Da li imate preko 18 godina?

Pisma od kuće #9: Foto-izolacija Bogdana Radenkovića

Fotografijama i mislima kroz enterijere pojedinačnih samoizolacija: osme digitalne razglednice šalje nam iz Beograda Bogdan Radenković.

Izdvojenost u kojoj pokušavamo da budemo dosledni – radi sopstvene i tuđe bezbednosti – saterala nas je ovih dana u jednu ili nekoliko soba, u unutrašnjost sopstvenog ili tuđeg prostora, a tu bi trebalo i da ostanemo: na neodređeno. Ukoliko pretpostavimo da imamo dovoljno hrane, posla i samodiscpline, sve će naizgled biti u redu: samo treba mirovati.

Kao pokušaj potvrđivanja života digitalne zajednice, koja opstaje intenzivno u svojevrsnoj internet izolaciji – ovi tekstovi su doprinos osećaju da je i kuća, osim što je dom, mesto nemira i preispitivanja – ukoliko se transformiše u karantin. A u tome smo svi zajedno.

U shvatanju da nijedan niz pitanja ne bi mogao da bude dovoljno adekvatan za ovu rubriku – budući da su preporuke svih vrsta odavno preplavile mreže – preuzeli smo i neznatno modifikovali informativni upitnik koji su 1937. godine izvesni američki psiholozi postavljali insitucionalnim zatvorenicima. Jasno je da nemamo nameru da se upuštamo u duboku psihologizaciju situacije, niti bismo je poredili sa zatvorskom, ali rešeni da ostanemo kod kuće i zaštitimo se od virusa upražnjavanjem drugačijeg ritma života, makar možemo da se duhovito poigramo sa kontekstom. Jer, možemo da se složimo – kontekst nas je preplavio.

1. Kakav ti je bio dan? 

Svaki radni dan mi izgleda gotovo identično, kao po nekom nepisanom protokolu: neki dan se probudim u 7h, neki u 14h, dve kafe, nekoliko cigareta, 8h radnog vremena uz ekran. Kraj radnog vremena, a već zalazi sunce, ili je blizu ponoć. Napravim par besciljnih krugova po stanu, onda se opet uz komp, gledam kroz dokumentarac ili seriju, razvijam neki llični projekat ili jednostavno nastavim da radim od dosade. Nekoliko sati sna, pa rewind.

Iako se užasavam od rutinskog života, ta disciplina se nametnula sama, i deluje da je tako najbezbolnije—radna nedelja proleti prilično produktivno. Ovako zamišljam život srednje klase u SAD, i prilično je sumorno.

2. Kako provodiš vreme između soba; posao, hobi, nešto treće? 

Poslednjih pet godina radim od kuće (kao programer), i dobar deo dana mi je ostao nepomenjen, ali sa druge strane ne pamtim kada sam imao ovoliko slobodnog vremena za koje nemam ideju kako da upotrebim.

3. Upražnjavaš li neki sport ili vežbe dok si kod kuće? 

Par puta nedeljno, ali ni približno koliko u normalnim okolnostima. Shvatam važnost, ali nikad nisam mogao da doživim vežbanje kao nekakvu smislenu aktivnost. U karantinu je još teže i besmislenije.

4. Koja te aktivnost trenutno najviše ispunjava? (Ili najmanje opterećuje) 

Gledam Adama Curtisa po treći put, istrenirao neuralnu mrežu koja prepoznaje manipulacije u Photoshopu, uredio portfolio posle 5 godina, spremam klopu sa devojkom na terasi (a i na kompu).

5. Da li imaš ambiciju da nešto postigneš/pogledaš/pročitaš ovih dana?

Više ulažem energije da se usporim i radim stvari koje ne opterećuju—ova hiperproduktivnost je jako veštačka, skoro neurotična.

6. Kako se osećaš povodom državnih odluka koje se svakodnevno donose? 

Ne znam, i smatram da je to jedini pravi odgovor u ovom trenutku. Po struci sam lekar (sa čitavih 6 meseci kliničkog staža), ali radim kao data scientist (ne mogu da nađem adekvatan prevod) i provodim dosta vremena kopajući po COVID podacima i CoV-2 genomu.

Smatram da je veliki problem more iznuđenih zaključaka na osnovu polu-informacija, jer definitivne informacije još ne postoje. Ljudi očekuju crno-bele instrukcije, ali je u realnosti mnogo konfuznije—ne znamo da li maske usporavaju širenje virusa ili ne (ali znamo da sigurno ne mogu da škode), nagađamo o imunitetu nakon infekcije (a neke države dodaju kartone imunizacije u pasoše), jako varijabilna stopa smrtnosti od države do države, te osporavanje objavljenih podataka iz Kine, i sl.

Neke države štite ekonomiju, neke građanstvo, neke učvršćuju autoritet. Kako god se završilo (ako se uopšte završi, tj. ne postane sezonski problem), posledice su neminovne—bar one ekonomske.

7. Da li praktikuješ bilo kakav oblik verovanja? (Institucionalni ili ne) 

Verujem da je sve random, ali i da čovek treba da ima nesrećnu interpretaciju slučajnih okolnosti, u tome je lepota postojanja.

8. Koliko se trenutno dobro slažeš sa porodicom/ukućanima?

Ja sam ostao u Beogradu sa devojkom, majka i sestra su na jugu. Ovde imam mir da radim, a one vode druge bitke. Čujemo se često i u sve je u najboljem redu. Majka mi je poslala Domestos da sipam na otirač, 5L raznih hemikalija, i dve kutije rukavica, mogu da otvorim hiruršku salu.

Vikende i policijski čas provedem sa devojkom, bez ikakvih planova i procedura—igramo igrice, gledamo serije, slažemo Lego kocke. Kad je petak ja popijem četiri piva, a ona dva.

Četvrto vanredno stanje u mom životu, prvi put proslavio rođendan u karantinu.

Fotografijie: Bogdan Radenković i Sanda Bulatović

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: