Serije koje (ne) volimo: Billions i Vinyl
Holivud na malom ekranu i zašto mu što pre treba reći "da vidim šta ima na drugom kanalu".
Prvo sam mislio da pišem samo o Billions. I to već nakon treće-četvrte epizode. Pa nisam postigao. Onda sam, gledajući Vinyl, poželeo da i o tome kažem koju. Pa nisam postigao. U međuvremenu, prve sezone obe serije su se završile u istoj nedelji, a meni se zgodno iskristalisalo da ono što želim da kažem važi i za jednu i za drugu.
Nije tajna da je za kablovsku televiziju podjednako važno da se o njenim originalnim programima (ovde najviše mislim na igrane, serijske programe) priča koliko i da se isti gledaju. I tu je Showtime (na kome ide Billions) nadpapio HBO (na kome ide Vinyl) koji je tu strategiju izvorno patentirao. Ako pogledate Showtimeovu produkciju serija tu se mahom radi o naslovima o kojima možete da imate mišljenje i pre nego što počnete da ih gledate- patolog-serijski ubica kao anti-junak, medicinska sestra na pilulama, domaćica u raljama marihuane, full-frontal gejevi, full-frontal lezbijke, bi-polarna domaćica, Šekspir & sise… Tek od skora, Showtime je uspeo da kultiviše svoj miks “provokativne, ali wanna-be-prestižne” drame sa naslovima poput Shameless, The Big C i Homeland (samo prve dve sezone, što se mene tiče).
Sa Billions, i The Affair, Masters Of Sex, Ray Donovan, pa i Penny Dreadful, Showtime bi trebalo da izađe na crtu svom posustalom pater-rivalu, HBO-u, kao kanal koji modernom, obrazovanom gledaocu nudi škakljivu, ali pametnu zabavu. S jedne strane, smanjen je doživljaj sa „provokativnom“ premisom svake od pobrojanih serija, ozbiljnije je insistirano na izgradnji drame i, naročito, karaktera junaka, a solidno nadkurnjačenje postignuto je i angažmanom filmskih (da ne kažem holivudskih) glumaca poput Lieva Schreibera, Eve Green, Michaela Sheena, Timothy-ja Daltona. I jednom polovinom biliona- Paulom Giamattijem.
E, sad u klimi u kojoj “kritička javnost” već šest godina ozbiljno ignoriše pan-ultimativnu Showtimeovu seriju, Shameless, i neplanirano hvali, od svih pobrojanih najmanje “šoutajmasti” materijal, The Affair, u takvoj klimi Showtime izlazi sa Billions, serijom o jednom državnom tužitelju i jednom berzanskom investitoru. Pravda protiv bogatstva. Dva, reklo bi se američka arhetipska rivala. Ovog prvog, kao što rekoh, igra Paul Giamatti, uvežen iz niže A lige Holivuda (ali Holivuda!), a ovog drugog Damian Lewis, sveže ubiven u Homelandu i iako “Limey”, angažovan kao stoprocentna Showtimeova “imovina”.


Seriji kumuju dvojica holivudskih scenarista, Brian Koppelman i David Levien, koji su zajedno radili na filmovima poput Ocean’s Thirteen, Rounders, Runaway Jury i The Illusionist (obojica bez ikakvog “teve/serijskog” iskustva). I, kao treći, Andrew Ross Sorkin, koji očigledno više služi kao finansijski ekspert-konsultant, nego kao dramski saradnik.
Prestanimo sad za trenutak da brojimo bilione.
Vinyl, s HBO-ove strane, ponovo ujedinjuje Terenca Wintera i Martina Scorsesea na televiziji, nakon umereno hvaljenog i umereno voljenog Boardwalk Empire, ovaj put u društvu sa, rekao bih, inicijatorom ideje, Mickom Jaggerom, i Richom Cohenom čiji opskurni opus sugeriše da se zatekao na pravom mestu u pravo vreme, i ništa više. Za HBO koji već godinama ne može da nađe HBO-ovski hit (pretpostavljam da niko normalan pod tim ne podrazumeva uber-holivudštinu Game Of Thrones ili True Detective), Vinyl potencijalno deluje kao potentna premisa da se na atraktivnom terenu razigra “karakterna drama” na kakvu je HBO gledalac navikao. Za te potrebe angažovani su Bobby Cannavale, Ray Romano i Olivia Wilde, ekipa koju je samo ovaj projekat mogao da udruži, i ne mogu da zamislim apsolutno ništa drugo. Zažmurite za trenutak i to će vam se ukazati kao solidno objašnjenje zašto među ovim glumcima/ likovima skoro da nema nikakve hemije.
Kao što ste možda čuli, Terence Winter je već liferovan sa mesta “šouranera” i to s pravom- čovek je, kao što je to Boardwalk Empire pokazao, odličan zidar, ali katastrofalan arhitekta. Prvu epizodu je režirao Scorsese, ali uprkos mom divljenju njegovoj “dokumentaciji” Boba Dylana (ono o bluzu i trećem Bitlsu nisam još gledao), moram da kažem da je sam njegov angažman, ali i demonstrirani rediteljski koncept i doprinos, paradigmatičan za sve što je pogrešno u vezi sa ovom serijom. Ljutili se vi ili ne, Scorsese je (barem u Vinylu) neoprostivo staromodan.
Sad ne znam da li da vas prekidam u ušmrkavanju započetog lajna ili da sačekam da završite.
I Billions i Vinyl izgledaju kao izanđali klišei holivudskih filmova od pre tridesetak godina, koji kao da su izašli iz produkcije studija kojima upravljaju ljudi koji od socijalnih mreža tek treba da započnu svoj prvi Gmail chat. I ne, to ne znači da mi smeta što ekranom Billions ili Vinyl ne sevaju postprodukciono ubačeni inserti SMS-ova ili što fotografija serija nije u skladu sa filterima na Instagramu. Ili što svaka epizoda nema 42 hiljade kadrova. Ne, to znači da neko nema ni talenta ni muda da nam svet funkcionisanja američkih institucija odnosno jedne popkulturne/ muzičke epohe dočara van već viđenih postavki. Kad kažem “talenta” mislim Billions, kad kažem “muda” mislim Vinyl.
Ne znam koji je vas trenutak u Billions naterao na povraćanje, ali za mene je to bilo kurčevito-nostalgično putovanje Bobby-ja Axelroda na koncert, svojih mladalačkih idola, Metallicae, a potom i VIP susret sa njima. Ako ostavimo po strani činjenicu da članovima ovog benda blamiranje nije strano (jer svi smo gledali onaj dokumentarac) nema objašnjenja za autore i scenariste serije koji misle da je ova vrsta koncipiranja jednog od dvojice glavnih junaka bilo kakav izliv originalnosti ili autentičnosti. Prvo, Damien Lewis pre izgleda kao da bi slušao blejanje krava nego Metallicu, drugo, ova vrsta “šatro-subverzivnog” povezivanja nepovezivog stara je koliko i njubalansice Steva Jobbsa i treće, kada se ovo hodočašće Axelorda i njegovih drugara završi druženjem sa bendom, koje dolazi po liniji “pare se na pare lepe”, sva namerena drugačijastost pada u vodu i sve izgleda bljutavo. Ali ta vrsta kompromitovanja junaka, nažalost, ne deluje kao da je bila izvorna namera autora. Ali ni kao da Metallica ima problem sa tim.
Axelrodov rival, tužitelj Charles Rhoades prošao je još gore. Njegovom odlučnom i principijelnom liku ni manje, ni više odmerena je sklonost ka S&M seksu, kao “sto đavola” koji će ispod njega da vire. Nakon 12 odgledanih epizoda, stvar nikako nije našla načina da se odslika u karakteru svog junaka. Naprotiv, deluje podjednako nakrivo nalepljeno na njega, kako u prvoj epizodi, tako i u poslednjoj.
Bez vremena i prostora da dublje elaboriram sve mane ove serije, moraću da razočaram sve vas koji je niste gledali da sama dramska radnja praktično funkcioniše kao neka vrsta dva različita procedurala koja se neprekidno nadmeću, pa u jednoj epizodi pobede “advokati”, a u drugoj “berzanti”. I za sve gledaoce koji nisu slepi, jasno je da niko neće izaći kao definitivni pobednik, jer serija kani potrajati (a dobila je drugu sezonu odmah po premijeri), pa ni tu nema nekog naročitog saspensa. A likovi su ispucali sve svoje mane skoro maksimalnim žarom već do treće epizode, pa ni za nas koji volimo da gledamo “kako” pre nego “šta” više nema ničeg zanimljivog (u repeticiji). Ono što ostaje je sapunica manje bahato servirana nego u sad-već-skoro-nepodnošljvom Empire.
Ne znam da li je HBO poklekao pred mogućnošću da im Mick Jagger lično autoruje nad nekim projektom, ali ako je Vinyl najbolje što su mogli da izmuzu iz njegove biografije i samo njemu znanih priča iz perioda sedamdesetih, bojim se da bi im bilo bolje da su se prihvatili ekranizacije Keith Richardsovog “Života”. Jer on u svojim memoarima, makar, demonstrira fini cinizam i (crni) humor na svoj račun, čega u Vinylu nema ni u tragovima.
Ono čega u Vinylu ima je ono čega bi bilo i u lošem, “Oscar-friendly” filmu na sličnu temu- kokaina, orgijanja, zvezda u usponu, zvezda u padu, i nekolicine više predvidljivih, nego očekivanih osvrta na stvarne zvezde epohe. Kada svemu tome dopišete ime Scorsesea, pa i Wintera, onda ne iznenađuje ni miks muzičke industrije i mafije i svih potonjih “kumovskih” scena i situacija.
Možda ne treba mene da pitate- pa, šta sam očekivao?! Već pobrojane autore.
Najtužnije od svega je što se Vinyl oseća najsigurnije i deluje najzanimljivije u ne toliko bitnim intimizacijama sa mafijom. Jer i likovi i glumci koji to omogućuju deluju kao da su samo za to rođeni. Ja i da mi poklonite sve vinile Vinyla ne bih mogao da poverujem da su Cannavale i Romano ikada u životu pustili ploču, a nekmoli mogli da budu na čelu uspešne diskografske kuće. Ali ako ostavimo po strani taj miskasting (kao nešto što je ozbiljno sjebalo Boardwalk Empire izborom Buscemijea za glavnu ulogu), njihovim junacima nije dato ništa (naročito) da zažive. Sve tenzije, sukobi, lične i porodične drame sečene su na istim mestima kao i hiljade pre njih, bez ikakvih finesa koje bi očekivali kod likova i zapleta “jedne HBO serije”. A tom “čabru ordineru” je u nedostatku ičeg pogonskijeg prerano tresnuto jedno ubistvo, pa mafija i sničovanje, što je, složićete se, već serija za sebe. Ali ne ova.
Na sve to Vinyl ima i taj mućak momenat što se ne radi o rekonstrukciji fiktivne epohe već o fiktivnoj rekonstrukciji epohe. To znači da sva istorija i činjenice imaju epizodnu ulogu i više su tu scenografski i da daju ukus, nego što trebaju našim junacima. Redak genijalni trenutak koji kontrira prethodno rečenom bio je Finestrin susret sa Elvisom. Ali za našu dramu, to praktično znači da smo ostavljeni da verujemo da su Nasty Bits sa trećerazrednom Dirtbombs pesmicom nove nade muzičke industrije, da je generički Sly And The Family Stone oličen u Hannibalu neprejebivo seksi, kao i da rutinske obrade Velveta u izvedbi Julian Casablancas (Benda) treba da nam dočaraju ondašnju vanplanetarnost tog benda. Sa sličnim problemima se nosi i pomenuti Empire, ali daleko bolje.
Vinyl nije podigao prašinu, a ni gledanost. Billions možda stoji malo bolje, ali sumnjam da će se i oko njega lomiti TV nagrade ili prijatelji u razgovoru tokom večere.
U aktuelnoj “Zlatnoj eri televizije” i Vinyl i Billions stižu kao prepumpana, neočekivano generička i malokrvna rešenja za potencijalno zanimljive teme i sadržaje. A od takvih stvari publika je uspešno pobegla i i dalje beži od velikih ka malim ekranima. Takvi projekti (a za oba kanala ovo su više nego krupni finansijski zalogaji) svojevremeno su nakon polu-života u bioskopima završavali ili ozbiljno pauzirali karijere reditelja, scenarista i glumaca. Otuda čudi što im televizija, pa još kablovska, ukazuje priliku. Možda je prerano strepeti od puke činjenice da i u najvećim foteljama tih kanala sede ljudi sitnih muda i još skromnijeg talenta kao i u holivudskim studijima, sve prepadnutiji od rizika i konkurencije. Ono što je, za mene, sigurno jeste da i Billions i Vinyl “serijski program” vraćaju par koraka unazad i da je bolje omogućiti im brzu i laku smrt, nego agoniju produžavati zbog naše lenjosti da posegnemo za daljinskim.
Tagovi:
Slični članci:
- Senćansko mađarsko kamerno pozorište.
Senćansko mađarsko kamerno pozorište.
Principi maksimalne ekonomije umetničkih sredstava – u delima A. P. Čehova.
- “Black Box”: Šta se krije iza svega?
“Black Box”: Šta se krije iza svega?
Uzbudljivi triler je pravi mali biser iz Francuske!
- Tradicija i retradicionalizacija naših (filmskih) prostora
Tradicija i retradicionalizacija naših (filmskih) prostora
Prikaz filmova „Živi i zdravi“ i „Radnička klasa ide u pakao“ koje smo gledali na festivalu u Herceg Novom.
- Smaragdni grad Novi Sad, crvene potpetice i kopita
Smaragdni grad Novi Sad, crvene potpetice i kopita
Predstava “Balkanska lepotica” premijerno je izvedena 17. oktobra na sceni Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada.
- “The Substance”: Šokantan i briljantan film koji se okreće najvećoj opsesiji današnjice
“The Substance”: Šokantan i briljantan film koji se okreće najvećoj opsesiji današnjice
Dok Dorijan Grej prodaje dušu da bi zadržao mladolikost, junakinja filma „The Substance“ se prepušta misterioznoj supstanci.
- Apollon originals: Gledali smo filmove sa srpskog Netflixa da vi ne biste morali
Apollon originals: Gledali smo filmove sa srpskog Netflixa da vi ne biste morali
Apolon originals su filmovi upitnog kvaliteta, upitne kompetencije, upitnih vrednosti, upitne finansijske konstrukcije i upitnog svega povodom čega se razumno biće može zapitati, ali ne smemo dopustiti razumu da nas otrgne od užitka.
Lajkuj: