Da li imate preko 18 godina?

TV GONIČ: Patriot

Ima jedna serija koja je bolja od svih drugih trenutno.

Sumnjam da gledate Patriot, sumnjam i da ste čuli da ova serija postoji. Ali, najviše od svega bih mrzeo da pomislite da je ta relativna opskurnost u ovim svi-sa-svima internet vremenima ono što je čini posebnom i zbog čega je “kritičar navalio”. Ili bilo šta drugo što smrdi na elitizam radi elitizma. S druge strane, za Patriot važi ono što sam napominjao kao neophodno u slučaju mnogih drugih genijalnih serija – morate da budete dobrano svesni šta se sve snima, prikazuje i gleda da biste u punoj meri shvatili zašto je Patriot trenutno bolja serija od svih drugih.

patriot-1

Ali, da probam da vas privučem (i) manjom udicom. Jedan od mojih najomiljenijih filmova je The Weather Man, Gorea Verbinskog. To je film koji, između mnogo čega ostalog, govori o tome kako je melanholija sastavni deo modernog života i modernog čoveka. Neotuđiv, skoro. To je film koji se optimizmom bavi kao tromesečnom bebom- sa mnogo muke, nežnosti i nepredvidljivih ishoda. The Weather Man je kao scenarista potpisao Steve Conrad. Čega sam postao svestan tek kada sam konačno odlučio da pogledam koji car stoji iza Patriota. Mojoj srećni nije bilo kraja.

Nažalost, ove dve stvari su jedine iz Conradovog (i scenarističkog i rediteljskog) opusa koje sam odgledao, a ostatak (par televizijskih filmova, nekoliko bioskopskih, deluje, komedija i jedan “ozbiljan” sa Ben Stillerom) mi ne uliva naročitu nadu. Zapravo, standardi ova dva odgledana ostvarenja su toliki da ni ne želim da znam da su dostižni.

Iako će vam biti teško da razumete šta želim ovim da vam kažem – jedan od najvećih kvaliteta Patriota (Amazonova produkcija, inače) je što je uopšte snimljen. Zaista, majke mi!

Jer kad zamislim ko bi bio ciljna publika ove serije, na trosedu pored sebe jedva mogu da zamislim još jednu osobu. Pri tome, Amazon ima dosta čupavu politiku grinlajtovanja projekata. Odobreni piloti se snimaju i puštaju publici da sama odluči njihovu sudbinu (stvar svejedno administriraju producenti Amazona), pa je tako još neverovatnije da je neka publika odreagovala na ovaj materijal i dala dovoljno vetra u jedrima da neki producentić (zapravo, producentčina!) odluči da rizikuje sa ovakvim materijalom. Da biste razumeli uspeh Patriot u kontekstu, pre samo tri godine, otac X-Files, Chris Carter odjeban je na istoj adresi sa svojim vrlo zanimljivim, apokaliptičnim pilotom The After. Chris Carter, ej!!!

Mislim da još uvek ne mogu da se upustim u priču o čemu je Patriot, jer mislim da imam još jednog kec(ića) u rukavu kojim bih mogao da vas namamim.

Neke od najboljih serija na televiziji (ili u njenoj istoriji) umeju sebi da dopuste određeni “zen”. “Zen” je trenutak (moja definicija) u seriji kada imate utisak da autor “piše po ekranu”- da slike služe isključivo tome da autor pokuša da nam prikaže nešto što samo pisac rečima i slikama “koje mi zamišljamo” može. “Zen” je trenutak kada TV autor sebi daje luksuz da pokuša da dočara nešto, obično “unutrašnji svet junaka”, koji piscu pisanih reči ide mnogo lakše od ruke, zbog pogodnosti medija u kome radi. I, ne, to nije (nužno) unutrašnji monolog junaka ili (sloumoušn ili ne) prikaz junaka koji je zagledan u nešto. To je za “TV oči” atipičan trenutak, koji traži udubljivanje, strpljenje, razmišljanje, a ne samo gledanje. U The Wire je bilo takvih stvari. Jedan, vrlo atipičan, bio je onaj kada dva detektiva hodaju po stanu u kome se odigrao zločin i sve što izgovaraju je “shit”, skoro petnaest puta i skoro pet minuta.

Braća Coen su izgradila svoj stil na tom jurenju “zena”, tim uvrnutim trenucima koji ne služe mnogo radnji, koliko vam pravo niotkuda dočaravaju junaka, njegov karakter ili njegovu “dušu” u datom trenutku (A Serious Man je odličan primer). U izvesnoj meri, TV verzija njihovog hita Fargo (FX) u priličnoj meri je svoj distinktivni stil (u odnosu na druge TV serije, ne i opus braće Coen) uspostavila na kontinuiranoj ispostavi trenutaka u kojima smo samo mi (gledaoci), junak i “kosmos”.

Po meni, najbolji primer i to serije koja je cela, praktično, izgrađena, na “zenu” jeste Better Call Saul (AMC). Vince Gilligan i Peter Gould u drami koja i inače pati od slabe dinamike, insistiraju da “zen” scene budu one koje definišu karaktere svih junaka i doprinose tome da atmosfera čitave serije bude veoma meditativna. Drugim rečima, Better Call Saul se neuobičajeno dugo zadržava na nekim rutinskim ili žanrovski jedva funkcionalnim mestima. Ništa u Better Call Saul nije samo u radnje radi. Svaki lik mora da izdemonstrira svoj karakter kroz sve što radi- bilo da je to način na koji vadi telefon iz džepa, pije vodu ili vrši kriminalno delo. Gilligan i Gould uvek daju prostora svakoj sceni da junaci osete njeno vreme, prostor i ono što se dešava ne samo u odnosu na zadati dramski svet serije, već život koji protiče od nas do njih i dalje u “kosmos”. Better Call Saul je serija u kojoj se ne dešava mnogo toga, ali je prekrcana životom i junacima koji su tog života debelo svesni.

Patriot je serija u kojoj je taj “zen” patern ono oko čega se sve vrti.

Michael Dorman igra Johna Tavnera odnosno Johna Lakemana, agenta neke od američkih tajnih agencija koji je u ozbiljnoj depresiji zbog posla kojim se bavi. Jedan od načina kojima se bori protiv te depresije jeste folk muzika. On, naime, uprkos upozorenjima svojih šefova, nastupa u folk klubovima i tu, u luendejvisovskom duhu, ispoveda svoju dušu opisujući do detalja slučajeve i “zločine” koje je počinio izvršavajući naredbe. Njegov šef je njegov otac, i njega igra “John Locke” iz Lost. Njegov brat je uspešni senator koji po potrebi uskače da pomogne.

patriot-2

John, kao John Lakeman, dobija zadatak da nađe posao u jednoj firmi koja se bavi nečim što je tako formulisano da instantno upućuje na apsurdne sisteme Gilliamovog Brazila. Rad u toj firmi koristi kao “cover up” za putovanja u Luksemburg (od svih zemalja?!!), s obzirom da je ovo jedna od retkih zemalja koja posluje s Iranom. U Luksemburgu on mora da preda novac koji će omogućiti pobedu anti-nuklearnog pro-američkog kandidata, ali stvari ne kreću kako treba…

Shvatam da, dok vam prepričavam o čemu se radi, možete da pomislite da sem nešto parodičnosti u osnovnoj postavci, nema ničeg čudnog, ali sve je u egzekuciji.

Već od same špice, autor(/autori, jer ne mogu da isključim rad reditelja) sugerišu da treba gledati “negde drugde” da bi se videlo o čemu je ova serija. Naime, u špici, ispod pesme Train Song, Vashti Bunyan (mhm!), gledamo kućne snimke dogodovština dva brata, dečaka. Od pokušaja da jašu ovcu, do vožnje mini- motora… Jedan, tek naoko neobičan miks snimaka zajedničkog odrastanja.

Ali, Patriot nije toliko o dva brata, iako Johnov odnos sa Edwardom impresionira skoro komičnom lojalnošću koju ovaj drugi iskazuje. Patriot nije toliko ni o odnosu oca i sinova, iako u “Lockeovom” odnosu prema deci (sve sa Terry O’Quinnovim bekgraundom u hororu Stepfather) ima elemenata čudesne nežnosti, ali i neočekivanog sadizma. Patriot nije toliko ni o agentskim zavrzlamama, iako se sva radnja vrti oko toga.

Patriot je o sumanutom pokušaju da se u jednoj apsurdno-parodičnoj postavci koja se oslanja na agentske serije pozabavimo usamljenošću, depresijom i melanholijama modernog čoveka. Svaki od Conradovih junaka, uprkos količini upletenosti u glavnu priču, sa sobom donosi privatni prtljag koji ga definiše. Svako od njih je začudan na neki drugi način. Svaki od njih povlađuje nekoj tajni.

Patriot nije lako gledati. Svaka scena, svaki kadar je promišljen do detalja i svaki nosi neku stvarnu ili prividnu “kosmičku” težinu koja traži od vas da osetite “trenutak”. Pri tome, serija neprekidno ide napred-nazad kroz vreme, menja lokacije, objašnjava junake ili situacije drugim junacima i situacijama. Tj “zen trenucima”. Ništa se u Patriot ne desi tek tako ili lako. Bez obzira koliko događaji izgledali kao koenovska parodija žanra, naši junaci se “muče” sa njima kao da je u pitanju suvi i surovi realizam. Ono što u nekim serijama traje par sekundi i uglavnom je funkcionalno samo da premosti neke scene ovde postaje najbitniji momenat. Vreme se usporava. Conrad nas tera da zajedno sa junakom proživimo ono što mu se dešava, da bi kasnije razumeli njegove odluke ili osećanja.

Patriot je skoro savršen. Ponavljam, neverovatno mi je da je neko ovo grinlajtovao, a onda imao strpljenja za produkciju koja ima besprekoran kasting, scenografiju, kostime, rekvizitu, i jebeni Luksemburg kao epicentar svih kriminalnih dešavanja! Iako nema pravih bondovskih scena, ništa ovde nije bilo jeftino. A ima kadrova koji traju tek par sekundi, a deluje vam da su nameštani dva dana. Luksuz kakav nećete konstatovati ni u jednoj drugoj seriji na teveu trenutno. Naročito u kontekstu investicije u odnosu na procenjeni tip i broj gledalaca.

Ima nešto i od Thomasa Pynchona. Nešto ili sve, zapravo. Nikada nisam bio fan ovog autora, ali nemoguće je zanemariti njegov uticaj. Pseudo-žanrovštinu, pseudo-kriminal i pseudo-razrešavanje, zakukuljen kapitalistički sistem, bizarne epizodiste, blago marihuanastu atmosferu i razvoj događaja, nejasno “kuda?” i još nejasnije “zašto?”. Treba privikavanja da prihvatite da su možda i život i “kosmos” isti takvi. Sa nekom inherentnom dramaturgijom koju je teško provaliti i ovladati njome. Usled čega frustracije i emocije. I osmesi.

patriotoquinn

Patriot, baš kao ni Pynchonova literatura (što mi je i dalje razlog nepredavanja istoj), nije naročito topao. Naročito ne kao Better Call Saul. Iako ima neke veoma dopadljive (Edward) i simpatične junake (John), Patriot svojim stilom i najemocionalnije situacije truni ironijom i cinizmom. Ili ih sabotira parodijom iz čistog hira.

Patriot vrlo lako može biti verna slika i prilika samog pakla. Jer, sve je isto kao u životu, samo je osećaj bespomoćnosti svakim danom sve jači i jači.

Lajkuj:

Komentari:

  1. geegee says:

    Eh, u sceni na koju mislis u Wire ne govore ‘shit’ nego ‘fuck’

    oko 40 puta :p

    1. slobodan vujanovic says:

      vaistinu.

  2. Maša Žirnovskaja says:

    Ovo je jedna od najboljih preporuka koje sam dobila u poslednje vreme. Seriju smo progutali u dva dana. Ne znam da li sam ikad gledala napetiju seriju, a istovremeno toliko savršenu u svakom pogledu.
    Nadam se da će biti nastavak.

  3. Dario Zlokic says:

    Što nisi odmah rekao, brak Counterparta i Breaking Bada ;-)

Ostavite komentar:

Slični članci: