Da li imate preko 18 godina?

HESTIA – biro za umetnost i geopolitička ukrštanja

Razgovarali smo sa Anjom Obradović o ideji koja stoji iza ove galerije, razvojnom putu, uzburkanim programskim planovima, premošćavanju državnih, istorijskih i sopstvenih granica.

Hestia je prostor koji u Beogradu tinja već neko vreme, a na Topličinom vencu 14 (od četvrtka do nedelje) ćete se na vrhu divnog stepeništa susresti sa konceptom do sada relativno nepoznatom beogradskoj umetničkoj sceni: galerija, koja je istovremeno i prostor za život i stvaranje jednog umetnika. Premda je prevashodno prodajna, komercijalna galerija, Hestia je zamišljena kao prostor za rezidencije i art biro fokusiran na neposredno, transkulturalno umrežavanje kroz radove. Sa Anjom Obradović, istoričarkom umetnosti i kustoskinjom koja stoji iza ideje i realizacije Hestie, našli smo se i na kratko dobili ovaj prostrani izložbeni prostor samo za sebe. Kako je Hestia i dalje u nastajanju, i u programskom smislu, ali i kada se radi o enterijeru, pažnju odvlače samo radovi Louis-Cypriena Rialsa, francuskog umetnika koji je bio na rezidenciji i u Beogradu stvarao do nedavno, što je rezultiralo izložbom “Pojmiti nevidljivo”. Osim toga, dok smo sedeli, Domingos Octaviano iz Brazila je pravio kafu i slikao u našoj neposrednoj blizini, u ateljeu koji je namenjen za rad stvaralaca na rezidenciji. 

Šta je za tebe Hestia – kako je nastala i u kom pravcu se razvija?

Dugo sam razmišljala o tome kako bi u Beogradu mogao da se napravi neki working space za umetnike sa velikim stolovima, lampama, knjigama, skenerima… To zahteva mnogo više resursa i komplikovanije je kao model, nisam našla način da to funkcioniše i bude održivo, pa je ovo možda neki pokušaj da se uradi nešto slično. Najviše sam razmišljala o studentima koji nemaju pristup stručnim časopisima koji su bitni za istraživanje i znanje aktuelnih tema unutar umetnosti, koji postoje i koje većina stranih fakulteta ima. Hestia je pretplaćena na nekoliko njih i otvorena publici ka njihovom čitanju. Galerija je otvorena od četvrtka do nedelje, od 12h do 18h, i mislim da je to sasvim dovoljno, ipak je ovde neko na rezidencij ko radi i živi tu.

Na čemu je fokus galerije, i kako bi definisala ono što zovemo politikom galerije?

Svaka galeija treba da ima neku vrstu fokusa ili linije, uglavnom se to svodi na interakciju lokalnih umetnika sa inostrastvom ili na neke prakse mladih ili etabliranih umetnika ali ja sam htela da idem malo dublje i da bude specifičnije. Inspirisana sam izložbom koju sam videla u MOMI u oktobru 2015. godine, koja se zvala Transmitions Art From Eastern Europe and Latin America (from 1960s to the 80s). Dakle, dešava se da su zbog veoma sličnih političkih režima, u Južnoj Americi i Istočnoj Evropi nastali potpuno isti pokreti; tu je, naime, bila ta kritika institucija, performans, dokumentacija performansa, čak su komunicirali mail artom, slali su pošiljke. Jako se malo zna o tome, to je jedina izložba za koju znam da je tretirala tu temu, a da je tih dimenzija. Bilo je izložbi, naravno, koje su se bavile istočnoevropskom avangardom, u Muzeju Pompidu je bila jedna 2010. godine (Promises of the Past) i tu su bili Neša Paripović, Marina Abramović i tako dalje; ima nekoliko galerija u svetu, jedna iz Valensije recimo, koja se baš bavi tom avangardom. Umetnost sa ovih prostora je i dalje perfierija, a kada se priča na sajmovima i konferencijama uzima se u obzir taj globalni prostor umetnosti, postoje trendovi koji se smenjuju u različitim periodima, dok sam ja studirala u Londonu, na primer, sećam se bila je Indija, a potom Afrika… Verujem da spajanjem ovog regiona sa Južnom Amerikom može da se postigne još veći doprinos ka pojmu globalne umetnosti i time se pozicionirati kao deo relevantne scene.

Trendovi naravno postoje, u praksi kao i u teoriji, a Engleska je možda specifična zbog svoje kolonijalne prošlosti na koju se vraća i za koju se “iskupljuje” na ove i slične načine. No, tu je zapravo zanimljiv taj pokušaj, po meni bezuspešan, da se mapira svetska umetnost, idejno i praktično.

Da, baš na jednom od tih simpozijuma, Talking Galleries, koji se bavi savremenim galerijskim praksama i koji organizuje jedan kolektiv iz Barselone, jedna devojka iz Estonije je pisala tekst koji se tiče toga (The Idea of the Global Art World). Zanimljivo je i da jednu galeriju iz Talina u Americi tretiraju kao Evropu, u Briselu ih tretiraju kao Istočnu Evropu; njih vezuju za Svojetski savez, a oni pokušavaju da se pozicioniraju više kao severnija zemlja. Kada odu u Moskvu, onda su takođe iz Evrope, tada su Zapad, pripadaju Evropskoj uniji. Stoga, moja odluka je došla iz istorijskog konteksta i želje da se preispitaju neke veze. Zato je sada Domingos iz Brazila tu, zanima me da li će pronaći nešto, mada ništa ne forsiramo, naravno; Louis-Cyprien je Francuz ali se bavi istokom, tako da je ta veza već postojala na neki način i ona se u njegovim radovima oseća. Važno mi je, svakako, i to što sam ja nekako organski vezana za ovaj prostor, odavde sam poreklom i radila sam dugo u Domu omladine, poznajem ovdašnju kulturnu scenu, a dugo sam živela i u Španiji i bila mi je bliska ta pozicija. Bilo mi je bitno da moja uloga kustosa ne bude kolonijalistička, već su to regije koje dobro poznajem. Zanima me Bliski Istok, ali ko sam ja da se bavim time – ne bih mogla da se bavim tom tematikom na način na koji se bavim ovim što sam odabrala.

Na koji način teče odabir umetnika za rezidencijalni program?

Ne postoji otvoreni poziv, umetnici dolaze po mom izboru, a ipak je u pitanju jedan veoma intiman prostor. Mi smo tu, moram da znam ko dolazi, zbog interakcije i načina rada, za sada su to osobe koje ja poznajem. Naravno da može da dođe do preporuka, ali kažem kako je do sada tekao taj izborni proces.

To su, dakle, ljudi čiju si umetnost imala prilike ranije da vidiš, kao i da se susretneš sa njima? Takođe, ljudi čiji rad planiraš da izlažeš?

Da, jesu ljudi koje sam lično upoznala i čiji mi se rad dopao, ali rezidencija nije toliko vezana za program galerije – tretiram ih kao dve odvojene stvari. Sa Louis-Cyprienom je bilo vrlo konkretno: on je došao na tri meseca da radi i da nakon toga ima izložbu, ali naredni program koji planiram je u maju i tu će biti jedan umetnik iz Srbije, jedan iz Brazila i jedan iz Čilea. Domingos je došao samo da istražuje. Upravo zato kažem, ako ispadne iz ovoga još nešto što možemo da povežemo sa nekim umetnikom, planiraćemo to za 2019. Rezidencija i galerijski prostor nisu uvek povezani, ali radimo studio visits i takve stvari; ne još, ali kada Domingos bude bio tu još nekoliko nedelja. Na umetnicima je kako žele da prezentuju svoj rad, treba i da upoznaju domaću publiku. Tu mogu da budu od mesec dana do tri meseca, ali otvorena sam za dogovor i ukoliko žele da ostanu duže. Naša obaveza je negde da spajamo umetnike sa ljudima koji su im važni za projekat.

Živela si i radila širom sveta, da li postoji neki konkretan prostor koji te je po svojoj prirodi i estetici povukao da poveruješ da to treba Beogradu?

Viđala sam ovaj model, kao rezidenciju i izložbeni prostor, ali iskreno, ne i kao komercijalnu galeriju. Moj omiljeni prostor, programski, nalazi se u Istanbulu i zove se SALT, to je Garanti banka započela, u Bankarskoj ulici, i jako mi se svideo taj koncept u kom u istom prostoru postoji prodavnica knjiga, biblioteka, galerija, restoran… Kada sam radila u Domu omladine na početku karijere dopadao mi se i taj multidisciplinarni pristup, jer smo imali i izložbe, tribine i projekcije, nekako se to sve prepliće; radila sam i u komercijalnoj galeriji i to mi je bilo malo dosadno, imaš taj beli prostor i sveden si na vizuelne umetnosti. Pristup koji ima SALT mi se dopada: možeš nešto da pojedeš, pogledaš, pročitaš, živo je. Vasif Kortun je jedan od boljih kustosa iz Turske i za razliku od nekih velikih institucija, oni ne rade blokbaster izložbe. Za Beograd mi je bilo bitno da se ovde prikažu i dovedu strani umetnici, da oni dobiju neko iskustvo ovde, a da i naši umetnici mogu nešto da saznaju o njima, predelima u kojima žive i načinu rada. Biuro Wystaw u Varšavi mi je dao ideju za ime, tj. za taj koncept kancelarije / biroa za izložbe.

A koja je tvoja beogradska kustoska istorija, kada se to dešavalo u Domu omladine?

Tamo sam bila likovni urednik u periodu od 2010. do 2013, i to je bilo zanimljivo jer sam došla tamo kada se zgrada renovirala, pa sam ja imala program, ali nisam imala prostor (smeh), tako da sam radila u galeriji Progres, u Magacinu u Kraljevića Marka, u Vojnom muzeju, u Kući Legata, snalazili smo se da smestimo te programe. Radila sam između ostalog za Sajam umetnosti u Atini, a u Barseloni za Loop Video Art Gestival and Fair, koji se bavi video artom na vrlo zanimljiv način.

Primećujem da geopolitika, pa i istorija, zauzimaju dosta važno mesto u tvojim kustoskim interesovanjima.

Da, mislim da je kontekst izuzetno važan, a dešavale su se neverovatne stvari: recimo, profesor iz Londona nije znao da Čehoslovačka više nije jedna država. Doživela sam i da jedan prestižni galerista na sajmu u Madridu pomeša Balkan sa Baltikom, kao i da moji veoma obrazovani prijatelji iz Londona, koji rade u korporacijama, ne poznaju uopšte geografiju niti neke šire političke prilike. Imam utisak da mi ovde u Srbiji ipak imamo neko ozbiljnije znanje o tome, a negde u budućnosti želim i da moj rad bude edukativan; to je termin koji sada ovde koristim, premda je možda tačnije – informativan.

Moram da nađem način da ljudima dam do znanja šta je ovaj prostor, osetila sam ponegde tu vrstu odgovornosti. Interakcija je zapravo najprecizniji termin. Geopolitika je važna, ali mislim da bi program bio veoma težak da su samo takve izložbe; moraš publici da daš i nešto drugo, suptilnije.

Ne bih se bavila kustoskim poslom samo radi lepote i estetike, ali možda bi bilo preterivanje da tražim tematski savremenu politiku u svakoj izložbi; konkretno, Louis-Cyprien jeste bio izuzetno okrenut ka politici.

Naglasila si da je ovo komercijalna galerija, pojasni mi koja je razlika u odnosu na izložbeni prostor sa rezidencijom.

Uglavnom rezidencije u svetu zavise od fondova, i neretko su limitrane zbog toga – da li programski ili budžetski, zavisi – a ovaj prostor ne može da opstane ni na jedan drugi način, on mora da prodaje umetnost da bi postojao i da bi hranio rezidecniju. Ne postoji informacija o tome kako treba da izgleda rezidencija, koji je to idealan model, pa ja tako sa umetnicima koji dolaze ovde otvoreno razgovaram o njihovim i svojim očekivanjima; ništa ne forsiram, stvari se dešavaju organski. Zato je rezidencija istraživački deo, a izložbeni prostor je prodajni. Super je što se pojavilo još novih galerija i mislim da više njih treba da funkcioniše naj taj način – ovaj grad je jako kreativan, možemo da poradimo na tome i da dovedemo ljude iz inostranstva. To je i način da se našim umetnicima pomogne, time imaju veću vidljivost.

Da li je tvoj plan da predstavljaš neke ovdašnje umetnike i da li imaš ideju sa kim bi volela da sarađuješ?

Imam ideju, naravno, a najveći deo posla je da prirodno rasteš sa umetnikom. Dosta sam posećivala sajmove, imam tog iskustva, cene ne mogu da se formiraju kao visoke u startu i to nije dobro na duže staze, rizično je, a mnogo je lepo kada kao mlada galerija srađuješ sa mladim umetnikom i kada rastete i pomažete jedno drugom. Ja jesam kustos, pa sam sad i galerista, i tu mogu da savetujem umetnike unutar tematike i kreacije. Ideja je da se pomaže sa stane PR-a ili menadžmenta, ali što se tiče kreativnog procesa: da se šalju reference, da se razgovara. Louis-Cypriena sam upoznala na sajmu u Barseloni i zvala sam ga da dođe, a u međuvremenu je osvojio nagradu u Parizu (SAM Art Prix) i bili smo zajedno u Palais de Tokyo, bilo je jako emotivno: on kao mladi umetnik i ja kao mlada galerija. U februaru sledeće godine će imati svoju veliku samostalnu izložbu. Meni se svideo njegov rad, nisam gledala njegovu biografiju, već me je zainteresovalo to čime se on bavi i to je ta vrsta organskog razvoja. To je proces, i sve što radim je na duge staze.

Na čemu trenutno radiš?

Ove godine sam fokusirana na program, povezala sam se sa institucijama u Južnoj Americi i ova godina mi nije orijentisana toliko na prodajni deo, već na vrednost programa i tematski jake izložbe. Uglavnom ulaz na sajmove zahteva 2 godine postojanja kako bi komisija mogla da ima uvid u program. Dala sam sebi taj period od 2 godine, manje-više radnog prostora, dok ne budem konkretno odredila umetnike koje Hestia predstavlja.

Šta je sa približavanjem lokalnoj publici, da li se se bavila plasmanom i pozicioniranjem prostora?

Za sada mi je prioritet dobar program i to spajanje sa Južnom Amerikom, umrežavanje uopšte. Imam planove za Beograd, naravno, ne bih da otkrivam sve (smeh), ali biće i raznih događaja. Za sada, biće reprizna projekcija radova Louis-Cypriena, koju smo održali prvi put prošlog meseca.

Otvaranje ka publici je za mene to što će nešto da zapamte; želim da ovaj prostor pamte po iskustvu i trenutno razvijamo kreativne ideje za budućnost.

Katalog je možda bitna stavka za galeriju, to je isto vezano za komunikaciju sa publikom- u Domu Omladine smo radili isti model, da katalog uvek ima poster, i to sam ovde zadržala. To je moj neki zaštitni znak, na taj način poneseš kući nešto što možeš da staviš na zid. Što se tiče kataloga, postoji tekst na srpskom jeziku, za domaću publiku, ali smo hteli da zadržimo međunarodnu prirodu galerije i da time bude dvojezičan, englesko-francuski.

Hestia je otvorena od četvrtka do nedelje, od 12h do 18h, na adresi Topličin venac 14.

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: