Monika Herceg: Književnost dolazi iz naše vere u život, naših odnosa i ljubavi

Za šta je vredno boriti se danas, koliko je odrastanje na selu uticalo na njen književni izraz, kako je biti sa druge strane – biti urednica; kao i kako privoleti one kojima je poezija dosadna, nesaznatljiva, nečitljiva; o nežnosti, o našoj spremnosti da smo ranjivi; majčinstvu – razgovarala je sa Monikom Herceg Jelena Vukićević

Gde se Monika oseća najspokojnije i za šta je vredno boriti se danas? Upoznali smo vas čitajući, do sada: tri zbirke poezije (Početne koordinate, Lovostaj, Vrijeme prije jezika), zatim dramski tekstovi (Gdje se kupuju nježnosti, Mrtve ne treba micati, Zakopana čuda, Ubij se, tata); prate vas brojne književne nagrade i prevodi, aktivistički rad, studije fizike, majčinstvo, feminizam?

Upravo jutros pratim razvoj situacije oko svrgavanja Roe vs. Wade i malo je reći da sam i ljuta, ali i uplašena. 2022. događa nam se potencijalni početak Sluškinjine priče, čitam kako su žene počele micati kalendare mjesečnice jer bi se po tim kalendarima moglo otkriti jesu li trudne i jesu li pobacile i mislim da nam takva vrsta straha još nije ni zamisliva, a tu je, sve je to tu i samo ja pitanje vremena hoćemo li se svi mi moći tome oduprijeti i zaštititi se. Mislim da je udar na ženska prava stalan i da je samim time ta borba za ravnopravnost i očuvanje izborenih prava nužno stalna, ne smijemo se uljuljkati, ne smijemo zapravo ni opustiti se. Čini mi se da je SAD ovim otišao u jedno nevjerojatno mračno doba i bojim se za ono što dolazi našim kćerima, mojoj kćeri, tog svijeta koji bi se mogao još samo više radikalizirati.

Ipak, ja sam zaista uporna u tome da vjerujem i u ljubav, bilo da se radi o ljubavi između dvoje koja može pomicati granice svega, ili o ljubavi kao sili za koju smatram da nas sve pokreće. Uvijek se vrijedi boriti za tu ljubav, za to da ostanemo otvoreni, da pustimo da zacijelimo, da neprestano ipak dajemo našim srcima šanse da se otvaraju prema drugima, da naprosto vole, da budu voljeni. Naravno, govorimo i suštinski o nježnosti, ali i našoj spremnosti da samo ranjivi. Naša odluka da smo ranjivi (što je suprotno i oprečno svemo što nas uče od malih nogu kada nam se neprestano ponavlja da ne plačemo – а to roditelji rade djeci i danas) najbitnija je odluka koju možemo donijeti, jer uspostavlja našu spremnost da osjećamo, ali i otvara vrata nekome da također uđe u taj prostor. U vremenu smo kad je povjerenje zaista nešto u što ne vjerujemo; vjerujemo nominalo, ali ne dopuštamo ljudima kraj nas da nas zaista upoznaju, da budu tu kraj nas, da mi budemo kraj njih. Naši su odnosi postali puko prebijanje vremena u kojem se nešto čeka, možda bolje sutra, tko će ga znati. Svakodnevna odluka za ljubav, za to da pustimo da nas svijet oduševi, da budemo duboko zahvalni, jest ta odluka da naš život ode u nekom boljem smjeru, a na rubu te odlluke je i ostatak cijelog svijeta. Ne vjerujem da megalomanski možemo napraviti tektonske pomake, ali vjerujem da mnogo takvih odluka i naše volje da biramo svakodnevno dobrotu i nježnost ipak može napraviti puno. Na rubu svake te odluke je bolji svijet koji se može dogoditi.

Moj mir dolazi kroz hodanje, kroz priodu. Nezamislivo mi je provesti tjedan, a da ne zakoračim u šumu, ili da nisam gotovo svakodnevno pored Save i da prehodam ili pretrčim nasip, da se igram s djecom. Kada je nered u glavi prevelik, puštam ruke da same odrade taj nered: slikam, crtam, kolažiram i nekako sve te vrste mira jesu i dalje kreativan rad jer u tom trenu se odrađuje onaj najveći dio i pisanja i svega, a to je promišljanje. Svakodnevno uzimam te vrste mira. One su mi nužne kako bih na kraju bila što mogu bolja u svemu što jesam, bilo da sam prijateljica, majka, urednica, kolegica.

Naravno, svima nama dolaze dani kad je sve previše; bitno je i o tome govoriti. Majčinstvo je posao u kojem nema odmora; to je svakodnevna odluka da si spreman i na nespavanje (sjećam se vremena kada sam si znala čestitati kada napokon uspijem oprati kosu), stalno udaranje po bolnim mjestima (jer nitko ne otkriva naše rane, zacijeljene i nezacijeljene bolje nego naša djeca, oni ih ne samo pronađu nego nerijetko i pritisnu). Ipak, naravno, u svemu tome leži nevjerojatan potencijal rasta za nas same. Ima dana kada je zaista teško zadržati zdravi razum, kada je potrebno brojati do sto i čekati da prođe, a sve to ne prolazi. Meni se dogodilo da sam nebrojeno puno puta znala osjetiti to svoje čudovište, koje imam i koje je timareno cijelo moje djetinjstvo, i koje želi reagirati na najgori mogući način. Srećom, to čudovište sam ne samo upoznala, nego sam ga počela i preodgajati, počela sam biti nježna prema njemu, prema činjenici da ono možda nije bilo voljeno kada je bilo malo onako kako ja volim danas svoju djecu. Na kraju, to stvorenje koje bi htjelo reagirati onako kako se na mene reagiralo cijelo moje djetinjstvo, vikom i udarcima, postaje u ovom trenutku i vremenu, a osvješćujem to dok ovo pišem, potpuno lišeno čudovištnosti koju je imalo. Sad je to, kad smo skinuli slojeve nevoljenja ili neadekvatnog voljenja, ostalo jedno stvorenje koje shvaća da zaslužuje biti voljeno, da zaslužuje brigu, nježnosti. Tako da odgajam ne samo svoju djecu, odgajam i to dijete koje sam bila, sa svim resursima ljubavi i bezuvjetne podrške koju imam.

Ne treba se pritom ni varati da su nježnost i ljubav i otvorenost nešto što nam dolazi prirodno, možda nekim ljudima da, ali velika većina nas to je morala izabrati, izboriti se za to, naučiti to i svakodnevno to birati.

16.04.2022., Zagreb- Pjesnikinja Monika Herceg. Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL

„Uvijek mi se činilo da sve najbolje raste u tišini“, vaše su reči. S tim u vezi, koliko je odrastanje na selu, u tišinama svanuća, seoskih poslova i posmatranja prirode i učestovanja u prirodnim ciklusima, uticalo na vaš književni izraz? Da li se odrasla Monika navikla na beton Zagreba, i odakle crpi danas inspiraciju? Šta je zajedničko svim vašim tekstovima?

Srećom, beton Zagreba uspješno izbjegavam liječeći se zelenilom neprestano, bilo da hodam uz Savu, nasipom, ili sam u obližnjim šumama i parkovima. Nerijetko hodam okolo i barem dodirnem ili zagrlim drvo. S druge strane, kad god se pruži prilika, trčim mami na selo, osjetiti šumu kraj koje sam odrastala i nekako tamo također nalazim taj mir. Ali svi su mirovi povezani, naš unutarnji mir i ono što prilazi izvana u stalnoj je sponi, za mir nije dovoljno samo hodati mirnim predjelima, nego i neprestano razgovarati sa sobom, neprestano se osluškivati, naučiti sve voljeti i učiti voljeti ljude oko nas, prihvaćati ih, davati im sebe, primati njih.

Naravno, moja potreba da se izmičem prema zelenilu, prema stablima zasigurno dolazi do toga što jesam dugo živjela okružena šumom, na selu usred ničega. Mir koji je tamo prisutan mir je koji tražim posvuda. Naravno, samo selo, zemlja, šuma da je i nešto sasvim drugo, a to je zahvalnost za ono što priroda čini za nas, duboko osjećanje promjena, ali i našeg mjesta u tom sustavu koji nepovratno uništavamo. Mi smo dio veličnastvenog svijeta, sustava tla, vode i zraka u kojem obitavaju milijuni čuda prateći ritam zemlje. Meni je drago da mi je odrastanje na selu omogućilo da to osjećam neprestano, da svakim udahom osjetim koliko je bitno biti svjestan da smo samo malene točke, dio nečega toliko večega.

Inspiracija je ona neka teška riječ koje se zapravo plašim. Pišem kad osjećam da moram, tako da je možda ta inspiracija više pitanje unutarnjih zapovjedi; postoje dani kada osjećam da neću preživjeti ne budem li pisala. Ima onih kada osjećam da neću preživjeti ne budem li živjela voleći ljudi oko sebe sa svim što imam. No, taj impuls, da pišem kada moram i da pišem ono što zaista osjetim da moram; to uvijek slušam i ima mjeseci kada mi se čini da je nemoguće da ću ikad opet nešto napisati, a onda se opet javi taj glas i ja počnem mahnito pisati. Duboko volim život i vjerujem u život i sigurna sam da sva književnost dolazi upravo iz tog života, naših odnosa i naših ljubavi; što više možemo osjećati i davati se, to lakše i sve ostalo može teći kroz nas, tako i književnost. Naučila sam s vremenom cijeniti sve te vrste utočišta. Prijatelje koji mi neprestano spašavaju život, mir Save i Maksimira, utočište divne knjige ili priče koja me opsjeda.

Desnica piše da je „drveće uspravno i superiorno, dok životinja ima i svoju lukavost, svoju koketeriju, svoj mali račun, umiljava se, dodvorava, i pokušava da nas opčini svojim pogledom, i previše je slična čovjeku, u časovima kad tražimo odmora od čovjeka. Drveće je uzvišeno nad naše laskanje, gluho za naše nagovore. Ono nas blagotvorno ignorira. Postoji u njemu neko nepobjedivo djevičanstvo, neka nepotkupljiva ispravnost, neka naivnost koja se ničim ne da načeti, izopačiti, preuvratiti. Dobro je što ima bar nešto ravnodušno i odbojno na svaki naš pokušaj utjecanja. Ali kakva nečujna strujica okrepljenja struji iz njega ravno u vlaka one stableće suštine u nama!“ Čemu je vas drveće naučilo, i zašto je važno danas ne ignorisati šume, reke; šta možemo preduprediti i ostaviti generacijama koje dolaze posle nas? Šta čitate vašoj deci?

Uvijek se sjetim i Hesseovog eseja o stablima, o tome koliko su oni naši učitelji i kako je kraj njih moguće pronaći mir. Meni je šuma mjesto izvornog mira, kao što je to i voda. Dopustiti sebi da stabla prođu kroz nas, da osjetimo tu ukopanost u tlo, a u isto vrijeme gledanje u svemir, to strpljenje rasta, pa i samu brigu. Stabla, čega smo tek relativno nedavno postali svjesni, komuniciraju i brinu jedni za druge, zdrava stabla, kada je jedno bolesno, preusmjeravaju hranu i tvari putem korijenja i gljiva onom kome je potrebna pomoć. Čak, postoji i majka stablo koja, kada dolazi novo stablo, kada raste, razmiče korijenje drugih kako bi ono koje dolazi imalo mjesta rasti. Mislim da od stabala možemo naučiti kako bivati i zapravo suštinski voljeti, njihov je sustav ono čemu bismo trebali težiti, barem ja to tako vidim. Društvu je vrijeme da evoluira napokon prema tome da brinemo jedni za druge, da se izborimo protiv agresije i ratova. Užasava me kapacitet ljudske destrukcije, mogućnost da jedni drugima činimo takve strahote ne mareći da su ispred ili iza nas također misleća, voleća bića. Stabla sve to već znaju i možda, da ih slušamo češće, da osluhnemo tu tišinu postojanja, bismo lakše i mi došli do toga da živimo strpljivo brineći se jedni za druge.

Djeci čitam svaku večer, nerijetko je to i više slikovnica i onda ja prva odustajem u umoru, ili pokušaju da ih napokon uspavam. Ima divnih knjiga koje mogu puno naučiti i njih već sada o ljubavi, prijateljstvu, nježnosti, upornosti. Naravno, pritom da uopće i ne spomeneno koliko je bitno čitati djeci svakodnevno radi količine riječi koju će čuti, razvoja vokabulara, itd.

