Težnje i recepti
Hardcore Henry, koji je od nedavno u našim bioskopima, je dokaz da je moguće snimiti akcioni klasik van SAD i na kraju ga plasirati na američkom tržištu.
Hardcore Henry Ilje Naišulera promovisan je kao film uz koji gledalac ne treba previše da razmišlja. Njegov efekat međutim potpuno je obrnut, ne samo zato što samo ostvarenje privlači radoznalost i poziva na analizu već i zbog vrlo specifičnog rediteljskog postupka.
Hardcore Henry je za početak opisivan kao film koji je nastao pod uticajem first person pucačkih igara, što bismo mogli uzeti kao istinu samo pod uslovom da estetika filmova ispričanih iz subjektivnog plana glavnog junaka ne postoji praktično od samih početaka zvučnog filma. Od najcitiranijeg školskog primera Lady in the Lake Roberta Montgomeryja iz 1947. godine ili Dark Passage Delmera Davesa koji je kasnije parafrazirao Robert Zemeckis u svom kratkom filmu You, Murderer, Peeping Toma Michaela Powella, preko trilera Daria Argenta i Briana De Palme, pa sve do klipova u Strange Daysu Kathryn Bigelow ili spota Smack My Bitch Up Jonasa Akerlunda, subjektivni plan ostao je fascinacija filmskih reditelja. Osim malog broja reditelja, uglavnom se ipak nisu odvažili da snimaju čitave celovečernje filmove iz subjektivnog plana.
Dakle, Hardcore Henry dolazi iz poluvekovne težnje koja je nastala u vreme kada su računari zauzimali čitave sobe i nikome nije padalo na pamet da ih koristi za igranje bilo kakvih a nekmoli pucačkih igara. Ono što je u međuvremenu svakako doprinelo senzibilizaciji publike za estetiku kakvu će plasirati Hardcore Henry jeste afirmacija found footage filma koji je od niskobudžetnog trika iz Cannibal Holocausta Ruggera Deodata, obnovljen u Blair Witch Projectu krajem prošlog veka i do danas nije izašao iz trenda. Vremenom found footage film je razvio svoju estetiku i pseudodokumentarnošću koja omogućuje vrlo slobodno kretanje kamere, atipične uglove snimanja dešavanja koji prikazuju neke uobičajene filmske situacije iz drugog ugla u odnosu na konvencionalne proširio se sa horora na sve žanrove pa tako imamo izvanredne superherojske (Chronicle), policijske (The End of Watch), omladinske (Project X) ili naučnofantastične (Project Almanac) snimljene ovom tehnikom.
YouTube klipovi stvarnih akrobacija snimljenih Go Pro kamerom svakako su doprineli da se šira publika senzibilizira za ovaj postupak. Iz sveta muzičkih klipova kreće i Naišuler koji je privukao pažnju ruskog filmskog mogula Timura Bekmambetova upravo spotovima Bad Motherfucker i The Stampede koji je snimio za svoj bend Biting Elbows.
Bekmambetov mu je obezbedio budžet za film i holivudske glumce, Sharlto Copleya – redovnog saradnika Neilla Blomkampa i Haley Bennett, mladu glumicu koja je poslednjih godina u neobičnom usponu posle pad godina statusa quo u karijeri. Ipak, već na nivou podele, Naišuler je napravio prvo izvrsno rešenje koje zaslužuje da se o njemu razmisli.
Mudro prepoznavši da Sharlto Copley nema snage da bude noseći glumac i zvezda filma, uprkos činjenici da je on nesumnjivo najprisutniji po minutaži, Naišuler je profilisao njegov nastup kao niz epizodnih rola. Samim tim je na dva nivoa Copleya smestio na poziciju koja mu najbolje leži, a to su sporedne uloge. Prvi nivo je svakako činjenica da glavnog junaka nikada ne vidimo, da se publika nalazi u junakovoj glavi. Drugi nivo je sam koncept Copleyeve uloge – on se javlja u raznim obličjima tokom filma a funkcija u priči mu je da na neki način naizmenično unapređuje zaplet i pojašnjava situacije u kojima se glavni junak našao. Za razliku od Nolanovih pauza da se objasni publici kako stari stoje, gde smo sada i kuda idemo u Inceptionu, kod Naišulera ovaj igrački tutorijal kanalisan kroz Copleya deluje potpuno organski, i praktično baš na nivou scenarija možemo prepoznati najjači igrački uticaj na Hardcore Henry. Sve ostale reference plasirane u formi detalja kroz film poput plakata za igre i sl. samo su površni detalji. Uostalom, u jednom trenutku Naišuler pravi posvetu i Bekmambetovljevoj produkciji kada junak nabasa na automobil crnu munju iz istoimenog filma.
Danila Kozlovski igra Akana, glavnog negativca u filmu, donoseći veliku harizmu filmske zvezde koju je više puta dokazao u raznim ruskim blokbasterima, od istinite priče o hokejašu Harlamovu Legenda br. 17 preko satire savremenog korporativnog sveta Duhless pa sve do predstojećeg rimejka čuvenog blokbastera Alekandra Mite Ekipaž, u kome će verovatno i potvrditi status najveće ruske zvezde. Kozlovski u ovom filmu ponavlja recept Dragana Nikolića u ulozi Vlah Alije iz filma Banović Strahinja, priče snimljene kod nas namenjene inostranstvu u kojoj na kraju lokalni glumac uspeva da zaseni strane zvezde.
On u ovom filmu donosi nastup zvezde velikog kalibra i unutar opšteg haosa koj se dešava na ekranu uspeva da ovaploti moćnog antagonistu.
A pomenuti haos na ekranu teško može da se opiše postojećim referencama. S jedne strane, Hardcore Henry ima neobuzdanost filmova iz Crank serijala. Međutim, Ilja Naišuler se ne obazire na nametnuta i samonametnuta ograničenja holivudskog filma pa sve to u pojedinim situacijama doseže grotesknost zamisli Takashi Miikea koje on nikada nije uspeo da realizuje. No, ni tu nije kraj, sve se dešava u Rusiji i lokacije imaju svežinu nekih filmova Neilla Blomkampa kao i opsesivnu temu transhumanizma. Kada se na to sve doda snimanje iz subjektivnog plana, rezultat je jedinstven doživljaj za ljubitelje akcionog žanra i bioskopa uopšte.
Osnovni problem u ranijim filmovima koji su bili realizovani iz subjetivnog plana jeste distanciranje publike od glavnog junaka pa samim tim i priče. Paradoksalno, smeštanje publike u glavu junaka dovodilo je do toga da se ona od njega udalji. Kod Naišulera, sve je dovedeno do krajnje konsekvence – naime, naslovni junak filma nema mogućnost govora. Dakle, nema nikakvog voiceovera kojim bi se ostvarila kopča sa publikom. Međutim, Naišuler koncipira film kao prikaz unutrašnjeg života, pa tako naslovni junak ima sećanja, takođe data iz subjektivnog plana, i kroz njih se u ključnim momentima kanališu određene motivacije što se ispostavlja kao izuzetno efektno rešenje.
Forma u kojoj gledalac ne može da se identifikuje sa junakom na tipičan način, jasno pokazuje da je Hardcore Henry film uz koji mora da se razmišlja. Dok senzacije sa ekrana draže gledaoca, nedostatak čiste emotivne identifikacije mora biti kompenzovan razmišljanjem uz film, pa makar se ono svodilo na upitanost kako će se junak izvući iz trenutne situacije sa alatima koji su mu dostupni. Paradoskalno, činjenica da uz Hardcore Henry mora da se misli (na ovaj ili onaj način) i jeste jedan od osnovnih razloga zašto se ovakav postupak ne može nametnuti kao opšte prihvatljiv recept za snimanje repertoarskih filmova.



Ipak, štošta u Hardcore Henryju jeste dostojno recepta. Za početak, ovaj film pokazuje kako je moguće snimiti akcioni klasik van Amerike i na kraju ga plasirati na američkom tržištu. STX je posle projekcije u Torontu kupio prava za Hardcore Henry plativši ih deset miliona dolara što je jedna od najskupljih akvizicija prošle godine. Za taj novac kupili su pravo da plasiraju klasik savremenog akcionog filma, ipak ostaje pitanje da li će im se investicija isplatiti, a prvi rezultati sa blagajni kažu da to neće biti tako jednostavno. No, Hardcore Henry je film koji će imati dug život na raznim formatima, i vešti distributeri znaju da kupovina dobrog filma nikada nije greška.
Slično Srpskom filmu Srđana Spasojevića, Hardcore Henry je privukao pažnju žanrovske publike time što je ostvario neke od vizija koje su njeni pripadnici smatrali neostvarivim.
Dok se holivudski studiji takođe ovih dana bave ispunjavanjem fanovskih fantazija, poput dileme ko bi pobedio – Batman ili Superman, pojedini reditelji van Amerike prepoznaju želje ljubitelja tvrđeg žanrovskog sadržaja i pokušavaju da ih izvedu neobuzdani holivudskim ograničenjima, ali unutar holivudskih formi.
I to je recept koji je do sada plasirao filmove kao što je The Raid a glumce poput Marka Zarora i Ika Uwaisa gurno putem mejnstrima. Ono što ostaje kao pitanje je da li se rasprostranjenost neostvarenih želja publike može konvertovati u rezultat na blagajnama jer koliko god bio snimljen van Amerike Hardcore Henry ipak nije nimalo jeftin film.
Da je Hardcore Henry samo najskorija manifestacija višedecenijske težnje pokazuje i novi predizborni spot vladajuće stranke koji je izašao kod nas baš u danima kada je Naišulerov film stigao u bioskope.
Lajt-motiv predizbornog spota jeste upravo razmišljanje što govori u prilog tezi da filmovi dati iz subjektivnog plana zahtevaju veći angažman gledalaca, s tim što je u spotu naravno zaključak izdiktiran. Da li je Hardcore Henry dao ideju autorima kampanje ostaje da se vidi, važnije je pitanje koliko će naši žanrovski autori naučiti iz ovog filma.
Tagovi:
Slični članci:
- “About Dry Grasses”: Blizu remek-dela
“About Dry Grasses”: Blizu remek-dela
Novi film turskog reditelja Nurija Bilgea Ceylana je prava majstorija
- “The Substance”: Šokantan i briljantan film koji se okreće najvećoj opsesiji današnjice
“The Substance”: Šokantan i briljantan film koji se okreće najvećoj opsesiji današnjice
Dok Dorijan Grej prodaje dušu da bi zadržao mladolikost, junakinja filma „The Substance“ se prepušta misterioznoj supstanci.
- Senćansko mađarsko kamerno pozorište.
Senćansko mađarsko kamerno pozorište.
Principi maksimalne ekonomije umetničkih sredstava – u delima A. P. Čehova.
- Smaragdni grad Novi Sad, crvene potpetice i kopita
Smaragdni grad Novi Sad, crvene potpetice i kopita
Predstava “Balkanska lepotica” premijerno je izvedena 17. oktobra na sceni Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada.
- Apollon originals: Gledali smo filmove sa srpskog Netflixa da vi ne biste morali
Apollon originals: Gledali smo filmove sa srpskog Netflixa da vi ne biste morali
Apolon originals su filmovi upitnog kvaliteta, upitne kompetencije, upitnih vrednosti, upitne finansijske konstrukcije i upitnog svega povodom čega se razumno biće može zapitati, ali ne smemo dopustiti razumu da nas otrgne od užitka.
- Lazarev put (2024.) – Bosiljčić je slobodni umetnik u kutiji
Lazarev put (2024.) – Bosiljčić je slobodni umetnik u kutiji
Ovaj film se najpre može okarakterisati kao instrumentalizacija filma u svrhe slanja poruke.
Lajkuj: