Da li imate preko 18 godina?

“Kratki izlet” Igora Bezinovića: potraga u kojoj se gubi(mo)

Veoma je teško odrediti o čemu je zapravo ovaj izuzetno zanimljiv debitantski film: o potrazi – to bi možda bio jedini pouzdan odgovor. Za čim, to ostaje otvoreno pitanje.

Na nedavno završenom Festivalu autorskog filma u Beogradu, u okviru selekcije Hrabri Balkan, imali smo prilike da vidimo debitantski dugometražni film mladog hrvatskog reditelja Igora Bezinovića, “Kratki izlet”, koji predstavlja istinsko osveženje i delo koje će, verujem, biti jedno od onih retkih koja će se pamtiti kada se, iz neke buduće perspektive, budu svodili računi o kinematografiji posle dvehiljadite na ovim našim (jugoslovenskim) prostorima. Kvalitet je prepoznao i žiri, pa je film odneo nagradu u svojoj selekciji.

Sa snimanja filma “Kratki izlet”, foto: Tinka Kalajžić

“Kratki izlet” se, na prvi pogled, potpuno uklapa u dominantne trendove nove filmske generacije, ali ih, srećom, i nadilazi. Čest motiv besciljnog lutanja mladih ljudi, najčešće dat kroz narativnu strukturu road-movie-ja, u ovom filmu je upotrebljen na originalniji način, dajući priči višeslojno značenje, dok je na stilskom planu dokumentaristički pristup, koji je u novim filmovima postao gotovo obavezan (samim tim već i dosadan), kod Bezinovića podignut na jedan nivo iznad, pa spoj igranog i dokumentarnog zaista ima efekta.

Mislim da jedan od razloga što “Kratki izlet” predstavlja tako primetan pomak treba tražiti i u tome što se neki filmski autor konačno setio da postoji književnost i da mu ona može pomoći da dostigne idejnu složenost. Igor Bezinović i scenarista Ante Zlatko Stolica adaptirali su roman Antuna Šoljana (istog naslova kao i film), jedno od kanonskih dela hrvatskog modernizma, uspešno prenoseći priču, glavnu ideju i motive u sadašnje vreme.

Priča filma počinje na muzičkom festivalu u Motovunu (Istra), gde u prvom kadru na svirci vidimo glavnog junaka Stolu koga tumači koscenarista filma. Iako se ne može reći da mu je na tom mestu neprijatno, on je ipak donekle izdvojen: njegovo lice se nalazi u prednjem planu kadra naspram ljudi u pozadini koji se očigledno dobro zabavljaju, dok on deluje blago odsutno. Međutim, Stola nije ni tip lika koji je na bilo koji način u suprotnosti od ostalih niti ima negativan odnos prema okruženju u kome se nalazi, na čemu bi se, u nekom drukčijem filmu, gradio zaplet, naprotiv, on je stopljen sa festivalom, a njegova distanca potiče jedino iz posmatračko-kontemplativnog stava koji zauzima i zbog toga što je reditelj izabrao da događaje prikazuje iz njegove perspektive.

Stoline misli saznajemo kroz voice-over naraciju, koja se provlači kroz ceo film, predstavljajući neku vrstu dopune, ali i kontrasta onome što vidimo. Prva Stolina misao glasi:

“To lito je bilo toliko sparno da bi vrućina tek u zoru popustila. Sunce bi izašlo, a meni bi bilo žao otić’ spavati. Činilo mi se da bi novi dan, sam po sebi, mogao nešto donijeti.”

Malo kasnije, Stola će priznati da ne bi mogao reći šta je tačno na tom festivalu radio, on, dakle, jednostavno provodi vreme, bez nekog naročitog cilja, u očekivanju je nečega, nekog novog iskustva, ali koje, izgleda, ipak izostaje, a i pitanje je da li Stola o tome ima iole konkretnu viziju ili ono postoji kao nedefinisana želja.

U taj haotični svet, iznenada i ni od kuda upada Roko, čudak koji počinje da ubeđuje sve ljude koje sretne da sledeće jutro krenu sa njim u potragu za napuštenim manastirom Gradina u kome se nalaze freske iz 13. veka. Jedna grupa ljudi, među kojima je i Stola, kreće sa Rokom i film od tog dela postaje sve začudniji. Tokom puta likovi iz ekipe će jedan po jedan nestajati, na veoma bizarne načine, da bi do manastira, od njih sedam, došli samo Stola i Roko.

Sa snimanja filma “Kratki izlet”, foto: Tinka Kalajžić

Sa snimanja filma “Kratki izlet”, foto: Tinka Kalajžić

Ceo ovaj put (ako ne i film u celini) deluje kao san. Likovi se kreću bez određene motivacije, odluka da krenu na put ne proizilazi iz konkretne želje, već, sa jedne strane, iz nedostatka drugih ideja, dok, sa druge, bitnu ulogu igra Rokova neobjašnjiva moć. Ta moć, međutim, ne bazira se ni na kakvoj manipulaciji, Roko je naprosto pitao ljude da krenu na izlet i oni su pristali. Takođe, čudni nestanci članova ekipe pomeraju priču ka nadrealnom, pa veza sa snom postaje još izrazitija. Tome doprinose i Stoline misli, koje na momente otkrivaju veliki stepen nepouzdanosti: on priznaje kako se mnogih stvari ne seća, a i ono čega se seća ponekad dolazi u sukob sa onim što vidimo. Najočitiji i značenjski najbitniji takav primer je kada Stola i Roko konačno dođu do Gradine – prvo ugledamo freske obasjane šibicom koju su njih dvojica upalili, a zatim usledi rez posle koga vidimo prazan zid, a onda čujemo i Stolin glas koji kaže kako su manastir pronašli, ali nikakvih fresaka u njemu nije bilo.

Ovako postavljena priča traži poređenje sa mitologijom (mit o argonautima), ali i sa sličnim filmovima, kao što je “Stalker” Andreja Tarkovskog: prelazak iz sveta festivala u prostor izleta, zaista podseća na ulazak u Zonu, dok su i likovi vodiča u oba filma slični po svojoj bezuslovnoj veri u ono što traže. Razlika u odnosu na Tarkovskog se ogleda u tome što je Bezinovićev film u tematskom pogledu zagonetniji – ne možemo tačno reći šta ova potraga predstavlja, niti se na tom putu profilišu likovi, na osnovu čega bi se izgradio sukob ideja. Karakteri junaka nisu ni skicirani, oni se, izuzev Roka, međusobno ne razlikuju ni po čemu, dok se dijalozi tokom puta vrte oko banalnih tema koje nam u tom pogledu ništa ne otkrivaju.

Zbog toga je veoma teško odrediti o čemu je zapravo ovaj film. O potrazi – to bi možda bio jedini pouzdan odgovor, ali za čim likovi tragaju, šta simbolišu freske, ostaje otvoreno pitanje. Pored toga, ne možemo odrediti da li je sama potraga uopšte smislenija u odnosu na ono što su junaci radili na festivalu. Ona, čak, može imati i negativan predznak, jer Stola se malo čega seća, malo šta je na tom putu i doživeo, cilj zbog koga je krenuo nije pronašao, te na kraju ne može pouzdano reći ni gde se taj manastir nalazio. Zato se putovanje može shvatiti i kao proces nestajanja, a i Roko, do kraja, takođe, ostaje nedefinisan lik, razapet između dve protivrečne mogućnosti: mesije koji vraća veru i daje smisao i, suprotno tome, nekoga ko vodi u iščeznuće, ništavilo. Takođe, nestajanja likova tokom puta, mogu biti shvaćena u pozitivnom smislu, kao (Jungov) proces individuacije: likovi kreću iz potpuno homogenong stanja, gde su deo jednog festivalskog organizma, da bi se zatim odvojili kao manja grupa, ali još uvek bez individualnih karakteristika (primera radi, u filmu ima jako malo krupnih planova, pa tokom pojedinih dijaloga, pošto su likovi često grupisani na velikoj udaljenosti od kamere, nismo sasvim sigurni ko od njih izgovara koju repliku), da bi došlo do potpunog razdvajanja na pojedince. Sa druge strane, nestanci mogu biti tumačeni i kao odustajanje od potrage, nedostatak vere ili naprosto nezainteresovanost, što više sadrži negativne implikacije.

Jasno je da je sa ovakvom postavkom film mogao lako skliznuti u pretencioznost, ali Bezinović se u tome odlično snašao i uspeo da dubinu priče vešto iznese, a u tome mu je, čini mi se, od koristi najviše bio dokumentaristički pristup, jer sva ona dešvanja koja bi mogla delovati pretenciozno u ovakvoj izvedbi čine se čak suptilno.

Bezinović ne akcentuje stvari, već ih pušta da se dešavaju, njegova pozicija je donekle paradoksalna – stiče se utisak da je autor i prisutan u svetu filma, ali i izvan njega, da istovremeno kontroliše događaje, ali i oni kontrolišu njega.

O ovom filmu moglo bi se još mnogo pisati i pričati, a svakako zaslužuje da se više puta pogleda. “Kratki izlet” u potpunosti opravdava ime selekcije u kojoj je pobedio na FAF-u, ali pokazuje da su za odličan film, pored hrabrosti, potrebni i dobra ideja i promišljanje forme. Ono što možda najviše raduje je činjenica da je sa ovim filmom Bezinović pokazao da, kao autor sa Balkana, ne mora da bira one teme koje Evropa očekuje da obrađujemo, da ne mora da na ogoljen i banalan način prikazuje našu “stvarnost”, da ima puno pravo da bude spiritualan i metafizičan.

Lajkuj:

Komentari:

  1. Milica says:

    Gde mi koji smo u djaspori da vidimo ovaj film?

Ostavite komentar:

Slični članci: