Da li imate preko 18 godina?

Inženjeri ljudskih duša

Kratka istorija jednog sajamskog slučaja u doba weberizma

Bilo je to u nedelju, nakon otvaranja 60. jubilarnog Sajma knjiga, dok je jesenja magla uveliko gutala prizore na ulici. Stajao sam kraj prozora i ispijao kafu, kada me je prenulo uznemirujuće zvono interfona, koji inače retko čujem, obično kada neko pogreši ulaz ili kada distributeri reklama žele da podvale, predstavljajući se kao izgubljeni rođaci iz provincije koji traže nekog svog. Ovog puta, taj glas s druge strane me je zbunio. Zvučao je poznato, kao jedan od onih glasova koje zapamtimo za ceo život i koji nam svaki put kada ih čujemo, makar prošlo i mnogo godina od poslednjeg susreta, oduzmu stabilnost u kolenima.

Sasa-Ilic-01

– Daa, koo je tooo? pitao sam ponovo, mada sam već odlično znao o kome se radi. – Ako ne prestaneš da se praviš lud, usledio je odgovor: Pomisliću da si u međuvremenu i ti promenio košulju… – Kostaaa, ti siii? Čoveče!!! – A ko bi bio, molim te… Tetka iz Deutschlanda..

Sasa-Ilic-02

– Pa ti nisi normalan! Majke mi… – Je l’ to ovde postao neki običaj, otkako sam stigao, svi mi drže lekcije, brecnuo se glas mog davno nestalog prijatelja Koste, koji se nenadano pojavio iz oktobarske magle posle toliko godina. – Ja…, pokušao sam nešto da kažem. – Šta, ti? Je l’ otvaraš više ova vrata? – Otvaram… Naravno…, promrmljao sam i pritisnuo dugme nakon čega se iz zvučnika čulo škripanje i na kraju tresak.

Kosta je ponovo bio tu.

Pojavio se u kratkom crnom mantilu, sa kačketom i naočarima. Nakon zagrljaja, ustuknuo sam dva koraka i posmatrao ga kao vanzemaljca. On je skinuo kačket i nasmejao se: glava mu je bila glatko izbrijana. Iza crnih okvira naočara, posmatrao me je kao neka inkarnacija Mišela Fukoa: Pa, matori, pomislio sam da ćeš mi tražiti lozinku za ulazak u stan… – Kako si me samo našao na novoj adresi? uspeo sam da izgovorim, pokazujući mu rukom na fotelju. – Ih, kako, rekao je Kosta bacajući kesicu s duvanom na sto: Je l’ se ovde kod tebe puši, ha? – Kako kad… recimo da može. – Ok, uplašio sam se da nisi i ti postao europejac, nasmejao se Kosta posipajući rizlu duvanom: Ja sam, kao što vidiš, ostao epikurejac… – Ali čekaj, rekao sam: Godinama se ne javljaš… I sad… – Znaš onu staru stvar od MBM, namignuo je Kosta motajući vešto cigaretu: Baba, nemoj ništa da me pitaš… Ili tako nekako… – A znam, znam… – Ima dana, pričaću ti, smirivao me je Kosta pripaljujući. Miris prvoklasnog duvana ispunio je dnevnu sobu. – Imaš bocu Johnnia Walkera u mojoj torbi… To ti je moja lozinka za povratak. – Povratak? ponovio sam: A gde se to vraćaš? – Pa, kod tebe, za početak… Gde bih… Na Sajam knjiga sigurno više neću, odgovorio je Kosta ozbiljnim glasom. – Čekaj, čekaj, ponavljao sam zbunjeno, sipajući viski u čaše: Nešto mi tu nije jasno…Kosta je pušio i povremeno ustajao da bi otišao do balkonskih vrata, odakle je posmatrao parking ispred zgrade. Delovao je kao da ne čuje moja pitanja. – Nadam se da me nisu pratili, rekao je vrativši se na fotelju. – Ma, ko? O čemu pričaš? Banuo si posle toliko godina i praviš se kao da se ništa nije desilo… – Polako, smirivao me je Kosta, polako… Nemoj da paničiš. Ako neko bude zvonio, ne otvaraj… – E, o čemu se ovde radi? Od koga se kriješ? – Pa od ovih sa Sajma knjiga, odgovorio je Kosta. – Bio si danas i na Sajmu? – Sasvim slučajno, veruj mi. Doputovao sam s jednim frendom iz Minhena. Tip je književni skaut koji me je odvezao pravo na Sajam, tako da sam s njim, od svih mesta u Beogradu posetio najpre Sajam, i to na dan otvaranja. Sumanuto…

Sasa-Ilic-03

Dok sam slušao Kostinu priču, delovala mi je najpre neuverljivo, ali kako su se cigarete i čaše nizale, shvatao sam da sve to nije bilo bez vraga i da bih možda stvarno morao da proverim svoje brave. Kako mi je objasnio, Kosta je iz Minhena (gde bi on inače završio) doputovao sa izvesnim Peterom, koji se otisnuo u potrtagu za novim autorima sa Balkana, računajući pritom na Kostinu nekadašnju upućenost u književni život bivše Jugoslavije.

Tako su dospeli do sajamskih hala na Savi ispred kojih su se nizali bilbordi jedne novopokrštene spisateljice koja se za tu priliku slikala pored svoje knjige u natrpirodnoj veličini.

U gužvi pred Halom 1 upadljivo su dominirale mantije u pokretu, čuo se žamor na ruskom. Kosta se odjednom našao u matici koja ga je nosila ka blještavom ruskom štandu, ispred kojeg je trebalo da se pojave najveći književnici slovenskog sveta: Natalija Naročnickaja i Emir Kusturica.

– A ko je ova žena? pitao ga je Peter, pokušavajući da uslika štand Svete Rusije. – Putinova inženjerka ljudskih duša, gorko se osmehnuo Kosta, merkajući urednicu Politike, koja je pobožno slušala uporednu analizu Tolstoja, Frenzena i „našeg“ Kecmanovića. – Pa jebote, ko ovo može da proguta, pitao se Kosta posmatrajući lica ljudi, a onda je primetio krupnu priliku rošavog nosa kako se u pratnji dvojice gorila približava kroz sajamski metež. – Kad se sad nisam šlogirao…, rekao je Kosta. – Šta, ko? osvrtao se Peter: Je l’ to neki pisac? – Gos’n Inženjer, surlom i trbuhom! odgovorio je Kosta, krenuvši za džinom u kaputu koji je pod miškom jedne ruke držao dve knjige, a u drugoj kesu punu knjiga, koje je očigledno pazario na Sajmu. – Baš da vidim šta čita, mahnuo je Kosta Peteru, pozivajući ga da krene ze njim.

Šešeljeva korpulentna pojava, kao i dvojice njegovih gorila koji su ramenima razmicali put za svog gazdu, ukazala se pred Kostom kao priviđenja iz prošlosti.

I sada su išli pravo ka njemu. U trenutku se odlučio da napravi manevar koji će ga potom skupo koštati. Kada mu se jedan bodigard približio, u nameri da ga pomakne u stranu, Kosta se vešto izmigoljio i uglavio ramenom između njega i Šešelja, koji se zbunio, naglo zastao i ustuknuo. – Sklon’te mi ovu budalu u kvaj! viknuo je Šešelj, prosuvši sve knjige koje je nosio na pod.

Sasa-Ilic-04

Kosta je u trenutku dok je padao, osetio kako mu neko snažno zavrće ruku, zadržavši ga u tom položaju, licem neposredno iznad prosute literature. Jeknuo je od bola, ali nije propustio priliku da osmotri korice i hrbate Šešeljevog sajamskog pazara: Video je dve knjige Maksa Vebera (Grad i Država), jednu Janisa Varufakisa (Ovaj svet može biti bolji), te Latinke Perović (Dominantna i neželjena elita), Mirka Đorđevića (Šta čitate), Olge Manojlović Pintar (Arheologija sećanja), Alena Badijua (Buđenje istorije) kao i Vrijeme koje se udaljava Mirka Kovača… Bilo je tu još nekih knjiga, ali Kosti se od bola već zamračilo pred očima. Ceo svet oko njega pretvorio se u rezonantnu kutiju koja je sajamski žamor pojačavala do granice pucanja bubnih opni. Do njega je dopiralo Peterovo moljakanje na engleskom i režanje gorila. U daljini je Kusturica po ko zna koji put ponavljao kako se on zalaže za novog pismenog čoveka, potom je usledio prevod na ruski i na kraju frenetični pljesak. Naposletku je neko nagazio Kostu u gužvi, dok je Šešelj izobličenim glasom izdavao zapovest svojim gorilama: A sad mavš u taj Beopolis, na altevnativni sajam… Da nađemo Leteći pilav Svetlane Slapšak!

Sasa-Ilic-05


U ovoj zbirci superiorno napisanih književnih minijatura, ima ih ukupno trideset i šest, Saša Ilić dokazuje, još jednom, svoj nesumnjivi književni talenat koji ga svrstava u vodeće pisce mlađe i srednje generacije. Kroz većinu priča provlače se događanja iz života dvojice prijatelja, pripovedača i vlasnika trafike u delu Beograda, poznatom kao Dušanovac. Ilić svojim pripovedanjem obeležava i neka bitna mesta političkog i društvenog života grada i države.  Iz priče u priču, prati se period od sredine 2006. do poznatog velikog mitinga Koštunice i njegovih istomišljenika, povodom proglašenja nezavisnosti Kosova.

Filip David

Na ovogodišnjem Sajmu knjiga promovisana je nova knjiga priča Saše Ilića Dušanovac. Pošta. Kalendarske priče u izdanju Meditteran publishinga.


Ova priča je nastavak ove zbirke pripovedaka.

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: