Da li imate preko 18 godina?

Dragan Nikolić: Zvezda koja je proslavila autore

Nikolić je ostavio dubok trag u domaćoj kinematografiji i bez njegovog talenta, naša kinematografija sigurno ne bi bila ista, i sigurno ne bi bila bolja.

Odlazak Dragana Nikolića ispraćen je svečanim opraštanjem od slavnog glumca ali i narodnim pozdravima velikom šmekeru, legendi, svojevrsnom narodnom tribunu sa ekrana i pozorišne scene. Nikolić je pripadao generaciji glumaca koja je uspela da ostvari neposrednu komunikaciju sa publikom, i spada u red odabranih sa kojima publika poistovećuje najslavnije dane našeg filma i televizije.

Nikolićev filmski opus za početak karakteriše niz vrlo ozbiljnih estetskih proboja koje je izvršio u ranim filmovima značajnih jugoslovenskih reditelja.

Na ekranu je debitovao 1964. godine a već 1967. godine ostvario je svoju prvu antologijsku ulogu kao Džimi Barka u klasiku Živojina Pavlovića Kad budem mrtav i beo. Ova crnotalasna priča bila je bazirana oko junaka Džimija Barke i Nikolićeve harizmatične interpretacije, bez koje sasvim sigurno taj film ne bi postojao u ovom obliku u kome ga danas znamo. Već tada je Nikolić preuzeo film pod svoje, njegov urnebesni pevački nastup nije bio planiran jer je rekao Pavloviću da ume da peva, da bi na kraju vokalni fijasko postao obeležje ove priče. Uprkos vrlo slojevitom karakteru koji je igrao u ovom filmu, Nikolić se odmah nametnuo kao personality actor i tom linijom će se kretati do kraja svoje karijere.

Na filmu, Nikolić je ostvario zapažene uloge u svim fazama razvoja naše kinematografije i ostavio je značajnog traga u njenim umetničkim najvrednijim strujanjima. Posle saradnje sa Pavlovićem, već 1970. godine, Nikolić igra u avangardnom debiju Miše Radivojevića Bube u glavi koji je osvojio jednu od nagrada u Veneciji.

Godinu dana kasnije igra u spomeniku filmske pobune – debiju Jovana Jovanovića Mlad i zdrav kao ruža, agresivnom novotalasovskom izlivu žuči koji nije bio svojstven socijalističkom društvu, pa ne treba da čudi što je u prvom trenutku film izazvao zbunjenost a puno priznanje stekao je tek tridesetak godina kasnije.

mlad-i-zdrav

Ubrzo potom, igra u celovečernjem debiju Vlatka Gilića Kičma iz 1975. godine koji je prikazan u Kanu, turobnoj priči koja uporedo sa Cronenbergom i Ballardom prikazuje trulež života i betonskim višespratnicama.

1979. godine, u drugom celovečernjem filmu Gorana Markovića Nacionalna klasa, kroz lik Brane Flojda, ambicioznog gubitnika sa auto trka koji uprkos tome što se bavi sportom plejboja živi životom plebejca, uspeva da artikuliše urbano nezadovoljstvo mladih u formu rado gledanog društveno kritičkog filma.

U debitantskom ostvarenju Slobodana Šijana Ko to tamo peva 1980. godine, Nikolić parafrazira ulogu iz Kad budem mrtav i beo, dodajući joj finu dozu parodije predratnih manira.

Taj naslov će kasnije ne samo biti na vrhu lista najznačajnijih jugoslovenskih filmova već će se nametnuti kao protip onoga po čemu je naša kinematografija karakteristična – umetnički vrednog i komunikativnog filma sa visokom gledanošću.

Nikolić je na isti način obeležio i neke značajne estetske proboje na našoj televiziji, recimo kroz niz uloga u televizijskim adaptacijama Dušana Kovačevića ili kroz lik vaspitača Zeke u seriji Sivi dom Darka Bajića i Gordana Mihića.

Ako Dragana Nikolića po značaju za proboj naših avangardnih reditelja možemo smatrati i srpskim Jean Paul Belmondom, to ne znači da se on vremenom nije transformisao i u našeg Alaina Delona.

Istovremeno sa umetnički izazovnim projektima koji su afirmisali nove estetke poglede, Dragan Nikolić je gradio karijeru i u kvalitetnom mejnstrimu. Na televiziji ostvario je izuzetno značajnu ulogu kao Prle u seriji Otpisani. Ova serija po scenariju Dragana Markovića i Siniše Pavića, a u izvanrednoj režiji Aleksandra Đorđevića bila je izuzetno značajan pomak u našoj produkciji ali u prikazu narodnooslobodilačke borbe.

Otpisani su se u potpunosti oslobodili stega angažovanog realizma i oslonili se na obrasce stripa i urbanog humora. Dok su istovremeno svojim savremenim rediteljskim izrazom, funky skorom Miće Markovića, uzbudljivim scenama i urbanim šarmom glavnih glumaca, približavali temu NOBa mladima, SUBNOR ih je kritikovao što njihove diverzantske akcije tretiraju kao strip. Ipak, Otpisani su uspeli da prežive ne samo ispit vremena već i razna ideološka vrtloženja, pa su u celini i na parče omiljeni čak i među ideološkim neistomišljenicima.

U filmu Branka Baletića Balkan Ekspres, Nikolić je ostvario upečatljivu rolu kao Popaj, prevarant zlatnog srca koji u toku okupacije bira pravu stranu, a u Poslednjem krugu u Monci Aca Boškovića, nastalom po prozi Dušana Prelevića, uspeva da napravi delonovsku ulogu romantičnog kriminalca, i da glumački obeleži eru kada su ljudi s one strane zakona dobili hagiografski tretman u našim medijima.

Dragan Nikolić nije često igrao u stranim filmovima, već mahom u produkcijama kojima su ovde pružane usluge, ali igrao je puno na stranim jezicima, naročito francuskom i vrlo često je bio jugoslovensko lice u našim projektima koji su pretendovali na plasman u stranim zemljama. Počeo je kao Vlah Alija u Banović Strahinji Vatroslava Mimice gde je Đango (Franco Nero) igrao Strahinju a Goldfinger (Gert Frobe) Jug Bogdana. Iste godine, snimao je sa Mariom Schneider, Rafom Valloneom, Alidom Valli i Erlandom Josephsonom u filmu Sezona mira u Parizu Predraga Golubovića koji je većim delom igran na francuskom. Dve godine kasnije igrao je sa prerano preminulom Caris Corfman u filmu Nešto između Srđana Karanovića, a 1989. godine i u Happy Endu Miloša Radovića sa Jamie Rose i Agostinom Belli. Poslednja značajana uloga ove vrste bio je Jules Rimet, osnivač organizacije FIFA u filmu i seriji Montevideo Dragana Bjelogrlića.

Sve do poslednjeg dana, Dragan Nikolić je važio za vrlo traženog i cenjenog glumca i igrao je u vrlo popularnim televizijskim serijama najrazličitijeg profila, od Selo gori a baba se češlja do Ranjenog orla.

U pozorištu, ostavio je iza sebe značajan opus, naročito na repertoaru Ateljea 212 i delima Dušana Kovačevića.

Ono po čemu se Nikolić takođe izdvaja jeste celebrity status koji je ostvario u socijalističkoj Jugoslaviji i očuvao ga do današnjeg dana, kojim ipak nije ugrozio svoj umetnički kredibilitet. Sa suprugom Milenom Dravić, verovatno najznačajnijom filmskom glumicom na ovim prostorima ostvario je niz saradnji izvan filma, pre svega na televiziji gde su godinama vodili izuzetno uspešan šou Obraz uz obraz.

obraz-uz-obraz

To nije bio Nikolićev prvi posao te vrste jer je prethodno vodio Maksimetar, jednu od pionirskih emisija za afirmaciju popularne muzike kod nas. U kasnijoj fazi, Dragan i Milena su bili pioniri celebrity reklama u nizu kampanja za Grand kafu.

Ostao je protagonista niza kultnih anegdota iz glumačkog sveta na kojima se mlade generacije naših pozorišnih i filmskih poslenika školuju i dan danas. Međutim, Nikolićeva karijera je bila sve samo ne vic, i iz nje se može naučiti mnogo više od šarma i smisla za humor kojim je odisao.

Iz načina na koji je Nikolić vodio svoju karijeru i formulisao javnu personu može se izvući nekoliko značajnih pouka.

Njegov opus ima dobar balans između umetnički izazovnih projekata i komercijalnih dela, velikim delom postignut kroz prilagođavanje materijala svojim glumačkim kvalitetima. Otud čak i ostvarenja koja pripadaju kanonu svojih reditelja i pisaca istovremeno ostaju obeležena Nikolićevim ulogama. On spada u retke glumce koji su ostvarili niz dominantnih glavnih uloga, koje inače nisu toliko karakteristične za našu kinematografiju kojoj su svojstveni glumački ansambli. Isto tako, Nikolić je u formativnim godinama svoje karijere upravo kroz sporedne poslove kao što je Maksimetar, držao prst na pulsu kreativnih tokova u našoj popularnoj kulturi. Otud intenzivnao prisustvo u javnosti nije oblikovalo Nikolića već je on oblikovao javnost, kako to i treba da rade najveće zvezde.

Nikolić je ostavio dubok trag. Počeo je u vreme kada su ljudi sa ekrana bili bogovi, ali je na kraju svojim talentom puno dopirneo da se prepozna značaj i onih ljudi iza kamere.

Da nije bilo Dragana Nikolića, i njegovog talenta, naša kinematografija sigurno ne bi bila ista, i sigurno ne bi bila bolja.

 

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: