Zašto beogradski džezeri igraju fudbal sa dugmićima
Predstavljamo vam sastajalište beogradskih „dugmetaša“, u kuhinji profesora Miše Krstića, gde nastaju urbane legende između suparnika, džezera, penzionera.
Dok je Majls Dejvis tokom boks treninga sparing partnerima morao da ponavlja „Ne udaraj u usta, sviram večeras“, džezeri koji u Kumanovskoj ulici u Beogradu igraju stoni fudbal sa dugmićima gaje uzajamno poštovanje prema umetničkim rukama suparnika. „Dugmići“ nisu igra u kojoj su moguće povrede, ali kako mi objašnjava alfa i omega ove simulacije fudbala u Srbiji, profesor Miša Krstić, „neko je izmerio koliko igrač prepešači oko stola tokom partije pa su „dugmići“ proglašeni za sport“.
Od nekolicine prijatelja muzičara sam načuo o tim „dugmićima“, vrsti stonog fudbala koji kod nas, nekim opskurnim sledom događaja, izgleda isključivo igraju džezeri. Naravno, sve dobija na smislu kada se zna da je ovom braku fudbala i džeza direktno kumovao legendarni profesor džez klavira Miša Krstić. Ujedno jedan od naših najboljih igrača, reprezentativac, ali i živa enciklopedija geneze i istorije ovog, kako kaže „sporta za prosvećene ljude“, beogradski pijanista je od kraja pedesetih širio strast prema „dugmićima“.
Kako bih dodatno odložio nezahvalan zadatak objašnjavanja ove igre, za početak želim ukratko da vam predstavim mog vodiča kroz svet „dugmića“. Pored istaknute karijere tokom koje je kako izvođačkim, tako i pedagoškim umećem podigao nivo džez klavira u našoj zemlji na viši nivo, Miša Krstić je svojim karakterom ušao u obavezni urbani folklor novih naraštaja džezera. Navešću samo jedan primer njegovih poduhvata.
Jednom prilikom ga je kolega džez pijanista u finansijskoj neprilici zamolio da mu nađe bilo kakav posao. Kako su zidovi Krstićevog stana već odavno bili zreli za krečenje, profesor svog kolegu uposli kao molera. I tako, jednog dana, dok je kolega na merdevinama malao zidove, profesor je držao privatni čas nekom klincu koji nikako da skapira neki osnovni džez standard, tj. pesmu. Jadni učenik već po ko zna koji put ne može da nabode melodiju, Krstić gubi strpljenje, klinac se preznojava, maši dirke i već se oprašta od karijere koja nije ni počela, a kolega mala na merdevinama i zvižduće. Krstiću napokon bude svega dosta i kaže učeniku: „Kako bre ne možeš da shvatiš, to i moleri znaju da sviraju!“ Na to se kolega spusti sa merdevina, ležerno odsvira pesmu, dodatno ispoliva i neku solažu kako bi satro svaki tračak samopouzdanja koji je ostao u učenikovom biću i zviždeći se vrati na merdevine da nastavi da radi.
E tako sam i ja pre koji dan ušetao u isti taj stan u kome se odigrala ova urbana legenda sa željom da naučim nešto o „dugmićima“. Od nedavno, glavno sastajalište beogradskih „dugmetaša“ je u Krstićevoj kuhinji pošto su im prostorije koje su do sada koristili oduzete i izdate bridž klubu. Kako mi domaćin objašnjava, ovu igru Mađari zovu „gombfoci“, Česi i Slovaci onomatopejski „cvrnkana“, „botao“ je u Brazilu ili „botones“ u Španiji.
U pitanju je simulacija fudbala na daščanom terenu sa golovima, u kojoj igrače i loptu čine dugmići različitih veličina. Igra se tako što se igrači, raspoređeni po terenu, guraju rukom ili različitim pomagalima sa ciljem da se lopta, tj. manji dugmić ubaci u gol. Možda deluje jednostavno, ali usled neuniformnih pravila i hiljade različitih verzija igre, razumevanje svih pravila „dugmića“ se pokazalo skoro nemoguće.
Nedugo nakon dolaska, imao sam i priliku da shvatim dozu ozbiljnosti i posvećenosti koja ide uz ovaj sport. Jedan od mlađih igrača, džez pijanista(očigledno), Milovan Paunović, zaboravio je svoju ekipu (čitaj dugmiće) kod kuće. Nije ga sputala činjenica što smo kod Vukovog spomenika, a njegovi dugmići u Zemunu iz koga je upravo i došao. Istog trenutka se uputio nazad. Ceo sled događaja ne bi bio posebno značajan ako niste svesni podatka da u kući profesora Krstića postoji gotovo nepregledan broj kompleta profesionalnih dugmića sa kojima može da se igra. Njihova upotreba nije ni razmatrana i Milovan je otišao po svoj tim.
Preko kuhinjskog stola se prebacuje zelena daska na kojoj je iscrtan fudbalski teren, na krajevima se uglavljuju golovi, pali se kuhinjski luster i sve je spremno. Pošto je Milovan u misiji spašavanja svojih prvotimaca, a treći igrač, Andreja Hristić, koji je po vokaciji džez pijanista, „uvek kasni“, maltretiram Mišu da mi priča o počecima ovog sporta. U ovome nam uveliko pomaže debela, tvrdo koričena sveska koju Krstić revnosno popunjava svim mogućim podacima, statistikama, pravilima, novinskim isečcima i manje-više svim mogućim sadržajem vezanim za „dugmiće“.
„Tačno poreklo igre je nemoguće odrediti. Nastanak igre u Beogradu se vezuje za 1920. godinu i učenike ruske gimnazije „Car Nikolaj“ koja se nalazila u zgradi Treće Muške Gimnazije“, priča mi profesor. „Tako sam i ja prvi put došao u kontakt sa time, preko oca koji se poznavao sa jednim od tih Rusa u Beogradu.“
U toj ruskoj varijanti igre, fudbaleri su bili konusno obrađeni turpijom od podloge kovanice sa kartonskom nadgradnjom na kojoj je bio dres i slika fudbalera, a potezi su se izvodili špicem držalje za pero. Iako je u Beograd igra stigla preko Rusa, naš severni sused Mađarska je znatno aktivniji i organizovaniji u njemu. Naime, jedine tri države koje se sistemski bave „dugmićima“ su Mađarska, Brazil i Španija, a u ostalim evropskim i južnoameričkim zemljama je to prilično neorganizovano.
I upravo tu i nastaju problemi, ali ujedno i raznovrsnost ovog sporta. Sa toliko lokalnih timova, svaki klub ili bolje reći ekipa ljudi koji se sastaju da igraju, ima svoja pravila. Ovo ne samo da važi na međunarodnim takmičenjima na kojima se, kako mi kaže Krstić „igra po pravilima domaćina kako bi on uvek pobedio“, već i na usko lokalnom planu. Tako u Krstićevom „Svetom pismu“ nalazimo na sledeće podatke o beogradskim pionirima sporta: „Izvesni Dolfus koji je živeo kod Londona prvi prelazi na dugmad, dok dr. Nešković prelazi na poteze prstom. U ulici Đure Đakovića se igralo tako što se češljem pritiskala obrađena dugmad, a kaže se da su drugi koji su igrali prstima posebno podrezivali nokat na odapinjućem prstu zbog boljih rezultata. Kod Zelenog venca je izvesni Miodrag Milojković rezao igrače od šper ploče, a zabeležen je i Aca Štulhofer sa Voždovca koji je dugmad pritiskao četkicom za zube.“ U ovoj detaljnoj genealogiji „dugmića“, čak se pominje i Milutin Mrkonjić (da, taj) za koga se kaže da je imao blagu nadmoć u ulici Prote Mateje.“ I tako se to razvijalo manje-više u svim zemljama, od ulice do ulice, od ekipe do ekipe.To je slučaj i sa mojim domaćinom koji je razvio svoju podvrstu „dugmića“ kako bi igra što više ličila na pravi fudbal, bila što realnija.
Već tada sam shvatio da je potpuno nemoguće u jednom tekstu pokriti sva pravila svih podvrsta ove igre, a i dalje zadržati bilo kakav integritet kao novinar, te sam se odlučio da pokušam da shvatim verziju igre koja se razvila u Beogradu.
Milovan se ubrzo vratio sa svojom ekipom vidno zadovoljniji, a za njim je ušao i Andreja. Sve je bilo spremno za fudbal. Dok su se njih dvojica raspakivali, ja sam pitao Mišu o profesionalnim uspesima u „dugmićima“. Još 2006, Krstić je i zvanično prijavio klub stonog fudbala „Singidunum“ u Ministarstvu prosvete i sporta, a tu su i uspesi na međunarodnim takmičenjima.
„Išli smo u Rio kao reprezentacija. Sava iz Pančeva(inače kontrabasista džez opredeljenja), ja i dvojica iz Bečeja, to je bilo 2012“, kaže Krstić. Igrali smo po mađarskim i po jednom od tih brazilskih pravila sa kuglicom od filca. Bili smo treći u timskom, Sava i ja smo bili u polufinalu kao dubl (to je kada svako kontroliše po pola tima), a ovaj jedan iz Bečeja i ja smo u singlu stigli do četvrtfinala.“ Po Milovanovom i Andrejevom entuzijazmu se nije moglo naslutiti, ali su u ovu kuhinju sigurno dolazili potpuno svesni lešenja koje im sledi.
„Tehnički deo se usavršava postepeno“, priča mi Andreja, „fora je samo da osetiš dugmiće“. Kako kaže, svi igraju na drugačiji način i sa drugačijim igračima. „Recimo, Krstić ima sve iste igrače, iste su težine, podsečeni pod istim uglom, uvek isto podižu loptu. Ja imam mešan tim, ali recimo nemam kontrakonuse, to su ovi koji kada udaraju mogu da podignu loptu“, pokušava Andreja da mi objasni. U svakom stilu je različita oprema. U mađarskom se koriste „lenjiri“ za odapinjanje igrača i naravno postoje razne debljine za odgovarajuće udarce. Igrači su svuda različiti, a najvažnije je pod kojim uglom su im zasečene ivice. Kod Mađara je deset stepeni od vertikale, kod Španaca ide do 22, a kod Brazilaca može od 9 do 15, zavisno po kojim pravilima se igra. „Sve je stvar navike. Prvo sam bio ponižavan i pobeđivan konstantno, pa sam počeo nešto i da dobijam“, kroz smeh kaže Andreja.
Milovan je dosta iskusniji, a iza njegove ekipe dugmića po koju je morao da se vraća kući se krije zanimljiva priča.
„To je on (Krstić) poručio za sebe od majstora iz Brazila pa ih je loše procenio, nije znao da su takvi igrači, a onda sam ih ja uzeo, hahaha. Vidiš ovo „Beograd“ je utisnuto u plastiku, ali tu je neko baš malo ulegnuće. E on je pomislio da će zbog toga često da mu se dešava „hens“, tj. enac, a to je kada lopta ostane ne igraču. Tada dobiješ slobodan udarac ili penal ako je u šesnaestercu. On se plašio da će se to često dešavati pa nije sa njima igrao. Ja sam ih uzeo i ispostavilo se da se to ne dešava toliko često“, objašnjava mi Milutin.
Koliko god se trudio, sva pravila nisam uspevao da pohvatam pa sam predložio da gospoda prosto počnu da igraju i usput mi objašnjavaju. Prilično naivno sa moje strane. Krstić i Andreja su rasporedili žetone u početne pozicije i počeli. Narednih nekoliko minuta igre propraćene razgovorom i dobrodušnim pokušajima objašnjenja prenosim u celosti:
Krstić: Gol može samo iz protivničke polovine da se da, moraš da izgradiš priliku, šansu.
Hristić: Evo recimo ja sada hoću da vratim golmanu loptu. Ako lopta ostane u petercu i pipne golmana, to se računa kao da je golman uhvatio loptu i može da deganžira sa šesnaesterca. E sad ja mom golmanu, koji ima rupu ispod, moram pažljivo da podvalim tu loptu. Eto tako. Sad ja mogu da igram da pokušam nešto da igradim da isteram loptu, ali to je riskantno zbog toga kako on stoji, postoji mogućnost da će se odbiti i vratiti negde tako da je meni lakše samo da zagradim loptu. On će sad pokušati tu da se uvali.
Krstić: Ako mi pokrije ceo vidokrug lopte onda je indirekt. I onda kada je indirekt recimo, makneš ga i i imaš samo jedan potez.
Milovan: Unazad!
Hristić: Sad on ima poziciju za šut(Krstić šutira). Vidiš, ovo je dobro odrađen potez jer je lopta zagrađna, ali pipnuta. Sad, da je on stajao ovako, to bi bio indirekt da ja nisam pipao loptu, međutim, ne važi se jer pipa neutralnu liniju(linija na sredini terena).
Krstić: Evo sad ja ’oću da napucam, da napravim aut za sebe. E sad, nisam dovoljno napucao. Sad, svaki odbitak je aut i korner iz jedanput, ali direktno kada bi oterao, onda imam pravo dva poteza. Ako njegov odbrambeni izbaci u aut onda mogu da ubacim iz kornera u šesnaes’ i onda da šutiram na gol. Ako ne ubacim u šesnaes’, igram još jedanput, ali nema gola. Korner isto tako, osim ako se odbije od odbrambenog igrača iz peterca, obično golmana, onda iz dvaput ubacujem u šesnaes’ da pucam na gol. Ako ne ubacim u šesnaes’, igram još jedanput taktički. Faul je ako pogodiš protivnika pre lopte, ili ne pogodiš loptu.
Hristić: Ono što je zapravo za početnike najvažnije je da se nauči da se izbalansira taj touch prema lopti, da se pravi što manje grešaka, tj. da se isteruje lopta kako god samo sa svoje polovine, to je za početak glavno da protivnik ne bi imao prilika da puca.
Krstić: Sad ja imam aut iz dvaput jer je direktno izbacio, ali ne važi ubacivanje rukom u šesnaes’ jer je nerealno, ali zato imam dva puta.
Neuki autor teksta: A sad jel biste mogli ovim da gađate?
Hristić: Ne, ne, ima on pravo da igra, ali ne i da puca.
Još zbunjeniji autor: Aha, zato što dodiruje liniju?
Miša: Ma ne, zato što je bio aut na njegovoj polovini!
Budala: Jasno.
Krstić: Razlika je da li je aut na njegovoj ili mojoj polovini. Ako je na mojoj, ne mogu da pucam iz drugog na gol, nerealno je. Ideja je da bude što realnije.
(Hristić namešta golmana)
Krstić: Ne možeš da ga nameštaš!
Hristić: Pa nije u petercu, zašto?
Krstić: Zato što ne možeš da ga nameštaš kad oćeš da igraš s golmanom na loptu.
Hristić: A ne može čak ni kad nije u petercu?
Krstić: Ne. Mora sa mesta gde je bio, znači tu gde je bio, možeš samo da ga prevrneš.
Hristić: Eto, sad je njegov aut jer se desio rikošet od mog.
Krstić: E sad, pošto je on izbacio na svojoj polovini, ja sad mogu da ubacim nekog nekorisnog koji blokira da bi probao u šesnaes’…. nisam uspeo.
Hristić: Ali ja igram pošto je golman izbacio u aut.
Krstić: Ma direktno je bilo.
Hristić: Nije nego se rikošetiralo od golmana mog, onda je to jedanput, aut je bio, nije gol aut.
Krstić: Ja nisam video da se rikošetiralo.
Hristić: Jeste, jeste, pa onda bi bio moj aut, od vašeg.
Krstić: Aha. Ja sam mislio da je direktno izbacio.
Strasti su se rasplamsale i shvatio sam da je vreme da odem. Dok sam izlazio iz kuhinje u kojoj su se tri džezera raspravljala, smejala i radovala nad zelenom daskom i gomilom dugmića, shvatio sam svu snagu fudbala kao sporta. Jednostavna forma, ljubav i neverovatna moć imaginacije, improvizacije. I upravo zato za fudbal, za razliku od Majls Dejvisovog boksa, nikada neće moći da važi poznata izjava slavnog teškaša Džordža Formana: „Boks je poput džeza. Što je bolji, manje ljudi ga voli.“
Lajkuj: