Filmovi o filmu: metatekst o metafilmovima
Nesvakidašnja filmska metalista koja obuhvata i ostvarenja iz istorije filma i ona koja ste verovatno gledali u bioskopima.
Da ovo ne bi bila lista filmova kakve već možete naći kucanjem meta movies u Gugl pretraživač, kao ni predugačak autorski tekst, ovde pravim analogiju svojih omiljenih istorijskih primera meta-filmova i savremenih ostvarenja koja preporučujem. Zanimljivo je opšte mišljenje da su metafilmovi većinom ili autorski filmovi ili komedije; uz ova dva skupa, navodim primere, grubo rečeno, dokumentaraca i horora. Na nekoliko mesta, naći ćete i metakomentare o samom tekstu koji upravo nastaje [kako ne bi bilo zabune, te misli su u ovakvim zagradama].
Kao što su učenjaci Srednjeg veka naizgled pogrešno interpretirali termin ”metaphysika”, koji je na starogrčkom skovan da označi spise koji dolaze posle Aristotelove knjige o fizici, tako se i danas pojam „meta“ uglavnom shvata kao nešto iza nečega. To naravno nije pogrešno, jer se i na primeru filma uglavnom radi o referencama na ono što stoji iza nastanka filma. Ipak, prevod prefiksa meta na srpski bio bi o, jer kao u slučaju metaproze (metafiction) i interaktivnog pozorišta, metafilm je umetničko delo koje govori samo o sebi, dakle „film o filmu“. Postoji druga grana metafilma koja se može nazvati „film unutar filma“, što podrazumeva mešanje dva ili više raznih tokova radnje. Svaki metafilm je samosvestan, a ovde ću posebno preporučivati „o“, odnosno samospoznajuće filmove, koji u praksi ispituju samu prirodu kinematografije.


SAMOSVESNI DOKUMENTARCI
Čovek sa kino-kamerom (1929) vs. Taxi (2015)
Sam medij dokumentarnog filma je meta po svojoj prirodi. Poznato je pak da se većina dokumentaraca trudi da prati formu narativa igranog filma, kao što se i filmovi fikcije uglavnom trude da deluju potpuno „stvarno“. S druge strane, mislim – ili se bar nadam – kako se možemo složiti da nema potrebe strogo razdvajati dokumentarni i igrani film, osim u programu festivala ili usko-stručnoj analizi.
Dziga Vertov je to znao [osećao] još ranih 20-ih (Kino-oko), a u potpunosti iskoristio znanje, talenat i tehniku na raspolaganju 1929. u Čoveku sa kino-kamerom. Naravno, ni za jedan film se ne može 100% reći da je prvi „meta-“ ovog sveta, ali Čovek je svakako prvi nezaobilazan za istoriju filma. Značajan po svojoj nikada ranije viđenoj formi, snimateljskim i montažnim inovacijama kao što su prizmatični objektivi, višestruka ekspozicija i split-skrin; ali najviše po samosvesnoj priči o tome kako nastaje film sa tačke gledišta njegovog autora i ekipe. Uz Dzigu, u filmu vidimo njegovog brata, Mihajla Kaufmana [koji je zapravo glavni „glumac“], dok snima ono što potom Dzigina žena, Jelizaveta Svilova, montira (kad se to još radilo makazama i golim rukama). Uz to, na mahove vidimo i publiku koja gleda isti film kao i mi. Izvan doživljaja: „vau, ovo je snimljeno pre skoro sto godina“ (ipak racionalnog), najimpresivniji je čisto filmski efekat koji pri prvom gledanju ostavlja i na današnje gledaoce [ili barem na mene lično, dok samog sebe podsećam na Bunjuela, ali onog iz Nacionalne klase („kako mmm… montira“)].
I baš nekih skoro stotinak godina kasnije, jedan iranski režiser u skoro potpuno suprotnim uslovima pravi ne samo po svojim okolnostima zanimljiv, već i rediteljski majstorski meta-dokumentarac, sličan prethodnom po ideji o samosvesti i preispitivanju prirode filma. Dok je Dziga Vertov radio svoje filmove 20-ih u duhu sovjetske avangarde i uz podršku tadašnje vlasti, Jafar Panahi je danas još uvek pod opresijom iranskog predsednika, šaha ili verskog vođe. Kao i meta-dokumentarac iz 2011, This Is Not a Film, Taksi se zasniva na tome da Panahiju, autoru nekoliko remek-dela (Krug, Krvavo zlato) savremenog iranskog filma – ili previše primećenom autoru – država zabranila da se bavi filmom 20 (dvadeset!) godina. On sam seda u taksi (kao, jel’te, taksista), tajno snima svoj svakodnevni život i pokazuje svoju ljubav, čak i opsednutost filmom. Nešto što možda zvuči kao previše „umetnički“ ili „angažovani“ film da bi bio zanimljiv, Panahi je upakovao u 80-ominutnu vožnju, neku vrstu omnibusa raznih ljudskih priča, portret grada Teherana, ali pre svega [meni najzanimljivije] preispitivanje kako se inače pravi film, odnosno sasvim nepretenziciozno pitanje: „A zašto neko ne bi mogao da napravi film ako sakrije kameru u taksi i kasnije snimljeno izmontira kod kuće?“. Svako može, ali će film biti dosadan ako njegov autor nema osećaj i znanje. Kao što i dalje ima Panahi, ili kao što je nekada Vertov. Kapa (ušanka ili fes) dole, majstori. Film možete pogledati na ovom linku.
Od meta-dokumentaraca za koje jednostavno nema mesta, preporučio bih još i F for Fake (1973) i The Act of Killing (2012).
AUTO-IRONIČNA KOMEDIJA
Hellzapoppin’ (1941) vs. 21/22 Jump Street (2012/14)
U domenu komedije, a pogotovo američke parodije, svaki film gde junak pogleda u kameru može se nazvati meta-filmom. Hellzapoppin’ skida četvrti i sve moguće zidove i pokazuje kako od brodvejskog šoua nastaje holivudski mjuzikl, ismevajući i Brodvej i Holivud na svakom koraku – bolje reći zaokretu – svoje radnje. Iako je tokom 30-ih u filmovima Braće Marks [obožavam ih [ali nemam sad vremena za o tome]] bilo meta-elemenata, ovaj film je karakterističan po tome što tadašnje zvezde Ole Olsen i Chic Johnson glume sami sebe, a pred nama se uvode, još zanimljivije, uloge režisera i scenariste. Dva glumca koji su u ovom hitu na Brodveju igrali neku vrstu MC-eva komentarišu zajedno sa režiserom scenario, a zatim i sa scenaristom sede i gledaju, odnosno uskaču i iskaču iz filma koji se projektuje pred njima. Posebno intrigantne su istorijske okolnosti: izašao u decembru ’41, godini ulaska SAD u Drugi svetski rat, iako sa naše tačke gledišta tek nakon početka istorije filma, Hellzapoppin’ pruža sopstveni, šeretski pogled na prve 4 decenije filmske umetnosti. Recimo, osim šala na račun „zlatnih 30-ih“ Holivuda, ubačena je i parodijska referenca na Građanina Kejna, snimljenog tek u septembru iste godine. Već na uvodnoj špici vidi se parodijski postupak koji je bio hit 30-40 godina kasnije, pa i danas: ”…any similarity between HELLZAPOPPIN’ and a motion picture is purely coincidental.”. Humor i stil ovog filma prosto je u duhu deceniju kasnijeg većeg hita, takođe meta-mjuzikla Singin’ in the Rain (1952), zatim parodija 70-ih Mela Bruksa (Vruće mamuze) i Monti Pajtona sa druge strane okeana (ipak „malo“ boljih), preko parodija 80-ih i 90-ih sa Leslijem Nilsenom, sve do današnjeg Dedpula ili, po meni duhovitijih, Čuvara galaksije (1 i 2). Sve to, samo još luđe i brže.
Ukratko, Hellzapoppin’ je skriveni tzv. „Kinoteka dragulj“. [Trudim se da se ne hvalim, ali drago mi je da sam ga otkrio i da mogu da ga delim sa vama.] Dok se u njemu može uživati i sam u milini svoga doma, sledeći/e film/ove svakako preporučujem za veče sa prijateljima filmoljubiteljima. 21 Jump Street (i nastavak, 22) je izuzetak na ovoj listi. Dok se ostali filmovi kolokvijalno nazivaju „umetnički“, Jump Street duo spada u onu grupu mejnstrim, prostih, čak i glupih holivudskih komedija [što mu, u slučaju da se – nedajbože – ova lista posmatra kao hipsterska, dođe kao meta-hipsterski potez]. Smešno, ali Povratak na koledž, a pogotovo Povratak na koledž: Na tajnom zadatku (i sami naslovi zvuče kao ono što odmah preskočiš kad prelistavaš Krstaricu), kako su kod nas prevedeni, i jesu glupe holivudske komedije. Ali samo žanrovski. 21 Jump Street po svom posteru, premisi, pa i samom uvodu izgleda kao jedna od lenjih parodija, poput bilo kog Mrak filma. Još smešnije, svesno koristeći meta-principe i pažljivo razgrađujući staru priču (istoimene TV serije čiji je ovo nezvanični rimejk), autori se ne samo smeju drugim kolegama, samim sebi, već i na kraju ispričaju sopstvenu priču koja sasvim legne uz gore navedeno. Ovde možete pogledati ceo film.
Dve godine kasnije dolazi drugi deo koji obično izneveri prvi i okonča serijal, barem po kvalitetu (Harold & Kumar slučaj). Scenaristi ne samo što su toga svesni, već podižu nivo auto-ironije do maksimuma, a da pritom ne bude previše napadno, već – naprotiv – simpatično. Gledalac čak može da se saživi sa likovima nad kojima se surovo smejao [meni je to odlika prave komedije]. Ne bih ih poredio po kvalitetu, ali ako je 21 bio meta, onda je 22 Jump Street meta-meta film, sa gomilom referenci na prethodni film, serijal, same glumce van platna i čitavu holivudsku produkciju. Najvažnije, makar i ne bilo sasvim istinito, već zabavno da „zamaže oči“ publici ovo ostvarenje se bavi i produkcijom i finansiranjem filma. Iako trashy, sa nekoliko preforsiranih, čak i promašenih mesta, treba [se autovati kao ja] priznati da je zabavno i da su tako u svoje vreme izgledali i Braća Marks i Hellzapoppin’ i Singin’ in the Rain.
U slučaju da neko nije gledao, kao udžbenik za meta-komedije su filmovi Monti Pajtona, pogotovo Monti Pajton i Sveti Gral (1975), koji je kao esej o suštini komedije.
VOAJER HOROR
Peeping Tom (1960) vs. Funny Games (1997)
Ako se priča o meta-filmu i hororu, tu će se neizbežno pojaviti i pojam „voajerizam“. Pred nama je upravo Voajer (Peeping Tom, britanski izraz za voajera), film koji je toliko negativno dočekan od engleske kritike i publike da je okončao karijeru režisera Majkla Pauvela (Powella), a sa druge strane ga učinio besmrtnim među britanskim hardkor filmofilima. Voajer je jedan od onih filmova gde poenta nije „ko je ubica?“, a ni krv koja pršti na sve strane. Ubica je glavni lik od početka, i ne samo što se ne odvajamo od jezive, a opet suptilne radnje, nego se sa ovim psihopatom i saživimo.
Dok on danju radi kao snimatelj na filmskom setu, a noću snima sebe kako ubija prostitutke [na jedan jeziv način, namerno neću da otkrivam], mi gledamo i kroz njegovu subjektivnu kameru (bukvalno, kroz njegov objektiv) ali i njega samog, kao da smo mi voajer nad voajerom. Možda i jedan od prvih filmova koji je postavio pitanje voajerizma bioskopske publike. Koliko je to Pauvel tačno i jako uradio videlo se po ogorčenom odzivu. Još jedan pomalo skriveni dragulj, u odnosu na srodni Psiho Pauvelovog prijatelja Hičkoka iz iste godine.
Sledeće remek-delo još više je prevaglo na racionalnu stranu i moglo bi se čak i označiti kao naučni rad u formi pokretnih slika – Funny Games Mihaela Hanekea (oprez, nemački original iz 1997. a ne američki rimejk tačno deceniju kasnije). Zabavne igre, bilo užasavajuće, bilo izuzetno zabavne (kako kome), rezultat su drugih nasilnih filmova i sveopštih reakcija na njih. Pritom, ako neko i sumnja u to, ono što to utvrđuje a u isto vreme ga bez sumnje čini metafilmom je (čest u književnosti) postupak – kako bi Cane rekao „jedan poziv menja sve“ – a u ovom slučaju jedan pogled. Dva mladića koja dođu u finu porodičnu kuću da bi se pretvorili u surove mučitelje bez ikakvog razloga je na prvu ruku interesantna, ali i neobjašnjiva premisa. Publika je u istoj poziciji kao i glavni junaci, muž i žena, koji se pitaju zašto. Zašto bi kog đavola oni došli niotkuda i posvetili ceo dan i noć mučenju nepoznatih ljudi, sa svim rizicima koji idu uz to?
Međutim, publika je i u drugoj poziciji. Publika gleda i iz ugla napadača, sa njihovog ramena, na šta nas i podseća „pametniji“ od dvojice kada se pred početak nasilja okrene i namigne u kameru. Bilo da je nasilje užasava ili da se njime naslađuje, lik nasilnika se prema publici odnosi (kasnije i rečima obraća [ovde stvarno ne smem ništa više zbog spojlera]) kao da je saučesnik. Nasilje, koje je 90-ih ponovo bilo glorifikovano, npr. u filmovima Tarantina, ovde je prikazano u mnogo manjoj meri ali krajnje realno i bez ulepšavanja. Osim problematizovanja nasilja, Funny Games se posebno bavi pitanjem percepcije filma: do koje mere publika u njemu učestvuje i kako sve film komunicira sa njom? Zato su ove Igre posebno zabavne – tokom filma će vas prožimati jeza, a odmah nakon naterati na razmišljanje.
MEGA META KLASIK
Adaptation. (2002) vs. Seven Psychopaths (2012)
Ili super-kala-fradžilistik-ekspialidoušs i kulminacija kompilacije [opa!]. [Inače, i Meri Popins je meta.] A kad smo već kod razmišljanja, razmišljao sam da umesto filma navedem ime jednog mislioca – Čarli Kofman (Charlie Kaufman). Ukoliko niste upoznati sa njegovim radom, Kofman je pre svega scenarista čiji je prvi scenario za dugometražni film bio veoma inventivni Biti Džon Malkovič (1999), koji je, kao i Adaptaciju, režirao Spajk Džons (Spike Jonze). Možda je čudno što ovde kao prvog i glavnog navodim scenaristu, ali bez duha i prvenstveno ideje Čarlija Kofmana i stvaralačkog dua Kofman-Džons ne bi nastalo ništa nalik Adaptaciji. U pitanju su do neraspoznjavanja i duhovito isprepletane linije nekoliko nivoa fikcije i stvarnosti. U stvarnosti (ili onome što mi doživljavamo kao „stvarnost“), Kofman je dobio posao da adaptira roman za film. Ne može i odlučuje da piše autobiografski scenario scenariste kome je teško da napiše scenario. U fikciji, glavni lik je sam Čarli Kofman koji u diktafon samom sebi beleži ideje za scenario i previše se stidi da bi se sastao sa autorkom romana (lik nazvan njenim pravim imenom). Kao da to nije dosta, uvodi i lik Donalda Kofmana, svog brata blizanca, koji i sam počinje da piše scenario. Da bude još grđe – oba blizanca glumi Nikolas Kejdž. Igrao je Kejdž od očaja do nije loše, ali ovo je jedini film koji znam gde je odigrao odlično.
Najzanimljivije je, pak, kako prvo pratimo scenaristu koji piše (pokušava), a onda gledamo radnju kako se odvija pred nama i meša sa radnjom koja uključuje spisateljicu romana i čoveka o kome je roman i napisan (!), takođe pod pravim imenom. [Možda moram da priznam da je meni bilo toliko zanimljivo jer sam scenarista, te sam se do suza saživeo sa filmom.] Pritom Adaptacija, direktnom referencom ili indirektno, u sebe uključuje neke od najvećih primera meta-filma: 8½ (1963), Happy Together (1997), Mulholland Dr. (2001). Ko hoće fantastičnu lekciju kako se piše scenario; ili ko želi fascinantan primer meta-meta filma koji je uspostavio standard za sve metafilmove posle, jasno je šta preporučujem za početak (a ako neko nije gledao Kaufmana, a već voli metafikciju, onda svakako već pomenuti Being John Malkovich).
Za Sedam psihopata (Seven Psychopaths) se može odmah primetiti da je s jedne strane prisutna meta-poetika u stilu Kofmana i filmske reference kao što je već od naslova i osnove sižea na Sedam Samuraja, pa Taksista (1976) i akcionih filmova nakon, završavajući se negde sa Tarantinovim opusom. S druge strane, film je čisto ludilo. Zasniva se uglavnom na talentu i osećaju scenariste i režisera, Martina Mekdone (Martin McDonagh). Mekdona je Irac iz Londona, dramski pisac (je l’ se neko seća Jastučka?), scenarista, režiser (prethodni film U Brižu); ukratko majstor dramskih umetnosti. Glavni junak (Kolin Farel) je irski scenarista u Holivudu, koji se muči sa pisanjem scenarija „Sedam psihopata“ (!), pokušavajući da smisli likove sedam plaćenih ubica i/ili prosto manijaka i razlog zbog koga se oni okupljaju.
Na klizavom terenu, Mekdona, uz sjajnu glumačku i filmsku ekipu, uspeo je da iznese neku vrstu meta auto-preispitivanja, gde koristi svoje dramske likove ali svakako i publiku kao sagovornika oko pitanja kako se pripoveda priča na filmu. Uspeo je da gledaoca koga zanima navede da razmišlja po tom pitanju, a koga ne, da prosto uživa u akciji i komediji. Prisutno je dosta hardkor nasilja, mnogo fora, razne sporedne linije priče koje se tek-tako pojave i izgube, ali ko oseti duh koji nam predstavlja Mekdona, ne može da ne razume i doživi jedan od najintenzivnijih i najdražih susreta u savremenom filmu. Možda kao i sopstvena filmska verzija nije znao šta će biti na kraju snimanja i montaže [a možda je baš znao do tančnina, ha!], ali hrabrost i upornost u uvlačenju gledalaca u svoj svet i priču čini Sedam psihopata novim metaklasikom.
Ukoliko niste gledali, ili ste u međuvremenu zaboravili kako se zove ono što ste nekad gledali, samo ću pomenuti meta-klasike koji uglavnom govore o samom snimanju filma. Već pomenuti i nezaobilazni 8½ (1963), La nuit américaine (1973), All That Jazz (1979), The Purple Rose of Cairo (1985) i Boogie Nights (1997).
Tagovi:
Slični članci:
- Preporuke filmova sa 30. FAF-a: Žene na velikim i malim misijama
Preporuke filmova sa 30. FAF-a: Žene na velikim i malim misijama
Od 80 filmova izdvajamo 11 za one koji vole da gledaju uzbudljive priče o ženama.
- 12 filmova konkuriše za Grand Prix 30. FAF-a
12 filmova konkuriše za Grand Prix 30. FAF-a
U ovom programu su ostvarenja koja prikazuju nove tendencije autorskog filma.
- Filmski maraton za ulazak u 2025.
Filmski maraton za ulazak u 2025.
Za novogodišnji bioskop preporučujemo povratak unazad 30 godina i neke od najupečatljivijih filmova iz 1994.
- Top 10: sajamske preporuke
Top 10: sajamske preporuke
Bilo da idete pod kupole Sajma ili radije kupujete u knjižarama iskoristite popuste koji izdavači i knjižari nude.
- Domaći i regionalni singlovi i albumi koji su obeležili leto za nama
Domaći i regionalni singlovi i albumi koji su obeležili leto za nama
Počela je školaska godina, napolju je i dalje preko 30, ali pravimo mali presek onoga što je objavljeno ovog paklenog leta!
- Top lista: knjige za kasnu jesen
Top lista: knjige za kasnu jesen
Ovo su idealni dani da se ušuškate i uživate u knjigama!
Lajkuj: