Da li imate preko 18 godina?

Deset esencijalnih muških uloga

Samo za iskusne filmofile.

Kažu ljudi da sve polazi iz kuće, i da se tamo uči kako se postaje čovek. Po nekoj knjiškoj teoriji, to je proces koji obuhvata gomilu razgovora sa ocem familije, koji vam daje raznorazne savete o tome kako je biti muškarac u ovom novom surovom svetu. Radi, zarađuj, osvetlaj obraz, bla, bla, bla…

Dobro, svakako je sve to nešto što ima svog smisla, ali koliko god očevi bili veliki uzor, toliko su televizor i bioskop ponekad bili još veći. Ako vam se otac nije bavio nečim ekstremno zanimljivim, često ste umeli da “dodatnu nastavu” dobijete iz filmova. Moj otac je doktor nauka fizičke hemije – to mu dođe kao definicija nečeg ekstremno nezanimljivog. Nije bio ni kauboj, ni ratni heroj, nikakav alfa bećar. To ne znači da nije bio vredan na neki svoj način, naravno, ali to je van priče. Njegove priče kako je držao mrtvu stražu tokom JNA u Sloveniji bile su nešto najzabavnije što je mogao da smisli – ne baš na nivou vođenja gladijatorske pobune u starom Rimu.

znacka

 

Šalim se ja ovde malo, naravno, ali u svakoj šali pola je zbilje. Većina nas formirana je kao ličnost umnogome zahvaljujući ne samo onome “iz kuće”, nego i onome iz filma. I zaista, kako su godine prolazile, sve sam više umeo da tražim uzore u velikim likovima sa platna nego u onima iz svoje direktne blizine. Okej, to ne znači sad da bih potezao vatreno oružje kad stvari ne krenu onako kako želim (toliko lud ipak nisam), ali sigurno sam u nekim situacijama kopirao neke replike i imitirao nečije ponašanje. Ili, u krajnjoj liniji, maštao da budem malo kao i oni.

Prelistao sam tako stranice sećanja i izvadio deset uloga koje ja smatram da su onako, što bi rekli, najmuškije. Deset likova koji su esencija svakog odraslog muškarca, i koje zajedno formiraju neki kredo. Ne kažem sad da je ovo univerzalno, ali eto, ja barem tako mislim. Pošto sam i sam muškarac, imam neko pravo glasa na temu šta ja smatram epitomima muškosti.

Nije ovo bilo previše lako skockati, odmah da vam kažem. Ispale su tu neke velike face.

Clinta Eastwooda, recimo, nikad nisam nešto previše voleo, mada odajem priznanje inspektoru Callahanu. Henry Fonda mi je izmakao – njegova najupečatljivija uloga mi je ona iz Once Upon a Time in the West, a tu ipak igra čoveka koji bez da trepne ubije dete (sa smeškom na licu!). James Stewart, Jimmy Cagney, Lee Marvin, svi su oni nekako mogli da se nađu ovde, pa ipak nisu. Roy Scheider kao pilot helikoptera u legendarnom Blue Thunder ispao je bukvalno u poslednjoj reviziji (možda jednom napišem i ceo tekst o tom filmu).

Da presečemo sad ovaj intro ovde – evo mog izbora za deset esencijalnih muških uloga na filmu. Pogledajte, pronađite se, i vidite ako možete da neki deo nečega “uzajmite” za dnevni život. I ako vam se učini da je na listi previše kauboja, nemojte se začuditi. Kodeksi divljeg zapada i dan danas su aktuelni. Treba se i tu snaći.

STEVE MCQUEEN KAO JUNIOR “JR” BONNER (Junior Bonner, 1972. r. Sam Peckinpah)

Za svog života, Steve McQueen bio je poznat kao „the king of cool“. Čovek koji je prevazišao teško detinjstvo i život maloletnog delikventa postao je krajem šezdesetih jedna od najvećih mačo ikona Hollywooda, i logično je da jedno mesto na top 10 listi ode upravo njemu.

