Da li imate preko 18 godina?

Tanja Stupar Trifunović: Književnost dolazi iz potrebe da se bavim bolom i suočavanjem sa njim kao lijekom

Čega je to „previše unutra“, kako mislimo i razumevamo telo danas, šta ostavljamo budućim „zmijskim kolopletima tijela“, imamo li izbora – koliko nam je važno dati prostora porodičnim pričama, možda onim prećutkivanim, poricanim, zanemarivanim; o zavičaju, novoj zbirci pesama, i svemu onome što nas tera u novi dan – razgovarala je sa Tanjom Stupar Trifunović Jelena Vukićević

Dobitnica ste više nagrada za poeziju i prozu, između ostalih, nagrade Evropske unije za književnost (EUPL) 2016. za roman Satovi u majčinoj sobi, nagrada „Risto Ratković“ i „Milica Stojadinović Srpkinja“ za najbolju knjigu poezije za knjigu pesama Razmnožavanje domaćih životinja i Vitalove nagrade „Zlatni suncokret“ za najbolju knjigu objavljenu u 2019. godini na srpskom jeziku za roman Otkako sam kupila labuda.

Mi danas razgovaramo o vašoj novoj knjizi pesama Zmijštak (Arhipelag, 2022).  Kakva su vam očekivanja, s obzirom da se knjiga već par meseci nalazi u prodaji? Ko su vaši čitaoci?

Očekivanja sam imala od sebe dok sam pisala. Kada je knjiga dosegla to nešto što bi bilo blisko mom očekivanju od nje – objavila sam je. Tako radim sa svakom knjigom i nemam očekivanja od drugih jer ne mogu uticati na to. Ali naravno da imam, kao i svako ko objavi knjigu, nadu da će knjiga naći svoje čitaoce, da će se desiti taj susret između teksta i onog ko čita. Dobro, mogla bih biti i malo promućurniji pisac koji kalkuliše i zna kakav efekat će proizvesti i na koje čitaoce cilja, ali ne volim takvu književnost jer joj ne vjerujem i ne želim biti “proizvođač” jednodimenzionalnih knjiga.

Zahvaljujući sa jedne strane činjenici da živimo u relativno malom jezičkom prostoru i, sa druge, društvenim mrežama – imala sam priliku upoznati svoje čitaoce. Neke na promocijama knjiga, drugi su se javljali preko društvenih mreža nakon čitanja i ono što me je prijatno iznenadilo je da su moji čitaoci mahom veliki zaljubljenici u knjige i jako pažljivi i ozbiljni čitaoci književnosti. Puno njih liči na mene iz vremena kada sam studirala – to su oni ljudi što mogu piti kafu pet sati i pričati o knjigama i o svemu drugom naravno, ali sa nužnim naglaskom na knjigama.

Pored pet knjiga poezije, knjige priča i dva romana, u saradnji sa Tatjanom Vidojević (ilustracije), uradile ste i grafički roman More je bilo mirno (Besna kobila, 2020). Interesuje me proces rada, da li ste unapred imali pripremljen tekst, a zatim su došle na red ilustracije, ili?

Do te saradnje je došlo spontano. Tatjana i ja se znamo dugo, ona je slikarka i došla je na ideju da bismo mogle uraditi nešto zajedno. Tražila je da joj pošaljem neki svoj tekst i to je bila upravo ova priča.

Krenula je crtati i pokazala mi je nekoliko prvih ilustracija, bila sam oduševljena. Bilo nam je lako raditi zajedno jer imamo sličan senzibilitet, ono što je bilo teško je tema koja nas je ujedinila i čini glavnu nit priče – gubitak oca.

S tim u vezi, koliko dugo promišljate buduće knjige? Kako pristupate pisanju; pišete li iz nužnosti da nešto kažete, izbacite iz sebe? Šta vam je u tom smislu važno, tema, vreme, ili?  Koliko dugo nakon prve verzije radite na tekstu, ili se svi ti procesi dešavaju paralelno?

Teško bi bilo dati neki univerzalan odgovor na ovo pitanje jer je sa svakom knjigom nešto drugačije. Neke knjige traže više, neke manje vremena. Ustanovila sam da mi je prosjek rada na knjizi četiri godine. Radim na tekstu jer u suprotnom bi se ovaj proces nastajanja knjige znatno skratio. Što se tiče pristupa pisanju i on se kroz vrijeme mijenjao ali čini mi se da i dalje najviše počiva na, uslovno rečeno, nužnosti da se piše, potrebi da se na taj način – kroz tekst, razgovara sa drugima. Kod pisanja je važno sve, i stil i tema i jezik i mnoštvo drugih stvari. Pisci sa različitim senzibilitetima na različitim stvarima grade svoje poetike. I to je lijepo, imamo priliku uživati u toj raznovrsnosti. Ideal je da su svi elementi prožeti i da taj njihov suodnos čini djelo uspjelim.

Margaret Diras piše u svom eseju o „Kući“ i ulozi žene u njoj, kao pozorištu duboke usamljenosti, koje je tokom vekova postalo pozorište njenog života. Osvrnula se na ženu iz 1350. godine koja je sve vreme uplašena, rađa desetoro dece da bi sačuvala jedno, a muž je daleko. Pita se kad ćemo se umoriti od ove šume našeg očajanja, od muškarca koji je prvi zapalio lomaču? Takođe, traži oproštaj jer o tome govorimo tako često, jer smo mi, žene ovde, gde se stvara naša istorija, a ne na drugom mestu.

Nemamo ljudskih želja,poznajemo samo lice životinja, oblik i lepotu šuma. Plašimo se same sebe. Hladno nam je u telu, sačinjene smo od hladnoće, straha, želje.

Čega je to „previše unutra“, kako mislimo i razumevamo telo danas, gde je razumevanje i poznavanje sopstvenog tela i seksualnosti u našim sredinama i u patrijarhalnim društvima povezano sa izrazitim zabranama i indukovanom kulturnom nelagodom (prema zvaničnim podacima Instituta za javno zdravlje, u Srbiji prosečno 23000 žena izvrši abortus, a prema nezvaničnim podacima taj broj kreće do 150 ili čak 200 hiljada).

Šta ostavljamo budućim „zmijskim kolopletima tijela“? Imamo li izbora?

Puno je ovdje otvoreno tema, toliko da bismo oko mogućeg odgovora mogle oblikovati cijelu knjigu jer nije moguće sažeti svo savremeno, žensko iskustvo u nekoliko redova. Svi smo mi složena bića i ono što me plaši u savremenom svijetu, a što je očigledno plašilo i druge žene kroz vrijeme sudeći po zapisima koje su ostavile iza sebe – je tendencija svođenja žene na funkciju rađanja. Da se razumijemo, ja sam majka i smatram svoje majčinstvo jednom od bitnijih stavki mog života. To je bio moj izbor, ali isto tako žene imaju pravo i da ne budu majke i da težište svog života stave tamo gdje one žele i da ih se ne krivi za to. Majčinstvo je i izazovno i zahtjevno, ali suštinski divno ako niste ucijenjene njime. Nelagoda nastaje od društvenog uslovljavanja i poricanja ženskog bića. Patrijahat se prema ženama odnosio kao prema infantilnim bićima bez prava na sopstvenu volju, odluke i integritet. Proces oslobađanja i razvijanja samosvijesti je dug i bolan. Drugi dio pitanja je fokusiran na odnos prema tijelu i seksualnosti i na to itekako utiče i oblikuje ga stav društva. Mi živimo u svojevrsnom paradoksu i perverziji jednog lažnog morala gdje se svaki govor o tjelesnosti i seksualnosti u društvu, školi, književnosti i uopšte umjenosti tabuizira i proglašava nemoralnim, a sa druge strane smo izloženi konstatnom nasilju, vulgarnosti i pornografiji iz gotovo svih sfera javnog govora; preko rialitija do naslova i slika u medijima i na portalima. Tako da je tijelo istovremeno zabranjeno i potisnuto i sa druge strane maksimalno eksploatisano i objektivizirano. Ukratko, ako se nećemo mi baviti našim tijelima, baviće se drugi. Tako je i sa umom, sa slobodom, obrazovanjem. Svime. Neće doći niko da vam napravi bolje društvo, bolji moral, znanje itd. zašto bi to radio za vas? Moralisanje neće pomoći. Biće još gore. Umjesto boljeg dobićete totalitarno društvo, što je, bojim se, sve izvjesnije i ujedno je mogući odgovor na to šta ostavljamo za budućnost. Ono što bi stvarno pomoglo je samosvijest, obrazovanje, stalno preispitivanje i učenje umjesto uzimanja stvari zdravo za gotovo, ali savremena kapitalistička stvarnost ne pokazuje tendenciju da ljude obrazuje već da ih oblikuje. Jasno je zašto je to tako.

U zavičaj, iz kojeg niste želeli otići i ovaj zavičaj u koji ste došli – smestili ste pesme drugog ciklusa. Koliko vam je bilo važno dati prostora porodičnim pričama, možda onim prećutkivanim, poricanim, zanemarivanim, rekla bih, ka jednom ujedinjavajućem, kolektivnom narativu, sa nužnom ironijskom distancom? (ona bratova zemlja oko koje smo se tukli/u draču i u zmije je srasla/a brat svašta/ni njega više nema/samo ta zemlja što nas posprema kao majka/peče/sve nas je sunce prevarilo/i nigdje više obećanja i žeđi i čežnje i maštanja/za ovu mrvu spaljene njive/i šaku vode u škrapama (Peče).

Ono što me je fasciniralo, a vjerovatno mahom fascinira ljude sklone umjetnosti i različitim preispitivanjima je ta zjapeća provalija između samog događaja koji se zbio i njegovih kasnijih pojedinačnih i kolektivnih interpretacija, bilo da se radi o nekim porodičnim događajima ili zajedničkom, kolektivnom iskustvu kao što je na primjer rat. Te svoje “literarne oči” puštam po procjepima, po mjestima između, po nelagodi prećutanog da istražuju jer mislim da tu “živi” nešto što bismo mogli uslovno nazvati istinom do koje još nije stigla manipulacija poželjnih tumačenja, tješenje naše psihe, komfor zaborava i negiranja i svih mogućih mehanizama kojima mi spašavamo sebe ali ubijamo istinu. Antestezirajući bol mi preživljavamo u tom trenutku, ali dok “ne odtrnemo” mi smo manje živi. Otud ta potreba da se bavim bolom i mjestima bola i nelagode i suočavanjem sa njim kao lijekom. Kao mogućim oživljavanjem i pojedinaca i (utrnulog) društva.

U svetu smo bez čvrste strukture, u prostorima obeleženim stradanjima i smrću. Koliko se možemo osloboditi onoga što nam je upisano u knjigu rođenih, samom činjenicom da smo negde rođeni i od nekog. Da li i koliko pustiti „zaboravu da jedini raste među kamenjem i smiljem/i beremo ga po cijeli dan/jer nema više šta drugo da se učini (Otac i majka)?

Ne postoji neki jedinstven odgovor na ovo pitanje. Na različite ljude različito utiče mjesto rođenja i činjenica ko su nam roditelji. Vrijeme, prostor, okolnosti, roditeljski odnos i društveni kontekst sve to itekako utiče na čovjeka. Činjenica da smo mi ovdje često bili izloženi sukobima čini stvari težim i naše živote i taj kružeći zavežljaj transgeneracijskog porodičnog nasljeđa bremenitijim traumama. Tradicionalno, kod nas se sve prepušta zaboravu i nekoj vrsti bespomoćnog fatalizma osim ako trauma nije korisna za političku zloupotrebu pa se njome bave političari, umjesto psihologa. Što je morbidno i višestruko štetno po društvo, ali tome smo izloženi  godinama. Sa našim ličnim i kolektivnim traumama bi trebali raditi i suočavati nas psiholozi, one ne bi trebale biti sredstvo političkih manipulacija.

U četvrtom ciklusu Ispočetka, zaustavila bih se kod pesme Pohlepa.

 u novom tek rođenom svijetu/kao sjeme sjećanja na nas/niknuće zrnce pohlepe

Šta je zaista ko za koga u stanju da uradi danas i šta ga ka tome goni? Na tom tragu, može li se živeti od književnog rada? Imate li savete za one koji dolaze, zašto danas studirati jezike i književnost?

Ne znam. Često ne znam ni što sam sama u stanju uraditi ili ne uraditi i što je dobro ili nije – učim to čitav život. Užasava me svijet u kojem svi sve znaju, a nikad više neznanja uočljivog u svemu. Nemam neke korisne savjete, a ne vjerujem ni da pomažu jer se svako mora upustiti u vlastito iskustvo da bi znao da li je nešto dobro za njega ili nije.

To o životu od književog rada zavisi od toga šta percipiramo kao književni rad. Kapitalizam nas je uveo u svoje načine čitanja – dobro je ono što se prodaje, ali to gotovo po pravilu nije književnost, uz mali procenat izuzetaka. Književnost je uz ostale humanističke nauke završila u nekom zapećku nebitnih u vremenu kada nam je paradoksalno odricanju od nje jako potrebna. Stvarna književnost, ne ona prigodarska i sklona trenutnoj modi. Oštra književnost koja analizira, rastvara, kritički se upušta u dijalog sa vremenom i liječi nas silazeći u naše bolesti. U suprotno, da, kao naša jedina zaostavština, ostaje ono “zrnce pohlepe” iz pomenute pjesme koje ste pomenuli u pitanju.

Koliko je za pisca bitan rad na sebi? Koje naslove najvećma posuđuju Banjalučani u biblioteci (obzirom da je i to jedno od vaših radnih mesta)?

Rad na sebi je bitan za svakoga, ne samo za pisce. Jedini je problem što je nekad teško izdefinisati što to podrazumijeva. U nekom užem, književnom smislu to bi bilo čitanje i obrazovanje samog autora i suvišno je govoriti da je važno, ali istina je i da ne mora biti presudno, niti je samo po sebi dovoljno. Bilo je sjajnih erudita koji su bili očajni pisci i isto tako osrednje obrazovanih koji su bili vrsni pisci. Za dobro pisanje je pored znanja potrebno i umijeće i strast i neka vrsta, nazovimo je, zanesenosti jezikom i njegovim mogućnostima gdje se prostor varijacija otvara u beskraj. Učiti, igrati se, istraživati i ostati otvoren za svijet oko sebe bile bi neke uprošćene upute, što je važno za pisanje.

Što se tiče Banjalučana i njihovog čitanja, neću se praviti da znam naslove koje čitaju jer zapravo ne radim na tom odjeljenju (riječnikom bibliotekara – pozajmnom) gdje čitaoci dolaze po svoje knjige. Sudeći po kolegama koji tu rade, sve je manje znatiželjnih i istraživački nastrojenih čitalaca, većinom se čitaju knjige za koje su čuli, o kojima se priča, po kojima je snimljen neki film ili su dobile značajne nagrade.


Tanja Stupar Trifunović (Zadar, 1977), pesnikinja, pripovedačica, romansijerka. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, Odsek za srpski jezik i književnost u Banjaluci. Do sada je objavila pet knjiga poezije, knjigu priča i roman. Prevođena je na engleski, španski, bugarski, mađarski, nemački, poljski, slovenački, makedonski, češki, danski i francuski.


*fotografije: Borislav Brezo, “Imperativ”.

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: