Crveni sneg 8: Sabljarka
Ivan vreba priliku da porazgovara sa Dušanom, ni ne sluteći šta će se dogoditi kada se nađu nasamo. Slavica se još nije ni ohladila, a smrt već ponovo kuca na vrata zimske rezidencije Koenovih.
Nakon Slavičine smrti, na Crnoj planini se više nikom nije ostajalo. Lana je bila najglasnija u zagovaranju stava da treba što pre da krenemo.
„Ljudi moji, ovo je strašno. Stra-šno! Pod istim krovom sa lešom. Majko mila.“
Slavičino telo je, saznao sam od Popa, umotano u čaršav i smešteno u prostranu i hladnu ostavu koja se nalazila tik uz kuhinju.
„Lana je u pravu“, ubacio sam se. „Treba što pre da odemo odavde. Zašto ostajati? Čemu?“
Svi su se saglasili da je najpametnije da se što pre vratimo u civilizaciju.
Nažalost, nismo uspeli da izguramo svoje. Dušan je poslao Požara da nam kaže kako od našeg odlaska nema ništa dok traje nevreme. Vejavica se u međuvremenu pretvorila u pravu pravcatu ledenu oluju. Po takvom vremenu, Požar je preneo Dušanove reči, nije bilo bezbedno putovati krivudavim planinskim putevima. Nisam bio ubeđen da je zaista baš tako. To sam i rekao. Zimsko vozilo je bilo snažno, moglo nas je prebaciti tamo gde treba. Od kuće Koenovih do sela u podnožju je bilo svega pola sata vožnje. Toliko nam je trebalo pri dolasku. Neka zbog vremenskih okolnosti vožnja traje i duplo duže, svejedno.
Važno je samo da odemo odavde.
Moja argumentacija nije vredela. Požar je bio nepokolebljiv. Pre nego što se vratio na sprat, rekao je:
„To što predlažeš ne dolazi u obzir. Sačekaćemo da se razvedri, pa ćemo onda videti šta i kako. Dušan je tako naložio. Jedna smrt je sasvim dovoljna.“
Nije mi se dopadao razvoj situacije. Nimalo. Nažalost, nisam ništa mogao da uradim povodom toga. Pogledao sam kroz prozor u nadi da se oluji nazire kraj. Puste nade! Beli kovitlac je i dalje divljao, još pomamljenije nego ranije. Shvatio sam da ne vredi da navaljujem. Nije bilo drugog. Moraćemo da sačekamo da se napolju istutnji.
Jan nas je ponudio ručkom. Pop je svoje i Bojanino sledovanje odneo na sprat. Lana je rekla da nije gladna i takođe se povukla u sobu. Mi preostali smo otišli u trpezariju.
Na drvenu Valentinu više niko ne obraća pažnju, kao da nije tu.
Boba ima odličan apetit. Umače hleb u gulaš i zaliva vinom. Nevena mrlja po tanjiru, ne zato što je utučena zbog Slavičine smrti, već zato što pazi na unos kalorija.
„Bojani i Lani je lako“, objašnjava. „Udale su se, sada mogu sebi da dozvole da se zapuste. Ja sam još devojka, moram da se čuvam.“
Iskoristivši Lanino odsustvo, Nevena je svu svoju pažnju usresredila na Bobu. Smejala se svemu što izgovori i koristila svaku priliku da ga dodirne po ramenu i butini. Da li to ona pokušava da Nikolićima uzdrma brak? Ne bi me iznenadilo. Nekadašnje drugarice su već godinama u svađi, moguće da Nevena na ovaj način želi da se osveti Lani. Uz to, Boba nije loš ulov. Nevena je na njega poodavno bacila oko.
Nisam više mogao da gledam to dvoje kako flertuju. Odgurnuo sam tanjir sa hranom i ustao od stola. Pavle je uradio isto.
„Nena nije normalna“, rekao mi je kada smo izašli. „Da li si je video? Samo što ga nije zajahala za stolom. Što je mnogo, mnogo je.“
Ko o čemu, kurva o poštenju, pomislio sam. Narkoman, diler i robijaš se zgražava nad ponašanjem drugih.
Naravno, to nisam izgovorio.
Nakon ispada prve večeri, trudio sam se da svoj odnos sa Pavlom što više unormalim. Tako je bilo najpametnije. Brod u kome sam se nalazio samo što nije potonuo, trudio sam se da izbegnem nepotrebno talasanje.