Moj izbor ovde je možda i malo nekonvencionalan. Većina ljudi pamti McQueena kao jednog od dobrih revolveraša u The Magnificent Seven, ili Amerikanca koji nervozno baca lopticu o zid u logoraškoj samici u epskom ratnom filmu The Great Escape. Mnogima su u sećanju i uloge u pokeraškom klasiku The Cincinnati Kid, ili npr. Bullitt, gde McQueen igra policijskog inspektora u brdovitom San Franciscu. Junior Bonner je film koji retko kome padne na pamet i kada se priča o McQueenu, a i o reditelju Samu Peckinpahu (o njemu malo detaljnije kasnije). I lično mislim da to nije u redu.

Jer, Junior Bonner je jedna divna, pomalo i setna, priča o muškarcima „stare škole“ koji se teško snalaze u vrlom novom svetu.

McQueen u naslovnoj ulozi igra ostarelog rodeo jahača koji se vraća u rodno mesto u Arizoni, kako bi učestvovao na svom verovatno poslednjem rodeo turniru koji se tradicionalno održava 4. jula. Tamo, on zatiče svog oca koji pokušava da skupi novce kako bi otišao u Australiju i počeo život iznova, kao i brata, koji je napravio lepu karijeru u građevinskom sektoru i zabavlja se rušenjem starih porodičnih kuća u ime progresa. Na Junioru je da nekako uspe da reši te svari, ali i pobedi na rodeu i „osveti“ se zloćudnoj bikčini po imenu „Sunshine“ koji ga zbaci negde na uvodnoj špici.

 

Sam Peckinpah, koji je i samog sebe video kao otpadnika u modernom svetu (Dustin Hoffmann ga je svojevremeno nazvao „poslednjim revolverašem u eri automatskih pušaka“), je voleo da se bavi temama „tranzicije muškosti“, tj. odumiranja divljeg zapada i prihvatanja novih vrednosti koje nam društvo nameće. Peckinpah je ovu temu uglavnom obrađivao na manje nežan način (čitaj : sa dosta krvi), što u Junior Bonner nije slučaj – čitav film prođe bez ispaljenog metka, ali to uopšte ne zasmeta. McQueen je prilično ubedljiv u svojoj ulozi kauboja koji mašta o svom poslednjem jahanju u suton.

Junior Bonner je u svoje vreme bio komercijalni flop – Peckinpah je ljutito izjavio da je „napravio film u kome niko ne biva upucan, i niko nije ni otišao da ga gleda“. Nešto kasnije, glavni glumac i reditelj su ponovo sarađivali u krimi klasiku The Getaway, koji je mnogo bolje prošao na blagajnama. Ali The Getaway je ipak samo instant akcijaš. Junior Bonner je film kojem ćete se vraćati, pogotovo kad i vi uđete u Juniorove godine i primetite kako više ne možete baš da uzjašete svakog bika koji vam izađe na crtu.

GARY COOPER KAO ŠERIF WILL KANE (High Noon, 1952. r. Fred Zinneman)

Postoji priča, doduše verovatno apokrifna, da su Novosađani ono svoje „gari“ uzeli kao omaž Garyu Cooperu, koji je sredinom dvadesetog veka fascinirao bioskopsku publiku širom planete svojom ulogom u velikom vestern klasiku High Noon. I mada je etimologija reči „gari“ verovatno drugačija (neki logičniji odgovor je da je to skraćeno od „drugari“ ili štogođ slično), nekako mi se uvek sviđalo da maštam kako žitelji srpske Atine fetišizuju lik i delo šerifa Kanea do te mere da su ime njegovog glumca uzeli za deo dnevnog vernakulara.

A zašto i ne bi? High Noon je monumentalan film o pravom muškarcu, čoveku od časti i morala, koji odbija da odstupi čak i kada ga smrt direktno gleda u oči.

Cooper ovde tumači lik šerifa u malom, naizgled mirnom gradiću. Nekoliko dana pred penziju, on saznaje da se gnusni kriminalac, kojeg je ovaj jednom davno poslao u zatvor, vraća vozom koji u grad stiže tačno u podne. I svakako da našeg junaka nema plan da pozove na kafu.

highnoon

Ovaj aber bukvalno uliva strah u kosti svim građanima. Svi do jednog savetuju šerifa da odjaše iz grada i spreči krvoproliće, ali ovaj ne želi ni da čuje. Čak i njegova miroljubiva žena (uvek prelepa Grace Kelly) mu predlaže isto, na šta šerif nema pozitivan odgovor. „Oni žele da ja pobegnem, ali ja nikad niotkoga nisam pobegao“, jasan je čuvar reda u malenom Hadleyvilleu. Kako vreme odmiče i sudbonosni čas se sve više bliži, šerif Kane je svestan da mu apsolutno niko neće pomoći. Tačno u podne, on reši da se sam suoči sa banditima na glavnoj gradskoj ulici, čija sablasna opustelost ilustruje sav kukavičluk građana koji su svog šerifa ostavili na cedilu.

High Noon je od strane scenariste Carla Foremana zamišljen kao alegorija na „lov na veštice“ koji je početkom pedesetih sproveden u Hollywoodu, kada je „komitet za anti-američko delovanje“ sproveo čistku simpatizera komunističkih ideja. I sam Foreman je bio jedan od progonjenih, pa tako nije stigao ni da dočeka premijeru svog filma, budući da je emigrirao u Englesku. On je u ovom filmu, između ostalog, želeo da prikaže kako pošten čovek, i kada ga svi napuste, treba da ostane dosledan onome što veruje – ovo mišljenje delio je i recimo Tony Soprano, koji je često umeo da iskomentariše kako je Gary Cooper u ovom filmu pravo oličenje muškarca.

RYAN GOSLING KAO BEZIMENI VOZAČ (Drive, 2011. r. Nicolas Winding Refn)

Nekih dvadeset i kusur godina pre nego što je Refn snimio Drive, Walter Hill se takođe bavio pričom o bezimenom „paklenom vozaču“ koji uzima rizike kakve niko ne želi. Njegov film zvao se Driver, dakle, imao je R viška, i nije ostavio bogznakoliki trag u svetskoj kinematografiji.

Drive je zato zaludeo sve prisutne.

Neo-noir atmosfera, kao i upliv neonske 80s estetike (uz magičan skor Cliffa Martineza), pogodili su „žicu“ kod velikog broja ljubitelja filma mojih godina. Ali pre svega, Drive funkcioniše jer je na čelu parade ponovo stoički antiheroj na kakve smo ranije navikli, svojevrsni Snake Plissken za volanom. O samom Snakeu ćemo malo kasnije.

gosling

Ryan Gosling, koji do te tačke nije imao neki rezime glumca u žanrovskim filmovima (štaviše, publika ga mahom pamti iz njanjavština tipa The Notebook), ostvaruje jednu od uloga svog života kao tihi čovek od akcije. Goslingov lik je anahronizam modernog Los Angelesa – još jedan „kauboj u eri automatskih pušaka“, tihi čovek iz pozadine koji obavlja rizične poslove sa velikim uspehom. Kada Goslingov lik upozna mladu majku iz ulaza koja ima problematičnog muža u zatvoru, u njemu proradi i očinski instinkt, i on reši da ispravi sve probleme u „jednom cugu“.

Ta nota humanosti koju Goslingov lik, do tada prikazan kao de facto robot, ocrtava u „emotivnim“ scenama daju ovom filmu posebnu draž. Vozač je jasno tip koji poznaje mahom samo jezik nasilja, ali i na taj način on želi da se približi ženi u nevolji, iako se ona gnuša njegovih metoda. Njegova nemogućnost da pravilno iskomunicira sa njom dovodi i do njegovog samoizgnanstva, ali ne pre nego što je i posao završen. Jer vozač nije od onih koji stvari ostavlja na pola, pogotovo kad mu se neko zameri. Kao što, uostalom, i jedna pesma iz filma kaže – „A real human being. And a real hero“.

PAUL NEWMAN KAO LUCAS „LUKE“ JACKSON (Cool Hand Luke, 1967. r. Stuart Rosenberg)

Čovek čini čudne stvari dok je pijan. Pogledajte recimo Lukea Jacksona, glavnog junaka ovog filma – na početku priče, njega uhapse zato što je vandalizovao parkingmetre po ulici. Za to je zaradio dve godine zatvora na Floridi, što je, ako mene neko pita, totalno skandalozno.

Ali, naša je sreća što je do toga došlo. Jer da nije, ne bi onda imali ni ovaj film, u kojem Paul Newman ostvaruje jednu od uloga koje su mu obeležile karijeru. Luke, po dolasku u zatvor, rešava da ipak neće da se igra po pravilima koje je nametnuo strogi upravnik (takođe odlični Strother Martin) – prvo, on ulazi u konflikt sa nezvaničnim vođom robijaša, i zaslužuje njegov respekt tako što odbija da se preda iako ga ovaj brutalno premlati. Ubrzo, Luke postaje duhovni lider ove grupe nesretnika, što naravno ne promiče upravi zatvora koja bi da mu skreše krila.

cool-hand-luke-lb-1

Film snimljen u zenitu vijetnamskog rata i kontrakulturnih protesta, Cool Hand Luke ostaje zapamćen kao simbol bunta uprkos nepovoljnoj situaciji.

Newmanov Luke je oličenje nonkonformizma, i iako njegove akcije, ultimativno, prođu loše po njega, kolege zatvorenici se na kraju ipak slože da je Luke, na svoj način, „uspeo“ da pobedi sistem.

Veliki filmski kritičar Roger Ebert svojevremeno je rekao da je pravo malo čudo što je iko uopšte prihvatio da snimi ovaj film, uzevši u obzir količinu fizičkog i psihičkog poniženja koji glavni junak preživi. Ali, upravo sve to čini Lukeov trijumf većim – na stranu što Newman sve vreme izgleda nasmejano, kao da je na raspustu. Njegov osmeh, primećuje Ebert, je osovina celog filma.

KURT RUSSELL KAO BOB „SNAKE“ PLISSKEN (Escape from New York, 1981. r. John Carpenter)

Prolaze godine, a sa njima i trendovi. Dosad ste već shvatili da su pedesetih i ranih šezdesetih u modi bili maksimalno ispravni „dobri momci“, sa jasnim svetonazorima i kristalno čistim moralnim načelima. Ta slika je počela polako da se menja krajem šezdesetih uz pojavu „novog Hollywooda“, pa smo tako naredne dve dekade proveli idolizujući antiheroje umesto heroja. Ljude koje su stvari radili na svoj način – možda ne maksimalno ispravan, ali ipak svoj.

Snake Plissken vam je jedan od takvih. Bivši „odlikaš“ u američkoj vojsci, koji se nakon uspešne karijere u zelenim beretkama odmetnuo i okrenuo kriminalu, je verovatno jedini čovek koji može da spasi američkog predsednika. Šta se pa njemu desilo? Eh ništa, avion mu je oboren iznad New Yorka. Problem je samo što je u ovoj viziji budućnosti (ovo baš zabavno zvuči, uzmemo li u obzir da je radnja smeštena u 1997.) New York pretvoren u – zatvor. Snake je u ovoj konstelaciji stvari, što bi rekao Balašević, pravi čovek za kombinat.

snake-21

Escape from New York je bio solidno primljen i od strane kritike i od strane publike kada je izašao, ali naknadno je postao pravi kult, nemalo zahvaljujući odličnom Russellu. Njegov Plissken je neki amalgam gotovo svih low-key rola Clinta Eastwooda – ćutljivi junak kojeg baš briga za sve, i koji nerado čak i priča, mahom nešto cedi kroz zube. Što film duže ide, to vam je Plissken simpatičniji. Isprva vam se čini da je reč o prosečnom probisvetu, ali kasnije shvatate da je „zmija“ zapravo čovek na mestu.

Završni čin vam samo dodatno ilustruje o kakvom se to majstoru radi.

Snake Plissken se pokazao izuzetno uticajnim likom. Njegova popularnost podstakla je Marvel da uradi mini-seriju stripova, Adventures of Snake Plissken i Snake Plissken Chronicles, a John Carpenter snimio je petnaest godina kasnije i nastavak svog filma po imenu Escape from L.A., gde je Russell naravno reprizirao svoju ulogu, Glavni junak popularnog serijala video igara Metal Gear Solid, Solid Snake, duguje i lik i deo imena nebojši koji sam samcijat sleće na bodljikavom žicom oivičeni Manhattan.

Inače, zamalo sam ubacio Kurta dva puta na listu – drugi put kao niko drugi do Jack Burton iz Big Trouble in Little China. Ali ako sam morao da izaberem jednog, eto, neka to bude ipak Snake. O Burtonu drugom prilikom.

JOHN WAYNE KAO J.B. BOOKS (The Shootist, 1976. r. Don Siegel)

John Wayne je dugo vremena bio the man američkog filma. Još od velikog uspeha filma Stagecoach, preko Red River, The Searchers, The Man Who Shot Liberty Valance, True Grit i ostalih filmova koji su danas zlatnim slovima zapisani u istorijske knjige, Wayne je radovao ljubitelje filma svojom alfa-muškom personom koja je zračila kako sa velikih, tako i sa malih ekrana.

Ako ste se ikada osećali obespravljenim i poniženim, dovoljno je bilo samo pogledati neki Wayneov film. On bi sve to rešio za vas.

The Shootist je Wayneova labudova pesma, njegov metaforički i faktički izlaz iz filma i ulaz u legendu. Ostareli „vojvoda“ ovde igra bukvalno samog sebe – revolveraša koji saznaje da će ubrzo umreti od raka. S time u vidu, on rešava da izađe na grandiozan način, tako što će dozvoliti svojim starim rivalima da probaju da se osvete za neke incidente iz prošlosti. Usput, on se sprijatelji sa sinom lokalne udovice (mladi Ron Howard), koji u njemu prepozna mentorsku, očinsku figuru.

shootist

Koliko autobiografskog ima u ovom filmu? Prilično. Sam Wayne je slutio da mu nije ostalo mnogo, uzevši u obzir da je petnaestak godina pre snimanja preboleo rak pluća i da mu je zdravlje polako posustajalo. Ipak, smatrao je da u sebi ima snage za još jednu veliku partiju – i veliku partiju smo i dobili. Slučaj J.B. Booksa nam je pokazao kako je cilj gotovo isto bitan kao i putovanje. Veliki muškarci moraju napustiti ovaj svet u velikom stilu, a Wayne kao J.B. Books čini to sa osmehom.

Tri godine kasnije, John Wayne je i sam pošao Booksovim putem, preminuvši od raka stomaka. Za njime je ostalo mnogo velikih dela, a The Shootist je ostao zapamćen kao savršen epitaf.

WILLIAM HOLDEN, ERNEST BORGNINE, WARREN OATES, BEN JOHNSON I JAIME SANCHEZ KAO WILD BUNCH (The Wild Bunch, 1969. r. Sam Peckinpah)

When you side with a man, you stay with him! And if you can’t do that, you’re like some animal, you’re finished! – William Holden kao Pike Bishop, vođa „divlje horde“ iz naziva filma.

Sam Peckinpah je, već smo spomenuli, često crpeo inspiraciju iz poslednjih godina ere divljeg zapada. The Wild Bunch, njegov najpoznatiji i po mnogima i najbolji film, reprezentativan je prikaz društva u raspadanju, društva u kojem više nema mesta za „klasične“ odmetnike kakvi su junaci ovog filma. Reč je o „časnim“ revolverašima koji su već zašli u godine, i koji žele da odrade jedan poslednji posao i odjašu u suton.

 

Planovi im se pokvare kada jedan njihov član, mladi Meksikanac, nastrada tokom epizode u domovini, i to zato što vojska provali da je učestvovao u švercu oružja za revolucionare. Iako su Amerikanci bili slobodni da napuste zemlju i odnesu svoje pare, oni ne žele da odu bez svog druga. Jer kako je Pike rekao, drugovi smo do kraja – ljudi smo, ne životinje.

„Bratska“ veza između ljudi koji gledaju smrti u oči, časnih muškaraca starog kova, koju je „bloody Sam“ postavio na filmski tron izuzetno je inspirisala mnoge nadolazeće generacije reditelja.

John Woo je bio jedan od najboljih učenika – slo-mo kadrovi koje je on ustanovio kao svoj trejdmark potiču upravo od Peckinpaha, kao i koncept moralnog bandita koji se bori protiv „progresa“, u stvari samo organizovane pljačke naroda pod plaštom vlasti. Woo će kasnije, inspirisan ovim filmom, napraviti i svoje remek-delo, a o njemu čitajte par pasusa kasnije.

KIRK DOUGLAS KAO SPARTACUS (Spartacus, 1960. r. Stanley Kubrick)

Podizanje na ustanak protiv robovlasničkog režima – ima li časnijeg razloga za heroizam? Ovaj motiv prisutan je još od samog početka pisane istorije, a jedna od najčuvenijih priča na tu temu je ona o Spartaku, tračanskom gladijatoru koji je podigao ustanak robova u starom Rimu. Hrabri borac je nekako oformo pravu malu armiju i uspešno se vijao sa nadmoćnim Rimljanima par godina sve dok vojskovođa Marko Kras nije ugušio njegovu bunu.

Ipak, iako se ovaj slobodarski poduhvat završio tragično, priča o Spartaku inspirisala je mnoge nailazeće generacije kako vojnika i političara, tako i umetnika. Kirk Douglas je rešio da napravi film o Tračaninu onog momenta kada je William Wyler odabrao Charltona Hestona za ulogu Ben-Hura u istoimenom filmu – rezultat je veliki istorijski ep, sigurno u ravni sa Wylerovim delom.

Ko je pogledao film, sasvim mu je jasno zašto je Spartak ostao toliko popularan simbol slobode i nakon svih ovih godina.

Douglas, u jednoj od svojih najupečatljivih uloga, je toliko uverljiv da tokom gledanja filma i sami poželite da se odmetnete u obližnju šumu i krenete u borbu protiv tiranina. Njegov Spartak je sušta suprotnost nadmenom Krasu – on ne želi da siluje poklonjenu robinju, on je drug sa svojim kolegama gladijatorima iako je svestan da bi u sledećoj borbi mogli da ga ubiju, on je pre svega čovek.

spartacus

Jedna od čuvenijih scena je ona pred sam kraj, kada Rimljani nakon bitke ponude odbeglim robovima da odaju svog saborca i tako se spasu egzekucije. Umesto izdaje, jedan po jedan rob ustaje i viče „Ja sam Spartak!“ – taj srednji prst moćnoj antičkoj republici koštao ih je raspeća uz apijski drum (šest hiljada robova razapeto je na krst kao „dekoracija“), ali slava je večnija od toga.

Kirk Douglas, koji je baš ovih dana proslavio svoj stoti rođendan, pokazao se i pravim Spartakom van bioskopskog platna. Zahvaljujući njegovoj intervenciji, proskribovani scenarista Dalton Trumbo (još jedna žrtva već spomenutog „lova na veštice“) dobio je priliku da radi na ovom filmu – Trumbo je to iskoristio da u film utka slobodarske motive, i jasne su tu poruke koje potiču na prestanak rasne segregacije i cenzure u modernom američkom društvu.

CHOW YUN FAT KAO AH JONG (The Killer, 1989. r. John Woo)

Krajem osamdesetih godina, Hong Kong je zapljusnuo novi talas akcionih filmova u kojima su glavni protagonisti bili stoički nastrojeni muškarci sa Beretta pištoljima u rukama. Ovi momci, bilo kriminalci ili predstavnici vlasti, živeli su po nekom svom kodu, nekakvom  modernom bušidu, koji je razdvajao prave ratnike od običnih ljudi. Taj podžanr, koji je svojim filmom iz 1986. utemeljio danas čuveni John Woo filmom po imenu A Better Tomorrow, poznatiji je pod imenom „heroic bloodshed“, i njegove glavne teme su bile čast, prijateljstvo i spremnost na žrtvu ukoliko situacija to zahteva.

The Killer je reprezentativno ostvarenje ovog žanra, i John Wooov magnum opus. Film prati Ah Jonga, plaćenog ubicu koji jednom prilikom slučajmo oslepi mladu pevačicu Jennie. Griža savesti zbližava Jonga i Jennie, i njih dvoje ubrzo ulaze u romantičnu vezu – pri čemu Jennie ne zna da je upravo on čovek čijom greškom ona više ne vidi. Jong želi da odradi jedan poslednji posao i plati operaciju koja će njegovoj izabranici vratiti vid, ali možete već pretpostaviti da to neće ići lako.

the-killer-chow-yun-fat

Paralelno sa ovom pričom, bitan je i odnos između Jonga i detektiva Li Yinga, koji počne da prati naizgled nemilosrdnog plaćenika kada vidi kako rizikuje svoj život kako bi odveo ranjenog dečaka u bolnicu. Jong i Ying se prepoznaju kao srodne duše, iako na različitim stranama zakona, i na kraju stignu čak i da se bore rame uz rame. U klimaktičnom okršaju koji reditelj Woo priređuje u crkvi, postoje samo „dobri“ i „zli“, bez obzira na uniformu.

The Killer je film koji je širom otvorio vrata Hollywooda kineskom reditelju.

Njegova estetika inspirisala je nove nade devedesetih poput Quentina Tarantina i Roberta Rodrigueza, a Chow Yun Fat, sa svojim tamnim naočarima i crnim kaputom, postao je ikona azijskog akcionog filma. Fat i Woo sarađivali su u još nekoliko filmova (ne propustite izvrsni Hard-Boiled), ali nikad sa toliko uspeha kao te 1989.

TAKASHI SHIMURA KAO KANJI WATANABE (Ikiru, 1952. r. Akira Kurosawa)

Za sam kraj liste ostavio sam nešto možda i najmanje tipično. Svi moji izbori su do sada bili manje-više slični – čvrsti, stameni momci visokih moralnih načela, koji su na svoj način sprovodili pravdu i borili se za prava kako sebe, tako i drugih.

Kanji Watanabe nije revolveraš, niti neki alpha male uzor. On je samo ostareli činovnik koji trideset godina radi isti kancelarijski posao. Žena mu je umrla, a i sin i snaja samo brinu o nasledstvu i njegovoj budućoj penziji. I da sve bude grđe, on saznaje kako boluje od neizlečive forme raka, i kako mu je ostalo samo godinu dana života.

ikiru-1

Kanji se odaje porocima i pokušava da nađe neki dublji smisao života, ali uzalud. Radost mu izmiče sve dok ne upozna mladu koleginicu, koja mu odaje tajnu svoje radosti – na svom novom poslu ona pravi igračke, i tako se oseća kao da uveseljava svu decu Japana. Inspirisan time, Watanabe konačno shvata o čemu se radi – on posvećuje poslednje mesece svog života u borbi da pretvori jedan komad neuglednog gradskog zemljišta u preko potrebno dečije igralište.

Mnogi filmski likovi su ostavili utisak na mene. Divio sam se i Kirku Douglasu, i Johnu Wayneu, i mnogim drugima. Ipak, obični građanin Watanabe ostaje jedan od mojih velikih uzora.

Njegovo herojstvo je možda manje atraktivno od ostalih na listi, svakako manje „filmično“, ali ništa manje vredno. Bez barutnog dima, on je postao heroj i ispunio svoj životni cilj, i svi bi trebali da se ugledamo na njega. Istorija muškosti prožeta je bećarima koji su oružjem krčili svoj put do slobode – ali iza svakog od njih, postoji i jedan Watanabe, koji se u tišini na svoj način bori sa vetrenjačama. I pobeđuje.

 

Lajkuj:

Komentari:

  1. Đorđe says:

    Odlična lista!

Ostavite komentar:

Slični članci: