Da li imate preko 18 godina?

“Playground”: Brutalna belgijska drama

Zaista ne mogu da se setim kada sam u nekom filmu video dete (ispod deset godina) koje svoju ulogu igra tako fenomenalno, ubedljivo i zrelo kao devojčica Maya Vanderbeque u „Playground“, koji je bio belgijski kandidat za Oskara, a sve to sa samo sedam godina, pritom njena uloga nije nimalo jednostavna. Ova skoro doku-drama je ispričana iz njene perspektive i ručna kamera je stalno na njoj. Režiju i scenario potpisuje Laura Wandel, belgijska autorka kojoj je ovo prvi dugometražni film, i za svoj rad je nagrađena, odnosno film je dobio nagradu kritike u sekciji „Izvestan pogled“, na festivalu u Kanu, a priznanja su stizala i na festivalima u Geteborgu, Istanbulu, Sarajevu, Londonu… Uz to je bilo i pregršt nominacija, i zaista je Wandel ovim filmom ostavila sjajan utisak.

U prvoj sceni filma, devojčica Nora (Maya Vanderbeque) plače i moli svog oca da je ne ostavlja u školi, no dežurna nastavnica opominje njenog oca da mora da pusti decu da uđu u školu, što on i čini. Ovo je situacija sa kojom su se verovatno mnogi roditelji suočili tokom prvih dana školovanja svoje dece, ali ovde je to tek početak. U školskom dvorištu, Nora, dezorijentisana i uplašena, ide ka jednom poznatom licu: njenom voljenom starijem bratu, Abelu. On je žestoko maltretiran u školi, a Nora će imati priliku to da vidi, i neće biti prijatno.

Starija deca su se okomila na Abela. Bacaju ga u kontejner, guraju mu glavu u wc šolju, tuku ga, a niko nije previše zainteresovan da mu pomogne. Niko osim Nore koja je preplašena i neki prirodni instinkt joj govori da ispriča ocu šta se dogodilo. Međutim, brat od nje traži da nikome ne govori jer će stvari biti još gore, ali ona je zbunjena jer joj se čini da Abel ništa ne preduzima po tom pitanju. Umesto da pokuša da uzvrati, izgleda da se pomirio sa sudbinom da je na njega stigao red da bude žrtva starijih klinaca. Na kraju će Nora ipak reći odraslima šta se događa na školskom igralištu, prvo nastavnom osoblju, a onda i svom ocu, no situacija time ne samo da se neće rešiti, nego će se pogoršati i razviti u pomalo neočekivanom i prilično šokantnom pravcu.

Svi smo mi bili tamo i znamo kakav je osećaj prvog dana u školi, pa možemo razumeti zbog čega Nora na početku plače – ne zna šta je čeka. Ništa joj nije jasno, pokušava da se snađe u svom ovom haosu i shvati šta se zapravo događa oko nje i kako svet funkcioniše, ali to nije baš tako lako, mnogo toga se događa odjednom za dete od sedam godina.

Kamera nikada ne napušta prostorije škole i dvorišta, a informacije iz spoljnog sveta saznajemo samo iz dijaloga koji deca vode između sebe. Wandel je školsko igralište bukvalno pretvorila u „ratnu zonu“ ili „arenu“: ako Abel nije u stanju da tuče decu, rizikuje da bude taj koji je pretučen.

Cela ova priča se odigrava u trajanju od samo 72 minuta, ali to je sasvim dovoljno. Wandel je uradila izvanredan posao, i dobili smo film koji je vešto konstruisan i savršeno odglumljen. Nema scena viška, i gledalac je od starta s punom pažnjom uključen u ono što se događa. Kamera Frédérica Noirhommea sve vreme levitira oko Nore, uglavnom u visini njenih očiju, a odrasli u kadar ulaze samo kada je to neophodno. Maya Vanderbeque je apsolutno čudo, maestralno je odigrala zahtevnu ulogu u tako mladoj dobi, i ovo je jedan od najboljih dečjih nastupa u filmu koje sam ikada video.

Svojim debitantskim dugometražnim filmom, Laura Wandel je pokazala da je autorka na koju treba računati, i zaslužuje veliko poštovanje. Ozbiljnoj temi je pristupila vrlo hrabro i promišljeno, a iz dece glumaca uspela da izvuče spektakularne performanse. Dakle, reč je ovde o jednom izuzetno impresivnom autorskom debiju.

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: