Da li imate preko 18 godina?

Tijana Savatić: Svrha poezije je da oživi jezik

Posle prve zbirke San Severija, krajem januara 2023. novi rukopis Baštenski kreveti proglašen je za pobednički – kako su pesme nastajale, u kom vremenskom periodu – koliko je važna uloga urednika – o Pančevu – fascinaciji biljkama – ritmu, obliku i materijalnosti jezika – koliko telo pamti, a jezik uspeva da uobliči – gde vidi sebe u kontekstu savremene domaće pesničke scene – za koga je poezija danas – u slavu i radost Svetskog dana Poezije sa Tijanom Savatić razgovarala je Jelena Vukićević.

Prvu pesmu objavili ste u Rukopisima. 2022. godine zbirka San Severija izdata je od strane Udruženja književnika i književnih prevodilaca Pančeva, kao 21. pesnička zbirka u okviru Edicije najbolja. Krajem januara 2023. godine novi rukopis Baštenski kreveti proglašen je za pobednički u okviru konkursa za drugu knjigu autora mlađih od 35 godina (Somborski književni festival i gradska biblioteka „Karlo Bijelicki“). Kako su pesme nastajale, u kom vremenskom periodu, i kada znate da je jedna pesma gotova? Šta nikako u poeziji ne dopuštate sebi?

Osnova svakog pisanja za mene je u ljubavi prema čitanju. Početak te ljubavi je verovatno u poistovećivanju sa onim što se otkrije čitajući. Nakon toga dolazi potreba se odgovori i nadoveže, da se ponudi neko razmišljanje ili doživljaj. Ne pamtim trenutak kada su pesme počele da nastaju, samo trenutak kada sam donela odluku da im se posvetim. Objavljivanje znači da su pesme postale samostalne, da su moje, ali da pripadaju svima. Kada razvijam pesme ujedno razvijam i svoj odnos prema vrstama čitanja. Ne dopuštam sebi da predugo ne pišem. Ne dozvoljavam da dinamika između pisanja i čitanja zamre, da me obuzme osećanje da ne otkrivam i da se ne krećem dalje.

Za nastanak jedne knjige potrebni su vreme, trud i strpljenje više ljudi, pa ste u zahvalnici za objavljivanje prve zbirke pomenuli Irenu Plaović, za posvećenost i aktivnu pesničku razmenu; Biljanu Andonovsku, za značajan uvid u formiranju rukopisa; zatim urednice Jasminu Topić i Jasnu Milićev; Stevanu Vukoviću se zahvaljujete za razgovor i podršku u razumevanju potrebe i smisla pisanja; kao i sve one kojih se proces nastanaka ovih pesama od beleženja do koričenja, ticao.

S tim u vezi, koliko su vam u procesu nastajanja bila važna čitanja i sugestije pomenutih ljudi, a kako ste pristupali pisanju druge zbirke? Koliko svi ti procesi pomažu pri sazrevanju i osvešćivanju vaše pesničke pozicije? Osećate li se kao pesnikinja, slobodna umetnica, ili?

Za poeziju je potrebno samovanje, odstojanje od okruženja, svakodnevnice. Za mene je pisanje i razmišljanje o poeziji uvek stvar intime iako moja poezija nije intimistička. Ona je za mene pounutarnjena priroda, to je njena tema u najopštijem smislu.

Ipak, za poeziju su neophodni drugi, u veoma konkretnom smislu. Zahvalna sam za “pogled spolja” svima koje izričito navedem, jer tekst je neminovno dovršen tek kroz refleksiju, kad odzvuči (nekom).

Valjda biti pesnik znači održavati taj puls, oscilirati između unutra i spolja, sebe i drugih, tako sada osećam.

Šta čini valjanog urednika? Da li se nužno u radu moraju podudarati senzibiliteti – zapravo, kakva tu vrsta odgovornosti mora biti prisutna?

Nivoa mogućeg angažovanja urednika u unapređenju teksta ima mnogo, a vremena i trpljenja s neke od strana uglavnom malo. Krajnji rezultat svodi se na kompenzaciju uloženog vremena i krajnjeg ishoda. Bilo da je u pitanju urednik ili autor, uloženi trud se vidi, uvek.

Ljudi koji pišu i rukopisa koji teže da se objave takođe ima mnogo. Posao urednika, čini mi se, danas se pretežno tiče selekcije, izbora toga, šta ili ko će se čitati, čemu dati prostora i u kojoj meri. Diktat tržišta podleže pravilima prisustva i sve je to stvar partikularne društvene mašinerije. Ali to je već daleko od poezije!

