Da li imate preko 18 godina?

Bojan Marjanović: Ništa nije stvarnije od tela i nestvarnije od reči

Pred promociju njegovog prvog romana, koja će se odigrati u sredu 06. decembra, razgovarali smo sa ovim mladim piscem - o gradovima, ljubavi i suprotstavljanju književnim granicama.

U sredu, 6. decembra, u knjižari Beopolis, Bojan Marjanović će nam se predstaviti romanom „Sutra ćemo“ u izdanju Književne radionice Rašić. O tome kako je tekao proces pisanja kada je 2015. godine postao NIN-ov stipendista za roman u nastajanju, o književnom i društvenom životu u Beogradu, odrastanjima u malim i življenjima u velikim gradovima, odnosima, ljubavi i mnogim drugim stvarima, razgovarali smo sa Bojanom Marjanovićem. 

Kako si počeo da se baviš pisanjem poezije, i odakle potreba da nam se sad predstaviš romanom?

Poezijom sam počeo da se bavim, pretpostavljam kao i većina, negde u poznom tinejdžerskom dobu. Tada sam imao bend i u nekom trenutku sam shvatio da mi taj rimovani okvir pesama za pevanje, naprosto, nije dovoljan da artikulišem sve ono želim i eto, obreo sam se u poeziji. Poprilično su mi važne tad bile knjige “Hit depo” i “Transsarajevo” Faruka Šehića, one su me uvukle silovito u svet vanlektirne poezije. Međutim, već par godina kasnije, na fakultetu, počeo sam da pišem i prve priče, tako da, zapravo, i poeziju i prozu pišem paralelno sve vreme. U tom smislu, nije ova „potreba da se predstavim romanom” došla niotkuda, niti sam ikada sebe doživljavao kao nekoga ko je isključivo pesnik.

Što se mene tiče, pisac sam, u smislu da je sve čime se bavim pisanje – s tim što je moja proza često sasvim lirska, pesme su em narativne, em optrećene dnevnom politikom, a novinski tekstovi takvi da urednici kose čupaju i viču na mene kako „nije novinarstvo lepa književnost”.

Dakle, zaista se trudim da formalne granice shvatam što maglovitije i što uslovnije. Uostalom, kao i većina drugih granica, uglavnom su tu tek da disciplinuju i ograniče, a meni se stvarno ne robuje tim autoritarnim pizdarijama. Naprotiv, suprotstavljam im se iz sveg srca.

Kako je tekao taj proces? Ko je uticao na tebe, koga voliš da čitaš?

Proces nastajanja romana je jedan od najmukotrpnijih procesa u kom sam se u životu obreo jer je za njega stvarno neophodna stanovita disciplina i posvećenost. Nisam načelno osoba koja je previše sklona dugoročnom planiranju, tako da je pisanje romana – bez daljnjeg, posao koji je bez takve vrste planiranja gotovo nemoguće izvesti – bio veliki izazov za mene.

A što se tiče uticaja i uzora na ono što radim, oni su stvarno brojni i dolaze iz najrazličitijih oblasti. Međutim, ako govorimo o književnosti, dok sam pisao ovaj roman, otkrivao sam ili se ponovo vraćao nekim autorkama i autorima koji su me silno inspirisali i davali mi volju da radim. Neki od njih su Roberto Bolanjo, Olja Savičević Ivančević, Džonatan Frenzen, Dejvid Foster Volas, Oja Bajdar, Giljermo Arijaga, Dubravka Ugrešić, Robert Perišić, Robert Maklijam Vilson. Hvala im na svemu.

Koliko moramo da poznajemo autorov život i da li je taj život važan?

Ne znam kako drugima, ali meni je najčešće sasvim svejedno kako izgledaju dani, meseci i godine osobe koja nosi ime i prezime koje stoji na koricama knjige. Osim, naravno, ako ne govorimo o nekome čije je vanknjiževno postojanje neka vrsta društvene činjenice – recimo, kroz njihov politički rad ili neke druge istupe u javnoj sferi – pa je onda i njihovo delo gotovo nemoguće čitati van tog konteksta. Dakle, da skratim, prilikom čitanja neke knjige sasvim mi je svejedno da li njena autorka ili autor više voli plavi patlidžan ili tikvice, ali mi nije svejedno ako mi se tekstom obraća neko ko transparentno zauzima neku političku poziciju unutar javnog prostora.

Brodski kaže da se treba stalno peći na vatri jezičkih idioma da bi se napisao i najmanji stih.To jest, treba ih stalno slušati – u prodavnici, u tramvaju, na kioscima, u redovima za plaćanje računa. To su i mesta gde upoznajemo sapatnike tvojih junaka. Ko su oni, i kakva su to mesta, i zašto su tebi bitna, od preskupih beogradskih taksija, do marketa gde krišom gledamo ko je šta stavio u svoju korpu?

Junaci mog romana – Sara, Darko i Goran – zapravo su reprezenti jednog sveta kojem i sam pripadam. Dakle, reč je o ljudima u dvadesetim i tridesetim godinama. Neki od njih su završili fakultete, neki nisu još, neki neće nikad jer ih nisu ni upisivali, ali, svejedno, ta činjenica ne utiče bitno na poslove kojima se bave, na taj niz nesigurnih i slabo plaćenih poslova u kojima sutra mogu biti zamenjeni nekom nesrećnicom ili nesrećnikom koji bi još malo više posla radio za još malo manju platu, poslova sa kojima, sve i kada bi hteli, ne bi mogli da planiraju osnivanje porodice, ali, eto, sreća u nesreći je da, većini, takvo što nije ni na kraj uma jer su se taman dovoljno emancipovali da su svesni da konzervativni okovi patrijarhalne sredine u kojoj su odrasli nisu nešto u šta žele svoj život da stave, iako, doduše, (još uvek) nisu dovoljno emancipovani da vlastite partnerske odnose osmisle tako da ne budu opterećeni tonama i tonama zaostalog tereta koji su u nasleđe dobili od roditelja, škole i, generalno uzevši, sveta oko sebe.

I tako, svi ti naši divni i polusjebani generacijski sapatnici se smucaju po prevozu, šalterima, kafanama, taksijama, supermarketima, ulicama i nekako pokušavaju da osmisle svoje živote. Ja sam se, pišući jednu priču o njima, drznuo da im malo pomognem u tom osmišljavanju. Pa kako nam bude. I njima i meni.

Po pravilu nekuda idemo zbog unutrašnje ili, pre, spoljašnje nužnosti. Zapravo, za nas koji smo došli u Beograd, pitanje nije kuda idemo već od čega odlazimo. Da li je za tebe, odnosno tvoje likove, život stalno udaljavanje „od“ i „neki novi i zamorni oblik bežanja“?  Kakav je uticaj imao Beograd na pisanje romana? Tvoj junak Darko prošao je mnogo stadijuma, od radoznalosti, privrženosti, poštovanja, pasivnog interesovanja, ravnodušnosti, odbojnosti, sve do klicanja da je Beograd „postao njegov unutrašnji grad“.

Dobro, neke stvari nema potrebe previše mistifikovati – naime, svi mi koji nismo rođeni u Beogradu, a hteli smo i, sticajem srećnih okolnosti, imali mogućnosti da studiramo nešto što nismo mogli u našim mestima, naprosto, morali smo doći ovde po prirodi stvari. A većina nas je morala tu i da ostane jer se u Beogradu ipak može kudikamo lakše naći posao. Pogotovo ako taj posao tražite u svetu medija, kao što sam ga ja tražio. Međutim, naš emotivni odnos prema tom gradu sasvim je druga stvar. Znam mnogo ljudi koji se nikad nisu navikli na život u Beogradu i koji i dalje panično jure u svoje rodne gradove kad god mogu. To je, naravno, sasvim u redu, svako ima pravo da se za vazduh bori kako najbolje zna i ume.

Sa druge strane, meni je danas, moram priznati, užasno teško zamisliti život bez Beograda.

Bez Zvezdare na kojoj stanujem, Slavije na kojoj radim, kao i tog poteza između knjižare Beopolis i društvenog centra Oktobar u kojima provodim većinu svog slobodnog vremena. Ne znam mnogo toga o Miljakovcu ili Zemunu, Medaku ili Braći Jerković, ali ovaj potez koji sam spomenuo je potez koji čini moj unutrašnji Beograd. Zgrade, ulice, pekare, prodavnice, kafići, parkovi i parkinzi na tom prostoru su deo moje intimne geografije. Dakle, tek jedan od sto hiljada mogućih Beograda, ali sam nekim od likova iz romana podario svoju fascinaciju tim mentalnim crtežom ovog grada koju nosim u sebi. Kao što sam im, uostalom, podario i fascinaciju crežom mora koje vazda negde šumi i bruji u meni, čak i kad sam daleko od njega. Uostalom, jedna od većih tuga na svetu je i ta što se geografija ustrojila tako da ne budemo Beograd na moru, a desničarska politička stvarnost ustrojila tako da postajemo Beograd na vodi. Ali, dobro, borimo se i borićemo se i protiv toga. Sve dok jednog dana i more ne izgradimo. More čije obale, jasno, neće moći da privatizuju govnari najrazličitijih oblika.

U svetu bez ljubavi da li je insisistiranje na ljubavi ludost, ili baš naprotiv, najviši oblik zdravlja?

Pa, nisam siguran da bih rekao da živimo u svetu bez ljubavi. Ne znam kojim bi se instrumentima to moglo izmeriti. Ali, što se mene tiče, ma kako to zvučalo banalno ili naivno, insistiranje na ljubavi nije ni oblik zdravlja ni oblik ludosti, već elementarna nužnost življenja. Bez nje mi ni bavljenje književnošću, politikom ili ma čim trećim ne bi imalo previše smisla. I ne bih više ni reč rekao o tome, već samog sebe smaram koliko sam sentimentalan i patetičan, a ne da mi se sad smišljati neka doskočica kojim bih se samoironizovao.

U početku beše preljuba?

Da, neko bi mogao reći da je „preljuba“ okidač radnje za moj roman – Sara je prevarila Gorana sa Darkom i sad sve odlazi dođavola jer ne umeju da se izbore sa tom situacijom. Ipak, ja bih sve postavio malo drugačije – u početku ne beše preljuba, već grozni društveni kontekst koji je dao sve od sebe da nas disciplinuje i da nam svoje konzervativne modele življenja postavi kao normativne, sve dok i ono malo ljudskosti i emocija što imamo ne bude skroz samleveno i ugrađeno u dalju reprodukciju ovakve odvratne društvene stvarnosti. E, tek posle se može reći da je došla „preljuba“ – s tim što bih ja, u odbranu svojih likova, preljubu radije shvatio kao varanje tog društvenog konteksta, nego kao izneveravanje nekih konkretnih osoba.

Rolan Bart u „Fragmentima ljubavnog govora“ piše da je „ljubomora jednačina s tri promenljiva (neodrediva) člana: jedan je uvek ljubomoran na dve osobe u isto vreme: ja sam ljubomoran na onog koga volim i na onog koji njega voli“. Kako onda iznaći zajednički način postojanja? Šta je preostalo Darku, Sari i Goranu? Da li se prepustiti toku i nikada ne nametati sopstveni zakon i uzdržati se od činjenja da bi svet sam od sebe mogao da se dogodi i preobrazi?

Duboko verujem – ili, makar, lakše mi je da mislim da duboko verujem u to – da je stvarno jedina sreća koja nam je istinski dostupna svest da ćemo, ipak, sutra sa nekim otići na kafu. Dakle, nisam zagovornik ni monogamije ni otvorenih veza, niti mislim da se može iznaći neki široko upotrebljiv model zajedničkog postojanja koji bi išao dalje od toga da si, eto, srećan jer ćeš sutra videti nekoga do koga ti je stalo i da ćeš sa njim podeliti nešto malo sveta što možeš – kafu ili obrok, šetnju ili piće, političku raspravu ili seks. A što se tiče toga kako ćemo organizovati koje su to osobe do kojih nam je stalo – da li ih jedna, više ili su, šta znam, imaginarne – tu se držim krilatice iz naslova onog filma Vudija Alena „Whatever Works“. Dakle, šta god da radi posao i šta god sve učesnike nekog odnosa čini srećnim, meni je sasvim u redu.

Bojan Marjanović (Užice, 1990), diplomirao novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Objavio je knjige poezije „Politika, Pornografija, Poezija“ (Književna radionica Rašić, 2015) i „Između dva rata“ (Književna radionica Rašić, 2016). Dobitnik je NIN-ove stipendije za roman u nastajanju za 2015. godinu, kao i nagrade Laza Lazarević za neobjavljenu pripovetku za 2013. godinu. Priče, pesme i eseje objavljivao je u periodici. Živi u Beogradu gde radi kao urednik u magazinu Liceulice, a novinske tekstove i književnu kritiku objavljuje u medijima širom Jugoslavije.

Lajkuj:

Komentari:

  1. Ovo bi ipak trebalo ispraviti:
    “…a novinske tekstove i književnu kritiku objavljuje u medijima širom Jugoslavije.”

Ostavite komentar:

Slični članci: