Da li imate preko 18 godina?

Srebrni Letač: Do poslednjeg daha

Od filma do rimejka, preko stripa.

Dvadesti vek je pomerio granice u tumačenju pojma kultura. Ovo je priča o tome kako je jedan strip uticao na to tumačenje i našao se između jednog od najboljih filmskih ostvarenja u istoriji i njegovog rimejka.

Stripovi između elitne i popularne kulture

Dela koja svrstavamo u visoku ili elitnukulturu imaju trajnu, neprolaznu vrednost. To su autentična umetnička dela. Bilo da je reč o onima starim nekoliko vekova ili decenija, predstava o njima se menja nakon Drugog svetskog rata. Tada ekspanziju doživljava – popularnakultura. Umetnička dela su dugo važila za nešto namenjeno višim društvenim slojevima. A uz ona popularna obično stoji i masovna, zato što su masovni mediji najzaslužniji za njihovu dostupnost. Namenjena su širokom krugu ljudi. Ipak, vremenom je preovladao stav da razlike između ova dva pojma nema. Ako je nešto dostupno velikom broju ljudi, to ne znači kako nije kvalitetno i ne sadrži vrednost.

„Činjenica je da distnikcija između dva nivoa (…) kulture obično postaje jasna tek nakon što istorijska avangarda izazove buržoaziju hvaleći nenačitanost ili odbacujući umetničku vrednost performansa.”  Umberto Eko
 

To je slučaj i s devetom umetnošću. Prošle su decenije, pre nego što su stripovi prihvaćeni kao umetnost, ali ne samo to. Nije lako odrediti gde se strip nalazi između umetnosti, medija i zabave.

Ako, pa opet ako i još jedno ako za kraj

Vratimo se za trenutak u Zlatno doba stripa, kraj tridesetih i četrdesete godine prošlog veka. Radovi Hala Fostera („Princ Valijant”), Aleksa Rejmonda („Flaš Gordon”) i Miltona Kanifa („Teri i pirati”), Velike trojke iz tog perioda, ali i ostalih stvaralaca su u trenutku svog izlaženja bili pre svega novinska zabava. Stripovi su predstavljali eskapističko štivo. Čovečanstvo tek što je ostavilo Veliku depresiju iza sebe, a njene posledice su se još osećale. S druge strane, veličanstveni događaji, poput Svetskog sajma, održanog 1939. u Njujorku, budili su nadu u svetlu budućnost. Tema sajma je prikladno bila nazvana „Svet sutrašnjice”, a njome su se pozabavili i autori stripova.

Stripovi su ljudima pogođenim teškom ekonomskom situacijom pomagali da nakratko pobegnu od svakodnevnih problema. No, heroji Zlatnog doba stripa su svojim moralnim osobinama, pravičnošću, hrabrošću, požrtvovanošću, ali i razvijenom empatijom, služili i kao uzor običnom, malom čoveku. Stoga, već imamo strip i kao medij, posebno ako dodamo motivacione poruke koje su „Supermen” i „Kapetan Amerika” slali kad je Amerika konačno ušla u Drugi svetski rat.

U boji srebra

Čitaoci su zbog toga po završetku rata izgubili interesovanje za superherojski strip i prošlo je petnaestak godina dok se ono probudilo. U to vreme je i popularna kultura doživljavala svoj procvat. Možemo je definisati na mnogo načina, ali je ona pre svega kultura mase. Zahvaljujući raznim kulturološkim fenomenima, potpuno različite grupacije ljudi se okupljaju oko iste ideje ili poruke. Nije vezana isključivo za umetnost, jer o popularnosti televizije, sporta, nekog brenda ili životnog stila takođe možemo govoriti kao o popularnoj kulturi. Nakon Drugog svetskog rata, pod uticajem marketinga i sve bržeg tehnološkog razvoja, ide pod ruku s potrošačkom i medijskom kulturom.

U jednom od prethodnih tekstova na ovom portalu je bilo reči o tome šta je prethodilo Marvelovoj revoluciji šezdesetih– pre svega delovanje scenariste i urednika Stena Lija i crtača Džeka „Kralja” Kirbija. Tih godina je podvučena ideja o mestu stripa između umetnosti, medija i zabave. Zaista, dovoljan je tek letimičan pogled na „Spajdermena” (odrastanje, socijalne teme) ili „Iks-ljude” (prilagođavanje manjinskih grupa) da vidimo kako se razvijalo američko društvo.

Srebrni letač u izvedbi Džeka Kirbija

Stripovi su se našli u Srebrnom dobu, a jedan od stripofilima najdražih junaka je Srebrni letač. Svemirski pravednik je svoje vatreno krštenje doživeo 1966., na stranama „Fantastične Četvorke” #48 („Dolazak Galaktusa!”, Čarobna knjiga, 2017. – ovaj naslov je na našoj listi najvažnijih stripova objavljenih u toj godini). Potom je Letač gostovao u drugim serijalima, stekavši popularnost koja je dovela do toga da se osamostali. Najveličanstveniji događaj iz Srebrnog doba je vezan za buntovničku ’68., kada se pojavio prvi broj „Srebrnog letača” („The Silver Surfer”) iz pera – koga drugog, do – Stena Lija („Essential Srebrni letač” #1, Čarobna knjiga, 2012.). Letačevo pravo ime je Norin Rad. Bio je naučnik na rodnoj planeti, tehnološki nadmoćnoj Zen-La, dok se ona nije našla na putu Proždirača svetova, Galaktusa. Da bi spasao od uništenja svoj narod i voljenu Šalu-Bal, Norin postaje Galaktusov izvidnik. Njegov zadatak je da gospodaru iznova pronalazi nove planete, sve do trenutka u kom stiže na Zemlju, gde je susreo Fantastičnu četvorku. Prva superherojska porodica ga je podsetila na sopstvenu žrtvu, pa je iznova odlučio da se suprotstavi Galaktusu, koji ga je zbog toga zarobio na Zemlji.

Letač Džona Buseme

Premda je Letačev izgled osmislio Kirbi, crtač je bio „Veliki” Džon Busema. U najkraćem, tokom većeg dela šezdesetih, Sten Li je insistirao da se svi novi crtači ugledaju na Kirbija, pa i Busema. Međutim, kako je njegov grafički izraz dolazio do izražaja, sve više je zasenjivao kirbijevsku grotesku. Kirbi je ostao jedinstven u pogledu eksplozivnosti, ekspresivnosti i neisrcpne imaginacije, ali je Busema, „umetnički napor prepun moći i lepote”, umeo sve to da ponudi na prefinjeniji način. On je odbacio preterivanje i distorziju stvarnosti, pri tom crtajući junake anatomski besprekorno. Polazilo mu je za rukom da uhvati i pokaže čitaocima njihove pokrete, emocije i misli u svakom panelu stripova koje je crtao. Otuda je veličina Buseminog stripskog rukopisa ono je što je od „Srebrnog letača” kreiralo umetnost koja je, iz broja u broj, pomerala sopstvene granice. Kasnije je prozvan Mikelanđelom stripa, a „Letač” je onda ništa manje nego njegov David.

Busemin kreativni vrhunac

Serijal karakterišu introspektivni Letačevi monolozi. Te melanholične i filozofske trenutke Busema je maestralno uklapao sa dinamičnim scenama borbi. Tako se krupni kadrovi, u kojima je Letač usamljen visoko iznad Zemljinog tla ili u nekim njenim udaljenim i nenastanjenim krajevima, smenjuju s panelima u kojima odlazi da se suprotstavi neprijatelju ili pomogne dami u nevolji. „Srebrni letač” je i nakon pola veka najsvetlija tačka razdoblja u kome je nastao, a koliko je ostao aktuelan i godinama nakon toga svedoči jedan filmski rimejk.

Do poslednjeg daha i Do poslednjeg daha

Potrebu za rimejkom je sjajno objasnio teoretičar kulture, Boris Buden, istakavši kako „rimejk ponavlja ono prošlo, da bi predočio njegovo ideološki otuđeno značenje” („Zona prelaska – o kraju postkomunizma”, Fabrika knjiga, 2012.). Ovde ćemo se pozabaviti filmom „Do poslednjeg daha” („Breathless”) Džima Mekbrajda iz 1983. Radi se o rimejku jednog od najvažnijih predstavnika francuskog Novog talasa, u nas poznatom po identičnom prevodu – „A bout de souffle” Žana-Lika Godara iz 1960. godine.

Buntovni Mišel Puakar (uloga koja je Žana-Pola Belmonda vinula među zvezde) vozi ukradeni auto, naleće na policajca i spletom okolnosti ga ubija prilikom bekstva. Viđa se sa slobodoumnom američkom studentkinjom, Patrišom Frankini (Džin Siberg), s kojom želi da pobegne u Italiju. Što se radnje tiče, to je manje-više to. Međutim, način na koji je ova priča realizovana je ono što ovaj film čini velikim. Aleksandar Petrović je kao jednu od glavnih karakteristika Godarovog filma izdvojio „autentičnu realnost kao vizuelni okvir teme“ („1950-1965., novi film“, prva knjiga, Institut za film, 1971.). Naime, film je snimljen bez posebne pripreme različitih lokacija u Parizu, zahvaljujući čemu ima i dokumentarnu vrednost. Petrović još kaže: „Godar [je] okrenut egzistencijalnim, da ne kažem egzistencijalističkim problemima mladih ljudi u izrazito urbanim situacijama savremenog života.“

Pored toga, Godar je bio filmski kritičar i odličan je poznavalac istorije filma, ali i istorije umetnosti generalno. U filmu je to izrazio kroz brojne omaže, a izdvajaju se uticaji Vilijema Foknera i Hemfrija Bogarta. Obojio je Pariz – na pragu decenije na čijem će se kraju dogoditi velike promene – referencama na klasična umetnička dela, praveći kontrast sa onim popularnim. Za Mišela su ključne reference na filmove Hemfrija Bogarta, koga idealizuje. Zanimljivo, prvobitnu verziju scenarija je napisao Fransoa Trifo, prema istinitom događaju.

Mekbrajd je u svom ostvarenju napravio nekoliko izmena. Radnja je iz Pariza izmeštena u Los Anđeles, a umesto američke studentkinje u Francuskoj tu je Monika (Valeri Kapriski), francuska studentkinja u Americi. Naspram ležernog, spontanog Belmonda stoji nadobudni, pa i pomalo iritantni Ričard Gir u ulozi Džesija Ladžeka. Umesto junaka čiji je pogled na svet oblikovan klasicima sedme umetnosti stoji osoba opsednuta rokenrolom i stripovima: Džerijem Lijem Luisom i – Srebrnim letačem! Rimejk je naslovljen po Luisovoj pesmi „Breathless”. Mišel je autentično oličenje antiheroja i njemu nisu potrebni razlozi sa strane da bi bio ono što jeste, dok Džesi ne zna gde je i šta tačno hoće.

Svoj sistem vrednosti pronalazi u stripovima o Srebrnom letaču. Kada mu Monika, studentkinja arhitekture, citira Foknera, on joj odgovara Letačevim mislima. Džesijeva daska za surf su oldtajmeri, poput poršea 550 spajdera; kakav je u stvarnosti došao glave buntovniku bez razloga, Džejmsu Dinu. Identifikuje se s Norinom Radom, koji ostaje veran svojoj voljenoj iako ih deli čitav kosmos. Svoju Šalu-Bal pronalazi u Monici, s kojom je proveo samo jednu noć u Las Vegasu. Međutim, Mekbrajd na dozvoljava da njegova vizija Godarovog junaka zaseni čistotu Srebrnog letača. Džesi izvrće određene Letačeve postupke i osobine, pravdajući sopstveni otpor prema redu i zakonu. Premda i stripski junak ima pesimističnu viziju sveta, on se protiv nje bori, dok je Džesi isprva ignoriše, a potom joj se prepušta.

Način na koji je Mekbrajd posvetio pažnju „Letaču”u svom filmu je jedna od najvećih posveta devetoj umetnosti. Lepota popularne kulture se, pored ostalog, krije u povezanosti naizgled nepovezanih, pa i anahronih dela. To se ogleda kroz brojne reference u književnosti, filmovima ili muzici. Haotični „Breathless” je među omiljenim filmovima Kventina Tarantina. Otuda se u „Uličnim psima“ našla referenca u vidu postera Srebrnog letača. Ukazivanje na izvore inspiracije i otkrivanje novih nepročitanih, nepogledanih i nepreslušanih dela je bitna odlika popularne kulture.

U jednoj sceni Mekbrajdovog ostvarenja se Džesi i Monika kriju od policije iza bioskopskog platna, za vreme projekcije noar filma „Gun Crazy”. Kit Fips, kolumnista sajta The A. V. Club je to opisao na sledeći način: „Dok se kadrovi fatalnih ljubavnika, koji su u bekstvu, smenjuju iznad njihovih glava, Gir i Kapriskijeva vode ljubav. Izdvojen, taj trenutak sadrži sve ono esencijalno [za ‘Breathless’]: holivudske klasike koji su inspirisali Godara, Godarov originalni film, beskrajnu igru referencama na druge filmove sa omažima obema verzijama ‘Do poslednjeg daha’, ali i uticaj tih referenci na živote filmskih junaka.”

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: