Da li imate preko 18 godina?

Snovi betonskih spavača

Serijal koji zapravo ispreda priču o ljudskim životima i privatizaciji na balkanski način. Jer, arhitektura ionako nikada nije ni bila samo arhitekata.

Haludovo. Hotelski kompleks na otoku Krk, totalni mind blow. Kockarska meka, mesto susreta svetskih diktatora i političara, američkih “mezimica” u majušnim kostimima sobarica,  jugoslovenske estrade i običnih građana u cvatu socijalizma.

“Najraskošniji i najrazvratniji hotel u celom komunističkom svetu” je investicija od 45 mliona dolara bruklinskog sicilijanca Boba Gučonea (Guccione) u “otok-raj” na Jadranu. Pretendujući pornografski kralj i glavna glava Penthhouse došao je na genijalnu ideju mirovnog sporazuma u sred Hladnog rata. Jer šta je ono što spaja čelične vođe i kapitaliste, poslovne ljude i elitu, političare i turiste dubokog džepa, s koje god strane podeljenog sveta oni dolazili? Surovi hedonizam i to usred plavetnila bisera zemlje Između, kraljice nesvrstanih. Turizam, at it’s finest.

Kako je to kralj pornografije 1972. video – čak je i Hladni rat posledica neznanja, a turizam je jedan od najmoćnijih i najboljih oblika komunikacije. I tako poče proces reobrazovanja kroz usluge hotelskog kompleksa Haludovo Palace, ili Penthousa Jadrana kako ga je Gučoneova strana nazivala. I baš turizam je tema prvog serijala Betonskih spavača.  Jer “ako je turizam naša tako važna ekonomska grana, pa i jedna od važnih sastavnica hrvatskog identiteta, kako je moguće da su neki od arhitektonski najboljih turističkih kompleksa danas ruine?”. Zapitao se arhitekta Maroje Mrduljaš, višestruko nagrađivani kritičar i urednik, jedan od vodećih poznavalaca modernističke arhitekture ovih prostora, a zapitala se i ekipa Hulahop filmske i TV produkcije.

Haludovo je tek godinu dana radilo u punom svetskom sjaju nezasitog hedonizma. Kao kakva prikladna scenografija nemogućeg postalo je sablasna ruševina fantastičnih prizora i čulnih senzacija.

Ali nije Haludovo razrušeno sa lošom poslovnom računicom Gučonea, nije istrulilo ni u krvi rascepa Jugoslavije, već s onim što je iza njega ostalo. Privatizacija, na balkanski način.

Betonski-spavaci

Betonski spavači grade priču oko napuštenih i ruševnih zdanja 20. veka, oko arhitekture izrazitih vrednosti koja je u rasponu od samo četrdesetak godina prešla kosmičko rastojanje od vrhunskih dostignuća do memličnog urušavanja tavanica. Serija na čijem smo tek početku zamišljena je kao celina sastavljena od četiri tematska bloka Prvi se bavi arhitekturom turističke namene, drugi spomeničkom i komemorativnom baštinom, treći post-industrijskom i post-vojnom okolinom, a četvrti velikim ambicijama modernizacijskih projekata.

Svaka tematska celina obuhvata četiri epizode, a svaka epizoda prve celine “dramatična je priča o protivrečnostima jugoslovenskog socijalističkog društva smeštenog između istoka i zapada, demokratije i totalitarizma, prožetog utopijskom idejom da arhitektura može učiniti svet boljim.”

Četiri epizode koje ćemo ovih dana imati prilike da pogledamo u Domu Omladine u sklopu festivala Plan B – festival subverzivnog filma su: “Socijalizam susreće kapitalizam”, “Kratki susreti uz Jadransku cestu”, “Tajanstveni objekat u borovoj šumi” i “Megastrukture”. Svaka epizoda donosi nove teme i sa njima neverovatne priče i sudbine. Taman kada misliš da je prva epizoda iznela najluđu priču jugoslovenskog kontrasta (a onda pročitaš da je i Stoya Haludovo overila), izranja u trećoj epizodi zapanjujuća arhitektura Dečijeg lečilište koje je JNA izgradilo, a za koje do skoro niko nije ni znao.

Kružno lebdeće zdanje na stubovima nije ucrtano u urbanističke planove i ne postoji u katastru, a  projektovano je ingeniozno. Prstenasti oblik obezbedio je da svaka soba za mališane ima i severno i južno osvetljenje, uzdignuto je od poda radi strujanja svežeg vazduha i osmišljeno sa kružnim kretanjem gde je moguće ceo ovaj ogromni kompleks protrčati bez susreta i sa jednim stepenikom. Savršeno je uklopljeno u svoje okruženje, i danas je i zaštićeno kao izvandredno dostignuće ne samo u projektovanju zdravstvenog objekta, već u arhitekturi sveta. I da, i napuštena je ruševina.

Maroje ističe da su arhitekte retko gde kao u Jugoslaviji uživali takvu kreativnu slobodu u komercijalnim zadacima kao što je turizam. A rezultati su arhitektura ne samo fantastičnih estetskih i prostornih karakteristika, već i besprekorni, savršeni suživot sa okolinom, sa tom prečarobnom jadranskom obalom koju je upravo ova i ovakva planska izgradnja sačuvala. To nam odlično ilustruje epizoda Megastrukture gde očekujemo nekakve monstrume koje invazivno gutaju prostor, pogled i prirodu koju okupiraju, a zapravo otkrivamo brilijantnu nameru da se turizam smisleno koncentriše, da sve što mu treba je tu na dohvat ruke, dok obližnji gradići ne ostaju zimske vetrometine kada svi turisti odu. Jer, najbolji hrvatski hoteli su – socijalistički, ali ispred nas se ipak nižu slike njihovih aveti.

Betonski-spavaci_09

Da, Spavači su prepuni tih jakih kontrasta od kojih srce igra. Kontrastni su zvuci ruševina koje su autori iskoristili za originalnu muziku serijala  – sa lepotama Jadranskog primorja, ekonomska potreba i potencijal ovih objekata – sa stanjem u kojem se oni danas nalaze, ta vrhunska umetnička dostignuća – sa stavom koji se danas prema njima ima, pa čak i priče iz života ovih objekata: tako je tajanstveno dečije lečilište bilo nekakva Top Secret JNA, arhitektonsko remek delo za koje je stručna javnost saznala tek 2008. godine, a ipak, širom otvorenih vrata za lokalnu zajednicu koja je tu svraćala što kod da upita šta lekara, a što da uživa u prizorima jednog od retkih televizora u okruženju i gromoglasno bodri Hajduk.

I tu je najveći kontrast, apsurd koji nam Spavači iznose ispred nosa i koji je tako bolno poznat i blizak: kontrast sudbine tih svih ljudi, nekadašnjih radnika i lokalnih žitelja kojima je život ove arhitekture doneo zaposlenje, šansu za rad i pristojan život, ali i važna mesta okupljanja tih malih lokalnih zajednica, i činjenica da ih je nebriga koja na ovaj ili onaj način dolazi s državnog vrha prepustila potpunom propadanju i uništenju.

Ispod sve te melanholije propadanja, zanosa lepših vremena i velikih sanjanja, neverice projektantskih dostignuća i umetničkih ostvarenja, ispod tog skoro osetnog mirisa borova, zvuka talasa Jadrana i tih čarobnih morskih prizora iz detinjstava, Betonski spavači zapravo ispredaju priču o ljudskim životima i privatizaciji na balkanski način. Jer, arhitektura ionako nikada nije ni bila san samo arhitekata.

Seriju možete pogledati online
Reditelj: Saša Ban
Scenaristi: Nevenka Sablić, Saša Ban, Maroje Mrduljaš
Snimatelj: Hrvoje Franjić
Montažer: Vanja Siruček
Producentkinje: Dana Budisavljević i Miljenka Čogelja
Produkcija: Hulahop za HRT
Urednik: Robert Zuber

foto: Hulahop

 

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: