Bindžovanje kao novi eskapizam
O tome kako neumereno gledanje serija menja strukturu narativa, ali i naše navike.
Probudilo me je kliktanje kvake. Okrenuo sam se i u plavičastoj svetlosti ranog jutra video je kako stoji pored kreveta. Pogled sa čudnog smeška na njenom licu skrenuo sam na sat koji je pokazivao 06:00. – Šta je bilo? – Ništa – rekla je, slegnuvši ramenima, polu začuđeno-polu uvređeno. Tada sam video sa su njen jastuk i prekrivač bili su netaknuti. Znači uopšte nije spavala. Izbistrilo mi se pred očima, pa sam je jasnije video: bleda, otečenih kapaka i crvenih beonjača, pomalo rastrojeno se kretala po sobi u stvarima koje inače nosi po kući. Sve mi je bilo jasno. – Odgledala si sve epizode Černobilja odjednom, zar ne? Nije mi potvrdila, niti je trebalo.
Znao sam da će se to dogoditi dogoditi još sinoć kada se oduševila prvom epizodom i odlučila da neće ići do grada, kao što smo se dogovorili. Sada mi kaže da se strašno potresla i da ju je serija naterala na razmišljanje, zbog čega nije mogla da sklopi oči i sutrašnji dan je propao. I njoj i meni, koji sam tokom ostatka jutra slušao nju kako se beznadežno okreće u krevetu. Tako je moja devojka upoznala sa “porokom” bindžovanja, čiji je ovo samo jedan mogući scenario.
Welcome, Netfliks
Jedno od glavnih karakteristika našeg vremena je prekomernost, potreba da svaku našu aktivnost dovodimo do ekstrema, bez obzira da li to znači da preterujemo radeći nešto ili preterujemo ne radeći ništa. Engleska reč binge odnosi se upravo na to – neumerenost u nekoj aktivnosti. I dok se termin prvi put pojavljuje ’90ih u sintagmama binge-eating i binge-drinking, već neko vreme kao fenomen gledalačke kulture i konzumacije TV sadržaja imamo binge-watching. Rečnici engleskog jezika Oksford i Collins bave se ovim glagolom još od 2014, kada su ga definisali kao sukcesivno gledanje većeg broja epizoda neke serije bez pauze. Možemo reći da je u Srbiji bindžovanje stiglo u legalnom obliku početkom 2016. godine, kada je Netfliks odlučio da se proširi na 130 zemalja sveta, između kojih je bila i naša. Do tada, mogli smo da bindžujemo samo već završene sezone serija čije su sve epizode objavljene, skidajući piratske verzije sa interneta. Ili smo bindžovali u vreme kompaktnih diskova, ali nikad fanatično, delom jer nije bilo toliko lako i dostupno. Međutim, Netfliks sa svojim dolaskom, kao verovatno najveći svetki provajder medijskog sadržaja, nije samo ponudio novu vrstu usluge sa nespornim pogodnostima. On, kao i njemu slične konkurentske kompanije poput Hulu-a i Amazon Prime-a, doveli su do izrazitih promena u 1) narativnim formama filmova i serija i 2) gledalačkim navikama, posledično utičući na naše ponašanje, uz psiho-somatske posledice.


Netfliks je pre sedam godina napravio smeo potez. Dotadašnja praksa produkcije serijskog programa podrazumevala je da se prvo snimi probna, “pilot” epizoda, pa da se nakon toga produkcija nastavi u skladu sa reakcijama test publike. Kada je Netfliks 2013. napravio svoju prvu seriju House of Cards, svih 13 epizoda je bilo istovremeno objavljeno, a serija nije bila ponuđena nijednoj TV stanici da bi se iskoristila ekskluzivnost originalnog sadržaja. Riskantan potez se isplatio. Serija je postala jedna od najgledanijih i najnagrađivanijih ikada. U to vreme, glavni glumac Kevin Spejsi svojim javnim govorima nastupa kao ambasador inovativnog Netfliksovog koncepta. Tokom poznatog TV festivala u Edinburgu povodom nastajuće kulture bindžovanja izjavio je sledeće: „Publika želi kontrolu. Ona želi slobodu. (…) Dajte ljudima ono što žele, kada to žele, i u formi u kojoj to žele, po razumnoj ceni, i oni će verovatno pre platiti to, nego ga ukrasti.“ (Ceo tekst možete naći ovde)
Međutim, ovaj stav, i drugi koje dalje obrazlaže – o tome kako publika „umire“ za kvalitetnim pričama i da joj treba omogućiti zadovoljenje nepatvorene potrebe za bindžovanjem, jer ona na to ima pravo a i na kraju krajeva to ide svima u korist – najobičnija je kapitalistička zamena teza. Ona treba da hiperprodukciji TV programa pruži alibi navodnim odgovaranjem na autentične potrebe potrošača, kada je istina da se one tendenciozno, veštački stvaraju i kontrolišu. Netfliks je 2019. proizveo 2769 sati samo svog, originalnog sadržaja, što je povećanje od 80% u odnosu na prethodnu godinu. Pitanje je i koliko je ova prekomerna proizvodnja održiva na duže staze. Pedro Fereira, profesor informacionih sistema sa Univerziteta Karnegi Melon tvrdi da sa epizodama koje koštaju po 8, 9 miliona dolara (Sense8, kojoj je uprkos ogromnom broju fanova i sjajnoj kritičkoj recepciji ukinut budžet) pa čak i 13 miliona The Crown, striming platforme zapravo ne zarađuju dovoljno novca. One su uspele da bindžovanjem stvore kontinuiranu, rastuću potražnu, ali njihova ponuda će neminovno u jednom trenutku postati nedovoljna jer, očigledno je, serije se bindžuju neuporedivo brže nego što se stvaraju. To navodi na pomisao da i u ovoj sferi možemo očekivati ekonomsko urušavanje, tipično za cikluse kapitalističkih kriza.
Da li nam bindžovanje zaista treba, ili su marketinški magovi opet uspeli da nas ubede da nam je neophodno nešto što je zapravo nepotrebno, pa čak i potencijalno štetno za nas? Skloniji sam ovom drugom viđenju, naviknut na kapitalističke apologije individualnih rajeva u kojima postoji sloboda izbora, ali samo izbora kojim proizvodom ćemo pokušati da utolimo našu konzumerističku strast.
Drugačije pričanje priča
Netfliksov pristup gledalačkom iskustvu, potpuno u skladu sa pomenutim atributom binge u jednom tekstu, odgovarajuće je uporediti sa onom ugostiteljskom all-you-can-eat ponudom. Ali maratonsko gledanje serija radi našim gledalačkim navikama ono što prežderavanje radi našim crevima i želucu. Pa ipak, da bi prikovao pažnju publike za stotine i stotine sati svog programa, Netfliks i slične kompanije su morale da svoju ponudu obilato prošire, ali i drastično promene. Pored sugestivnih preporuka za nove serije, a na osnovu praćenja onoga što ste do tada gledali, Netfliksov korisnički interfejs daje mogućnost da se preskoči špica, a na kraju svake epizode se automatski pušta naredna. Producenti su tako uspeli da gledanje učine intenzivnijim, unapređenim i teškim za prekidanje. Tim putem bindžovanje jamči produženo uživanje u narativu. Sezone, sa svojim “narativnim lukom” koji podrazumeva mnoštvo likova, zapleta i podzapleta, počinju da se gledaju kao ogromni, višesatni filmovi*, rezultirajući sve većom i većom količinom vremena koju provodimo pred (raznim) ekranima.
*Paralele sa ovim možemo primetiti i u dve tendencije u holivudskim blokbasterima koje se javljaju poslednjih godina: 1) filmovi traju sve duže i duže, čak i po 3 sata, a organizovani su u 2) čitave serijale paralelnih univerzuma pojedinačnih junaka ili grupa.




Utisci publike nude argumente u korist ove inovacije. Bindžovanje ukida nekadašnje frustirajuće čekanje na narednu epizodu, koje su emitovane najčešće jednom nedeljno. Takođe, pošto se ove provajderske platforme finansiraju isključivo iz pristupačne pretplate, epizode se više ne prekidaju dosadnim reklamama. Međutim, možda je najvažniji podstrekač bindžovanja osećanje da smo mnogo dublje uvučeni u samu priču i da narativ ostavlja jači efekat na nas.
Gledanje epizoda ulančanih istim zapletom mnogo je intenzivnije kada se one gledaju uzastopno, bez prekida, u jednom emotivnom naponu. Stoga, možemo primetiti kako postupno nestaju serije čije su epizode bile pojedinačne, svaka narativno zaokružena pa se praktično mogla gledati zasebno. Ali njihova adiktivna moć je bila srazmerno manja.
Celovitost priče u okviru pojedinačne epizode ostala je rezervisana najčešće za sitkome, detektivske serije, nastupe komičara i kulinarske emisije. Iako ne pružaju dovoljno uzbuđenja i ne izazivaju toliko zavisnost, i oni imaju svoje prednosti: jefitni su, lako “probavljivi”, neopterećujuće zabavni i kratko traju (između 20 i 30 min). Zbog toga su prijemčivi korisinicima koji vole “da puste nešto da ide u pozadini” dok se bave drugim poslovima.
U jednom naučnom istraživanju posvećenom uticaju bindžovanja na san sažeto su sumirane karakterisitke narativa koje osiguravaju potencijal za bindžovanje. Dakle, program mora podrazumevati 1) veliki broj 2) što raznolikijih tokova priče koji se 3) protežu na minimum više od jedne epozode i koji se 4) često prepliću tokom sezone ili se 5) tek na samom kraju ispostavljaju nekako povezani. Ovako gusto isprepletenu i višeslojnu narativnu strukturu bi zapravo bilo nemoguće ispratiti na tradicionalni način, što će reći sa sedmodnevnim pauzama. To nam ilustruje slučaj sa kultnom serijom Breaking Bad, koja inače važi za jednu od prvih ikada bindžovanih serija. Naime, emitovane jednom sedmično, epizode prve sezone startovale su pod okolnostima koje im nisu bile naklonjenje (štrajk udruženja holivudskih scenarista, sportske utakmice koje su se preklopile sa pilot epizodom isl.). Tokom emitivanja prve tri sezone, Breaking Bad se, uprkos nagradama i pohvala stručne javnosti, zapravo neprestano mučio da održi gledanost. Preokret, prema priznanju idejnog tvorca Vinsa Giligana i jednog od glavnih glumaca Erona Pola, nastaje u trenutku kada producentska kuća AMC sklapa ugovor sa Netfliksom o distribuciji prve tri sezone, koje su učinjene dostupnima odjednom. Pošto se tek u tom trenutku javlja pomama za serijom koja će joj obezbediti kultni status, moramo priznati da su Netfliks i bindžovanje spasili Breaking Bad. Međutim, mišljenja sam da je dinamika narativa, kako su se sezone nizale, sve više služila za puko demonstriranje scenarističke dosetljivosti kako da za što kraće vreme provedu što više junaka kroz što više zapleta. I što je svaki naredni bio napetiji, ubedljiviji i bolje izveden (i razrešen), pojačavao se i moj utisak da su oni uveliko postali sami sebi svrha, iako je serija tim adrenalinskim pokretačima radnje zasigurno privlačila novu i odanu publiku.
Za razumevanje strukture televizijskih fabula i junaka, esej Teodora Adorna Kako gledati TV iz daleke 1953. čini se i dalje relevantnim. Na jednom mestu u tom tekstu autor analizira upotrebu stereotipova u igranom programu, što je dragoceno iz ugla njihovog dovođenja u urzočnu vezu sa specifičnostima proizvodnje televizijskog materijala: “Tehnologija televizijske produkcije čini stereotipove skoro neizbežnim. Manjak vremena dostupnog za pripremu scenarija i obiman materijal koji treba konstatno proizvoditi zahteva određene formule.” Zatim on ističe da zahtev za stereotipima i tipiziranošću junaka diktira i vremenska ograničenost epizoda, koje ostavlja deficit prostora da se prikažu sve psihološke nijanse u njihovoj karakterizaciji. Međutim, iako Adorno navodi da stereotipi mogu imati funkcionalnu ulogu u smislu organizovanog predviđanja iskustva i sprečavanja pada u mentalni haos, te ih stoga nijedna umetnost ne može potpuno odbaciti zbog toga što uvek postoje dve strane svakog psihodinamičkog fenomena, može se dogoditi da postavka kulturne industrije koja preterano rabi stereotipove pomuti uvid u realnost.
Pojačana potreba za klišeima odraz je žudnje da se unese poredak u sve kompleksniji, brži i konfuzniji savremeni život. Zato Adorno rigidno konvencionalne poruke utkane u fabulu kojima se kontroliše reakcija publike naziva “pseudorealističnim”.
Iskustva i događaji junaka dizajnirani su da izgledaju autentično, a zapravo to nisu, već predstavljaju obrasce koji istovremeno čine da lakše pratimo priču, ali i da otupljujemo funkcionalni potencijal našeg iskustva. Naravno, podrazumeva se da Netfliks i drugi nisu “izmislili” ekploataciju stereotipova, samo je hiperprodukcija koja računa na bindžovanje tu eksploataciju podigla na nezamislive nivoe.
Borba protiv sna
Ove promene narativnih strukutura koje su uveli producenti/distributeri medijskog sadržaja omogućile su im da bindžovanjem drže publiku ispred ekrana toliko dugo da to počne da utiče na njihove obrasce ponašanja. Bindžovanje nije samo nuspojava nove kulture gledanja koju je stvorio Netfliks, nego posledica tendencioznog manipulisanja sistemom nagrađivanja, kako to vidi profesor na studijama kognitivnih medija Džejk Alden Vrajtner sa Univerziteta Kent. Po njemu, najpre imamo iskustvo nekog zadovoljstva, zatim razvijamo žudnju za njim, dok ne pribavimo sebi nagradu u vidu ispunjenja tog zadovoljstva. Na kraju se bihejvioralistički adaptiramo ovom ciklusu, ne bismo li ga ponovo prizvali. Zadovoljstvo u serijama se javlja sa katarzom nakon prevazilaženja prepreka na putu pred junacima i junakinjama sa kojima se identifikujemo. Naravno, ovaj obrazac eksploatacije narativa postoji od samih početaka TV produkcije, kao i Holivuda uostalom. Međutim, bindžovanje, kako tvrdi Vrajtner, “rezultira kontinuiranim ciklusom pružanja zadovoljstva (…) čime gledalac dobija konstantan fiks u obliku koncentrovanog užitka”, na čijem kraju neminovno sledi ogromno razočaranje kada je potroši sav materijal za pružanje zadovoljstva. Dakle, kada se odgleda poslednja epizoda.
Postoji veliki broj naučnih istraživanja koje se bave time na koji način promena obrazaca ponašanja izazvana manipulisanjem sistema za nagrađivanje utiče na naše zdravlje. Prvo što će sigurno stradati pred udovoljavanjem bindžovanju jeste san. Studije koje su se bavile korelacijom spavanja i neprekidnog gledanja serija pokazale su da bindžovanje utiče na izazivanje nesanice zbog pojačanog “kognitivnog uzbuđenja” nakon konzumiranja mnogobrojnih epizoda u malom vremenskom periodu. Ovo istraživanje, u kojem su ispitanici i ispitanice imali između 18 i 25 godina, pokazalo je da jedna sesija bindžovanja obično traje malo više od 3 sata i da se u proseku odgleda između 3 i 5 epizoda. Jedna statistička analiza TV publike u Sjedinjenim Državama pokazala je da u 86% slučajeva ljudi kasnije odlaze na spavanje da bi odgledali seriju, a 52% ostaje radi toga budno i celu noć (uz to, 40% se lošije hranilo i manje vežbalo zbog bindžovanja).
U članku Koliko je nezdravo bindžovanje? na sajtu Reader’s Digest sumira nekoliko posledica bindžovanja po zdravlje: podrazumevajuće nekretanje zbog dugačkih intervala sedenja (kao dodatak onome na koje smo već prisiljeni u kancelarijama) pojačava rizik od dijabetesa, srčanih oboljenja i kancera; bindžovanje kroz podsticanje naše adiktivnosti utiče na društvene aspekte našeg života, jer ono ohrabruje našu asocijalnost; tu je i tzv. “hedonistička adaptacija” zbog koje nam je sve češće potrebno sve više sve jačih izvora zadovoljstva. Ukratko, najneophodniji resurs za bindžovanje jeste slobodno vreme, a čini se da je danas poslednje nalazište tog resursa preko potrebni san. Kao potvrdu da rezultati ovih istraživanja nisu slučajni, niti plod nečije paranoje od zavere protiv gledalačke publike, imamo izjavu jednog od generalnih direktora Netfliksa Rida Hejstingsa iz 2017: “Mi se zapravo takmičimo sa spavanjem. I pobeđujemo!” Pa ipak, iako je ova kompanija od 2013. do 2017. napadno promovisala temnin bindžovanje u svojim medijskim saopštenjima i propagandnim sloganima, sa sve češćim i sve poraznijim analizama posledica bindžovanja, već početkom 2018. ta reč je uveliko nestala iz korporativnih saopštenja Netfliksa. Istovremeno glumcima u njihovim serijama sugerisano je da izbegavaju taj pojam tokom promotivnih kampanja.
Možda nije suvišno naglasiti da motivi za bindžovanje nisu plod neke strašne patologije, već su veoma “ljudski”. Bindžujemo zato što nam to pojačano i poboljšano gledalačko iskustvo pruža dosad nezamislivo prožimanje sa narativom i junacima. Samo gledanje serija je efikasno relaksirajuće sredstvo koje nam može pomoći da se opustimo. Osim toga, kao ništa drugo do sad, daje nam nakon odgledane sezone ili čitave serije i osećanje dovršenosti i zaokruženosti. Bindžovanje kao kulturni fenomen utiče i na našu društvenu inkluzivnost, jer serije i filmovi su česta tema razgovara sa prijateljima, naročito kada je nešto aktuelno u pitanju, a možemo učestvovati i u rasrpavama na blogovima i društvenim mrežama. Međutim, bojim se da bi bilo pogubno da iz perspektive izgubimo i činjenicu da striming firme kroz bindžovanje računaju na našu infantilnost pred dostupnošću zadovoljstva. U izvesnoj meri, čovečanstvo je nezrelo za mogućnosti koje napredak tehnologije nudi, i stoga se ona ili preterano upotrebljavaju i/ili zloupotrebljavaju. Ako je najidealniji korisnik striming servisa onaj koji neprestano ponavlja “Još! Još!”, onda je izlaženje u susret toj nezrelosti kao udovoljavanje nezajažljivom apetitu za slatkišima kod dece.


Postoje mišljenja o tome kako bi se problem sa bindžovanjem mogao rešiti povratkom na strukturalnu ulogu tradicionalne televizije, što mi se ne čini kao najpametniji izbor. Sazrevanje ne treba da podrazumeva ukidanje slobode izbora, koju distributeri medijskog sadržaja nesporno nude, već buđenje svesti o odgovornosti pred tim izborima. Ako je binžovanje zaista loše po naše zdravlje, moramo naučiti kako da se kontrolišemo. Još jedna karakteristika bindžovanja na koju se ukazuje u analizama jeste to što mu se veoma često prepuštamo slučajno i nenamerno. Inicijalno planirajući da provedemo ograničeno i unapred isplanirano vremena pred ekranom, po inerciji na to često utrošimo mnogo više vremena. Mogu se naći sugestije da bi se ovo moglo rešiti opcijom vremenskog ograničenja pristupa sadržaju, ili ograničenjem broja epizoda/filmova koje možemo pogledati u toku dana. Ruku na srce, iako mi se čini da bi takva mogućnost mogla biti delotvorna, očekivati da se tako nešto sprovede u delo je isto kao očekivati od neke naftne kompanije ulaganja u proizvodnju električnih automobila.
S tim u vezi, verovatno je najveća zabluda koju nam striming platforme nude zapravo privid kontrole. Vršenje odabira u nepojmljivo velikoj ponudi medijskog sadržaja treba da nas ubedi da samo mi određujemo šta ćemo, kada ćemo i koliko gledati. A zapravo baš bindžovanje nudi analitičke podatke o tipu programa koji je najpopularniji, kao i o obrascima konzumiranja sadržaja, na osnovu čega producentski timovi osmišljavaju budući program i uslove korišćenja.
Glavna stvar na koju oni računaju je odsustvo najvećeg neprijatelja kapitalizma – naše samokontrole. Uz to, tu je i eksploatacija osećanja usamljenosti i otuđenosti, neretko praćenih depresijom i hroničnom iscrpljenošću.
Dani, nedelje pa i meseci koje provedemo u bindžovanju su simptomi našeg bežanja u samoizolaciju, bežanje od realnih ljudi na multimedijalna ostrva naseljena isključivo ljudskim hologramima. Komercijalnom robom i avatarima govorimo svetu koje serije bindžujemo, šaljući okruženju informaciju za koji sistem vrednosti se zalažemo, što bindžovanje čini i sredstvom za (samo)identifikaciju. Povratna reakcija nas i ne interesuje jer bindžovanje predstavlja novi oblik eskapizma u kojem najzad zauvek možemo biti istovremeno i sami i okruženi ljudima.
Ovaj tekst originalno je objavljen u časopisu Polja, a možete ga u prvobitnom obliku pročitati na ovom linku.
Lajkuj:
Komentari:
Ostavite komentar:Cancel reply
Slični članci:
- Karmen Balseljs – žena koja je stvarala nobelovce
Karmen Balseljs – žena koja je stvarala nobelovce
O krstaškom ratu za prava književnika i književnica, predvođenim od strane izuzetne žene, za koju je Isabel Aljende jednom prilikom izjavila da je sila prirode.
- Font: estetika i psihologija slova
Font: estetika i psihologija slova
Kulturološki, tehnički, društveni, kritički i pragmatični osvrt na oblike koje svakodnevno koristimo u komunikaciji.
- O knjižarima: Kroz istoriju društva i literature (prvi deo)
O knjižarima: Kroz istoriju društva i literature (prvi deo)
Prvi od dva teksta koji posvećujemo knjižarima tiče se njihove pozicije u humanističkim naukama, društvu, razgovorima intektualaca. Pitamo se, nesumnjivo, i dalje – šta je to knjiga.
- Velimir Valožić: čovek koji je prvi izdavao knjige u Srbiji
Velimir Valožić: čovek koji je prvi izdavao knjige u Srbiji
Ovim tekstom osvrćemo se na to ko je, kada i na koji način načinio prve izdavačke korake (ili podvige) kod nas.
- Dilan Dog: U susret promenama
Dilan Dog: U susret promenama
Ove godine obeležavamo trideset godina od prvog objavljivanja Dilana Doga u Srbiji, te se podsećamo razvojnog puta ovog kultnog stripa.
- Derdevil ili O ponovnom rođenju devete umetnosti i stripskih junaka
Derdevil ili O ponovnom rođenju devete umetnosti i stripskih junaka
U susret trećoj sezoni Netflixove serije "Derdevil", koja se očekuje na jesen. O Merdoku, Marvelu, Mileru, Macukeliju.
Tekst je fenomenalan. Hvala.