Pravi i prvi urednički posao je na samom autoru. Treba doneti niz odluka, naučiti savladati telo teksta, orijentisati se u sopstvenim celinama, izaći na kraj sa leksikom… Tako istinski nastaje zbirka odnosno knjiga.

Kakvo je osećanje kad dođe kraj spisateljskom procesu, kada svi mi sa druge strane imamo mogućnost da upoznamo vaš unutrašnji svet – donosi li olakšanje, sreću, nešto drugo, ili sve to zajedno?

Postoji mnogo nivoa “udaljavanja” od sopstvenog teksta pre nego što on dođe do čitalaca u vidu knjige. Sam završni proces oblikovanja knjige ume da bude otrežnjujući. Tada težim što nepristrasnijem uvidu i nekada vršim najveće i najgrublje intervencije. Trenutak pred finalizaciju rukopisa najbliži je tome da se sopstvena knjiga čita kao tuđa. Ipak, trenutak kada se knjiga materijalizuje, kada ona zaista počne pripadati drugima, po običaju je radostan u onoj meri u kojoj je njen sadržaj autoru lično drag i značajan.

Pančevo, kao grad u kome ste rođeni, porasli, naučili, zavoleli, osvestili…?

Ja sam iz Pančeva, moje pesme nisu. Pančevo je sticaj okolnosti povremeno i privremeno okruženje, odrastanje, dok se prostor za poeziju otvara shodno uplivima uticaja sa različitih strana, naročito kroz literaturu. Ipak, obožavam močvaru, rezervat prirode kroz koji se prolazi prilikom ulaska u grad.

Kažete u jednom od intervjua da je svaki dan neka vrsta sejanja. Čega sve, kakvog sejanja (nastavite niz, kako god vam budu nadolazile trenutne asocijacije)?

Svakodnevnica je bogata malim otkrićima, nadahnućem, inspiracijom u viđenom, saslušanom, pročitanom. Sva ta iskustva su sejanje, klice koje kada naiđu na pogodne uslove i odleže, proklijaju u nove ideje. One sazrevaju u oblike, nekada sročene i ostvarene u vidu pesme. U opažanju i promišljanju, baš kao i u sejanju, treba imati posvećenosti i strpljenja.

Osvrnimo se i na zbirku San Severija. U kojoj je meri naslov zbirke i odraz pesama, šta bismo mogli da zaključimo? Kako ste imenovali pesme?

Proces imenovanja je muka ili epifanija. Volim kada mi pođe za rukom da naslovom uspem da postignem izvesnu vrstu komentara, ugao posmatranja, polaznu poziciju za čitanje. U San Severiji dopadala mi se igra rečju i intervencija koja je ujedno proglašavanje i preoznačavanje, višeznačnost.

Kod Baštenskih kreveta dopada mi se odmerenost, jasna pesnička slika, a opet ukrštanje asocijativnih registara oba pojma.

Možda mi je i najdraže što se iz naslova naslućuje ono što se vidi iz celih zbirki, jasna povezanost i koherentnost izgrađenog sveta, oživljene, čudnovate i čudotvorne prirode.

Moje zbirke su moji vrtovi koji rastu i nadovezuju se.

Odakle fascinacija biljkama?

U biljnom svetu pronalazim nešto više od motiva. Nekada u rečima kao što su bujanje, izobilje, klijanje, grananje… prepoznajem nešto poput principa koji poistovećujem sa pisanjem. Često zatičem sebe da jezik koji oživljava dok razvijam pesmu, doživljavam i poredim sa razvijanjem vegetacije. Posebno me intrigira i inspiriše kako se u svakodnevnom govoru učestalo upotrebljavanju organske metafore, a da toga često nismo svesni.

Uranjanjem u svet vaše zbirke, gde je „njena hermetičnost konsekventna zadatku poniranja u slepa mesta – agonu poezije i amnezije – što dublje, to zelenije“ (Prisetiti se radosti: poezija u fotosintezi, Nevena Bojičić) – pred čitaocima, reklo bi se, i nije lak zadatak. Kako pristupiti čitanju? Čitati pesme bez pauze, ili sa prekidanjima, preskačući celine, ili?

Svaka pesma koju sam do sada objavila je celina za sebe i doživljaj za sebe. Pesme organizujem u cikluse pretežno po formalnim i estetskim karakteristikama. Ipak, svaka od pesama je delić nekog šireg, prostranijeg sveta iz koga sve one potiču i koji volim da zamišljam i artikulišem kao specifičan unutrašnji ambijent.

Čitanje mojih pesama poziva na uranjanje u svet koji one nude. Mislim da se to oseti na nivou zbirki, kao i da se zbirke u pogledu senzibiliteta i atmosfere nadovezuju.

Volim zelenu boju koja ih povezuje i prati gotovo tematski.

Kako čitati tišine, prazna mesta u tekstu? Ili biste ih imenovali drugačije?

Nema tišina u mom tekstu. Postoji samo ritam i oblik, materijalnost jezika. Grafičko oblikovanje pesama i interpunkciju koristim kako bih ponudila ritam čitanja – on na nivou pojedinih pesama može biti različit.

Pa ipak, Ženet lepo piše o tišinama u Floberovom tekstu, o godinama u životu Frederika Moroa koje se “prećute” u Sentimentalnom vaspitanju. Tako shvaćena tišina odnosi se na temporalnost, ubrzavanje i usporavanje narativa.

U poeziji kakvu ja pišem toga nema – ona je u sada i ovde, u trenutku čitanja ili izvođenja, uvek u celini.

Koliko volite da izmišljate nove reči, bilo da su to neologizmi ili stare reči upotrebljene na novi način – da li je jezička invencija uvek rizična?

Reči koristim tako da mi zvuče prirodno. Nikada se gotovo ne vodim kontekstom i nove reči ni u kom slučaju ne planiram, one se dogode. Nekada se zadrže, nekada nastave da se menjaju. Sve je to vrsta nekog “štimovanja” pesme (kako to na svoju ruku nazivam).

U težnji da se pesma dovede do zadovoljavajućeg zvukovnog oblika ili da se jezikom izgradi specifična slika, potrebno je tragati. Nekada čujem govor u glavi, čujem ulančavanje stihova kao ritam melodije i dikcije i pokušavam da iznađem reči koje bi mu bile što približnije. To je ujedno zaigranost i rad. Raduje me kada je određena invencija u sklopu reči dovoljno prirodna da odlučim da je zadržim.

Koliko telo pamti, a koliko jezik uspeva da uobliči (Pokušavam da se prisetim/Nervnih završetaka u prstima/Nervnih pupoljaka na jeziku; San Severija) – kakva vrsta napora ili poznavanja „razgovora sa telom“ nam je potrebna (Razgrni domišljena mesta, samo se prividno tiču/ stvarnosti, tvoje/slabosti, Tvoje; U Magdalenama)?

Sam čin ispisivanja je telesan. Kažem „ispisivanja“, jer je nastanak pesme složen proces višestrukog vraćanja, čitanja i pisanja, ponovnog proživljavanja. Ali sámo inicijalno ispisivanje uvek je praćeno osećajem, koji je celovit, neodvojiv od telesnog, neka vrsta uzbuđenja, napona, potrebe, to je ono što drži i što vraća pisanju. Gotovo fiziološko vraćanje na inicijalni impuls pesme. Otuda se telesna senzacija pretače u jezički izraz, u sliku ili motiv, na sličan način na koji se ispoljavaju i metapoetski elementi, aluzije na pisanje tokom samog pisanja. Sve je to veoma, veoma organski.

Čini nam se, poezija je prisutnija više nego ikad, koliko u štampanim izdanjima, toliko i u javnim izvođenjima (jedna ste i od učesnica govornog programa Izvođenje stihova na filmu u SKC-u u Beogradu).

Da li se poezija prvenstveno čita u samoći, ili su nam potrebni drugačiji ko-prostori, scene, izmeštanja?

Dalje na tom tragu, gde vidite sebe u kontekstu savremene domaće pesničke scene? Pripadate li nekoj generaciji, nekom krugu autora?

Ja pripadam određenoj generaciji, ali ne čini mi se da joj i moja poezija pripada. Ja se trudim da ona bude to što jeste, ne odnosim se prema njoj kroz nekakve okvire ili kontekste. Pišem je tako da po izrazu i stilu bude na tragu onoga što bih sama kao čitalac volela da otkrijem. U tom smislu, prisustvo i primena poezije u različitim sferama društva i oblicima svakodnevnice je krajnje prirodna stvar. Ona će uvek nalaziti načine da dolazi do drugih, da se čuje, čita i komunicira.

Zašto zapravo pišete? Koja je intencija, odakle motivacija?

Za razliku od drugih vrsti pisanja kojima se bavim, tumačenja vizuelnih umetnosti, novinskih tekstova i tekstova po porudžbini, rad na sopstvenoj poeziji nema svrhu u spoljašnjoj primeni ili učinku, već isključivo svrhu po sebi. U pisanju poezije ispoljava se i upotpunjuje svo iskustvo čitanja i razmišljanja o književnosti, a zadovoljstvo napisanom pesmom čini za mene čitav trud smislenim.

Šta za vas znači biti slobodna u tekstu?

Nema slobode u tekstu. Svaki tekst je obavezujući jezikom, a svaki jezik ima svoja pravila. Sloboda ima veze sa inicijalnim impulsom, sa pisanjem pre pisanja. Dati sebi slobodu da se otisneš u jezik. Tada počinje rad na tkivu, na materijalu, na oblikovanju jezika tako da on postaje stvarnost za sebe. Pesma je stvarnost po sebi.

U kojoj meri su vam tuđe knjige potrebne za pisanje? Kakva ste kao čitateljka, šta vam je u tom smislu važno?

Knjige koje su mi bliske nisu mi tuđe. Neki tuđi stihovi ili pesme su mi toliko bliski da se sa njima potpuno poistovećujem, da mi se čini da me određuju. Sa druge strane, dešava mi se da se potpuno otuđim od nečega što napišem. Da se posle nekog vremena vratim svojoj pesmi i da zateknem kako mi je potpuno strana, da mi ne govori ništa, ili makar nedovoljno da bih iz nje nešto uverljivo osetila – tada je se uglavnom odričem.

Moja druga zbirka Baštenski kreveti na početku ima citat Odiseja Elitisa iz poeme Dostojno jest, iz odeljka Slavoslovlje. Stih glasi On je pravac biljke koji telo  preseca – u njemu prepoznajem duboku analogiju sa svim onim što pokušavam da izrazim. Metamorfozu, ukrštanje, neku vrstu organske i ontološke transmutacije, kohabitacije.

Konačno, poistovećenja između čoveka i biljke.

I za kraj, za koga je poezija danas?

Svakodnevni govor čini jezik podložnim pojednostavljivanju i ogoljavanju. Njegova neposredna i aktivna upotreba dovodi do “okoštavanja”, fiksiranja u fraze i žargone.

Verujem da je svrha poezije da ponovo oživi jezik, da ga učini dinamičnim i prohodnim.

*fotografije: Katarina Marčetić


Biografija:

Tijana Savatić piše i izvodi poeziju. Od 2020. godine aktivno održava i razvija niz govornih programa Izvođenje poezije na filmu u Studentskom kulturnom centru Beograda. Piše recenzije i tumačenja savremene umetnosti u okviru programa Vizuelna umetnost i mladi u Kulturnom centru Beograda. Rođena je 1994. u Pančevu. Objavila je zbirke poezije San Severija (2022) i Baštenski kreveti (2023).


Baštenski kreveti

Svaka je biljka dno, zemlja i rupa, uvrela kotlina
Obraza, nežnost i žega u jednom
Svaka je rupa dno pod sobom, mera koju sebi dodeliš,
Niska zbijenih zuba obavijena oko tvog busenja
Moj jezik je ašov, usidren i centralni
O tvoju kožu ulepljen novi žarom, moj jezik je koren
Iz kog čupaš zaostalo,
Želje su samo želje
Dok se ne otarasiš naslaga za koje i ne znaš,
Ko ih je i zbog čega tu posadio.

(iz zbirke Baštenski kreveti)

Mraz

Parket obrasta injem
Stvarajući prostore za nova disanja

Kašljanje je navika rimovanja
Onih prošlosti koje nisam umela da prebrojim

Mraz urasta pod mojim noktima

Što dublje,
To zelenije.

(iz zbirke San Severija)

Trajanje

Samo neprestani obrti svetla,
Šare što se sustižu i stružu očno dno
Kao porozne ljušture što se tiskaju kroz
Rasedanje svojih
Zračenja

Trave kroz sneg

U rotaciji javlja se kao prerušeno
Očekivanje

Kao prevršivanje rastinja novim zamahom,
Nekontrolisano bujanje koje se
Raspinje i troši

u Ponavljanju.

(jedna od novijih)

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: