Sergej Vutuc: skejt briše klasne razlike

Sergej Vutuc je multimedijalni umetnik koji eksperimentiše u formama i pravcima. Rođen je u Doboju (Bosna i Hercegovina) 1979. godine, odrastao je u Zagrebu i Hajlbronu. Pored brojnih solo izložbi u čitavom svetu, poznat je i po “izlagačkim turnejama”, među kojima je najpoznatija “Far East Tour 2017” u Japanu, kada je obišao Tokio, Fukuoku, Fukujamu, Hirošimu, Osaku i Nagoju.  

Uoči Samita Nesvrstanih – Festivala skejtborda i umetnosti, koji se od 9. do 12. septembra održava u Beogradu, Stefan Stefanović je sa njim razgovarao o skejtu kao transportnom sredstvu, sceni, umetnosti, muzici, Fukušimi i Palestini.

Kad si prvi put stao na skejt?

Tamo negdje krajem osamdesetih, negdje u Doboju. Možda osma-deveta životna godina. Pod uticajem “Trashinga”. Osamdeset šesta, osamdeset sedma, relativno odmah posle Amerike je igrao u kinima. On je jako bitan za japansku i jugoslovnesku scenu… većinu Evrope nije zahvatio. Bio je napravljen malo na foru Romea i Julije, to je priča kao šminkeri i pankeri, holivudska priča. Taj film je imao veliki uticaj na cijelo društvo u to vrijeme, masa ljudi je počela vozit skejt, imao je taj efekt da su uzimali čisto komad daske i onda djelove rolšua stavljali dolje. Meni je mama bila u Njemačkoj tako da mi je mogla doneti pravi skejtbord. Ali taj cijeli neki uticaj iz tog vremena koji je bio u društvu, prisutnost metala, panka, rokenrola… Sve je to dosta uticalo na mene. Izgleda da me prati još uvijek… (smeh)

Kako koristiš skejt u gradovima i kako urbanizacija različitih prostora utiče na upotrebu skejta kao transportnog sredstva?

Ne koristim skejt kao transport, iako trenutno živim u Parizu gdje je asfalt jako dobar, jako gladak. U biti je idealan grad za to, ali većinom biciklom prelazim grad. Više odem do nekog spota, ponekad se zaletim, ali to je onako poseban trenutak.

Ima više uticaja. Ima taj mentalni uticaj gde si ti, ovisno o broju ljudi koji izađu van i počnu upotrebljavati ulice, spajaju u nekom trenutku kritičnu masu. Pitanje je kad ljudi počnu upotrebljavat ulicu u tom smjeru i onda se to automatski događa. U San Francisku voziti se između auta je totalno normalna stvar, oni se tamo drugačije odnose. U Berlinu sam imao slučaj da te neko počne gurat autom van ulice, ne razmišljajući koliko ti može naštetit. U Berlinu je mnogo rough asfalt i imaš delove sa kockicama, pa ljudi većinom nose skejt sa sobom na biciklu i onda prelaze grad. Mnogo manje imaš tog kruzanja po gradu, upotrebljavanja ulice. Vozači nisu naviknuti na to, pa automatski imaš te konfrontacije. Igra ulogu i dimenzija grada. Sličnu problematiku ima i Beograd, dosta je razbacan i prelazit sa jednog dijela grada na drugi dio grada nije tako jednostavno.

View this post on Instagram

A post shared by Sergej Vutuc (@sergejvutuc)

Imaš li omiljeno mesto gde si vozio?

Nemam. Svako mjesto… Meni je više-manje na feeling, kada izađeš i sa ljudima kad deliš sešn, to mi je važnije. Ne klasiciram stvari na takav način u životu.

Da li smatraš sebe delom scene i subkulture koja se okuplja oko skejtinga?

To najbolje može reći scena, ali jednostavno neki fakt postoji da sam dosta djelova svijeta obišao na spojenost scene, na organiziranju događaja, na spavanju na kaučima, na betonu, u vrtu, kod ljudi… Tako sam prošao od Argentine, Brazila, više puta kroz SAD, Kanadu, više puta Japan… ne znam, dosta svijeta sam prošao kroz to. Mislim da – da. Postoji definitivno taj jedan predivni deo koji je i Samit započeo, to je predivno kod skejtanja, to umrežavanje. Nedirektan socio-politički statement, ali konstantno društveno-politički challenge. Što je privatno vlasništvo? Što je uloga zajednice? Već sam način pristupa skejtanju to govori. U momentu kad se nalaze skejteri, kad se vozi na ulici, tada svaka klasna razlika skoro da nestaje.

U svom radu koristiš formate i tehnologije koje su zahtevne za upotrebu i reprodukciju, čime daješ više značaja analognoj umetnosti. Zašto si izabrao baš takav način izražavanja?

Fizički segment mi je puno zanimljiviji, kada postoji taj osećaj interakcije između objekta i tebe. Već sam proces kada radiš fotografiju, proces u komori kada razvijaš film, pa zatim printeve… To je jedan proces koji sačinjavju razne interakcije svjetlosti, kemijskih reakcija, fizička povezanost s materijalom i spontanim nekontroliranim interakcijama. Zatim, tu je i dijalog koji je bitan kada razvijaš publikaciju, fanzine, knjigu, kako god ih nazvao taj vlastiti medij. U tome je, naravno, jako utjecala hc/pank kultura, u biti “uradi iz nicega sam” 90-ih scena, koja je možda bila u nekom suverenost izražavanja kroz publikaciju kao neki svoj prostor, kontra prostor od klasičnog za izlaganje.

Svaka publikacija nosi sa sobom jednu priču, jednu težinu, jedan svoj prostor za sebe. Naravno klasični prostor sam po sebi kod izlaganja ima jednu drugu dimenziju dijaloga i interakcije. Tu mi je zanimljiv moment „ulask u fotografiju“.

Što se tiče rada s zvukom, tu pokušavam sljedit instinkt, spontanost i nepredvidljivost puta koji te vodi u nepoznate dimenzije. tako da nema pripreme, nego prostor, publika, vibracije i… upotrebljavajući ponekad razne vizualne – simbolične elemente isto kao resurse zvuka kao skejt, kopirna mašina ili super8 projektori – što će biti na Samitu.

Ne znam tu se negdje nadovezuje po meni organska povezanost fotografije i filma….Što se već može osjetit pri načinu kako radim naraciju u publikacijama, način nadovezivanja, repeticija fotografije, igra formata, preklopa gramature papira… Tu su neki segmenti filma ili motiona prepušteni gledatelju i njegovom pristupu publikaciji ili radu. Tako rad s filmom – super 8 većinom nosi u sebi sličan pristup spontanom editu unutar kamere pri snimanju, neprividivom a s druge strane performativnom aspektu pri prikazivanju. Ne znam… sve se nekako nadovezuje i organski je povezano. A s druge strane živimo pod teškim vizualnim pritiskom tako odabir takvog procesa ima svoje fokus slojeve.

To se vidi i u tvojoj muzici i muzičkim izdanjima. Na tvojoj Bandcamp stranici digitalno izdanje je besplatno za skidanje, dok se fizička izdanja naplaćuju.

Što se tiče sound-a, moment nekog fizičkog izdanja je moment gdje se ti odlučuješ to vrijeme predat tome i većina tih fizičkih izdanja ja radim u nekoj manjoj posebnoj ediciji. Zadnja kolaboracija sa Airjob-om radili smo CD u 250 komada i onda svaki CD dolazi sa nekim djelovima razmjene između nas dvojice. Onda smo iscrtali sve te CD-ove, dodavali neke stvari, tako da kada se kupi jedan od tih fizičkih radova ima puno više elemenata tu nego samo sound.

Ja sam odrastao na presnimljavanju kaseta. Jedan deo je bitan za razmenu i za naše dalnji razvoj, a opet za posjedovanje nečega postoji neka cijena.

Kako publika doživljava tvoja dela i da li postoje tumačenja tvog rada koja smatraš ispravnim ili pogrešnim? Da li to zavisi od scene i mesta gde izlažeš/nastupaš?

Mislim da je to više društvena-sistematska greška odgoja da nas forsira da svi gledamo na stvar isto. Mislim da to ne postoji. Pogotovo kad se radi sa zvukom koji se šeta, lomi se, baca kroz cijeli prostor. Ponekad dolaziš u neku jakost zvuka, a to igra dosta bitnu ulogu u kom si dijelu prostora, kako se krećeš… masa tih stvari utiču na tvoju percepciju u biti, na tvoj pogled ili osjećaj. Nema univerzalnog pogleda. Masa stvari koje dajem, na primer kad sviram, imaju, naravno, određenu simboliku, određene djelove koje stavljam unutra, ali čisto je uvijek pitanje onog koji promatra, kako je osobna izgrađen i njegov način čitanja tih kodova i osjećaja, i koliko ta osoba dopušta da tako neke stvari ulaze u njega.

Postoji čisto razlika u kojem krugu nastupaš i tko organizira dok u globalnom smjeru skoro nema razlika. Iste su razlike kao na lokalnim razinama. Institucijski prostor i core scene prostor…

Kod mene je priča da imam dio svojeg galerijskog pristupa, negdje izložbenog pristupa da se odvija takav performans, ima ponekad totalno drugo značenje nego kad sam na nekom prostoru di su svi već izražavaju sa sličnim frekvencijama i zvukom. U istom gradu drugačije te ljudi percipiraju.

Tvoji radovi nose u sebi i putopisne motive, a mesta koja si obišao i zabeležio u svom radu prostiru se na svim kontinentima. Kako biraš destinacije na koje odlaziš? Zašto baš Fukušima? Zašto Palestina?

Masa tih stvari su postale simbolične iz određenih sistemskih ili  ekonomskih interesa, kroz repeticiju informacija, vijesti smo oblikovani u nekim smjerovima gledanja, tako da masa tih stvari mi je bila jako zanimljiva doći u taj kontakt sam i sam proživit. Iako ponekad ne može čovjek neke stvari u nekom kratkom periodu duboko proživit, ali direktan kontakt s lokalnom scenom daje jednu drugu sliku.

Kada sam išao u Japan, par godina posle cijele tužne priče o Fukušimi, htio sam je zaobić, ali onda su mi se javila ekipa iz Sendai, mesta iznad Fukušime, koje je u istom radijusu. Lokalna scena je htjela da dođem tamo da izlažem kod njih jer oni imaju space – koji sačinjava galerija, mini rampa, šop. Insistirajući da ih posjetim, što je također posebni respekt u Japanu. Posebnost tih skejtera je da su oni nekih mjesec dana posle katastrofe išli iztraživat – skejtat neke krovove orušenih tvornica i na jedan drugi način dokuemntirat stanje prirode i društva nakon katastrofe.

Par godina poslije toga, na neku sličnu situaciju su se otvorila vrata posjete Černobilu i Ukrajini.

Pa Izrael i Palestina… Što je isto jako zanimljiva priča da sa jedne i s druge strane postoji znatiželja i prihvaćanje. Kad su me pitali iz Palestine za toolse pomoć za radit skejt park, onda su izašli u susret skejteri iz Tel Aviva. Tako da iznad svega toga što mediji govore uvek postoji jedna totalno druga priča. Te generacije koje se rađaju, djeci koja se ne indetificiraju sa tim sistemom koji ih u biti truje ili čelendžuje.

Također, pre par godina sam isto imao relativno apokaliptični trip u Patagoniji. Išao sam da vidim topljenje ledenjaka. Također bazirano na povezanosti skejt scene gde smo radili publikaciju i izložbu u Buenos Aj: resu i kroz povezanost scene sam bio ugošćen u Bariloći, što je početak Patagonije.

Tako da se ponovo vraćamo na proces, i nadovezanost rada i života jedan na drugi…

View this post on Instagram

A post shared by Sergej Vutuc (@sergejvutuc)

Na predstojećem Samitu nesvrstanih tvoj rad je stavljen u fokus od samog otvaranja. Moglo bi se reći da si zvezda festivala. Kako doživljavaš takvu poziciju? Da li imaš neka očekivanja od Samita i publike?

Doživljavam posebno (smeh). Ne znam.

Bio sam u Beogradu, a čak sam izlagao tu. Oko 2004. godine sam radio tour kad sam se vratio iz Amerike. Imao sam knjigu pa sam radio tour koji je išao po Balkanu, po bivšoj Jugoslaviji. Uvijek postoji koncekcija na celoj sceni. Uvijek postoji neka razmena. Sviđa mi se što cijela ekipa Samita izvodi i spremna je uložiti. Pokazuje se jako predivan razvoj scjene i koji bi mogao jako daleko otić.

Nemam očekivanja, čisto znatiželja kako ekipa to radi i šta će izvesti, jer znam da rade neke objekte, vidim da grade stvari, tako da sam jako znatiželjan. U zadnje dve-tri godine je ogroman razvoj na sceni tamo, pogotovo sa tim filmskim festivalima. Općenito taj deo Balkana se počeo razvijati sa film festivalom u Fažani, sa stvarnima u Postojni, u Ljubljani. Dolazi do jedne velike razmene i svi se posvjećuju i dijele znanje. Jedni drugima su inspiracija u svemu tome, tako da se razvijaju jako zanimljivi filmovi koji imaju totalno drugačiju naraciju nego drugi svetski filmovi. To je jedan novi val (smeh).