Ipak, suštinski, mjesto na kojem se događa najbitnije učenje je učenje primjerom. Mislim da je uzaludno da im čitam, ako ja sama ne posežem za knjigama, ako ih nemam neprestano u rukama i ako oni ne vide taj odnost. Jednako tako, potpuno je nebitno ako ću im govoriti da moraju biti nježni, ako ja svakodnevno ne pokazujem tu nježnost, ne samo prema njima, nego prema svemu kraj sebe. Upravo je iz tog razloga bitna ona već zaista pretjerano iskorištavana izjava da moramo prvo sebi staviti kisik u avionu, a potom našoj djeci. Koliko god mislimo da nam je to jasno, ipak to zaboravljamo; i suštinski je stvar samo u učenju, ne u sebičnosti. Činjenica je da dozvolom sebi da osjećamo pred našom djecom, da se borimo, da dajemo sebi ljubav, odmor, radost, nježnost pokazujemo njima kako se trebaju ophoditi sami prema sebi. Kao netko tko relativno nedavno učio kako se voljeti, moram priznati da mi je tek sada jasno koliko je to esencijalno bitno za sve, od odnosa s našom djecom, naših prijatelja, partnera. I iz tog razloga je zaista i ideja da se ostaje u lošim odnosima radi djece vjerojatno najpromašenija priča ikada; time našoj djeci pokazujemo samo kako treba trpjeti i nikada sebi ne dati šansu biti zaista iskreno voljen. Promašaj je i ne dati sebi prostor i vrijeme kraj njih; uvjetovati ih time da se žrtvujemo za njih (što zaista nerijetko čujem) i onda im odmah u startu davati takav teret.

16.04.2022., Zagreb- Pjesnikinja Monika Herceg. Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL

Kako je naći se sa druge strane, odnosno biti ta koja uređuje nečiji rukopis (urednica ste u Frakturi)? Na koji način biste savetovali mlađe kolege i kolegenice koji tek započinju urednički posao, puno čitanja, poznavanja jezika, poetičkih uzusa i pravaca, duha vremena ili?

Mislim da je za uređivanje knjiga najbitniji osjećaj za tekst, njegov ritam, a potom i širu sliku. Urednik ima oči i na rečenici, ali i na cijeloj knjizi neprestano i bitno je osvijestiti taj aparat koji može raščlanjivati, ali i preslagivati, ali prije svega osjećati tekst kao živo tkivo na kojem se mora raditi pedantno i s ljubavlju. Svakom tekstu na kojem imam sreće biti urednica pristupam s poštovanjem i ljubavi, mada se nerijetko radi o tematski ili žanrovski meni dalekim knjigama. Ipak, pustim da svaka ta knjiga na tren postane i moja, i ja je kao takvu zavolim.

Meni je ta pozicija s druge strane važna za učenje. Kako treniram oči na tuđim tekstovima, drugačije sam započela gledati i vlastite, pristupam ih naprosto s pažljivijim očima i to mi se čini jako bitnim kada autor želi raditi na tekstovima, vraćati im se, neprestano se pomicati prema naprijed.

Možemo to reći i ovako, ja uređivanjem i radom na tuđim tekstovima oštrim svoje motike, ali i vježbam zamah ruku kako bih kasnije bolje obrađivala i vlastiti tekst.

Jesmo li bolji kada čitamo? Otkrijte nam naslove uz koje ste odrastali, naslove koji su na vašem noćnom stočiću, ili koje nosite na putovanjima?

Uvijek smo bolji kada čitamo, kada nas dotiče glazba, ili bilo koja vrsta umjetnosti. Naprosto, sve to mijenja naše kapacitete za osjećanje, a to je, kad sve stavimo na hrpu, ono najbitnije. Naše suosjećanje izravno je vezano za tuđe priče; čitajući mi se razvijemo i kroz te priče se širimo. Svakome od nas na raspolaganju je samo jedan život sa svim svojim  lekcijama, a kroz književnost, pa i kazalište, film – mi dobivamo uvide u mnoge druge priče i moguće živote i tako postajemo bogatiji, sposobniji hodati u tuđim cipelama, i sve je to već nešto što dugo znamo i o čemu dugo pričamo.

Neprestano sam okružena knjigama, ali one koje su me definirale kad sam bila mlađa svakako su bile Bog malih stvari od Arundathi Roy i Kunderina Nepodnošljiva lakoća postojanja. Također, i Idiot od Dostojevskog, ali i Ako neke zimske noći Itala Calvina. To su knjige s kojima sam se surela u srednoj školi i koje su u potpunosti okrenule moju stvarnost pokazavši mi koja je stvarna moć književnosti.

Mislim da, kad se to jednom osjeti, više nema povratka, da nas onda knjige nastavljaju samo definirati kroz vrijeme, svaka na svoj način i sve nam daju nešto ono nama potrebno i bitno u tom trenutku. Vrijeme, kao konstrukt, izgledno je samo način na koji mi ljudi definiramo vlastitu prolaznost, a nekako mi se čini da uz tu činjenicu konačnosti možda možemo biti pažljiviji s trenucima koje imamo. Mi smo u svakom trenutku zbir naših iskustava i sjećanja; doslovno taloga vremena, a činjenica jest da sjećanja mijenjamo kroz vrijeme, a samim time vjerujem da i ono što dolazi do nas putem umjetnosti uveliko jest dio tih promijenjenih iskustava; ono što dobivamo kroz književnost, film itd. zapravo na neki način daje filter, kalup ili naprosto okus ili miris onome što ostaje s nama u procesu dok biramo kako ćemo pamtiti ta neka iskustva i kako će nas to definirati. Na razini nesvjesnoga, vjerujem da umjetnost koju konzumiramo uvjetuje naše izbore pri stvaranju sjećanja koja nas definiraju.

„način na koji voliš bit će uvijek/oko čega će rasti tvoje meso” (Teorem o tijelu, Vrijeme prije jezika) – taknuti smo nekada samo jednom rečju, ili jednim stihom, ili jednom pesničkom slikom, pa bivamo do srži uvučeni u svet poezije, sa time šta smo razumeli i osetili čitajući, živeći sa njom. I na kraju, kako privoleti one kojima je poezija dosadna, nečitljiva, nesaznatljiva? Kome se vi obraćate dok pišete, imate li očekivanja da će oni koji vas čitaju razumeti i čuti?

Mislim da je poezija nekakav univerzalni jezik i da može prići svima, kad tad. Zapravo je možda i dobro da je to prilaženje tako polagano, nježno. Na taj način dolazi kada kome i kako kome treba. Meni je poezija način življenja, disanja i ponekad mislim u stihovima, dan prehodam u stihovima, bilo da su to stihovi koji meni dolaze, ili tuđi stihovi koji me uhvate u nekim svakodnevnim trenucima. Poeziju čitam stalno, svakodnevno, nisam sigurna znam li ikoga tko čita poezije koliko je ja čitam, otvaram te knjige u svakom trenutku dana, kako mi koja dođe pod ruku; nekad sasvim slučajno, nekad čak i znam što tražim. Puštam da mi ona daje odgovore, da mi raspolovi srce ponekad, puštam je da je i moje pitanje i moj odgovor. U svijetu u koji vjerujem, poezija jest za mene dio onoga što mislim da pokreće sve, a to je ljubav, naš kapacitet da osjećamo i suosjećamo. Uvijek vjerujem ljubavi; iako nerijetko svi mi prolazimo loša iskustva, mislim da je bitno uvijek imati otvorene oči i otvoreno srce, ma koliko puta to i zaboljelo; nema mogućnosti ni rasta ni promjene bez toga. Dio tog povjerenja je i poezija za mene, knjiežvnost sama.

Kad pišem, ne mislim o onima s kojima će te pjesme razgovarati, svjesna sam ih nekako rubom, ali oni su sav prostor kojem se mogu obraćati, nadam im se, veselim im se, ali u tom mom procesu meni je bitno prvenstvno pronaći dobar put u meni da te riječi izlaze van. Ako se dogodi, sigurna sam da i čitatelj osjeti taj transfer emocija, tu alkemiju da riječi, kada čitamo, postaju naše i stvaraju opet neke druge svjetove i emocije u nama. I iskreno, ako to nije ona istinska čarolija koja se dogodi kada mi prisvojimo nešto kao da jest naše, kada osjećamo toliko toga u tako običnom procesu kao što je čitanje, ne znam što jest.

Bitno je povjeravati povremeno u čuda. Čudo ljubavi. Čudo nježnosti. Čudo književnosti. Čudo umjetnosti. Osjetiti da intuitivno, nekako, ipak možemo spoznati činjenicu da jesmo svi povezani (da se sjetimo i stabala koja smo spomenuli opet) i da u toj vezi leži cijeli smisao našeg života. Kozmos je nezamislivo velik, ali je spoznajno dohvatljiv, sve dohvatljiviji, naše je vrijeme vrijeme u kojem sve više otrivamo tajne izvan i unutar nas, mehanizme. Usred takve kompleksnosti sustava, bilo svemira ili naših tijela, samih stanica, atoma – mi i dalje jesmo bića koja osjećaju i vole i čini mi se da je u toj sposobnosti i toj mogućnosti, na kraju krajeva tom izboru – smisao naših kratkih postojanja.

16.04.2022., Zagreb- Pjesnikinja Monika Herceg. Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL

Monika Herceg rođena je 1990. u Sisku. Piše poeziju, prozu i drame. Nagrađena s više od 15 književnih nagrada, a pojedina dela i izbori tekstova prevedeni su joj na više od 15 jezika. Radi kao urednica, organizatorka književnih projekata, piše i mamuje s dvoje dece u Zagrebu.