Književnost kao susret – dijalog s gradovima i književnicima u radu Neve Lukić

Zamislite šetnju Studentskim parkom. Zamislite Kalemegdanske zidine, mostove, Savu i Dunav, kafeterije, knjižare i antikvarnice. Zamislite, potom, Zagreb. Parkove i trgove, četvrt Srebrnjak, sve one lokacije koje ga čine jedinstvenim. Ako ste ikada posetili ova mesta, a čak i ako niste, u vašu maštu ste po automatizmu prizvali posebnu atmosferu dva grada koja sinhronizovano dišu, povezana nevidljivom vrpcom istorije, jezika i Balkanskog duha.

Upravo ovime se u svom najnovijem online književnom projektu bavi hrvatska književnica i istoričarka umetnosti Neva Lukić. Kroz blog Džepni dijalozi, ova autorka istražuje prostor u kontekstu sopstvenih osećanja, usput se dubinski baveći jezikom i načinom na koji se njegovim korišćenjem i sami oblikujemo.

Osim segmenta pod nazivom Poetika grada, u kojem gotovo pa u realnom vremenu posmatramo kako na relaciji Beograd-Zagreb nastaju kratke poetsko-prozne vinjete inspirisane mestima kojima se ova umetnica kreće u svojoj svakodnevici, projekat Džepni dijalozi sastoji se iz još dva dela. U odeljku pod nazivom Dijalozi o dijalozima, publika će imati priliku da se susretne sa tekstovima raznih književnika na temu dijaloga, a kao prateći element, tu su i ilustracije brojnih vizuelnih umetnika koji ovu debatu nastavljaju kroz još jedan medijum.

Baner projekta, ilustracija Ivan Tudek

„Pa, za promjenu mi je trebalo uzemljenje,“ odgovorila je Neva na pitanje o tome šta je vuče da o lokacijama piše na jedan posve liričan način. „Pogledamo li moju posljednju zbirku priča More i zaustavljene priče (Treći trg, Beograd 2018), vidjet ćemo da se nigdje ne naznačuju mjesta, iako je velik broj priča potaknut mojim tadašnjim životom u Nizozemskoj. Sad sam odlučila naznačavati lokacije, kao svojevrsne scene u dramskom tekstu, iako se ti tekstovi i dalje mogu promatrati kroz univerzalnu prizmu. Drugi moguć razlog, a koji je podsvijestan, mogao bi biti da sam lokacije odlučila naznačavati jer je Beograd grad koji doista volim. Opipljiv mi je i dobro se osjećam u njemu, pa želim naznačiti i imenovati tu naklonost.“

U Nevinom radu, prostor o kojem piše dobija novi život. Često kombinovane sa autobiografskim momentima, lokacije kojima se kreće između i unutar redova čitateljima mogu zaličiti na trase – i u bukvalnom smislu, kao putevi kojima se i sami mogu šetati u realnosti, ali i imaginarno, kao smernice kroz autorkine uspomene, razmišljanja i osećanja. Tako su, između ostalog, i nastale priče poput Raspela, Izvinjenja i Postamenta.

Ivan Tudek, ilustracija za kratku prozu Neve Lukić Izvinjenje

U njihovom samom centru, međutim, leži čvrsta konekcija između dve prestonice, kontradiktorna koliko i vitalna. U jednoj od novijih priča napisanih za Poetiku grada, kratkom proznom delu pod nazivom Dva brata, Neva piše upravo o ovom osećanju: „Ne mogu pobjeći dva brata od svoje genetike, i iako sad šute i razdvajaju jezike, vidi se da potječu od iste matične stanice.“

„Zagreb je moj rodni grad,“ zaključuje Neva, „i teško ga mogu promotriti neutralnim okom promatrača. Beograd, koji mu je s jedne strane toliko sličan, a s druge sasvim različit (svi koji smo posjetili oba grada znamo o čemu govorim), pomaže mi da jasnije ugledam određene kvalitete Zagreba.“

Kao neko ko je dugo boravio u inostranstvu, ova autorka prisvojila je za sebe poziciju pripovedača koji kao posmatrač lako uranja u problematiku novih i tuđih prostora. Zahvaljujući tome, u njenim delima nailazimo na jedno drugačije razumevanje lokacija u koje žitelji ovih mesta možda nisu u stanju da proniknu sami.

„Život u različitim državama učini te pomalo autsajderom,“ rekla je Neva,  „i baš to što si malo aut, znači da si izvan i da sagledavaš stvari s određene distance. Taj osjećaj nevezanosti za teritorij koji kao da se proširio, nekako mi sve te naše male krugove i nacije čini beznačajnima i smiješnima. Nacije su kao kuće u koje se zaključavamo, preferiram na svijet gledati kao na trg.“

Možda baš zbog toga jezik, a posebno ovaj naš, Balkanski, za Nevu predstavlja temu kojoj se često vraća. „Taj život u različitim zemljama,“ dodaje ona, „doista nam osvijesti da smo nitko i ništa, pogotovo kad nitko oko tebe ne razumije jezik koji govoriš. Tko si kad se ne možeš izraziti?“

Ivan Tudek, ilustracija za Autodijalog Nade Topić

Osim što se bavi odnosom vlastitoga jezika u kontekstu iseljeničkog života, koji je glavna tema njene zbirke poezije Sjene sjemenki (2015.), od kada je postala vezanija za Beograd, fokusirala se i na relacije između srpskog i hrvatskog. Tako je nastao i dramski tekst P(j)eščanik u saradnji sa piscem Viktorom Radonjićem.

„Ondje jezik postaje lik i subjekt, takoreći sam jezik igra dramu,“ objašnjava ova književnica, „a sve to kroz problematiziranje jezičnog purizma koji se u Hrvatskoj pojavio tijekom Domovinskog rata, ukorijenivši se s vremenom tako da je i dan danas cenzura te vrste prisutna u svakodnevnom govoru. Uopće mi je ludilo da mi i u 21. stoljeću raspravljamo o ovako nečemu.“

Promišljanja o problemu izražavanja i komuniciranja nastavljaju se i u drugom delu projekta Džepni dijalozi. U segmentu pod nazivom Dijalozi o dijalozima, Neva sa raznim drugim književnicima nastavlja razgovor o ulozi ove pojave u književnosti koliko i van nje.

„Zasad sam pozvala na suradnju nekoliko književnika i književnica kao što su Nada Topić, Igor Rajki, Maša Kolanović, Ivana Rogar te predpjesnik Vlado Martek,“ rekla je Neva. „Dijalog je u različitim oblicima inkorporiran u književna djela kao „materijal“ koji gradi njihovu strukturu, a i niz filozofskih djela pisan je u formi dijaloga. Dijalozi o dijalozima zasad kao rezultat donose neke nove oblike ove forme. Nada Topić je, na primjer, napisala takozvani autodijalog, ­dok smo Igor Rajki i ja, spontano osmislili formu koju je on koncizno nazvao tijalogom. Tijalog bismo mogli okarakterizirati kao književni oblik u kojem se, ne samo preko znanstvene, već i preko literarne etimologije traga za ljubavlju i odnosom koji stvara (staroslavensku) dvojinu, odnosno prostor za dvoje.“

Ivana-Armanini, ilustracija za Tijalog, Igor-Rajki Neva Lukić.jpg

Kao treći prateći deo projekta Džepni dijalozi pojavljuju se i ilustracije umetnika različitog senzibiliteta. Od Ivane Armanini, preko Ivana Tudeka, Svena Klobučara, pa sve do Ivane Vulić, na zvaničnom sajtu ove inicijative proza, lokacije, dijalozi i vizualije mešaju se jedni sa drugima kako bi stvorili nešto potpuno novo.

„Sviđa mi se ta polifonija različitih umjetničkih izričaja,“ dodala je Neva. „Unutar Poetike grada ilustracije stvaraju neki novi prostor grada i same priče. Mogla bi se i napisati nova proza ili poezija o svakoj od ilustracija. Dijalozi o dijalozima zahtjevaju drugačiji pristup, više je cilj obuhvatiti i vizualizirati dijalog, pa da se na kraju projekta i kroz vizualno vide razlike u nastalim djelima.“

Mada je planirano da ovaj projekat podržan od strane Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske traje svega pet meseci, za autorku koja stoji iza njega jedan datum u papirologiji ne predstavlja kraj. Sa ciljem da se novonastale priče naknadno objave i u formi knjige, kao i da se regionalni autori, potencijalno udruženi sa stručnjacima iz drugih profesija, spoje u stvaranju priloga koji će dodatno produbiti priču o dijalozima, rad Neve Lukić o prostornosti i jeziku nastaviće se i u budućnosti.

Neva Lukić, foto: Sandro Lendler

„Zašto se bavim jezikom?“ pred kraj našeg razgovora ponovila je Neva moje pitanje. „Zato što se slažem s Česlavom Milošem koji kaže da je jezik jedina domovina. Odnosno, s povjesničarkom umjetnosti Verom Horvat Pintarić koja je kazala da se, kad proučavamo ličnosti iz naše povijesti umjetnosti ili kulture, razabire nešto što im je zajedničko – teritorij kao sudbina.  To je taj demon mjesta i materinjeg jezika koji ne možemo izbjeći ako smo formativne godine proveli u određenoj sredini.“

A šta će iz njega čitalačka publika moći da izvuče? „Nadam se kvalitetno štivo,“ zaključila je Neva i, kako samo možemo pretpostaviti, nastavila da istražuje uglove Beograda i Zagreba koji ne prestaju da je inspirišu.