Olja Savičević Ivančević: Živimo svoj stvarni život – ono što sanjamo, što uistinu želimo

Gde se oseća najslobodnije, u kojim prostorima stvaranja – kako je nastajala knjiga Ljeta s Marijom i u kojoj Mariji je najviše ima – zašto danas studirati književnost – koliko smo odmakle, mi – kćeri, mi – majke, mi – unuke,  mi – žene, za šta se borimo – o humoru i ironiji kao književnom postupku – na šta devojčica Olja nikad nije pristala, a od čega se odvikla odrasla Olja –  Korčuli, moru, bajkama – sa Oljom Savičević Ivančević razgovarala je Jelena Vukićević.

Kako ste pristupili pisanju knjige Ljeta s Marijom (Fraktura, Zagreb 2022; Booka, Beograd, 2023)?

Na vašoj web stranici možemo pronaći i delove dnevnika (unutrašnje dvorište književnog teksta). Šta vas je navelo da i pre nego je rukopis gotov, podelite misli, fotografije, prepiske sa prijateljima – neki vaš ritual, pitanje discipline, ili? Koji su to svakodnevni problemi koji su se javljali prilikom pisanja?

Bio je to projekt koji sam prijavila u vrijeme pandemije, kad smo bili primorani digitalizirati taj svoj književni rad, jer nije bilo druge mogućnosti da ga predstavimo, a ni knjige baš nisu izlazile. Nisam se htjela puno tematski udaljavati od romana, jer mi je pažnja ionako bila raspršena u raznim poslovima, pa sam odlučila voditi dnevnik pisanja na web stranici. Usred toga javio mi se Semezdin Mehmedinović koji je taman pokretao svoju dnevničku ediciju, tako da se, eto, ponešto i o problemima pisanja, življenja od istog i za isto, može naći u novoj knjizi dnevničkih Pisma čitateljici koja je nastajala paralelno s romanom Ljeta s Marijom, a upravo je izašla u sarajevskom Buybooku.

Na samom početku, prije nego što sam počela detaljnije razvijati tu ideju romana, nije bilo pet junakinja, imala sam u glavi upravo jednu Mariju, jednu ženu koja bi objedinila sve te priče. Iako je to prilično daleka referenca, sjetimo se Orlanda Virginije Woolf koji se mijenjao, odnosno mijenjala kroz vremenske periode. Taj mi je postupak bio fascinantan i činio mi se zahvalan, primjenjiv na ono što sam i sama željela ispričati. Međutim, kako se ovdje radi o sasvim drugačijoj priči, o fikciji koja je nastala prema stvarnim motivima iz života pet žena, imala sam pred očima sudbine i karaktere koji su različiti i odlučila sam se za nešto drugačiji pristup.

Mozaična, fragmentarno-novelistička struktura, omogućava roman koji je sastavljen od niza ulančanih priča koje slijede jedna drugu, ne kronološki, nego književnom logikom, koja je znatno drugačija, jer u književnosti se stvari događaju tako da jedna uvjetuje drugu u nekom vremenskom diskontinuitetu. Znači, struktura je proizašla iz samog postupka na koji je pisan ovaj roman; prvo je uključivao istraživanje nekih realnih, biografskih, dokumentarnih činjenica, svojevrsne privatne arheologije, a nakon toga kreće konfabulacija, nadogradnja, maštanje u potrazi za istinama, za izgubljenim životima kako bi se nešto moglo reći i o ovome danas.

Književnim radom profesionalno se bavite 15 godina, a osim poezije i proze, pišete književne kolumne, dramske tekstove za decu i mlade i držite radionice kreativnog pisanja. Gde se osećate najslobodnije, u kojim prostorima stvaranja, ili je naprosto sve isprepletano? Kako nastane jedna vaša pesma?

Mislim da se radi o različitim vrstama slobode, odnosno discipline. Pošto bez obzira na književno obrazovanje i višegodišnju praksu, još uvijek pišem intuitivno kao početnica, sve mi je unutar poezije i proze prostor slobode. U pjesništvu postoji snažan impuls koji se javi oko neke ideje, misli, slike i potom eksplodira u pjesmi ili negdje u čitateljici (glavi, srcu, trbuhu, kako-kad i kako koja pjesma). Tamo gdje nam običan jezik nije dovoljan da bi nešto izrazio, nastupa poezija. Ona ispunjava tu šutnju. Iako zahtjeva i fino discipliniranje jezika i emocija, jer svaka riječ tu ima mjesto i razlog, ako nije divlja ili barem zaigrana, poezija malo znači.

Roman je demokratičan tekst koji prima sve žanrove u sebe, mislim da je u tome njegova vitalnost i prednost pred ostalim književnim vrstama. Sve što niče na ostalim književnim poljima, uspjeva u romanu.

Meni je – pokušat ću to artikulirati – više od razmišljanja o književnim vrstama i njihovoj čistoći ili fluidnosti, stalo da zamaglim tu granicu između književnosti i života, fikcije i dokumentarnog, biografskog, da se jedno preljeva u drugo, da književnost intervenira u život, da taj proces bude dvosmjeran. Konkretno, da uzmem nešto živo iz svijeta i da to i na papiru ostane živo.

foto: Joško Ponoš

Zapravo, volela bih da vas pre odgovara na ova pitanja, vratim na studije hrvatskog jezika i književnosti – kako ste se vi odlučili na taj korak? Zašto danas studirati književnost?

Mogu vam odgovoriti na pitanje na način na koji sam mojoj kćeri savjetovala da ne upisuje dva strana jezika nego da uz jezik upiše komparativnu književnost: jer mislim da je važno da ostanemo u dodiru s tim dijelom sebe – nije to morala biti književnost, mogla je biti povijest umjetnosti, filozofija, antropologija ili nešto slično – navodno beskorisno, a neophodno za ljudsku dušu, za ljepotu.

Ljudi, naravno, upišu nešto što će im omogućiti da lakše nađu posao pa onda kasnije čitav život pokušavaju ostvariti izgubljeni san, pronaći nešto kreativno, smisleno. Nisam neka eterična pjesnikinja s glavom u oblacima, puno radim i znam kako je živjeti od književnosti, ali ništa mi se ne čini toliko bitno kao da živimo svoj stvarni život – ono što sanjamo, što uistinu želimo. Ne žele svi novi BMW da se provozaju po selu, na kraju dana dobar dio ljudi želi onih nekoliko sati kulture kako bi se barem na taj način osjetili živima, ispunjenima.

Bilo bi tužno da književnost i umjetnost prepustimo elitama – onima koji si to mogu priuštiti jer imaju vremena, dakle novca, pogotovo ovim sumnjivim elitama u našim zemljama, jer to bi značilo da smo im osim stvarnosti prepustili i snove, pravo na igru, na ljepotu.

Pređimo na roman.

Obiteljske i druge žene znaju priče koje mogu dupkom ispuniti trepezariju i razgorjeti glad za pripovijedanjem, tu su lepeze emocija, melodije jezika doprle iz različitih krajeva, morskih i planinskih, konzervirani mirisi i boje ljeta koji izlijeću ispod poklopčića zimnica, pjev i specifičan timbar u govoru, ali i mentalitet, atmosfera njihovih dalekih i bliskih zavičaja – pisanje romana koji je raslojen u vremenu, romana mozaične strukture, do drugog dela koji zaokružuje sve, narativ za koji, možemo reći, funkcioniše kao zbirka priča: kaleidoskop emocija,  razbarušenog jezika i dijalekata, žargona; strasti, posrnuća, stega, zabrana, boli, tuge, samoće, izbora, turizma, istorije, leta, i ljubavi, ljubavi, ljubavi – gde  pojedinačne ili porodične odluke, i ono prećutano, i svaki sledeći korak koji čine vaše junakinje kroz bespuća patrijarhata i tranzicije, doprinosi skoku dalje, skoku onima koje će doći – kako ste danas, kad ste zaokružili priču, trač, tu kolektivnu seansu?

 Šta danas imamo, koliko smo odmakle, za šta se borimo? Mi – kćeri, mi – majke, mi – unuke? Mi, žene?

Spomenute priče su se misteriozno pojavljivale u usmenim oblicima nekih suvremenih mitova i legendi, za tim kružokom, u kakvima su se često okupljale žene, barem prije društvenih mreža. Susjede, prijateljice, tetke itd. Meni je bio zanimljivi književni potencijal tih priča, ona mjesta o kojima se šapće – prekršaji. Te priče ne mogu biti trivijalne, jedino ako su životi žena trivijalni, a vjerujem da ova knjiga govori kontra toga. Iz nekih današnjih perspektiva ugroženosti i velike ekzistencijalne panike koja je zavladala svijetom, nije nezanimljivo razmisliti kako je to preživjeti nasilne smrti djece, logore, smrt roditelja u djetinjstvu, glad,  ratove, kuću spaljenu dva puta u jednom životu, rasturenu obitelj, osjetiti nacionalizam u vlastitom domu u ratnim i poratnim okolnostima, ali pritom konstantno imati i neki život u kojem važnu ulogu imaju recimo ples, knjige, poezija, hrana, seksualnost, slomljena srca, iznad svega ljeto i more prema kojem žene u romanu Ljeta s Marijom imaju specifičan odnos koji se mijenja kako stječu više slobode u odnosu na tjelesnost.

