Da li imate preko 18 godina?

Predstava godine

"Kretanje" Dimitrija Kokanova u režiji Jovane Tomić.

Bauk nadolazećeg “novog doba” koje će, između ostalog, postepeno ukinuti poznate kulturne modele sa posebnim naglaskom na tradicionalni teatar, nikad nije delovao izvesnije nego u godini koja je za nama. Iako smo svedoci globalne krize u tom domenu, čini se da je u lokalnom kontekstu, kojim se ovde bavimo ta pretnja bila (jeste) posebno izražena. Naime, nekoliko dana pre zvaničnog proglašenja vanrednog stanja usled pandemije, beogradska pozorišta su zatvorila svoja vrata da bi po ukidanju istog bila potpuno preskočena u procesu takozvanog vraćanja “u normalu”.

Nesporna je činjenica da je pozorište mesto susreta i neposrednog ljudskog kontakta, a sankcionisanje istih bila je prva i osnovna epidemiološka mera koju smo imali na raspolaganju. Međutim, podsetićemo vas da su po prestanku vanrednih mera u maju, lagano počinjali sa radom fitnes centri, javni prevoz, ugostiteljski objekti, šoping molovi… da bismo imali i neverovatan presedan međunarodnih razmera – fudbalski derbi sa hiljadama navijača, dok su institucije kulture ostale zatvorene, što je sudbina koju su delile još samo sa prosvetom koja je potpuno prešla na online režim rada.

S druge strane, kako je jedna od možda neočekivanih posledica izolacije bila činjenica da su se mnogi tinejdžeri uželeli učionice i odlaska u školu, malo manje iznenađenje bila je želja publike za pozorištem i izvođačkim umetnostima uopšte. Ovom prilikom ćemo namerno preskočiti kompleksnu i goruću temu finansija koje su zapravo najveći faktor u odlučivanju hoćemo li imati kulturne događaje ili ćemo ih proglasiti nepotrebnim, a onda ih i sasvim ukinuti. U svakom slučaju, za sada je poruka javnosti bila nedvosmislena i dovoljno snažna, a glasila je da nam pozorište definitivno treba. Tako da, pored privatnih produkcija koje imaju razumljiv motiv da se što pre pokrenu, i gradska i republičko pozorište prepolovili su broj gledalaca u sali, zaštitne maske u publici propisali kao obavezne, za izvođače uveli redovna testiranja na aktuelni virus i, prebacivši sve događaje na veliku scenu, ponovo se stavila u pogon.

Naravno da deluje da su se u tom procesu rada pod posebnim i ranije gotovo nezamislivim, pa, ako hoćete, distopijskim okolnostima, različite kuće sa svojim menadžmentima različito snašle. Da stvar bude komplikovanija, nekoliko pozorišta je u skorije vreme i dobilo nove uprave koje često dolaze sa novim vizijama i velikim ambicijama, a čiji planovi su sada brutalno osujećeni. Stoga, nezahvalno je i praktično nemoguće spolja proceniti šta je ispravan i hvale vredan potez, a koji pristup zaslužuje kritiku, koliko je nešto epidemiološki opravdano, a koliko možda i neodgovorno.

Neka pozorišta su prilagodila već postojeći repertoar novoj situaciji, za nove predstave su održala generalne probe, dok su svečane premijere pomerila za pogodniji trenutak. Druga su izabrala da imaju uspešno izvedene premijere i  relativno napredan tempo rada uprkos nepovoljnim uslovima.  Postojale su najave, pa i izvedbe projekata koji su direktan odgovor na pandemiju, kako formalno tako i tematski. U svemu tome, dinamiku rada je uslovljavalo i konstantno uvođenje, pa ukidanje novih mera, tako da smo imali i česta otkazivanja i pomeranja izvođenja.

Iz gore navedenog, jasno je da naš zadatak pravljenja nekakve top liste najboljih predstava u 2020. godini nije samo otežan, već bi bio i krajnje nepošten. U drugu ruku, neobičnom igrom sudbine, slobodno možemo da kažemo da je baš ova, verovatno najjalovija godina u istoriji savremenog teatra, iznedrila nesvakidašnji pozorišni iskorak u domaćoj produkciji, višestruko značajan za lokalnu umetničku scenu i svojom apartnošću zahteva da bude zasebno pomenut, a ne kao deo popisa godišnjih ostvarenja. Reč je o imerzivnoj predstavi Kretanje, po tekstu Dimitrija Kokanova, u režiji Jovanje Tomić i u produkciji Bitef teatra.

Najpre, tekst verovatno najaktivnijeg dramaturga na lokalnoj sceni, scenariste i dramskog pisca Dimitrija Kokanova, u izvesnom smislu formalno odstupa od tradicionalne drame. Tvori ga zapravo šest monologa od kojih tri pripadaju humanim karakterima, a osnovni zajednički imenitelj im je što su evropski, beli muškarci, dok drugu polovinu čine iskazi tri neverbalna subjekta – Fabrike, Bašte i Tela. Osnovne teme svih monologa su patnja, strah, nada… u kojima se susrećemo sa pitanjima traume, ličnog identiteta, pozicije i društvene perspektive. Strah od budućnosti, zatočenost u prošlosti, nemogućnost bivanja u sadašnjosti su problemi s kojima se bore humani karakteri. Ti, ponavljamo, muški likovi otvoreno govore o svojim osećanjima – zaljubljenosti koja uvek nosi patnju, porodičnim odnosima koji guše individualnost, gubicima bližnjih koji ostavljuje večne traume.

Nasuprot njima, neživi subjekti poput Fabrike i Bašte, imenice ženskog roda, takođe dele s čitaocima svoj intimni bol, ali one analitičnije artikulišu svoju patnju koja je univerzalna, njih boli sveopšti poredak sveta. Jedno od centralnih poetskih pitanja autora jesu jezik i njegove (ne)mogućnosti i čini se da on jezik tretira istovremeno kao alatku neiscrpnih kapaciteta dok se kao sredstvo  komunikacije isti pokazuje kao apsolutno nedovoljan. Zarobljenost, nelagodnost u kulturi, a jezik je de facto kulturna tvorevina, bez sumnje su Kokanovljevi najizraženiji autorski stavovi. U drami s podnaslovom “Tehnologija i koreografija straha”, reklo bi se da čitaocu ostavlja slobodu da prema ličnim, ideološkim, političkim i svim ostalim preferencama zauzme svoj stav naspram likova, ni u jednom trenutku ne relativizujući kapitalizam, patrijarhat i ostale represivne sisteme, ali ni ne dajući pojednostavljene odgovore i vrednosne sudove. Glavni literarni kvalitet Kokanova je u tome što svakim pasažom dodatno problematizuje umesto da nudi rešenja.

U rediteljskoj postavci Jovane Tomić, čiji je Kokanov inače redovni prvi saradnik, uz dramaturške intervencije Olge Dimitrijević, imamo pet umesto šest monologa, rodnu metamorfozu jednog od tri muška lika i različite manje izmene, ali uz  strogu doslednost ličnoj autorovoj poetici.  Dakle, rediteljski koncept je iščitan iz teksta, a ne nametnut spolja. Rediteljka koju inače karakteriše neobični spoj sklonosti ka eksperimentu i odsustvo svake pretencioznosti u izrazu, odlučila se za dosta zahtevan, složen i matematički precizan mehanizam.

Ekskluzivnost predstave ogleda se i u činjenici da je režirana za svega 35 gledalaca(nema veze sa epidemiološkim merama, premijera je bila pre vanrednog stanja) koji bivaju svrstani u pet grupa od po sedam članova tako da svaka svojim redosledom prati različit narativni tok krećući se kroz pet intimnih ambijenata zgrade Bitef teatra, poput portirnice, šanka ili toaleta, da bi se na kraju opet svi susreli na sceni. Neistraženi džepovi zdanja bivše evangelističke crkve čine prostor u kojem se odvija Kretanje, u tom smislu udeo scenografkinje, arhitekte Jasmine Holbus je značajan. Njena rešenja su minimalistička i efektna, čini se, ovog puta vođena parolom less is more, ona kreira prostore koji primarno naglašavaju intimnost izvedbe.

Međutim, barem sudeći po trijumfu koji je ova predstava imala na ovogodišnjem Sterijinom pozorju, jasno je da Kretanje nije zarobljeno i ograničeno na svoju domicilnu scenu. A to je pre svega posledica bravurozne glumačke igre.

Tomić je napravila smelu, a tačnu glumačku podelu (Aleksandar Đinđić, Ana Mandić, Jelena Ilić, Milica Stefanović, Pavle Mensur), birajući izvođače autentične pojave i izraza, dajući im više nego izazovan zadatak da po pet puta u toku večeri izvedu istu glumačku kreaciju, izrazito potresnu i uvek u preciznih 15 minuta. Virtuoznost igre ogleda se u spontanosti i emotivnom naboju kojima publika biva zavedena, bez ogrešenja o intelektualnu dimenziju teksta. Potencijalna hermetičnost književnog predloška biva transcendirana izvedbom,  ali ne i potpuno izneverena. Publika je emotivno investirana u egzistencijalne krize likova, njihovi strahovi i patnje, anksioznosti i tuga preplavljuju gledaoce, ali ne intenzivnim preglumljavanjem već upravo suprotno – suptilnošću izvedbe.

Dakle, definitivno je po sredi princip less is more. Kuriozitet predstave je da se, po pravilu, posetioci sentimentalno vezuju za svoju grupu i smatraju baš svoj redosled gledanja intimno važnim.  Pored  muzike Luke Mejdžora koja doprinosi čvrstom ritmu predstave, moramo da pomenemo veličanstvene kostime talentovane Selene Orb koji ne samo da su promišljeni u odnosu na zadati tekst, scenografiju i same glumce već i koloristički odgovaraju likovima.

Naposletku, završavamo s neočekivanom dozom optimizma u ovoj nepovoljnoj situaciji. Nadolazeći period je takođe prepun izazova, a to ume da bude stvaralački neobično potentno i stoga se uzdamo u sezonu koja nadolazi. Kao što smo rekli, mnoga pozorišta već imaju nove predstave “na lageru”, a budući da smo u periodu preispitivanja postojećih i promišljanja novih kulturnih modela, nikad se ne zna šta to sve može da se izrodi. U iščekivanju neizvesnog, maestralna predstava o kojoj smo pričali vas čeka na redovnom repertoaru Bitef teatra.