Mihael Milunović: sloboda je odgovornost
Slika “Vizija” našeg umetnika Mihaela Milunovića ove godine uvećana je na zapanjujućih 4.000 kvadratnih metara i odabrana da “obuče” Ringturm, monumentalnu bečku zgradu u kojoj se nalazi centrala Vienna Insurance Group.
U isto vreme poslovna zgrada VIG Plaza na Novom Beogradu, u kojoj se nalazi kompanija Wiener Städtische Osiguranje, bila je u periodu od 12. do 18. juna ulepšana takođe delom „Vizija” umetnika Mihaela Milunovića.
„Vizija“ je deo bogate umetničke kolekcije Wiener Städtische Osiguranja i upravo odatle je započela put do Beča.
Prekrivanjem novobeogradske VIG Plaze pomenutim umetničkim delom najavljen je i početak dugogodišnjeg društveno odgovornog projekta „Wiener Art” koji za cilj ima podršku savremenoj umetnosti u Srbiji.
Mihael Milunović je umetnik koji godinama radi u različitim medijima, a čiji se radovi nalaze u mnogobrojnim muzejskim i privatnim kolekcijama širom sveta. Igrajući se perspektivom, pa i u kontekstu socijalnih previranja, svojim delima zauzeo je značajno mesto na savremenoj evropskoj slikarskoj sceni. Razgovarala sam sa njim, pre svega podstaknuta time što je njegova slika “Vizija” ove godine odabrana da “obuče” zgradu Vienna Insurance grupacije (VIG) Ringturm u Beču koja je – sa svojih 73 metra visine i 23 sprata – najviša zgrada u istorijskom i turističkom centru Beča. Planinski masiv postavljen je u austrijsku prestonicu, gde će se nalaziti do oktobra ove godine. Umetničko delo, veličine 4.000 kvadratnih metara, predstavlja kulturni dijalog između Austrije i Srbije, budući da VIG u Srbiji posluje preko kompanije Wiener Städtische osiguranje.
U Beogradu je u kontekstu ovih dešavanja bila postavljena izložba Mihaelovih radova, a mi smo sa njim razgovarali ne samo o vizijama, već i o odgovornosti, politici, mogućnostima i iznad svega promišljanju trenutka.
Dugo niste izlagali u Beogradu, a radite i živite u neprestanom kretanju. Koji je povod za ovu malu izložbu u galeriji Art For All?
Izložba nema poseban naziv ali je u pitanju ekskluziva za Beograd, jedan oblik mini retrospektive, a ne skup radova koji su stvarani sa predumišljajem, ili koji su bili zamišljeni kao jedna celina. U sklopu ovog projekata postoji nekoliko radova koji su vidljivi u samoj zgradi, osim ogromne reprodukcije na Ringturmu: u holu postoji nekoliko mojih radova iz serije u kojoj se nalazi i slika “Vizija”, odabrana da “obuče” najveću bečku građevinu. Sve su to radovi iz 2011. godine. Napravili smo i ponovljenu, manju verziju na VIG Plazi u Beogradu, pa sam rešio da izložim i nekoliko najnovijih radova, kako bi omogućili beogradskoj publici da vidi šta se kod mene dešavalo tokom nekoliko proteklih godina.
Pomenuli ste zgradu Ringturma, to je projekat koji je u poslednje vreme privukao mnogo pažnje svojom ekscentričnošću i monumentalnošću. O čemu se zapravo radi?
Wiener Städtische Osiguranje formira svoju umetničku kolekciju već nekoliko godina, čiji je kurator Slavko Timotijević, istoričar umetnosti, osnivač Srećne Galerije i nekadašnji urednik Beorame. Sama kolekcija je izvrsna po svom sastavu, i ujedno heteroklitna, mislim da čak ima preko tri stotine umetničkih radova. Ja sam se našao u toj kolekciji pre 4 ili 5 godina, i zahvaljujući tome, bio sam i među 15 umetnika iz Srbije koji su odabrani kao potencijalni saradnici kada se odlučivalo o ovogodišnjem oblačenju Ringturma. To je, dakle, poseban projekat Vienna Insurance grupe, te smo – kada su me izabrali da“obučem” Ringturm – krenuli u razmatranje koji je moj rad najadekvatniji za desetogodišnji jublilej ovog projekta.
Ko je odabrao rad koji će se naći na trenutno najvećoj bečkoj građevini?