Kako sam priče radila po motivima iz života stvarnih osoba, zapisujući sam otkrila da se ponavljaju slični obrasci, da se život žena nije bitno mijenjao ni udajom u višu klasu pa ni tim prekršajima koje su radile, ali recimo jest obrazovanjem, školovanjem i ekonomskom neovisnošću.

Ne mislim da se trebamo boriti za to da same sebi kupujemo cvijeće, da parafraziram poznati hit, jer stvarno želim poklanjati cvijeće drugim ljudima i želim da ga oni također poklanjaju meni, što više i što češće. Borba je uvijek za slobodu izbora, za jednake mogućnosti, za pravo da odlučujemo o vlastitom tijelu mi, a ne muž ili država ili crkva, da budemo zaštićene od nasilja, dakle za temeljna ljudska prava – jer prava žena su upravo to.

Također mislim da je bitna borba protiv internalizirane mizoginije kod samih žena, tu postoji određena vrsta neosviještenog samoprezira, zato je bitno između djevojčica poticati prijateljstvo i solidarnost.

U kojoj Mariji vas najviše ima?

U svakom liku ostane ponešto. Ali evo, mislim da sam u zadnjem poglavlju dala do znanja da je Marijola neki autorski alter ego. Jedan od mogućih, naravno.

Takođe, čini mi se da ni uvodni citati nisu nasumice odabrani, kao i lektire i naslovi koje junakinje čitaju unutar teksta. Šta vam je bilo važno da takvim odabirom mapirate?

To je posveta lektiri, knjigama koje su važne ili su bile važne mojoj baki (Orkanski visovi), majci (Sedam tisuća dana u Sibiru) i kćeri (Jane Eyre), kao i one na kojima sam i sama odrastala, ali njih je dosta i mogu se naći u knjizi pa nema smisla da nabrajam.

Te knjige govore nešto i o samim likovima.

Šta biste rekli, koje su tačke u kojima se Ljeta s Marijom susreću sa Adio, kauboju i Pjevačem u noći, a gde se razilaze?

Susreću se u Dalmaciji. Zatim u dekonstriranju žanrovskih obrazaca, a razilaze se utoliko što Ljeta s Marijom unutar te mozaične strukture ipak imaju čišću naraciju. I pisan je ponajviše u trećem licu, to mi je trebalo da bih imala distancu prema onome o čemo govorim, a što mi se činilo preblisko da bih umjela sagledati.

Željela sam biti dobra majka, ali nisam sigurna koliko to jesam, iako volim svoju decu, to ni izbliza nije dovoljno; iako se to s njihovim odrastanjem gubi, ponekad majčinstvo osećam kao olovnu kuglu. Ako opet izbije neki rat, ti sam bježi, rekla sam sinu. Obećaj mi. Kćeri nisi rekla da bježi ako izbije rat, primjetio je Miho, moj muž. Ali njoj sam rekla da se ne uda, rekla sam. – slično čitamo i u pesmi Upute kćerima za odlazak na fakultet – gde je ženska snaga, i snaga uopšte?

U samostalnosti i slobodi. Nakon toga toga i u pripadanju.

foto: Joško Ponoš

Na ovom mestu, hajde da se osvrnemo i na vaše tekstove za najmlađu publiku. Koliko je potrebno da se izmestite, ostavite sve druge uloge, spisateljske, mentorske, i ulogu majke sa strane; u načelu, da li je dovoljno ono što ste vi čitali i stvarali kao devojčica, u smislu kreiranja junaka i junakinja, prostora i poetike, ili vas je pak majčinstvo dodatno osnažilo?

Čini mi se da je mene majčinstvo spasilo, sve je s djecom sjelo na svoje mjesto. Ali i pisanje me spašava od nekih zamki majčinstva, jer mi je podjednako potrebno. Od prvog dana sam se borila za svoje vrijeme, famoznu vlastitu sobu, a ta je borba ako želimo i obitelj i pisanje, konstantna i uporna, iako zapravo ne mora biti dramatična ukoliko kraj sebe imamo normalnu osobu.

Brakovi i partnerski odnosi ne opstaju bez prijateljstva, kao nijedan odnos – drugo je pitanje treba li brak kao institucija uopće opstati. Mnoge žene su ucjenjene djecom, jer nema toga što nisu spremne progutati zbog njih, od trenuka kad uđu u rodilište pa do kraja života. Majčinstvo nije samo radost, ono je zahtjevno i često naporno.

I da, jesam kao i mnogi počela pisati da bih se još malo približila svojoj djeci, ali i zato što je pisati za djecu zabavno.

Na koji način vas inspirišu na stvaranje drugi pesnici i pisci? Šta trenutno čitate?

Trenutno čitam Tunel Ernesta Sabata, to je jedan zaostatak, propust iz prošlosti. Tek sam na pola, privlačno je.

Ali ako bih trebala preporučiti nešto iz najnovije hrvatske književnosti, a da je dostupno i srpskim čitateljicama i čitateljima bili bi to Sinovi, kćeri Ivane Bodrožić i Naša žena Tanje Mravak.

Općenito govoreći, spisateljice i pisci koje volim inspiriraju me u smislu da pokrenu u meni misli ili emocije koje možda nisu ni postojale, pomjeraju me, nagone da preispitam svoje predrasude ili postupke.

Knjige su mi promijenile život, naravno da su mi važni svi ti ljudi koji su ih pisali.

Humor i ironija kao književni postupak (izdvojimo samo izvrsnu epizodu kad majka Maša tavori i navija nad Marijolinim toaletnim navikama bodreći svaki buć! koji bi odzvonio u zahodu: Bravo Dalmatinac! Bravo Crnogorac! Evo ga, Bosanac! Opa, Hrvat! Evo Srbin! ) – stoga, da li mislite da je humor naš odbrambeni mehanizam od surovosti, i nemogućnosti da prihvatimo realnost kakva jeste?

Ahah, lijepo ste to sublimirali. Humor je način preživljavanja, ali mislim i puno više. On je esencija ljudskosti (čudno je, doduše, spomenuti esenciju ljudskosti nakon gornjeg citata). U mome kraju, mislim na Split i okolicu, humor je zapravo jedini način da te ljudi ozbiljno shvate – ako se zajebavaš. Ne kažem da je to uvijek dobro, naporno je stalno forsirati humor, ali duhovitost je važna. Pa ime joj kaže, to je vitalnost duha. Nekad znam u šali reći da mi je kod ljudi najvažnije da je netko dobra osoba, ali pod uvjetom da je duhovit ili duhovita.

Šta savetujete onima koje tek stupaju na književnu scenu?

Piši, ako baš moraš.

Čitaj i kad ne moraš.

Na šta devojčica Olja nikad nije pristala, a od čega se odvikla odrasla Olja?

Od stvari koje ima smisla podijeliti javno, mislim da je za mene, kao i za mnoge dobre djevojčice bilo od presudne važnosti naučiti govoriti: Neću. Može i u varijanti: Hvala, neću.

Kojem mestu i kojim bajkama se iznova vraćate?

Korčuli. Najbolje mi je na moru, na barci, sad imamo jednu staru barku koja se zove Vjetropirka i čeka da je preuredimo. Volim i moj novi dom u Zagrebu koji također sliči na brod iako je na vrhu zgrade.

Najdraža bajka mi je u djetinjstvu bila Vasilsa Premudra, potpuna suprotnost ostalim smotanim princezama. Voljela sam i divne bajke Ivane Brlić Mažuranić.

U nešto odraslijoj dobi rado sam se vraćala Borgesovom Priručniku fantastične zoologije. Nema djeteta koji je toliki nečitač da se ne bi navuklo na tu knjigu.

foto: Nikola Ivančević

Olja Savičević Ivančević (Split, 1974) autorka je sedam zbirki pesama, zbirke priča Nasmijati psa (2006), za koju je dobila nagradu Prozak, romana Adio, kauboju (2010), Pjevač u noći (2016) i Ljeta s Marijom (2022), kao i četiri slikovnice.

Dobila je brojne nagrade, među kojima su Risto Ratković 2020. za zbirku pesama Divlje i tvoje, nagrada T-portala za najbolji roman u Hrvatskoj 2011, nagrada Slobodne Dalmacije za umetnost Jure Kaštelan i francuski Prix du premiere za roman u međunarodnoj konkurenciji za roman Adio, kauboju, Libar za vajk Pulskog sajma knjige 2016. i English Pen Award 2018. za roman Pjevač u noći. Takođe je dobitnica regionalne nagrade festivala Druga prikazna iz Skoplja 2018.

Osim proze i poezije, piše književne kolumne, dramske tekstove za decu i mlade, a prema njenim pričama snimljeni su nagrađivani kratkometražni igrani filmovi i objavljena je grafička novela. Živi i radi kao slobodna umetnica na relaciji Zagreb – Korčula.

*naslovna fotografija: Nikola Ivančević