*
U sobi me je dočekao Bouvi. Izazovno me je posmatrao sa ormana. Jednu ruku je podbočio, noge u dubokim crvenim čizmama iskrenuo kao da je na modnoj pisti. Šeret. Bolelo je njega uvo za sve.
Seo sam na krevet i počeo da crtam.
Grafitnom olovkom sam skicirao snežni kovitlac, pahulje sa kojima se poigravao vetar, ravnodušnu belinu udaljenih bregova. Radio sam nekih pola sata, kada sam shvatio da se u središtu mog crteža nalazi ženska prilika raširenih ruku. Nacrtao sam je, a da toga nisam bio svestan. Naravno, nije mi bilo teško da je prepoznam. Ta talasasta kosa, ovalno lice…
Valentina.
Naravno.
Uvek ona.
A ko drugi?
Tiho kucanje na vratima me je vratilo u stvarnost.
Oprezno sam otvorio vrata i ugledao Zvezdanu. Nasmešio sam se, ovoga puta iskreno. Priznajem, dopadala mi se ta devojka. Veoma.
Presvukla se. Umesto sivog kompleta koji je nosila juče i danas prepodne, obukla je crveni džemper na kopčanje, odevni predmet koji bi, siguran sam, i Valentina rado nosila. Kosa joj više nije bila podignuta u punđu, već skupljena u konjski rep primereniji njenim godinama. Smirila se i pribrala. To je bilo dobro.
„Iskrala sam se i došla da te vidim. Ne zameraš?“
„Naprotiv. Drago mi je što si tu“, rekao sam ono što zaista osećam.
„Izvini za ono malopre… Previše sam osetljiva. Kada sam saznala za Slavicu… Sve me je to podsetilo na… Znaš već na šta. Pukla sam.“
„Niko ti ne zamera. Svi smo na izmaku živaca.“
Primetila je moje blokče sa crtežima. Uzela ga je sa kreveta pre nego što sam stigao da je sprečim. Prelistala je nekoliko stranica, pažljivo, kao da u rukama drži najveću dragocenost.
„Valentina…“, rekla je. „Nisi je zaboravio. Još uvek misliš na nju.“
„Svakog dana“, otelo mi se.
„Ostali…“, počela je i onda zastala dok nije pronašla odgovarajuće reči. „Posmatrala sam ih sinoć. Izgledaju mi toliko drugačije u odnosu na vreme kada smo se družili. Gotovo kao stranci. Ne i ti. Ti si i dalje onaj stari.“
„Ne znam da li da tvoje reči doživim kao pokudu ili kompliment.“
Nasmešila se zagonetno, baš onako kako je to nekada radila Valentina.
„Sam odluči.“
„Čuj…“, rekao sam joj dok sam je pratio do vrata. „Nemoj da si tužna zbog Slavice. Možda je bolje ovako. Krivica ju je razjedala.“
Odmahnula je glavom. Smešak je nestao.
„Slavicu da razjeda krivica? Ne bih rekla. Slavica se nije ubila. U to sam sasvim sigurna. Ta oproštajna poruka… Ta navodna oproštajna poruka. Čudna je. Slavica nikada ne bi napisala tako nešto. Uostalom, nisam jedina koja tako misli.“
„Ko još?“
„Dušan.“
Nakon što sam ponovo ostao sam, obuzela me je panika koju sam jedva uspeo da savladam. Dušan, znači, ne veruje da se Slavica ubila i da je skrivila smrt svoje kćerke.
Nije bilo druge.
Morao sam što pre da porazgovaram sa njim, da upotrebim svu veštinu kako bih ga uverio u verziju koja mi je odgovarala.
Ako Dušan ne poveruje da je Slavica kriva za Valentininu smrt i da se zbog toga ubila, mogao sam se naći u gadnoj nevolji.
*
Vrebao sam priliku da se nasamo nađem sa Dušanom. Nisam želeo da se penjem na drugi sprat gde se nalazila njegova soba, to mi se činilo previše napadno i nekako riskantno, gotovo poput ulaska u lavlju jazbinu.
Legao sam na krevet i načuljio uši. Moja soba je bila u blizini stepenica, mogao sam da čujem kada se neko spušta ili penje.
Kuća je dugo bila potpuno mirna, tišinu su remetili samo naleti vetra.
Oko četiri, Boba i Nevena su se popeli na prvi sprat. Neuspešno su se trudili da budu tihi. Oprezno sam odškrinuo vrata, provirio. Stajali su neko vreme ispred Nevenine sobe, a onda su im se, pre nego što su se rastali, usta spojila u poljubac.
Pola sata kasnije, stepenište je ponovo zaškripalo. Ponadao sam se da ću ugledati Pavla kako silazi. Nekoliko minuta kasnije, vratio se istom rutom. Pretpostavljao sam da i njegova soba, baš kao i moja, nema toalet, pa da zbog toga mora da silazi do zajedničkog u prizemlju.
Negde posle pet, čuo sam kako se vrata otvaraju na spratu iznad. Stepenice su zajecale, krupna figura je izronila iz mraka.
Konačno!
Umesto da nastavi ka prizemlju, Dušan Koen se zaustavio na prvom spratu. Uplašio sam se da je primetio odškrinuta vrata moje sobe. Na sreću, nije. Krenuo je niz hodnik. Shvatio sam da ne smem da oklevam. Stigao sam ga baš u trenutku kada je ulazio u radnu sobu.
„Dobro veče“, namestio sam svoj najneviniji izraz lica. „Možemo li da porazgovaramo.“
Klimnuo je i propustio da uđem prvi.
„Pa momče?“, rekao je sa ne baš previše entuzijazma. „O čemu si želeo da pričamo?“
„O vašoj bivšoj ženi.“
To mu je privuklo pažnju. Pogledao me je radoznalo. Znao sam da je došlo vreme da na sto bacim najjaču kartu. Idemo! Na sve ili ništa.
„Njeno oproštajno pismo… Znam da je gotovo nezamislivo da majka želi smrt svom detetu, ali… Postoji nešto što ne znate. Slavica je bila opsednuta Slobodanom Nikolićem. Bobom.“
„Je li?“, Dušanovo lice je bilo potpuno bezizražajno.
„Neprijatno mi je što vam ovo pričam, znam da ste u to vreme još uvek bili u braku. Ali, da. Slavica je bila opsednuta Bobom. Potpuno opsednuta. Proganjala ga je kao da je poslednji muškarac na svetu. Kada bi došao u posetu Valentini, presretala bi ga obučena u providnu spavaćicu. Naravno, on ništa nije hteo da ima sa njom. Valentinu je voleo i vas poštovao.“
„Naravno“, mirno je potvrdio.
Očekivao sam burnu reakciju. Umesto toga, delovao je ravnodušno, gotovo nezainteresovano. Moje reči ga nisu razljutile. To me je pomelo.
„To je bio jedan od razloga zbog kojih se Valentina odselila sa Dedinja“, dodao sam. „Ona…“
Nije mi dozvolio da završim.
„Dobro, dobro… Shvatio sam. Daj da skratimo priču. U najkraćem… Hoćeš da kažeš da je Slavica ubila Valentinu zato što je htela… Šta? Da joj otme momka?“
„Znam koliko to zvuči ludo… Da nije oproštajne poruke, ni ja ne bih nikada pomislio da je tako nešto moguće. Ipak… Poruka sve objašnjava. Slavica je bila ljubomorna na Valentinu. Očigledno je u trenutku…“
Dušan me je još jednom prekinuo.
„Znao sam da je Slavica bacila oko na Valentininog momka. Znao sam to još onda. Valentina mi je sve ispričala. Tako nešto sam od Slavice i očekivao. Dobro sam poznavao svoju ženu. Bila je drolja, to da. Ali, ubica? Pa još ubica vlastite kćerke? Nikada.“
Razgovor se nije kretao u smeru koji sam priželjkivao. Shvativši da mi tlo pod nogama izmiče, uhvatio sam se za poslednju slamku spasa.
„Ima još nešto…“, lagao sam najbolje što sam umeo. „Sinoć… Pre nego što je otišla u svoju sobu, Slavica mi je rekla da je bila u Valentininoj garsonijeri one večeri kada je umrla. Nisam shvatio važnost njenih reči sve dok danas nismo pronašli njeno telo i poruku.“
Dušanov pogled više nije bio ravnodušan. Oči su mu se zažarile. Shvatio sam da sam se preračunao, da nije trebalo da kažem to što sam rekao. Naravno, sada je bilo prekasno. Ono što je izgovoreno nisam mogao da povučem.
„Slavica ti to nije rekla“, besno je rekao i krenuo ka meni.
Ustuknuo sam i zamalo udario u policu iza. Dušan je položio svoje ručerde na moja ramena.
„Nije mogla to da ti kaže“, besneo je. „Zato što to nije istina.“
Odlučio sam da se držim svoje laži. Još jedna greška. Samo sam pogoršao situaciju. Dušanovo lice se zacrvenelo i izobličilo se. Siktao je.
„Sve što si rekao je laž. Samo, zašto lažeš? Zašto?“
Uhvatio je me je za ruku i zavrnuo je, a onda me grubo gurnuo na policu. Zgrčio sam se od bola i panično pokušao da se oslobodim tog strašnog stiska. Nije vredelo. Bes mu je dao jačinu kojoj nisam mogao da se suprostavim iako sam bio duplo mlađi od njega.
„Priznaj“, režao je. „Za koga radiš?“
Bronzanu skulpturu na polici sam dohvatio mahinalno, ona je bila prvo što sam napipao prstima. Uspeo sam nekako da oslobodim levu ruku i zamahnem unazad, preko svog desnog ramena, pravo ka Dušanovoj glavi.
U prvom trenutku se ništa nije dogodilo i ja sam tokom tih nekoliko sekundi bio potpuno uveren da sam gotov, da će me Dušan zadaviti.
A onda…
Stisak je popustio.
Zatresao sam ramenima u paničnom nastojanju da ga stresem sa sebe. Uspelo mi je iz prvog pokušaja. Telo mog napadača se sručilo na pod.
Okrenuo sam se, pogledao dole.
Dušanovo krupno telo je, baš kao da je uključeno u struju, poskakivalo na podu.
Dugački špic, produžetak gornje vilice sabljarke od bronze, beše mu zaboden u desno oko. Užasnut, nemo sam gledao umirućeg sve dok trzaji nisu sasvim prestali.
Tek sada sam čučnuo i proverio mu bilo.
Bio je mrtav da mrtviji biti ne može.
Prva misao koja mi je prošla kroz glavu u trenutku kada sam to shvatio bila je užasno bizarna. Ja, Ivan Rančić, ubio sam čitavu porodicu Koen. Prvo kćerku, pa majku, sada i oca.
Druga misao je bila još bizarnija i bila je u vezi sa Ernestom Hemingvejem i njegovim romanom Starac i more.
Sudbina je ovoga puta udesila da sabljarka dođe glave starcu.
Sledeće nedelje, deveto poglavlje: U rikverc.
Zar je moguće da je Ivan skrivio Valentininu smrt? Odgovor na ovo pitanje vas čeka u sledećem poglavlju vašeg omiljenog romana u nastavcima.
Lajkuj:
Komentari:
Ostavite komentar:Cancel reply
Slični članci:
- Crveni sneg 12: U zimski sumrak
Crveni sneg 12: U zimski sumrak
Kuda pobeći u ovaj dan? U gusti sneg? U pusti vrt? Pasti u neki bolesni san, kao na smet, pod led, u smrt?
- Crveni sneg 9: U rikverc
Crveni sneg 9: U rikverc
Retro. Početak osamdesetih, Beograd živi noću. Lude žurke na Dedinju, alkohol, droga i dobra muzika, defile poznatih lica. A u središtu razuzdane gomile: „žestoki“!
- Crveni sneg 13: Dama u jezeru
Crveni sneg 13: Dama u jezeru
Zaleđeno jezero se pretvara u smrtonosnu klopku koja halapljivo guta svoju žrtvu. Hoće li pomoć stići na vreme ili će se loša sreća gostiju Dušana Koena nastaviti?
- Crveni Sneg 16: Zameteni trag
Crveni Sneg 16: Zameteni trag
Smrt je uvek jedan korak iza i nikada ne znaš kada će te potapšati po ramenu.
- Crveni sneg 14: Krv na snegu
Crveni sneg 14: Krv na snegu
Sneg pada, krv se proliva. Situacija na Crnoj planini se brzo i sigurno otima kontroli. Sledeći krvavi trag, naši junaci će otkriti šta se dogodilo njihovim prijateljima.
- Crveni sneg 11: Kuća od leda
Crveni sneg 11: Kuća od leda
Šanse za preživljavanje su sve manje, očajanje preživelih je sve veće. Zarobljeni u kući zatrpanoj snegom, preživeli i ne slute da ih najteža iskušenja tek očekuju.
Djole, al si ga zakuvao…..
Ne mogu da VERUJEM! Kakav PREOKRET. Ne mogu sebi da dodjem. Svaka cast.