Birali smo ga zajedno. Sve se kretalo ka aktuelnom izboru, jer ovaj rad zaista ima neku posebnu poetsku i simboličku vrednost. Svakako da je bilo i drugih opcija, ali mi se čini iz ove pozicije da je “Vizija” idealno odgovorila ovom zahtevu.
Vaši radovi se nalaze u raznim muzejskim kolekcijama širom sveta, izlagani ste na više kontinenata, ali da li se to do sada nekada dešavalo u vaninstitucionalnom prostoru?
Naravno da jeste, pored izlaganja u muzejima kao što su Muzej Ludwig u Beču ili Nacionalna Galerija Jeu de Paume u Parizu i u mnogim drugim institucijama, imao sam na primer projekat monumentalne skulpture u Kolekciji Azraq u Marakešu u Maroku i to je iskustvo koje bih svakako povezao sa projektom u Beču; pored toga realizovao sam skulpturalnu instalaciju “Mothership” u Belgiji, vrstu interaktivne skulpture velikog formata, potom razne instalacije u slobodnom i u javnom prostoru. Sve su to izleti u poprilično nesiguran, van muzejsko-galerijski prostor. Ovde se ne radi o radu koji treba da unese neku pometnju u isti, već je u pitanju ogromna verzija već postojećeg rada. Impresivno zvuči, tih 4000 m2, ali kada vidite šta se zapravo dešava sa tom slikom u kontrastu sa okruženjem, sa urbanim platnom i arhitekturom koja se nalazi iza, stvar je sasvim drugačija i daleko snažnija. Ovaj rad funkcioniše kao entitet sam po sebi, i ne sukobljava se sa prolaznicima.
Da ste tendenciozno pravili sliku da je okačite na Ringturm, kako biste razmišljali? Kako se odnositi prema toj izvesno nesubverzivnoj, a ipak maestralnoj prirodi ovog prilično ekscentričnog izlaganja?
Mnogi su mislili da je ovaj rad bio naručen, i da sam ga ja smislio za ovu namenu. Verujem da je to zato što se moja slika idealno uklopila. Međutim, sigurno bi mi – u slučaju da je rad bio naručen – pala na pamet ideja sa nekim lomljenem perspektive, igranjem u prostoru, jer to su elementi koji se inače često pojavljuju na mojim slikama. Igram se očekivanjima publike, optičkim varkama u vizuelnom polju, skrivenim vizuelnim kodovima… I umetnik i prosečan posmatrač, veruju svom čulu vida i oba su ubeđena da je slika odraz realnosti, te je to dobar teren da se ponudi unikatan pogled na svet ili umetnost. Sve je u percepciji.
Kako se prolaznici izuzimaju od toga da se iza slike nalazi zgrada čiji je sadržaj niz kancelarija? Da li je moguće, ili uopšte iz celine ne treba izuzimati njen korporativni duh?
Mislim da je ova zgrada nastala 60ih ili 70ih, te ona nema karakter koji nose neboderi iz velikih kapitalističkih gradova; čak bih rekao da odiše izvesnim socijalizmom. Interesantno je što staklo, na hajrajz građevinama vrši funkciju ogledala te se te impozantne zgrade tako kamufliraju, dok “oblačenje” ne kamuflira već poništava arhitekturu koja ga nosi. Ona biva dematerijalizovana i opstaje samo u vidu konstrukcije, strukture na koju je ova slika naslonjena. Dakle, ovakvim postupkom se arhitektura poništava, zaobilazi, izuzima.
Kada si u galeriji, ti znaš po šta si došao, namenski si ušao da konzumiraš umetnost. Međutim, ova vrsta izlaganja na zgradi u centru grada je drugačija.
Ja se jako radujem fidbeku koji primam svakodnevno sa socijalnih mreža, pre svega sa Instagrama, i to od stanovnika Beča, koji su ovaj medij bukvalno preplavili zaista prelepim fotografijama moje instalacije.
Što se tiče agresivnosti sve zavisi od toga šta se prikazuje. Na ovaj način rad postaje vidljiv za najširu moguću publiku, I on je toliko velik da se može videti čak i iz vazduha. Efekat ovakvog iskoraka jeste da omogući ljudima koji nikada ne bi ušli u izlagački prostor da se susretnu ili sukobe sa umetničkim delom.
Tu se nameće nekoliko pitanja. Važan aspekat ovog projekta je što se ne finansira pravljenje rada za konkretnu lokaciju, pa se dobija efekat lupe ili snopa svetlosti na jedno delo. Pa ipak, ovo se dešava u Beču – gradu koji diše kulturom. Šta bi bilo ako bismo neku Vašu sliku namenski stavimo na neki od zatvorenih beogradskih muzeja ili Beograđanku?
Takva vrsta intervencija vraća ljude na drugu vrstu razmišljanja, daleko plemenitije od reklama koje se nalaze na sličnim mestima. Što se tiče Beograda, i uopšte bivšeg jugoslovenskog prostora, mislim da je nesretni rat devedesetih godina unazadio i institucije kulture, možda i njihovo predviđeno renoviranje baš u tom periodu, te su sva planiranja kasnila…Tehnološka zastarelost i razne erozije doveli su do nivoa gde je prosto pokretanje, oživljavanje postalo teško i gotovo neizvodljivo.., mada imam utisak da se sada stvari kreću u pozitivnom smeru i da postoji želja za dobrim promenama. Sećam se recimo, veoma dobro Muzeja savremene umetnosti i tog snažnog duha na Ušću, kada sam imao šest ili sedam godina i kada sam na Velikoj američkoj izložbi prvi put i uživo video dela američkog pop art-a. Bio sam oduševljen i taj događaj ću pamtiti ceo svoj život. Treba znati da je pružanje takvih, vrednih sadržaja najmlađima zapravo osnova pozitivnog “sejanja” za budućnost i za pokoljenja koja će znati i umeti da održavaju savremenu kulturnu baštinu.
Razni ljudi koje poznajem su ove godine otišli na Bijenale, koje ja odavde konzumiram kroz njihov Instagram. Postoji jedna užasna disonanca između toga šta je uzbudljivo da se medijski eksponira, a šta je zapravo provokativno.
Mislim da je najbolje da svako ko to želi , bijenale u Veneciji iskusi lično. Umetnički kvalitet varira kao i bilo gde, umetnost je najbolje doživeti na najdirektniji način.
Ali problematično je i definisati šta je to “savremeno”. Tradicija dozvoljava lamentovanje i prikazivanje, a savremenost insistira na kritičkom promišljanju trenutka.
Nisam protiv toga da se zna šta je odakle poteklo, naprotiv, to je prirodna stvar, ali u tom konzerviranju ili reklamiranju kulturnog i nacionalnog identiteta postoji velika doza licemerja, jer se folklorno proglašava za jezgro identiteta. Ja smatram da jezgro postoji ali da nije površno.
Umetnička sloboda podrazumeva veliku odgovornost, i mnoga odricanja. Integritet jedan umetnik stiče materijalnom nezavisnošću, jer čuva svoj stav, svoje promišljanje i svoju poetiku od trendovskih uticaja i ilustrovanja teorija. Angažovanost poseduje svaki iskreni stvaralac, jer se pre svega radi o njegovoj senzitivnosti u odnosu na svet koji ga okružuje, i njegovoj sposobnosti da uputi druge ka rešenjima i ka svetlosti, a ne ka praznini i beznađu.
Slični članci:
- GAZORPAZORP / Jedan (ne tako) kratak dijalog
GAZORPAZORP / Jedan (ne tako) kratak dijalog
Sa nestrpljenjem očekujemo treću ediciju Hali Gali festivala koji je na programu ovog vikenda. Posle Požara i Galopa, na redu je Cunami. A nema cunamija bez Gazorpazorpa.
- Zanateria: Kraft robna kuća
Zanateria: Kraft robna kuća
Sa delom ekipe koja stoji iza ove online robne kuće pričali smo o njenim virtuelnim policama i autentičnim lokalnim proizvodima.
- Dejan Kolarov: Telo je glas
Dejan Kolarov: Telo je glas
Sa baletskim igračem i prvim solistom Baleta Narodnog pozorišta o njegovim počecima i sazrevanju kroz umetnost.
- Skice, crteži i dizajn Braće Burazera: Pravo iz glave na ekran
Skice, crteži i dizajn Braće Burazera: Pravo iz glave na ekran
Našli smo se sa Nenadom i Nikolom i pričali o svim neobičnim mestima na kojima se nalazi zanimljiv dizajn, a oni su nam zatim i nacrtali nekoliko usputnih skica na telefonu, jedinom alatu koji svi uvek nosimo sa sobom.
- Vinarija Verkat: Malvazija na Fruškoj gori
Vinarija Verkat: Malvazija na Fruškoj gori
O porodičnoj proizvodnji, hrabrom dizajnu i uživanju u životu.
Lajkuj: