Crveni sneg 14: Krv na snegu
Sneg pada, krv se proliva. Situacija na Crnoj planini se brzo i sigurno otima kontroli. Sledeći krvavi trag, naši junaci će otkriti šta se dogodilo njihovim prijateljima.
Za Nevenu više nismo mogli ništa da učinimo, osim da je unesemo u kuću i prekrijemo čaršavom. Još uvek nismo znali šta se dogodilo Lani i Bobi. Njima smo, možda, još uvek mogli da pomognemo.
Trebalo je što pre organizovati potragu.
Lažni Požar je preuzeo inicijativu.
Noć ga je osvežila. Delovao je krepko i čilo, bez obzira na udarac koji je primio. Očigledno je imao tvrdu glavu. To me nije čudilo. Udbaši su poput bubašvaba, snalažljivi i otporni. Ipak, nisu neuništivi. Ako sam došao glave Dušanu, moći ću, ako bude bilo potrebno, da se obračunam i sa njegovim potrčkom. Tako sam, barem, sam sebe sokolio.
„Još uvek ne znamo šta se tačno dogodilo“, rekao je lažni Požar. „Zato moramo da budemo oprezni i spremni na sve.“
„Kako ne znamo?“, ubacio sam se. „Sve je jasno kao dan. Pavle je preživeo eksploziju i sada se sveti.“
Zvezdana je odmahnula glavom.
„Zašto bi Pavle naudio Neveni? Ili bilo kome od žestokih? On je naš prijatelj.“
„Zašto?“, planuo sam. „Mislio sam da smo to već razjasnili. Zato što je lud. Potpuno lud. Droga mu je popila mozak. Ubio je Dušana, to znamo sa sigurnošću, možda i Slavicu. Hladnokrvno je upucao jednog Slovenca, izazvao lavinu koja je ubila drugog i Bojanu. Čovek je manijak. Kako to ne možeš da shvatiš?“
Spustila je pogled, skunjena. Nije trebalo da budem tako grub, da vičem. Eto, sve mi se skupilo. Planuo sam. Zaista sam verovao da je Pavle živ i da je skrivio Neveninu smrt i nestanak Nikolića. Sumnjao sam i da je naslutio da sam mu ja sve smestio, da je počeo da se sveti mojim prijateljima i meni. Taman kada je izgledalo da sam siguran, da mogu da odahnem, ponovo se javila mogućnost da budem razotkriven. Ne smem da se opustim, moram da budem oprezan i spreman da brzo ragujem ako se za to ukaže potreba.
Plan koji je lažni Požar izložio bio je jednostavan.
On, Pop i ja ćemo otići da potražimo Bobu i Lanu. Dok naša potraga bude trajala, Zvezdana će biti zabarikadirana u Dušanovoj sobi na najvišem spratu. Ta soba je imala ojačana vrata i u nju je bilo gotovo nemoguće provaliti.
Zvezdana se pobunila. Htela je da krene sa nama.
„Ne želim da te izlažem opasnosti“, lažni Požar je bio neumoljiv. „U kući ćeš biti bezbednija. Ko zna šta nas napolju sve čeka?“
Otišli smo da radne sobe da se naoružamo. Udbaš je uzeo jednu pušku, drugu je dao Popu. To mi se nije dopalo.
„A meni oružje?“, pitao sam.
„Vidiš da nema više.“
„A onaj mali pištolj?“, pokazao sam prstom ka otvorenoj vitrini.
Na klinu je visio damski pištoljčić, malen i smrtonosan.
„Njega ću dati Zvezdani. Za svaki slučaj.“
Znao sam kako bi izgledalo da sam se pobunio i zatražio da pištolj pripadne meni. Zato sam oćutao i, pre nego što smo izašli na sneg, iz kuhinje uzeo nož sa najdužim sečivom. Za svaki slučaj.
Želeo sam da budem spreman za svaku eventualnost.
Sunce je obasjavalo zimski krajolik, samo što se ja nisam mnogo obazirao na lepotu oko mene. Netrpeljivost koju sam osećao prema udbašu sa puškom je gotovo dostigla tačku ključanja. Zašto mi nije dao oružje? Da možda nešto ne sumnja?
„Kako da te zovem?“, pitao sam ga.
Ljubopitljivo me je pogledao i podigao obrvu. Objasnio sam mu da znam da nije Zvezdanin otac, da radi za Dušana. Nije odmah odgovorio. Razmislio je par sekundi, a onda me ispravio:
„Radio sam sa Dušanom, ne za njega.“
„Svejedno. To ne rešava problem imena.“
„Žika“, rekao je nakon kraćeg premišljana. „Zovi me Žika.“
Jezero smo pažljivo zaobišli. Okrenuo sam glavu od rupe koja se crnila na sredini leda. Nisam mogao da je gledam.
Na stazi je bilo dosta tragova stopala. Najmanje troje ljudi je ovuda prošlo od jutros, možda i više.
Sledili smo tragove u snegu sve do lovačke kolibe.
„Zavirićemo unutra“, odlučio je Žika.
Vrata su bila odškrinuta. Oprezno smo prekoračili prag, prvo Žika, zatim Pop, pa ja. Krevet je bio razmešten, u neredu. Okolo su bili razbacani delovi odeće. Prepoznao sam Bobine pantalone i Nevenin šal.
„Šta se ovde dogodilo?“, upitao je Pop.
Smišljao sam valjan odogovor. Pavle se, nakon što je umakao lavini, sakrio u kolibi. Tako je i preživeo noć. Taj deo mi je bio manje-više jasan. Sutradan su moji prijatelji nabasali na njega, otkrili njegovo skrovište. I to se uklapalo. Zatim… Zapravo, nisam bio siguran šta se zatim dogodilo. Pavle je najverovatnije još uvek imao onaj revolver sa sedefastom drškom. Naredio je Bobi i ženama da se skinu? Zašto? Prvo to nisam mogao da dokučim, a onda mi je sinulo. Pa, da. Naredio im je da se skinu kako bi ih sprečio da pobegnu. Mislio je da se goli i bosi neće neće usuditi na sneg. Mora da je tako bilo. Preračunao se. Nevena se nekako otrgla, umakla. Samo… Ako je sve tako i bilo, gde su ostali? U kolibi nije bilo nikog.
Sve smo detaljno pretražili. Pop je zavirio ispod kreveta, Žika u orman. Ja sam uočio veliku škrinju u uglu sobe i odlučio da zvirnem unutra. Ni sam ne znam šta sam očekivao da ću naći. Možda zavezanu Lanu, sklupčanu poput fetusa. Ono što sam zatekao, izenadilo me je. Na samom dnu, zavijeni u staru krpu, nalazili su se štapini dinamita. Ukupno pet komada.
„Otkud to ovde?“, zabezeknuto sam pitao.
„Ne iznenađuje me“, Žika je prišao. „Svakavi tipovi se šunjaju ovom vukojebinom. Granica je blizu.“
„Možda su lovci ostavili“, Pop se ubacio.
Žika je odmahnuo glavom.
„Ne verujem. Šta bi na planini mogli da love pomoću dinamita? Dinosauruse? No, nije to sad sve ni bitno. Ono što je najvažnije jeste da dinamit nije pao u pogrešne ruke.“
Imao je pravo. Da je Pavle otkrio štapine… Mogao je da nas satre za manje od minuta.
„Idemo“, naredio je Žika. „Moramo da požurimo.“
Izašli smo, nastavili dalje, ka vidikovcu. Nekih pedesetak metara dalje, uočio sam crvene tragove na snegu. U prvom trenutku sam mislio da mi se učinilo, da su pred očima počele da mi igraju crvene tačkice. Onda sam shvatio da je u pitanju krv. Isprva, tu i tamo je bila po neka kap. Kako smo odmicali, krvi je bilo sve više i više. Neko je, nesumnjivo, bio povređen. Samo, ko? Nadao sam se da je Boba uspeo da savlada Pavla, da ga rani, po mogućstvu smrtno. To bi mi najviše odgovaralo.
Moje nade su se uskoro rasprišile.
Krvave tragove nije ostavljao Pavle, već Boba.
Gotovo je uspeo da stigne do vidikovca. Gotovo. Ležao je na stomaku, lica zagnjurenog u sneg pocrveneo od krvi. Na sebi je imao samo dugačke gaće i jednu čarapu na desnoj nozi. Ništa drugo.
Kada je ugledao telo, Popu se oteo uzdah. Video sam kako čvršće stiska pušku – donju usnu je zagrizao. Ja sam zadrhtao od naleta teskobe i očaja. Trebalo mi je vremena da sakupim hrabrost i priđem telu. Jadni Boba. Jadni jadni jadni Boba. Da tako završi…
Žiku prizor nije uznemirio. Pokojnik mu nije bio prijatelj, a i imao je, očigledno, iskustva sa leševima.
„Tri ubodne rane na leđima“, rekao je gotovo ravnodušno dok je klečao pored tela. „Dve površinske i jedna nešto dublja. Nedovoljno da ga ubije.“
„Kako onda…“, počeo sam pa stao.
Boba je očigledno bio mrtav. Nije ga bilo više. Nije mi bilo neophodno da saznam pojedinosti.
Žika je okrenuo telo.
„Pa, da… Evo. Uboden u prepone. Uh, gadno. Presečena femoralna arterija… Iskrvario je na licu mesta, za svega nekoliko minuta. Takva povreda se ne preživljava.“
Dok je Žika proučavao tragove u snegu oko tela, Pop i ja smo se pogledali, zanemeli. Nismo znali šta da kažemo jedan drugom. „Žestoki“ su počeli da umiru, jedan za drugim. Prvo Valetina, a sada, u nizu, Bojana, Nevena i Boba. Ko je sledeći? Ostali smo samo nas dvojica. I možda Lana. Ako je još živa. Nakon stanja u kojem smo zatekli Bobino telo, sumnjao sam u to.
