Da li imate preko 18 godina?

Najlon pijaca

Vodič kroz čuveni novosadski lokalitet: od buvljaka kao mesta neobičnih susreta do vikend rituala u eklektičnoj scenografiji.

Već 60ak godina u severnom predgrađu Novog Sada svakog vikenda nastaje i nestaje jedan od njegovih glavnih toponima, buvlja pijaca – Najlon. Iako ostaje u senci drugih modernijiih, urbanijih i kulturnijih gradskih simbola, pogodnijih komercijalizaciji, tokom godina Najlon je zauzeo bitno mesto u životima velikog broja sugrađana koji u njemu vide mnogo više od obične pijace. 

Osnovana sasvim spontano 1960ih, prvobitno se nalazila na desnoj strani Temerinskog puta, odnosno naspram njene današnje lokacije. Tada dobija i naziv – Najlon pijaca, po jeftinom materijalu sa kog su građani prodavali polovne stvari, od iznošene obuće i odeće do kućnih aparata. Vremenom je izrastao u pravu buvlju pijacu, sa raznovrsnom ponudom i od samo jednog dana pretvorio se u trodnevnu manifestaciju nalik na vašar, gde ljudi dolaze kako zbog same kupovine tako i zbog atmosfere, druženja, šetnje i čuvenih najlonskih delikatesa: masne mekike i pogačice s čvarcima. Nakon dolaska pod upravu JKP Tržnica razvija ozbiljniju trgovinsku infrastrukturu. Na njihovom sajtu navode index samog prostora gde saznajemo da danas ona: zauzima površinu od oko 38.000m2, sa 2871 prodajnih mesta, od cega je 509 predvidjeno za prodaju polovnih automobila, 25 poslovnih prostora i 3 rashladne vitrine. Poslednjih godina Najlon je nastavio da se širi tako da sada mnogi prodaju stvari i izvan same pijace, od ulaza gde je roba izložena na ogradi autoputa, duž trotoara i na zelenim površinama, sve do suprotnog kraja pijace i izlaza u sledećoj ulici.

Odlazak na Najlon počinje još u autobusu, najverovatnije petici. Linija Avijatičarsko naselje-Temerinski put prolazi kroz ceo grad, uključujući i sam centar, kuda sakuplja najrazličitije profile ljudi. Svako na svoj način, oni odlazak na ovaj buvljak doživljavaju kao vikend ritual. Za neke on počinje u ranim jutarnjim satima, zimi čak i pre svitanja, toliko rano da oni najposvećeniji kupci bauljaju Najlonom sa baterijskim lampama, dok za one druge obilazak počinje oko podneva, kada se neke tezge već zatvaraju.

O Najlonu kruže mnoge priče. On je u lokalnom folkloru izrastao u mitsko mesto gde se moguće i nemoguće stvari pronalaze.

Od potpisane ploče Bitlsa, lutaka na naduvavanje, reprodukcija poznatih slika i neprocenjivih satova, preko mora daljinskih upravljača, menjača za kola, laptopova, do posuđa, nameštaja, kradenih biciklova, knjiga, odeće i obuće koju ste u ponedeljak ostavili pored kontejnera. Sve ono što ste mislili da ni ne postoji, ono što bi ikada moglo da vam zatreba i ono što nikome nije trebalo, do običnih stvari koje se mogu naći i na drugim pijacama, voće, povrće, razne namirnice i sredstva za ličnu higijenu… Kako u brojnim jutarnjim programima sada već izlizano navode, sve od igle do lokomotive.

Roba je često potpuno izmešana, na gomilama, manji objekti u redovima kutija, odeća na hrpama do kolena. Tehno totemi od televizora, zvučnika, DVD-ijeva i  ostalih električnih uređaja čija se ispravnost prilikom kupovine dokazuje u najlonskim bifeima. Pojedina prodajna mesta izgledaju poput oltara aranžiranih od strane prodavaca koji svoje tezge doživljavaju i kao mesto na kojem mogu kreativno da se izraze i privuku potencijalne kupce. Kako ekstravagantnom scenografijom tako i saundtrekom koji tutnji iz nevešto dekorisanih kombija koji izgled i svrhu menjaju u zavisnosti od potreba. Tako oni pored prevoznih magacina, kancelarija i kafea za svoje vlasnike, ponekad postaju i kabine za isprobavanje odgovarajuće garderobe i za same kupce. Ipak, to je samo na onim luksuznijim prodajnim mestima, dok se obično od vas očekuje da po gomilama odeće na podu, najrazličitijih boja i paterna, bukvalno ronite, kupujući ih, a zapravo ne znajući da li vam odgovaraju ili ne. U početku mnogi ne snalazeći se sa ovim zapetljanim čudovištima, odustaju, dok oni koji se upuste u borbu sa njima, raznim tehnikama kopanja i prepoznavanja kvaliteta materijala i njihovih nijansi, odlaze osvajajući bizarne ostatke minulih modnih industrija. Podršku uvek pružaju oni iskusni kupci koji se ne ustručavaju da vas posavetuju da li vam izabrani komad dobro pristaje, da li prodavac za njega traži previše i može li mu se cena spustiti.

Ono što je specifičnost buvljaka jeste ritual cenkanja, koji svakako izostaje iz modernog šopinga. I dok oni previše stidljivi možda ostaju bez željenih fetiša, oni drugi ga doživljavaju kao malu koreografiju kupovine. Cenkanje je igra kroz koju se može pokazati poštovanje, čak i ako se stvar ne kupi. Ono je mnogo više od ređanja viših i nižih cifri, a nekada izgleda kao vrlo uvežbana stvar, tačka na pozornici. Koliko će se cena spustiti zavisi od toga koliko uspeš da animiraš prodavca. Vrednost stvari na Najlonu vrlo je relativna. Kada je kupovina već pri kraju, pred vama je težak izbor kako da okončate ovaj vikend ritual, da li čekajući u redu za čuvenu mekiku ili ispijajući domaću kafu u nekoj od najlonskih birtija. Neizostavno je da ćete, poneseni atmosterom pijace, uprkos buci, prašini i prljavštini (naročito leti), odlučiti da ovde provedete još malo vremena makar i samo posmatrajući ono što se oko vas dešava.

Posetioce možemo podeliti u dve kategorije: one koji tačno znaju šta traže – kupce sa predestinacijom koji dolaze isključivo u potrebi za određenim predmetima, iz autobusa se zapute ravno po to i ne obazirući se puno na festival nadrealizma oko njih, pojedu mekiku ili ne i vrate se nazad u grad. Zanatlije svih vrsta koje su došle svako po svoje. Kupuju gume za razna vozila, akomulatore, auto plejere, kojekakve mašine i alate; penzioneri koji pored voća, povrća i švercovanih namirnica iz Mađarske, neizostavno kupuju daljinske upravljače. One druge, koji bez plana i namere, vođene jedino znatiželjom i otvorenošću za neočekivano-mogućim, mnogim buvljacima tumaraju (svesno ili ne) sa nadrealističkom težnjom tražeći objekte koji se ne mogu naći nigde drugde: staromodne, pokvarene, beskorisne, gotovo nerazumljive, čak perverzne, kako Breton u romanu Nadja opisuje svoju potragu po kultnom buvljaku Saint-Ouen u Parizu. Ali u tome je njihovo zadovoljstvo. U moru objekata bez porekla prepoznati ono što se učini toliko drugim ili toliko bliskim, da se želi imati.

Ono pronađeno na buvljaku posmatra se poput trofeja ili kako se obično kaže – ulova, koji za svakog od posetilaca na kraju kupovine predstavlja malu kolekciju svojevrsnih fetiša.

Svaki posetilac Najlona ipak je neminovno u svemu nalik na bodlerovsko tumaralo, samo što su ovde njegove arkade kapitalizma pale, a najlonske cerade zamenile su izloge luksuznih radnji, smeštajući samu kupovinu, sasvim vojvođanski, u horizontalu. Plan grada u malom: struktura ulica, bulevara, prolaza; način gledanja, odabira, traganja ni za čim određenim – ponovo priziva onaj duh šetnje koji je izgleda pre više od jednog veka sa nadrealistima prešao na ova mesta druge šanse. Baš tu, na šetalištima buva, javlja se jedino u prisustvu tolike količine izgubljenih, nepotrebnih predmeta i obuzima veliki broj ljudi koji ovde dolaze samo da bi prošetali, oživljavajući tako davno nestali korzo i premeštajući ga daleko od centra varošice. Preko reke, pa u predgrađe – neistraženo mesto drugosti samog grada.

Beskonačan niz pojmova u koje Najlon svi pokušavamo smestiti jedino se može posmatrati kao odraz, jednak neizbrojivosti svega što se na njemu ikada moglo pronaći. Najlon se ne može prepričati, on se mora doživeti, a to znači izgubiti se sam u  vrtlogu neočekivanih ne-mogućnosti istorije, nostalgije, trgovine.. Kako je već jedan dugogodišnji prodavac kazao: Najlon je čudo, to je aždaja koja guta ljude.

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: