Idis Turato: O političnosti arhitekture, novom zajedništvu i Rijeci – gradu na periferiji

Za promišljanje arhitekture, Rijeke kao progresivnog grada budućnosti i projektovanje inovativnih urbanističkih rešenja, renomirani hrvatski arhitekta i redovni profesor na Sveučilištu u Zagrebu Idis Turato odabrao je napuštene prostore vinarije Istravino u srcu riječke Delte. Upravo u toj laboratoriji, dan nakon zvaničnog otvaranja projekta “Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture” u koji je uključen kroz programski pravac “Slatko i slano“, Turato nam je govorio o arhaičnosti salonskog intelektualizma, Kanje-Vest-ideologiji, neophodnoj reinvenciji uloge arhitekte u savremenom kontekstu i Rijeci kao idealnom think tanku.

Često govorite o odnosu između arhitekture, politike i kapitala. Kako analizirate pomenutu spregu kroz dva nama bliska primera: Beograd na vodi i Generalni urbanistički plan grada Zagreba (GUP)?

Ne volim se voditi našim lokalnim primjerima, oni su često previše saturirani lokalnim predumišljajima, a ja pokušavam univerzalno shvaćati arhitekturu. Arhitektura je duboko politična, arhitektura zapravo jest politika. Ona, nažalost mladih i svih onih željnih promjena, ne može biti subverzivna, ona uvijek zastupa, čak i kada reprezentira određenu drugu stranu koja želi preuzeti vlast. Mislim da je to bitno za razumjeti, jer to može vratiti snagu arhitekturi i arhitektima  koje je tržišna ekonomija pretvorila u obične pajace koji zapravo rade za tuđe pare i profit. Nemam ništa protiv novca, arhitektura oduvijek uz sebe nosi kapital. Staljinov odnos sa Tatljinom, Hitlerov sa Sperom, Musolinijev sa Teranjijem, odnos Seagram korporacije sa Misom, Titov sa Ostrogovićem, Trampov skorporativnim uredima Amerike – svi ti primjeri govore o poziciji nas arhitekata, koja je uvijek tijesno vezana uz kapital, moć i medije. Čak i arhitektura koja se bavi recikliranjem starih guma ili napuštenih kamp kućica zastupa neku ideologiju. Uzmimo za primjer Tedija Kruza i njegov rad na granici između Meksika i Amerike i shvatit ćemo da je ta arhitektura, koliko godinama bila predivno reciklirajuća, zapravo ideološka, politična, da želi iznositi jasan ideološki stav.

Kao nikada do sada arhitekt mora shvatiti da je on zapravo ideolog i političar.

Pojam “političar” trenutno je na ovim našim prostorima potpuno obezvrijeđen, a cijela Europa je u limbu kvazi demokracije kakvu smo usvojili 60-ih godina prošlog stoljeća, koja je sada ušla u svoju kancerogenu fazu. Socijaldemokracija je u velikoj krizi, i stoga nije čudno da neki čudni ljudi dolaze na vlast. Unutar takvog nereda potreban nam je potpuni reset, novi način shvaćanja stvari. Čini mi se da je arhitekte upravo toga strah. Oni se i danas školuju na principima Welfare state-a gdje arhitekt zastupa državu. Ali toga više nema, jer i državu zastupaju jako čudni tipovi koje možda arhitekti ne bi htjeli predstavljati. Nemoguće je arhitekturu odvojiti od politike i kapitala. Ja razumijem frustraciju ljudi kad vide da je klasično planiranje grada svugdje bankrotiralo, pa i u Beogradu i Zagrebu, ali problem nije u onima koji grade, nego u nama arhitektima koji nemamo mehanizme koji mogu generirati dobar grad. Arhitekti, probudite se! Ne pozivam ni na kakve revolucije, ali arhitekti moraju ući na mjesta na kojima se odlučuje. Svaki arhitekt ima svoju viziju, ali će samo jedan to izvesti – onaj koji bude u poziciji da ju sprovede.

U Hrvatskoj je vrlo vidljiva diskrepancija između masovnog turizma i oblasti koje se prazne velikom brzinom, poput Slavonije. Takođe, neki ekonomisti podvlače da se Hrvatska u prevelikoj meri oslanja na turizam i uslužnu delatnost. Kako pronaći ravnotežu, smanjiti nejednakosti između regija?

Čini mi se da je to slično u svim državama bivše Jugoslavije. Čini mi se da mi ni tamo 90-ih godina, nakon pada Berlinskog zida, isto tako nismo baš precizno znali gdje idemo. Imali smo jednu potpuno romantičnu i iracionalnu viziju kapitalizma i nacionalne države. Nikada zapravo nismo razmišljali šta će biti day after. Žižek uvijek dobro govori da ga ne interesira ekstaza aktivista na Tahrir trgovima ili ispred Wall Street-a, nego koje strategije i svakodnevnicu primijeniti u vremenu nakon. Čini mi se da je, za početak, dobro priznati da nitko na ovom našem prostoru, kao i na dobrom dijelu bivšeg Istočnog bloka, nije zapravo racionalno razumio gdje ide. A kad ne znaš gdje ideš, ne baviš se suštinskim temama, kao što su migracije, kapital, digitalna ekonomija. A šta je turizam nego jedna vrsta migracije i tekućeg kapitala? Pokazalo se danas da zapravo nismo bili dovoljno zanimljivi “velikim igračima” jer nismo htjeli davati našu obalu, naše javno dobro. Nismo se prodali, i to je dobro, ali je zato narod počeo graditi po svom. Kako država nije razmišljala o malom čovjeku i o proletarijatu, ti “mali ljudi”, ti proleteri, su izgubili svoj posao i posljedično su danas postali “apartmanisti”. Iz radničkih trliša (radno odelo, prim. aut.) prešli su u konobare.

Nama se u Hrvatskoj doslovce “desio” turizam i, što je najbolje, on je jedina ekonomija koja trenutačno postoji. Neki će reći da tomože biti opasno, ali sada je kasno za takve zaključke. Sada je ponovo važno da resetiramo stvari, da vidimo šta je dobro u turizmu i pokušamo predvidjeti gdje on ide. Država je danas potpuno nemoćna, ne razvija niti jedan snažniji projekt koji bi pokrenuo masu, poticajna socijalna stanogradnja je mizerna i jedino tko radi je privatni sektor. Čini mi se da je tako i u Srbiji i u Hrvatskoj.

U intervjuima pominjete Dugopolje u blizini Splita kao primer neočekivanog razvoja. Ova zona je na praktičnom i pravnom planu jednostavno bila pogodnija stranim kompanijama…

To je tipičan dokaz kako arhitekti, urbanisti i političari poduzmu i rade nešto, ali ne vide gdje ih sve to vodi. Novu smo državu rasparcelirali na brojne općine i gradove i za njih propisali donošenje prostornih planova, kao osnovno pravo i obvezu lokalne samouprave. Godinama sam u Splitu gledao kako se ljudi, mediji, arhitekti i političari bave splitskom rivom. Pa problematizira ju jeli “lijepa”, je li se “uklapa”, da li je kamen na njoj dobar ili ne, a za to vrijeme se na rotoru uz autocestu Zagreb-Split dešavao novi suvremeni urbanizam, o kome se razmišljalo samo kao o nekoj priručnoj servisnoj zoni. Danas Dugopolje ima najveće digitalizirano skladište, veliku poslovnu zonu, bogat proračun, svog načelnika, nogometni klub, stadion, brojna poduzeća i zbog svega toga nitko pametan ne ulaže u splitske poslovne zgrade nego ide uz razvijenu infrastrukturu, uz autoput. Firmama je tamo bilo jeftinije i bolje. Na ovom primjeru koji se dogodio doslovce slučajno možemo vidjeti koliko su arhitekti, urbanisti i političari romantično zastarjeli.

Vidite li druge slične tačke u Hrvatskoj na kojima bi se ovaj model mogao reprodukovati?

Mislim da je to gotovo. To smo nažalost proćerdali, jer je o tome trebalo razmišljati 90-ih. Ja u digitalnom svijetu vidim potencijalni power i mogućnost za transformaciju grada i svijeta oko nas, u nekoj vrsti augmentirane stvarnosti, ali je za sada vrlo teško reći kako će to izgledati.

Nadovežimo se i na ulogu tehnologije i na pojam “pametnih gradova”. Zanimljivo je da se pojam uglavnom koristi kada se referiramo na visoke tehnologije, a ne na urbanističku i infrastrukturnu koherentnost. Šta će, osim tehnologije, gradove budućnosti učiniti “pametnim”?

Arhitekti trenutačno o tome ili ne razmišljaju ili razmišljaju isključivokao tehnolozi i tehnokrati. Ono što ja vidim kao nevjerojatan potencijal je da “uđemo” u taj pametni grad i počnemo razmišljati arhitektonski, jer svima onima koji stoje iza pametnih gradova desperatno trebaju arhitekti. Ja na fakultetu imam izborni predmet na kojem studenti kreiraju video igrice, jer mi se to čini kao najjednostavniji način da shvate koliko je zapravo igrica prostorno planiranje. I najgluplja video igrica je čisti urbanizam, čista arhitektura. To je samo mali oblik suvremenog promišljanja koje nam je potrebno. Kada govorimo o edukaciji, čini  mi se da je nekad najveći problem upravo u profesorima. Tako je i u cijeloj Europi, pa i na uglednim univerzitetima u Americi, profesori zaostaju jer se bave starim načinom shvaćanja svijeta.

Obrazovanje bi se dakle trebalo modernizovati kroz interdisciplinarni pristup?

Da, ali se istovremeno pod tom interdisciplinarnošću prodaje svašta. Kao nikada do sada, danas moraš znati slušati, uvažavati i razumjeti druge discipline. To je nužnost. Arhitekti su i u prošlosti često u timove uzimali sociologe, ekonomiste, biologe i tehnologe, ali su ipak planove i gradove radili po svom. Možda je danas odgovor upravo u tome da primjerice biolog kaže kako se npr. projektira i gradi park. Ta nužnost interdisciplinarnosti se možda najbolje vidi u suvremenoj umjetnosti. Pjer Uig umjetnost već shvaća kao ekosustav, uvodi unutra živo, neživo, objekte, bioraznolikost, digitalnu infrastrukturu i generira razna klimatska stanja. To je po meni suvremeni pogled na svijet.

Arhitekt ne mora više isključivo izvoditi i promišljati zgrade, to može biti samo jedan dio njegovih aktivnosti. Potrebno je logiku arhitektonskog, prostornog planiranja i projektiranja primjenjivati i u drugim disciplinama. Arhitekt je treniran da koordinira, projektira strategije, iscrtava dijagrame u vremenu i prostoru.

Svetsko hotelijerstvo se sve više okreće “hotelu kao destinaciji” na kojoj se traži “autentično i kompletno iskustvo”. Kako se uloga arhitekte menja u tom kontekstu?

Mijenja se radikalno! Mene hotel kao hotel kojeg znamo iz polovice 20-og stoljeća više uopće ne interesira, to je dinosaur koji je umro, ali to nitko nema hrabrosti reći. Ta vrsta depresivnog turizma, gdje moraš otići na recepciju, biti u nekoj generic sobi i ići na neku generic plažu, zar zaista to još netko želi? Airbnb je ubio hotel, i svima je zapravo tako u neku ruku bolje. Ja prvi želim uzbuđenje i slobodu da noć prije putovanja prosurfam internetom i nađem smještaj, odem u stan koji je predivno svoj, u mjestu koje je predivno svoje, i da za 24 sata odem u neki drugi stan. Moj hotel je zapravo cijeli svijet. Nema razlike između turizma, dokolice i svakodnevice i mi često postajemo kontinuirani turisti. Naravno, to nas dovodi u poziciju da na shvaćamo koliko je važno na vrijeme planirati turizam, nove hotele i životni stil koji sa njime ide.

Često spominjem jedan primjer iz susjedstva koji donekle ilustrira ovo o čemu pričam. U Toskani je kompanija Tui kupila jedno cijelo područje – Castelfalfi, veliko kao desetina Istre, gdje su pustili ljude da žive i rade, no su oni zapravo djelatnici ogromnog resorta. Tamo imaju kulturne spomenike, vinograde, maslinike, voćnjake, lov, konje, krave, medvjediće i piliće, briše se granica između resorta, rada, proizvodnje, odmora i dokolice. Živiš određeni lifestyle, a ne razumiješ da je to čisti Big Brother, to je meni u jednu ruku genijalno inspirativno!

Savremeni kontekst nameće i konstantno promišljanje arhitekture. Da li se modularnost prostora nameće kao jedna od tendencija?

Talijanski arhitekt Andrea Branci je 60-ih pričao da će cijeli svijet biti poput supermarketa i govorio o pojmu no-stop city. U šoping-centru nam ne treba ni danje svjetlo ni zrak, sve je kompletno isprojektirano. U tom kondicioniranom stanju je nevažno koji su predmeti unutra. Iz Kentucky Fried Chicken-a prijeđeš u Zaru, iz Zare u kino, iz kina u dječje igralište, klizalište, kazino… i tako beskonačno. Kad projektiramo, moramo se naviknuti na novo stanje, projektirati nešto što je Rem Kulhas nazvao generic city. U Tokiju se to najbolje vidi, to je kao jedan  “kontinuirani aerodrom”, sve je kondicionirano i sve se mijenja, putuje, prilagođava se dnevno potrebama i željama ljudi koji u njemu obitavaju. Ja sam jednom rekao da bih mogao živjeti u šoping-centru, kao Tom Henks na aerodromu u filmu Terminal. Milenijalsi me vjerojatno razumiju, ali dušebrižni šezdesetosmaši to naravno doživljavaju kao blasfemiju. Pogledaj samo kako je dobro u Diznilendu, tamo je potpuno sve kondicionirano, isprojektirano. To nije samo prostor, to nije samo arhitektura, to je stanje.

Arhitektura zbilja ima medij koji je viječan, samo se moramo izmaknuti iz neoavangardnih, neobauhasovskih oblika. U modi se najviše vidi da nema više podjela i stilova: potpuno je svejedno da li si obučen u kožnu jaknu, da li si panker, freak, šminker… Danas čovjek koji nema para izgleda isto kao i onaj koji je prepun para. Pogledaj samo Zuckerberga, izgleda kao da nema kune! Forma je dakle potpuno nevažna u onom arhitektonskom avangardističkom smislu, forma ne slijedi fuknciju i funkcija ne slijedi formu. To je jedna od danas potpuno besmislenih teza s početka 20. stoljeća koju neki i dalje shvaćaju suviše ozbiljno.

Izabrani ste za komesara hrvatskog nastupa na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu arhitekture na kome ćete predstaviti projekat “Togetherness / Togetherless”, čiji je fokus na zajedništvu. Koji su Vaši predlozi za ponovno promišljanje “zajedništva”?

Mislim da je danas puno bolje razmišljati o zajedništvu i zajednicama nego o javnom prostoru. Smatram da javnog prostora kakvog pamtimo od nekada danas više nema, to je prostor, mjesto gde određena politika ima svoj stage.

Nemojmo lagati ljude, svi prostori su vrlo politični. Ali mene zanima na kojim su mjestima ljudi zbilja dobrovoljno zajedno?

U ad hoc situacijama, na koncertima, stadionima… Ako izbacimo tu jaku emociju, koji su elementi koji definiraju da je ljudima dobro i ugodno u nekom prostoru? Mene interesira koji su to arhitektonski elementi, arhitektonska i planerska stanja koja stvaraju potrebu za zajednicom i čine je boljom.

Promišljati zajednicu još je teže u današnjem vremenu u kom je individualizam dominantan…

Arhitektura i urbanizam su postigli to da individui nikad nije bilo bolje. Ali zajednicom se ne bavi gotovo nitko. Danas ljudi više vjeruju u priče, nego u pare ili u moć, a tu možemo jako puno naučiti iz mode… U modi se svaka tri mjeseca ili šest mjeseci smišlja nešto novo. Mi pripadamo zajednici koja je transnacionalna, transseksualna, transpolitička, a zapravo svi vjeruju Gučiju, Balensijagi, Pradi… Pogledajmo Ferari, sve socijalne skupine, od radnika do bankara, obožavaju priču Ferarija koji nije samo automobil, on je način života. Od brendova možemo naučiti do koje granice se moramo osloboditi starih principa rada. Danas ne možemo imati samo ideju, nego ovladanu potpuno artikuliranu cjelinu nastalu na jasnom narativu. Pogledajmo samo šta radi, šta sve nudi, predlaže, projektira i izvodi ponekad mi iskreno brižni Kanje Vest!

U jednom razgovoru ste se zapitali zašto je Kanje uvek korak ispred svih nas…

On mjenja uloge, smišlja trendove, kroz glazbu postavlja istine i priča priče. I ljudi mu vjeruju. Neki mu se i izruguju, ali nitko ne ostaje ravnodušan. Po tom principu trebaju i arhitekti raditi, a ne više kao salonski intelektualci. To je jako teško, odgovorno i za mnoge strašljivo, neizvjesno…

Rijeka se često ističe kao idealna laboratorija za istraživanje novih urbanističkih, ekoloških i kulturnih horizonata, zbog topografije, industrijske prošlosti, tranzicije. Na sajtu DeltaLab-a pominjete “zadatak osmišljavanja održivog i progresivnog grada budućnosti”. Na kojim principima bi taj grad mogao počivati?

Rijeka je stala, ona nije više ni luka ni industrija, a to je dobra prilika za reset i za reinvenciju. Treba nanovo osmiliti grad, a ne ga rekonstruirati i oživljavati. Hrvatska i mnoge zemlje u regiji moraju što prije shvatiti šta bi to zapravo htjele biti.

Rijeku i Opatiju su izgradile austrougarske željeznice. Rijeku je izgradila ugarska željeznica koja je napravila luku, a Austrija je preko Trsta dotjerala luku i napravila prvi turistički resort. Radi se o kombinaciji velikog autoriteta države, austrougarske monarhije i privatnog kapitala. Dioničko društvo je napravilo industriju i turizam. Grada nije bilo, korporacije kao Whitehead su izgradile svoje tvornice, radničko naselje, a onda je nastao grad oko toga. To je izuzetno suvremeno i recept je za uspjeh. Samo naravno, to traži vrijeme i užasnojeneizvjestan proces. To je nešto o čemu u Rijeci možemo razmišljati. Poslednjih pet godina se bavim pitanjem kako razviti takav grad. Ove ću godine napraviti izložbu koja će se zvati “Fiume Fantastica”. Fantastica – jer nam treba nova imaginacija. Pisci znanstvene fantastike imaginiraju, a arhitekti su potpuno zaboravili imaginirati. Nitko ne razmišlja unaprijed. Sa studentima i DeltaLab-om mislimo inaugurirati platformu gdje ćemo živjeti i raditi u Istravinu, u kojoj se nalaze i stanovi za studente. U Exportdrvu će biti kontinuirani interijer koji će biti izložba u okviru koje će se i živjeti. Ja projekt Europske prijestolnice kulture vidim kao eksperiment drugačijeg načina života.

U mnogim gradovima, poput recimo Plovdiva, Evropska prestonica kulture nije dale očekivane rezultate. Kolika je verovatnoća da Rijeka doživi istu sudbinu? 

Dovoljno sam star da sam puno puta doživio fijasko, ali i da znam kako je lijepo pogoditi pravu stvar. To je ono što arhitekti moraju shvatiti: ne smiju se bojati, moraju biti iskreni, pošteni, predlagati, ali moraju znati priznati i neuspjeh. Arhitekti se moraju vratiti u poziciju čovjeka koji predlaže i odgovara, a ne da su u poziciji u kojoj se samožale. Najlakše je skupiti ljude na trg i biti protiv, ali mene interesira što dan nakon?

Kako trenutni entuzijazam i potencijal Evropske prestonice kulture pretvoriti u održiv model?

Entuzijazam ste možda doživjeli na otvorenju, ali se mi tri godine borimo sa ne-entuzijazmom. Ljudi gotovo da do jučer nisu vjerovali da smo dobili Europsku prijestolnicu kulture i da ćemo projekt realizirati. Problem cijele regije i Europe je da smo 90-ih vjerovali u svjetlo kapitalizma i nacije, ljudi su bili sretni, vjerovali da idu negde bolje. Sad je potpuno obrnuto: kad i ide bolje, ljudi u to ne vjeruju. Ljudi moraju shvatiti da je projekat EPK platforma u kojoj možemo testirati doslovno sve. Mene interesira kako suvremeni grad živi. Uzmimo primjer Berlina, Berlin je tematski park, a hipsteri ne shvaćaju da žive u tematskom parku koji je neki njemački birokrat smislio. I sad svi Srbi, Hrvati, Bosanci koji  kaožele biti liberalni i otvoreni idu u Berlin, a idu zapravo u hipster resort. Ti isti ljudi preziru hotelske resorte, mrze tematske parkove i šoping, a ne razumiju da žive u tematskom parku hipsteraja i kulture. To zvuči malo okrutno, ali namjerno to govorim direktno da ljudi shvate punu istinu.

Zato vidim veliku prednost života u gradu koji je na periferiji, u gradu koji nema sređeno stanje i odnose, u gradu koji se još traži, jer mi se čini da su u takvom okruženju moguće male, ali važne promjene. Interesira me i intrigira da u Rijeci testiramo neku zajednicu koja je možda drugačija. Ja u Europskoj prijestolnici kulture ne projektiram ništa. Ja tu pišem scenarije, producent sam i kurator, i smišljam odnose. Ljepota arhitekture je da projektiraš odnose i priču koja traje stoljećima, a koja npr. u kazalištu traje samo par sati. Zato je kao nikad uzbudljivo biti arhitekt.