Irska književnica Sara Bom govori o svom romanu „Linija utabana hodom“
LUMO BOOKS, izdavačka kuća iz Beograda, ove godine objavila je roman Sare Bom pod nazivom „Linija utabana hodom“. Tim povodom urednica u ovoj izdavačkoj kući Ivana Elezović Babić uradila je intervju sa Sarom Bom. Ljubaznošću LUMO BOOKS-a objavljujemo razgovor sa irskom književnicom.
„Linija utabana hodom“ je jedno istinski posebno književno delo koje povezuje mnoge različite koncepte uspevajući da delikatno i precizno prenese psihološko stanje velikog broja ljudi u našem savremenom svetu. Koliko Vam je vremena bilo potrebno da napišete ovaj roman i u kojoj meri je on autobiografski?
„Linija utabana hodom“ je moj drugi roman na kome sam radila oko dve godine i prvi put je objavljen 2017. godine. On je adaptacija eseja koji sam napisala mnogo godina ranije o neobičnom letu koje sam provela dok sam živela u bakinoj kući nakon što je ona preminula. Taj esej me je nekako stalno opsedao i proces njegovog ponovnog pisanja u formi romana bio je oslobađajući – jer me više nije ograničavala obaveza da govorim istinu. Još uvek ima istine u njemu, ali ima i mnogo fikcije i mnogo detalja za koje više nisam sigurna da li sam ih zapamtila ili izmislila.
U ovom romanu pravite određeni vid eksperimenta: dela savremene konceptualne umetnosti, performansa, lend-arta i drugih vidova vizuelnih umetnosti predstavljate kao delove književnog teksta. Takođe, ova knjiga sadrži i vizuelne elemente – fotografije koje glavni lik Frenki pravi u romanu, što je deo radnje. Da li biste rekli da je ova knjiga multimedijalno delo, intersekcija književnosti i vizuelnih umetnosti? Šta je za vas najvažniji zajednički imenilac književnosti i vizuelnih umetnosti jer znamo da se bavite i jednim i drugim?
Kada sam bila na master studijama, napisala sam rad baš na temu knjiga beletristike koje uključuju slike; to je nešto što me je oduvek fasciniralo. U slučaju romana „Linija utabana hodom“, na mene je posebno uticao nemački pisac V. G. Zebald. On je voleo da koristi slike koje je pronalazio ili „zalutale“ slike u svojim knjigama i nije se mnogo brinuo oko kvaliteta. One bi se pojavljivale, gotovo misteriozno, između pasusa teksta bez natpisa ili objašnjenja. Teško je odgovoriti na vaše pitanje o zajedničkom imeniocu vizuelnih umetnosti i književnosti jer su za mene to sasvim odvojeni procesi i smatram da mi je to razdvajanje potrebno kako bih bila uspešna u njima, da jedna aktivnost ukida napetost druge, ako to ima smisla. Kada se bavim vizuelnom umetnošću, radim koristeći svoje telo, dok kada pišem, radim koristeći svoj um.

foto: Kenneth O’ Halloran
Možete li nam reći više o svom procesu pisanja, kako razvijate sinopsis za svoje romane? Da li je pisanje nešto što radite svakodnevno i ako jeste, da li sledite određenu „disciplinu“ kada je u pitanju pisanje dužih književnih formi koje zahtevaju određenu količinu vremena i posvećenosti?
Retko pratim unapred osmišljenu priču kada pišem; obično samo pokušavam da istražim, kroz jezik, subjekt – osobu, životinju, mesto, skup okolnosti – ono što me zanima i onda se subjekti prepliću i knjiga nekako raste iz ovog nereda. U ovom trenutku imam sreće što sam u poziciji da ne moram da imam svakodnevni posao i tako sam u mogućnosti da ujutru odem pravo do stola i pišem. Živim na selu pored obale i imam tri psa, tako da puno šetam, i u tim šetnjama zapravo najbolje razmišljam i često hvatam beleške na telefonu u hodu. Zatim u večernjim satima radim na vizuelnim umetničkim projektima, u ovom trenutku, uglavnom koristeći tekstil.
Primetili smo da je irska književna scena u prethodnoj deceniji ponudila svetskoj publici mnoštvo veoma zanimljivih i inovativnih autorki/-a. Možete li nam preporučiti nekoliko savremenih irskih autorki/-a koje/-i bi mogle/-i biti zanimljivi našim čitaocima? Kakav je vaš utisak o irskoj i generalno evropskoj književnoj sceni i tržištu danas?
Majk Mekormak, Kevin Beri, Katrina Lali, Rob Dojl, Dorin Ni Grifa, Mark O’Konel i Šinejd Glison – ovo su neki od mojih omiljenih savremenih irskih autorki/-a, koji, svaki na svoj način, izazivaju konvencionalne oblike književnosti i stvaraju zaista divne, originalne knjige. Svakako nisam stručnjak za tržište i scenu, ali sam mnogo naučila čitajući prevode evropske beletristike i zato je posebno uzbudljivo kada se moje knjige objavljuju u inostranstvu, posebno u slučaju male teritorije kao što je Srbija.
Koji je bio vaš ključni motiv da napišete roman „Linija utabana hodom“ i da li radite na novim tekstovima ovih dana?
Iako nisam sigurna da sam bila svesna toga u vreme pisanja, kada pogledam unazad, mislim da sam u romanu „Linija utabana hodom“ jednostavno želela da govorim književnoj publici o konceptualnoj umetnosti na način koji nije dosadan. Sada pišem o slikarstvu, konkretno o nekoj vrsti memoara o mom prijateljstvu sa američkom slikarkom po imenu Moli Dautit.
Još jednom, mnogo Vam hvala što ste izdvojili vreme da razgovarate sa nama i nadamo se da ćemo ponovo imati priliku za razmenu u budućnosti!
Hvala vama puno na ovim briljantnim, izazovnim pitanjima! Veoma sam srećna što sam bila deo ovog razgovora i uzbuđena sam zbog predstojeće publikacije!
Sara Bom (rođena 1984. godine) je irska književnica. Njeno ime je uvršteno na listi časopisa Granta „Najbolji mladi britanski romanopisci“ 2023. godine. Studirala je likovnu umetnost pre nego što je stekla master diplomu iz kreativnog pisanja. Do sada je napisala tri romana („Starac i jednooki“, „Linija utabana hodom“ i „Sedam zvonika“) i dobila nagradu za irsku književnost „Runi“, nagradu za novog pisca godine „Sandej Independent“, memorijalnu nagradu „Džefri Fejber“ i bila je u užem izboru za nagradu za prvi roman „Kosta“. Takođe je dobitnica nagrade „Dejvi Birns“ za kratku priču i nagrade „Henesi“ za novo irsko književno delo. Za roman „Linija utabana hodom“ ušla je u uži izbor za nagradu „Goldsmits“. Godine 2021. objavila je svoje prvo delo koje nije fikcija pod nazivom „Ručni rad“. Živi u Korku, Irska.
*naslovna fotografija: Kenneth O’ Halloran
Slični članci:
- Život kroz kadrove: Intervju sa sarajevskim fotografom Arminom Gracom
Život kroz kadrove: Intervju sa sarajevskim fotografom Arminom Gracom
„Dokumentarna fotografija je divna i važna, ali njome samo rijetki autori mogu solidno zaraditi“, ističe sarajevski fotograf.
- Kao rana zora i umivanje: poetika predgrađa Marine Perić
Kao rana zora i umivanje: poetika predgrađa Marine Perić
Sa Marinom Perić smo razgovarali povodom njene druge knjige, a prvog romana, "Sunce nas produbilo". Našli smo se na Vidikovcu, periferiji grada, gde je sunčev zrak oštriji i gde je smeštena radnja ove lirske priče.
- Neki ljudi prave pare, neki daju intervjue
Neki ljudi prave pare, neki daju intervjue
"Mogu da utičem na lokalnu dizajn scenu, lokalnu kulturu, insipirišem nekog da uradi nešto u toj sferi. Ništa više od toga", kaže Stefan Unković.
- Bojan Đorđev: Kad razvijemo pažnju, desiće se i isceljenje
Bojan Đorđev: Kad razvijemo pažnju, desiće se i isceljenje
Đorđev je za B/A govorio o predstavi "Režim isceljenja" ali i drugim temama vezanim za teatar, umetnost, kulturu i društvo.
- Tomoko Šibasaki: Što više vlada i društvo insistiraju na „uzornoj porodici“, to smo usamljeniji
Tomoko Šibasaki: Što više vlada i društvo insistiraju na „uzornoj porodici“, to smo usamljeniji
Samo jednom šetnjom po Tokiju možete videti i zamisliti promene vremena i društva, falinke u zakonu i sistemu, lične istorije i sećanja, život i veze ljudi.
- Igor Zupe: Laibach je najveća art muzička grupa na svetu
Igor Zupe: Laibach je najveća art muzička grupa na svetu
U Sloveniji je muzički underground uvek bio kvalitetan, a mainstream ne, ističe slovenački reditelj.
Lajkuj: