Muzej ulične umetnosti

Muzej ulične umetnosti (street arta) nema fiksni prostor, radno vrijeme, stalne kustose, niti pompozna otvaranja. Vrijeme trajanja je, također, neograničeno – ovisno o naknadnim intervencijama i reakcijama građana, drugih autora, službi za održavanje čistoće – stoji u opisu ovog projekta. Ove jubilarne pete godine, umetnici su u prostor ušli 24. avgusta, a zvanicno otvaranje koje ce trajati samo jedan dan zakazano je za 31. avgust. Ovim povodom, razgovarali smo sa organizatorkom MUU-a Ivanom Vukšić.

Kako je pokrenut Muzej ulične umetnosti?

Muzej ulične umjetnosti projekt je udruge građana za promicanje kulture Centralna jedinica koja je oformljena 2009. godine iz želje da promijenimo stvari koje nam smetaju u našoj okolini. S projektom smo krenuli 2010. godine akcijom na 430 m dugom zidu Hrvatskih željeznica u Branimirovoj ulici, u centru grada Zagreba. Čitav je projekt u kojem je sudjelovalo preko 80 umjetnika napravili smo uz pomoć dva sponzora, nekoliko prijatelja i sve skupa 3000 eura. Nitko nije očekivao previše, ali dogodilo se čudo i taj entuzijazam ljudi koji su super reagirali na novu vizuru jedne zagrebačke ulice dao nam je vjetar u leđa i odlučili smo nastaviti dalje istraživati terapijsku moć umjetnosti i koliko snažan utjecaj ona može imati na svakodnevicu ljudi neke zajednice. Zato smo 2010. prešli rijeku Savu i projekt organizirali u novozagrebačkom kvartu Dugave.

Urbanistički koncept Novog Zagreba, koji je predstavljao širenje grada na kraju sedamdesetih i početku osamdesetih godina, na tragu je ideja na kojima je podizan i Novi Beograd tako da će Vam lako biti zamisliti o kakvom je okruženju riječ. Velike betonske zgrade, više ili manje zelenila i 0 sadržaja. Košnice kao velike spavaonice u kojima borave tisuće ljudi, ali van njihovih stanova nema ničeg. Želja nam je bila pozitivnu kreativnu energiju kanalizirati na takvo mjesto i svojim primjerom inspirirati ljude da se organiziraju ako nešto u svojoj okolini žele promijeniti. Da ne čekaju da nadležne institucije to naprave za njih. Osim toga Zagreb ima veliki problem centralizacije kulturnog sadržaja pa je jedna od ideja projekta bila da centar interesa prebacimo preko rijeke u kvartove koji su baš bez nedostatka istog getoizirani. Umjetnost je idealno “oruđe” jer ima direktnu reakciju. Komunikacija između građana, grada i umjetnika je neposredna i iz nje profitiraju svi.

Nakon Dugava, 2012. sličnu smo akciju imali u Sigetu da bi 2012. godine kao dio europskog projekta u kojem je sudjelovalo pet europskih gradova (Zaragoza, Cologne, Besançon, Toulouse i Zagreb) dobili zadatak da revitaliziramo neko ne mjesto ili neku napuštenu zgradu. Tako je u fokus našeg interesa došla napuštena vojna bolnica u Vlaškoj 87.

Šta nam možeš reći o prostoru koji ove godine okupiraju umetnici?

Ovo je druga godina zaredom da Muzej ulične umjetnosti nastanjuje napuštenu vojnu bolnicu. Riječ je o prostoru koji je nacionalni spomenik 0 kategorije. Više od 150 godina stara zgrada prvo je bila vojna bolnica da bi potom u njoj 13 godina stanovale izbjeglice srpsko-hrvatskog rata. Nakon što su se oni odselili zgrada je opustošena i zadnjih je 13 godina bila prazna.

U dosadašnjim izdanjima MUU prevlast su činili murali, ove godine se to malo menja?

Do sada smo radili na tome da educiramo ljude da je umjetnost i ono što nije u galeriji i muzeju i mislim da smo uspjeli u pet godina to apsolvirati. Ono na čemu još treba raditi je da se podigne svijest da umjetnost koja je na ulici nije ništa manje vrijedna od one koja se pokazuje u nekoj instituciji. Puno smo pričali kako su naši umjetnici etablirani, da pored onog što rade na cesti izlažu i u galerijama, ali eto oni nekako i dalje ostaju «ulični umjetnici» premda to kao pojam ne znači ništa. Umjetnost je umjetnost bez obzira na kakav način je mi konzumiramo. Da ne teoretiziram previše htjeli smo vidjeti na koji način će naši posjetitelji nakon što smo ih naviknuli na dvodimenzionalne crteže/murale reagirati kad u istom prostoru vide jedan performans, instalaciju ili skulpturu. Zanima me hoće li drugačije vrednovati crtež od performansa. Ovo je jedna prijelazna godina u transformaciji Muzeja ulične umjetnosti.

Ko su ovogodišnji umetnici?

Ovogodišnji umjetnici su Bruno Pogačnik Wukodrakula umjetnik koji se godinama pojavljivao na zagrebačkim ulicama pod imenima Filijo i Puma 34 čija je kreativna energija bila inspiracija za pokretanje Muzej ulične umjetnosti. On je zaslužan i za video program kojeg po prvi puta ove godine imamo u sklopu MUU-a. Otvorio nam je prostor za suradnjus Columbia School of the Arts koju je pohađao i vrijedno je pojačanje našem organizacijskom timu. Osim njega od hrvatskih umjetnika čast nam je ugostiti Marija Kolarića koji posljednjih par godina živi i radi u Beogradu. Tu su i dva kultna hrvatska umjetnika professor na Likovnoj akademiji u Zagrebu Duje Jurić i Vladimir Dodig Trokut koji će za sebe reći da je ne umjetnik koji od šezdesetih godina djeluje na svjetskoj sceni i zadužio nas je nekim nezaboravnim radovima.

Zatim bivša ravnateljica Hrvatskog društva likovnih umjetnika Gaella Gottwald koja sa svojim timom gradi interaktivnu instalaciju od plastičnih boca. Pet godina za redom s nama je i tuzlanski umjetnik Emir Šehanović ESH. Od internacionalnih umjetnika ugostili smo njemačkog suvremenog umjetnika Borisa Hoppeka, kineskog konceptualcaXu Wanga, izraelsku zvijezdu Shahar Yahalom i mongolskog umjetnika/antropologa Tuguldura Yondonjamtsa.

Da li MUU želi da skreće pažnju na nedostatak izlagačkog prostora ili samo stremi da oplemeni zapuštena mesta?

Pa zapravo direktno ni jedno ni drugo. Projekt je višeslojan. Miješaju se tu različiti interesi. Od građanskog aktivizma, revitalizacije napuštenih ili zanemarenih mjesta, dostupnost umjetnosti širokoj publici, istraživanje terapeutske moći umjetnosti, edukacija građana, rušenje stereotipa vezanih za umjetnost….Ono što nas nakon ovih pet godina i dalje pokreće je interes ljudi i nevjerojatna pozitivna energija oko ovog projekta.

Po čemu se institucionalnizovana umetnost razlikuje od ove gerilske?

Ja bi rekla samo po načinu prezentacije. Nama je želja u budućnosti ostati uz iste principe alternativnog načina prezentacije umjetnosti, ail maksimalno podići nivo produkcije tako da razlika između naše “gerilske” institucionalne umjetnosti bude samo u lokaciji na kojoj se umjetnost konzumira. Često se govori kako je umjetnost na ulici riješena svih restrikcija i da je potpuno iskrena. Ja bi ipak nastavila sebe uvjeravati da je cenzor umjetnosti uvijek samo umjetnik, a ne institucija u kojoj izlaže. Jer uvijek postoji izbor da se na kompromis pristine ili ne.

Svi se MUUvamo u dvorištu stare vojne bolnice od 24. kolovoza, a Muzej ulične umjetnosti OTVARAMO zadnji dan 31. kolovoza i to SAMO na JEDAN dan! Kroz postav vas vodimo svaki puni sat – početak u 15 sati, a posljednje vodstvo bit će u 18 sati. Nakon službenog otvorenja održat će se koncert grupe ABOP u dvorištu zgrade. Koncert se najavljuje za 21 sat.