Žika je skrenuo sa staze. Upozorio sam ga da nam je Dušan rekao da to ne radimo. Podsmešljivo me je pogledao i nastavio po svom. Pop je pošao za njim.
„Gde ćeš?“, uspaničeno sam upitao prijatelja.
„Moramo da pronađemo Lanu“, odgovorio je. „Možda je…“
„Još živa?“, dovršio sam njegovu misao. „Zar posle ovog što si video ovde misliš da ju je Pavle poštedeo?“
„Ne znam šta da mislim. Ali znam da sebi nikada ne bih oprostio da bar ne pokušam da joj pomognem.“
Shvatio sam da je u pravu. Morali smo da pokušamo. Barem toliko.
Šuma van staze je bila gusta i teško prohodna, probijali smo se uz mnogo muke. Žika je hrlio napred, ne obazirući se mnogo na nas. Pratio je trag. Koračali smo dobrih desetak minuta, kada je Žika zastao.
„Evo je“, rekao je pobedonosno.
Pretrnuo sam. Nešto dalje, iza snegom prekrivenog šipražaja, ležalo je još jedno krvavo telo.
Da, bila je to Lana.
Čim sam je ugledao, pomislio sam da je i ona mrtva, izbodena na smrt. Iznenadio sam se kada se, nakon što ju je Pop pozvao po imenu, pomerila, okrenula glavu ka nama i zaječala.
Pritrčali smo sva trojica.
Za razliku od muža, Lana je na sebi imala svu odeću. Vindjakna beše raskopčana, postavljene pantalone i debeli beli džemper natopljeni krvlju. Brada, obrazi, čelo, svetloplava kosa – sve je bilo krvavo.
Žika je pokušao da joj pomogne da ustane. Bolno je zastenjala i zakolutala očima. Tada sam shvatio. Više nije znala za sebe.
Spustio sam pogled i primetio…
Zar i to?
Dok je bežala, Lana je nagazila na gvožđe koje su postavili lovci. Metalna čeljust joj se zarila u članak, probila čizmu kao da je od papira. Pop i ja smo nekako uspeli da je oslobodimo iz zamke. Iz rana na nozi je liptala krv. Žika je skinuo šal i zamotao ga oko rane. Stegnuo je najjače što je mogao. Krvarenje je posustalo, ali se nije zaustavilo.
„Izgubila je mnogo krvi“, rekao je. „Ako u narednih par sati ne dobije odgovarajuću medicinsku pomoć – mrtva je.“
Pop je Lanu nosio na krkače, ja sam mu pomagao koliko sam mogao. Žika je išao pored nas sa puškom na gotovs.
Krenuli smo ka kući.
Dok smo se spuštali, Lana je počela histerično da se smeje. To me je izluđivalo, ali nije bilo svrhe moliti je da prestane. Ono čemu je prisustvovala gurnulo ju je preko granice zdravog razuma. Poludela je, nesrećnica, potpuno pomerila pameću.
Znao sam šta sledi.
Nismo više imali izbora.
Moraćemo peške do podnožja.
Sledeće nedelje, petnaesto poglavlje: Pre nego što Smrt spusti zavesu.
Pretposlednje poglavlje Crvenog snega donosi nove preokrete i iznenađenja. Ulazimo u samu završnicu, a najbolje je, kako i dolikuje, ostavljeno za kraj.
Slični članci:
- Crveni sneg 11: Kuća od leda
Crveni sneg 11: Kuća od leda
Šanse za preživljavanje su sve manje, očajanje preživelih je sve veće. Zarobljeni u kući zatrpanoj snegom, preživeli i ne slute da ih najteža iskušenja tek očekuju.
- ZABRANJENA KNJIGA IZ BIGZa!
ZABRANJENA KNJIGA IZ BIGZa!
Priča o romanu "Dragi u visokom dvorcu", zaboravljenoj knjizi koju su zabranile socijalističke vlasti sredinom osamdesetih!
- Crveni sneg 10: Lavina
Crveni sneg 10: Lavina
Do sada najuzbudljivije i akcijom najkrcatije poglavlje Crvenog snega će vas ostaviti bez daha. Velika opasnost ide u susret našim junacima. Hoće li biti dovoljno snažni i srećni da je prežive?
- Crveni Sneg 16: Zameteni trag
Crveni Sneg 16: Zameteni trag
Smrt je uvek jedan korak iza i nikada ne znaš kada će te potapšati po ramenu.
- Crveni sneg 12: U zimski sumrak
Crveni sneg 12: U zimski sumrak
Kuda pobeći u ovaj dan? U gusti sneg? U pusti vrt? Pasti u neki bolesni san, kao na smet, pod led, u smrt?
- Crveni sneg 15: Pre nego što Smrt spusti zavesu
Crveni sneg 15: Pre nego što Smrt spusti zavesu
Čitaoče, jedino što mi je važno je da Istina preživi, Istina sa velikim "I"
Lajkuj: