše do sada formirala način gledanja i mišljenja o filmovima. To je možda najveći razlog zašto sam odlučio da joj posvetim ovu listu.
20. LOGAN (2012)
Da je Sem Pekinpo živ danas, i da ga Marvel podmiti sa neshvatljivom količinom viskija kako bi ga naterali da režira film o X-Men legendi, i daleko najživopisnijem liku te ekipe mutanata, Vulverinu, i on pristane, rezultat bi, vrlo verovatno, izgledao kao ovaj film. Prljavo, krvavo, napeto i emotivno – sve što želim od filma. Mengold se suvereno ustoličava ovim filmom u top 3 šljakera-autora koje Holivud može da ponudi u ovom trenutku. Najbolji Marvel film i jedino njihovo remek-delo pored Spider Man-a 2. Poslednji kadar ovog filma je, verovatno, najdirljiviji trenutak nekog filma napravljenog po stripu ikada.
19. THE LEGO MOVIE (2014)
Jedino što u ovom životu punom stradanja i filmova više volim od toga da se pumpam entuzijazmom pred gledanje naslova od kog očekujem da me oduva, jeste momenat kad odem u bioskop sa minimalnim očekivanjima, i film me razoruža u potpunosti. To se desilo sa ovim animiranim draguljem, od koga sam očekivao jeftinu propagandu. Mada, kada sam video da su iza filma tvorci jedne od meni najdražih komedija skorijeg datuma – 21 Jump Street – to me je već ozbiljno zaintrigiralo. Rezultat njihovog rada je jedan od najoriginalnijih komercijalnih filmova ikada. Film čiji svaki trenutak vrca od duha i mašte. U momentu kad sam shvatio da dosta zvučnih atmosfera nisu realni zvuci već ljudsko oponašanje tih zvukova – poput deteta koje se igra s igračkama i oponaša zvukove u rasponu od kretanja do eksplozija – u tom momentu sam se zaljubio u ovaj film.
18. BURNING (2018)
Doslovno sam se osećao kao da izgaram dok samo gledao ovaj film. Koliko zbog postepenog prenosa sve veće frustriranosti glavnog lika na mene kao gledaoca, toliko i zbog kolizije trajanja (dva i po sata) i konstantnog nedostatka potrebnih informacija. To sve povećava tenziju do neminovnog pucanja u finalu koje samo trenutno zadovoljava naš poriv za katarzom, ali nam, na duže staze, ostavlja sve gorči ukus u ustima. Ne možeš nikad biti siguran u to da li si na kraju saznao sve ili je ceo film jedna velika manipulacija. U tome je njegov, možda i najveći kvalitet. Plus, Steven Walking Dead Yeun ovde pokazuje da može da bude i vrhunsko preteće prisustvo, što će fanovima dotične serije biti posebno iznenađenje.
17. TONI ERDMANN (2016)
U ovih skoro tri sata, zabavne, melanholične, dirljive i često bizarno smešne vožnje, nema ništa toliko novo i neviđeno što se tiče teme i poente. Poznato nam je da kapitalizam na visokom nivou proždire svoje prvoborce, kao uostalom i svaki sistem. I poznato nam je da posvećenost poslu ubija privatni život. Ali iskrenost, energija i slojevito napisani protagonisti su ono što te kupuje dok gledaš ovaj film. Dok si se okrenuo, ovi likovi su već deo tebe. Ovi mali, čudni ljudi, u čije nesavršenosti sam se zaljubljivao tokom trajanja ovog malog, a velikog filma. Toliko je jaka katarza u gestu zagrljaja da ti dođe da prvu dragu osobu zagrliš, bez ikakvog razloga, samo da joj pokažeš da si tu za nju i da nije sama ni u čemu.
16. MAD MAX: FURY ROAD (2015)
Ovaj dvosatni orgazam akcionog spektakla je, iz današnje perspektive gledano, očekivani vrhunac višedecenijskog čekanja prave prilike i prave priče koja bi bila dostojna za povratak starog maga Džordža Milera franšizi koju je sam stvorio i koja ga je lansirala. Uspeo je da ostvari želju iz mladosti – da snimi film koji će, od početka do kraja, biti bukvalno jedna velika vožnja. I to kakva! Miler je ovde izgasiran kao klinac, ali je, kao pravi majstor, umeren i fokusiran u preterivanju. Akcija je ovde nenadmašna, čak i u domenu američkog filma, a iznenađenje je u tome koliko je Šarliz Teron bitna u ovom filmu – ona ovde u potpunosti baca Maksa u zapećak i postaje glavni lik, što i nije neka uzbuna s obzirom na to da smo Maksa upoznavali u tri prethodna filma. A i zato što Šarliz ubija kako glumi. Najbolji američki akcioni film još od Matrix-a.
15. THE GREASY STRANGLER (2016)
Masni davitelj je već masno, ozbiljno ludilo. Znam samo 5,6 ljudi kojima bih, hladne glave, mogao da preporučim ovaj toliko dosledno, konceptualno ružan i glup film, da ne mogu da mu se ne divim na neki izopačeni način. Glupost ide do te mere da počneš da se braniš smehom, a ružnoća dotle da te sve više uznemirava. Možda su ga zato etiketirali kao horor-komediju, u nedostatku termina za neki novi žanr. Šok-farsa, možda. Ovo je definitivno nešto najbliže etiketi Pink Flamingos za 21. vek i, pored jakog uticaja Votersa, miriše ovo i na Korina i Džereda Hesa gotovo jednako. Kultni So Bad It’s Good klasik i grešno zadovoljstvo od trenutka kad je video svetlost dana. Još od Freddy Got Fingered nisam video ni u jednom filmu ovoliku posvećenost glupiranju kao konceptu i izazivanju radikalnih reakcija u publici. Ja sam urlao od smeha, to je sigurno. Većina će biti zgrožena i ugasiće film posle 5 minuta.
14. MUD (2012)
Kao i kod filma Toni Erdmann, ni ovde nema bog-zna-koliko originalnu priču, ali sa koliko duha, uverenja, srca i muda je ta priča ispričana, to je za divljenje i uživanje je gledati. Naizgled jednostavna “coming of age” priča, ali bogata detaljima, simpatičnim replikama i situacijama, epizodama, iskrenim emocijama i srceparajućom detinjom čistotom. Savršen balans filma između poletnog eskapizma i mračnih suočavanja sa životnim istinama uspostavljen je već kroz rastrzanosti glavnih junaka koje nosi odrastanje: između slobode i kompromisa, otpadništva i prihvatanja… Ovo je najbolji naslednik klasika Stand By Me koji je ovaj vek mogao da ponudi. A možda i najbolji uopšte.
13. THE PLACE BEYOND THE PINES (2012)
Ovo krnje remek-delo predstavlja daleko ambiciozniji drugi film Dereka Cinafrancea, veće od njegovog precenjenog prvenca Blue Valentine, u svakom smislu. Mogao bi biti malo zategnutiji u trajanju, ali to ga ne sprečava da bude važna, epska drama sa velikim D. Sigurno spada u top 5 filmova o nasleđu generacija i kako gresi jedne generacije mogu jako i teško zakucati na naplatu kod potomaka. Mene je film kupio još u uvodnom mizankadru – ko je gledao, znaće kakav je vanserijski šok i uspostavljanje temelja za saspens ovog filma u pitanju. Gosling ovde apsolvira ulogu harizmatičnog ćutljivca. Bredli Kuper dokazuje da može mnogo više nego što mu se pruža u životu. Eva Mendez možda nije vrhunska glumica, ali obogaćuje film svojom suptilnom lepotom i ženstvenošću. I da se ne lažemo, Emory Cohen i Dane Dehaan kao potomci su ih sve nadmašili.
12. KILLER JOE (2011)
Kada sam, gledajući prvi put (a bilo ih je onoliko) ovo pulp remek-zlodelo, u opisnom kadru kamp prikolice u kojoj žive glavni likovi, uočio da sve tu izgleda prilično američki-tradicionalno, od ramova za slike do fotelje, ali da je televizor ogromna plazma, da bi se u najvećoj mogućoj rezoluciji gledale sapunice i monster truck trke, znao sam da će film biti nešto posebno. Da budem iskren, znao sam to od momenta kad sam video da ga je režirao Fridkin (French Connection, The Exorcist, Sorcerer), i da se priča da mu je ovo prvi veliki trijumf posle Cruising-a. A tome ima više od 30 godina. Iako ovaj čiča nije imao sreće sa projektima, kao već pomenuta starina Džordž Miler, ovde je iskoristio priliku da prekine niz dugogodišnjih batrganja kroz filmove nedostojne njegovog talenta i beskompromisno zasija kao kad je bio u zenitu svoje kreativnosti u mlađim danima. Ova mračno-duhovita nasilna, ubojita furija od filma, oseća se od prvog minuta na močvare koje okružuju naše junake, i koje n svom dnu kriju jednaku količinu tajni kao i duboko falični likovi ove priče. Skoro svi likovi su izuzetno odvratni, ali svako od njih se pravda sa lakoćom i uživanje je gledati ih kako se utapaju u sopstvenoj odvratnosti, pa i kako se okreću jedni protiv drugih. Mekonahi potvrđuje dar od Boga (ili Đavola) da igra harizmatične sociopate i proždire svaku scenu u kojoj se pojavi. Film krasi i najbolji kraj nekog filma u poslednjih 10 godina, a Fridkin savršeno sumira mešavinu šoka i smeha čije smene nas prate tokom celokupnog trajanja.
11. WHIPLASH (2014)
Što bi rekao jedan moj kolega – “Dramaturgija krvi, znoja i stanja pred anksiozni napad se vratila na velika vrata sa ovim filmom”. Ovaj anti-Karate kid je, prema prethodnom opisu, dostojan nastavljač Requiem For a Dream poetike, gde se furiozni montažni ritam i psiho-fizičko iznurivanje likova međusobno dopunjuju u nameri oduzimanja daha publici. Čini mi se svima koji su imali bilo kakve dodirne tačke sa muzičkom školom mnogo više stvara nelagodu (iako može na svako zanimanje da se prenese), jer je izuzetno prepoznatljiv taj momenat ubijanja emotivnog odnosa prema muzici kroz forsiranje usavršavanja tehnike do momenta kad ne ostane ništa sem nje i večno neutaženog zadovoljstva, kao i ambicija mentora. Gubljenje svoje kreativne ličnosti u većoj ili manjoj meri je ovde skrajnuti problem. U pitanju je spektakularno mračno finale posle koga nismo sigurni da li je izgubljen i razum tokom stotinak minuta mučnog i napetog putovanja jednog mladog talenta ka savršentsvu (ili subjektivnoj viziji istog), tokom kojeg svaki grašak znoja i svaku kap krvi osećamo kao svoje.
10. ONCE UPON A TIME… IN HOLLYWOOD (2019)
Decenijska lista bez makar jednog Tarantinovog filma bila bi kao selo bez škole. Ali to nije nikako samo radi reda, naročito ne kada se radi o ovom filmu. Ovde imamo njegov najpametniji, najenigmatičniji, najnežniji, najležerniji, najemotivniji film. Rekao bih čak i film sa najvećim intenzitetom nasilja i katarzičnosti u kratkom vremenskom periodu (pričam o finalu, naravno). Kventin Tarantino je sada u fazi gde ima dovoljno samopouzdanja da sme da najveći budžet svoje karijere stuče na film koji je najviše do sada posvetio filmofilima. Pošto podrazumeva da smo svi koji se prepustimo iskustvu gledanja njegovog filma filmski entuzijasti iole slični njemu, i da smo upućeni u istorijske pojedinosti bitne za priču (naročito za građenje emotivnog odnosa prema glavnoj junakinji, kao i sve većeg osećaja nelagode zbog njene neizbežne sudbine), ovaj film je osuđen na to da ga od početka ne prihvate svi u tolikoj meri kao neke prethodne njegove filmove, kao i na to da će biti još dugo neshvaćen. To mu samo dodaje na egzotičnosti.
09. THE KILLING OF A SACRED DEER (2017)
Od prvog kadra, gde iz gornjeg rakursa vidimo operaciju na srcu uz Šuberta u pozadini, u glavi mi je bila sledeća dilema – ovo će biti ili neko pretenciozno izdrkavanje ili vrhunsko bioskopsko iskustvo. Hvala Bogu pa je bilo ovo drugo, iako je Lantimos stalno na klackalici da postane ovo prvo. Ludi Grk voli da vam ne bude prijatno, a građenje takve atmosfere mu ide jako dobro. Čudni fetiši, konstantan osećaj opasnosti, spor ritam, naizgled neljudski hladni i bezdušni likovi, neobjašnjivo poreklo pretnje i nadrealnih zbivanja – sve je to tu da nam ne da da budemo mirni. Slično kao i u Isterivaču Đavola, ima nečeg iskonski jezivog u postavci “drevna pretnja razara idilično moderno okruženje-kuću-porodicu”. Ovde ta pretnja (kletva) samo dodatno podriva površno skladnu fasadu imućne porodice koju čine naši protagonisti i pokazuje na koliko staklenim nogama stoje. Moderni čovek ne može da izbegne više sile koje su mu krojile sudbinu i u grčkim dramama, a katarza još uvek ima tako visoku cenu.
08. YOU WERE NEVER REALLY HERE (2017)
Iako volim i Džokera, moram priznati, ovaj film mi je ipak draži (i smatram ga većim, bitnijim i originalnijim) u dvojcu filmova “gde Hoakin Feniks živi sa bolesnom majkom, odsečen od dublje vezanosti za bilo koga u spoljnom svetu (i antiklimaktično, prljavo psiho-fizičko nasiljeje bitan faktor njegovog postojanja)”. Pod jedan – zato što ima neverovatno jednostavnu priču, u načelu već viđenu, ali tretiranu tako da je lišena svih očekivanih senzacija filma u kom imamo plaćenog ubicu za protagonistu, a da tenzija dolazi duboko iz glavnog lika, a ne toliko od nekih spoljnih faktora. Pod dva – zato što je Hoakinov lik daleko misteriozniji (i složeniji) nego u Džokeru, a i ovaj film je takođe njegov šou, u kom svakako zna kako da usmeri pažnju na sebe – na sebe u tumačenju lika koji, kao što naslov sugeriše, zaista nikad ni je bio – prisutan (i to ne samo u fizičkom smislu) – kad je najviše trebalo. Ili pre vremena. Uvek kad je već kasno, što je, u kontekstu njegove prošlosti i sadašnjosti (što prepuštam vama da vidite, ako već niste), dovoljno da ga učini ozbiljnim tragičnim junakom. Toliko igranja sa stereotipima ovog “usamljeni, duboko oštećeni, sredovečni muškarac nalazi svrhu i put ka iskupljenju kroz spasavanje deteta” tipa filma, prisutno je i ovde, do te mere, da ja, do poslednjih par minuta, nisam imao pojma ni najmanje kako će se ova, tiho potresna, priča završiti. Fascinantno je to koliko je ovaj film posvećen tome da više priča svoju priču striktno filmskim sredstvima (montaža, kadriranje, muzika..) više nego dijalozima pa prikazuje slomljenu psihu glavnog lika i posmatra svet oko njega kroz njih do te mere da se često osećamo nelagodno i dezorijentisano jer, kao i on, teško možemo da sklopimo kockice do samog kraja oko toga kroz šta je zapravo prošao. Takođe, ovaj film poseduje najneočekivanije nežnu scenu smrti koju sam video ove decenije.
07. THE RAID (2011)
Najbolji akcioni film decenije je, u isto vreme, i najbolji akcioni film veka. Ima najbolje koreografije tuča koje sam video još od Matrix-a, a verovatno i svih vremena. Ne, stvarno, tuče su neverovatne. Toliko je svaka sumanutija od prethodne da mislim kako poslednja tuča, na primer, u realnosti ne bi potrajala duže od 10 sekundi, svi u sobi bi postali teži invalidi. Intenzitet i broj udaraca koje likovi daju ili prime doslovno sam počeo da osećam tokom filma, a posle filma sam se osećao izmoreno, kao posle izrazito intenzivnog treninga. I bilo mi je drago, jer sam ugledao Boga akcionog žanra. Priča, koja je oličenje svete jednostavnosti, samo stvara osnovu za mešavinu horor tenzije i akcionih sekvenci od kojih zastaje dah. Ima i odličan nastavak, koji malo guše sopstvene ambicije, daleko veće od onih u prvom delu, ali taj fokus koji ima ovaj prvenac omogućava mu da te svaki udarac, pucanj, ubod ili odsecanje udova, zakuca direktno u frontalni režanj i da ovaj rolekoster ne zaboraviš nikad.
06. UNDER THE SKIN (2013)
Film koji mi se najviše uvukao u kosti ove decenije, duboko me uzdrmao, i u snovima me, intenzivno, proganjao par nedelja nakon prvog gledanja. Batalite Marriage Story i Oskar groznicu, Skarlet neće imati bolju ulogu od ove dugo, dugo. Možda neće nikad. Ovde imamo drugi najbolji komponovani soundtrack decenije (Mica Levi boginja). Nikad neću zaboraviti prvi put kada sam čuo temu uz koju Skarlet odvlači muškarce u svoj brlog, i to kakva mi je jeza tad prošla niz kičmu. Rećiću vam samo da film skoro neosetno promeni žanr negde na polovini i pokaže srce ispod hladne, gotovo kjubrikovski mizantropske fasade. Iako Džonatan Glejzer ima u 21. veku, zaključno sa ovim, samo 3 filma (3 klasika), ako će mu svaki biti ovoliko autentičan i poseban, oprošteno mu je što moramo godinama da ga čekamo za svako novo delo. Najneprijatniji i najintimniji film na temu invazije vanzemaljaca ikada snimljen. Savršen film o tome šta znači postati i biti čovek. Ili žena.
05. WILD TALES (2014)
Ljudi koji se čude što na nekoj filmskoj projekciji publika iole burnije reaguje od aplauza i po kojeg uzvika očigledno nije bila na festovskovskoj premijeri ovog modernog klasika pre 3 godine. Snažniju atmosferu fudbalske utakmice nisam video na projekciji nekog filma ikad: publika je do te mere disala kao jedna osoba da smo posle svake priče ovog, možda kvalitativno najkonzistentnijeg omnibusa ikada, svi ustajali, u velikoj sali Sava centra, sa sve balkonom, i aplaudirali iskreno, iz srca, skandirali i urlali egzaltirano, kolektivni trans i masovna identifikacija sa najsrpskijim filmom koji nisu snimili Srbi u ovoj dekadi. Kad je na red došla naizgled najmračnija priča (koja jako podseća na slučaj saobraćajke Mitrovićeog sina), očekivao sam momenat koji je, do te priče, uvek bio ispoštovan – a to je žanrovsko prelamanje na komediju iz drame. Shvatio sam da je priča izuzetno pipava i tema je teška, a patetika čuči iza svakog ugla, kao i da ja prvi ne bih mogao da spoznam potencijal za komično olakšavanje situacije (apsurdizovanje nedostatka samokontrole). I onda, kad se taj momenat desio preko jedne tako trivijalne, a tako ljudske stvari, rekao sam sebi da reditelj Damián Szifron, koji je takođe i pisac scenarija, ne može da pogreši do kraja, da je on Bog u ovom igralištu temperamentne crne komedije i da sad upravo svedočim tom istorijskom trenutku reditelja/filma koji mogu makar malo da promene svet na bolje. I dan danas mislim to isto o ovom remeku koje secira divljake u svima nama i ispituje granice ljudskog strpljenja. Kao neki društveno osvešćeni Tarantino na delu. I mnogo više od toga.
04. THE ACT OF KILLING (2012)
Najbolji (meta) dokumentarni film decenije. Veka. Ikada. Ne znam da li me je i jedan dokumentarni film u ovoj meri odveo u samo srce tame, i usput million puta lomio, sastavljao, nasmejao, zabavio, zabio knedlu u grlo, šokirao i do suza dovodio. Ali, moja preporuka ide samo za ljude sa jakim želucem i senzibilitetom za najcrnji humor. Openhajmer nije samo napravio film o Indoneziji, ovo je film o svakoj vlasti koja ima neograničenu moć, u svoj njenoj psihopatiji. Ni Markiz de Sad ovo ne bi smislio. Jer je pravi život zaista neverovatniji od bilo kakve fiktivne konstrukcije. I to pokazuje ova dokumentarna Apokalipsa sad. Najtvrđi i najpotresniji film decenije.
03. THE WOLF OF WALL STREET (2013)
Najzabavniji, najlucidniji, najcrnohumorniji (verovatno i najduhovitiji) i najfuriozniji film od 3 sata koji sam ikada video. Treći film na listi koji, možda u najvećoj meri, pokazuje kako ponekad “bez starca nema udarca”. U ovom slučaju, legendarnog Skorsezea, kod kog se ovakav umetnički naboj i drskost nisu osetili još od Kazina. U oslikavanju korena kapitalizma, kakvog imamo danas u punoj snazi i sve nas guta, Marti se skoncentriše na ljudsku bahatost i sve njene krajnosti, i koliko je osuđuje, toliko i uživa u njoj (ipak se priča pripoveda iz vizure glavnog lika), ali konstantno provlači osećaj neumitne katastrofe nad glavama glavnih junaka, koji se igraju Boga doslovno čim otvore oči. Kao i osećaj večite neispunjenosti i duboke nesreće koju likovi misle da će nahraniti ekscesima i parama. Zbog toga su nam oni i smešni i za žaljenje na smenu tokom filma. Nekad i u istoj sceni.
02. THE MASTER (2012)
Ovo je film kojim Pol Tomas Anderson definitivno potvrđuje da funkcioniše van svih filmskih trendova i da nema nameru da se dodvorava širokom auditorijumu. Nedostatak konvencionalnog zapleta i fokus na dva glavna lika treba da vam skrene pažnju na to da je “zaplet” ovde “između redova”. Hoakin Feniks je zver, vode ga samo nagoni, i treba mu čvrsta ruka koja ga neće previše ograničavati. Hofman je autoritet koji ga koristi (Pavlov i kuče) i fasciniran je njime i time koliko je on slobodniji od njega, što ga i frustrira. Pored tako potentnog disfunkcionalnog odnosa, kritika sajentologije sama odlazi u drugi plan. Njihov odnos se toliko ogoli do kraja da više ne znaš ko koga uopšte tu više manipuliše i da li ikakve skrivene namere postoje, te koliko je Hofmanova organizacija zapravo prazna priča i koliko su obojica duboko promašene ličnosti. Kjubrik bi bio ponosan na ovaj film.
01. HOLY MOTORS (2012)
Ovo vanserijsko ludilo u potpunosti devalvira pitanje “O čemu se radi u ovom filmu?”. Osim toga, u pitanju je jedna od najboljih oda filmu kao iluziji, mašti, snovima i pretvaranju da si neko drugi, u svakoj novoj ulozi, bez čega nema filma. Svako novo pretvaranje glavnog lika vodi nas u novi žanr, i to čini neosetno. Verovatno najoriginalniji (meta) film decenije, a Denis Lavant je francusko nacionalno blago. Plus, ovaj film poseduje neočekivano dirljiv kameo jedne svetske pop zvezde. Pored poslednjeg Tarantina, ovo je film koji me je najviše podsetio na to zašto volim filmove. I da – apsolutno nije za svakog. Naročito ne za one koji očekuju da im reditelj sve crta i objašnjava i da im pruži razbibrigu. A takvi će odustati na pola ove liste.
Lajkuj:
Tagovi:
Komentari:
Ostavite komentar:Cancel reply
Slični članci:
- Preporuke filmova sa 30. FAF-a: Žene na velikim i malim misijama
Preporuke filmova sa 30. FAF-a: Žene na velikim i malim misijama
Od 80 filmova izdvajamo 11 za one koji vole da gledaju uzbudljive priče o ženama.
- Top lista: knjige za (ne)očekivanu jesen
Top lista: knjige za (ne)očekivanu jesen
Intrigantni romani i popularna psihologija dominiraju listom knjiga za ranu jesen. Ali ima tu još zanimljivih dela.
- Domaći i regionalni singlovi i albumi koji su obeležili leto za nama
Domaći i regionalni singlovi i albumi koji su obeležili leto za nama
Počela je školaska godina, napolju je i dalje preko 30, ali pravimo mali presek onoga što je objavljeno ovog paklenog leta!
- Top 10: sajamske preporuke
Top 10: sajamske preporuke
Bilo da idete pod kupole Sajma ili radije kupujete u knjižarama iskoristite popuste koji izdavači i knjižari nude.
- Filmski maraton za ulazak u 2025.
Filmski maraton za ulazak u 2025.
Za novogodišnji bioskop preporučujemo povratak unazad 30 godina i neke od najupečatljivijih filmova iz 1994.
- Top lista – najčitanije verske knjige na svetu
Top lista – najčitanije verske knjige na svetu
Istražili smo koje su to najčitanije verske knjige, u koliko štampanih primeraka okvirno su objavljene i kada su zapravo nastale.
Solidna lista, autor me posebno kupio sa Wild Tales i Whiplash-om.
Mislio sam da ce na broju 1 biti Birdman ili tako nesto ali i ovakav izbor ima smisla.
Ja bih ovde ubacio i Dallas Buyers Club
Boyhood svakako
The Tree of Life komotno na listu
pa Kjubrik nije minzantrop
Nema Uncut Gems? Ma zdravo…