Da li imate preko 18 godina?

Novogodišnji Trash

Top 5

Ako je neko od čitalaca kojim slučajem vanzemaljac, dopustite mi da kratko rezimiram sledeće: čovek je nastao od majmuna, ili je Bog stvorio čoveka ili je čovek stvorio samog sebe… Svejedno – ubrzo mu je postalo dosadno i televizija je došla na svet. Izlegla se iz jajeta dodo ptice da prenosi vesti, obrazuje i zabavlja – amen! Neko (vanzemaljac među vama) bi pomislio: „Logično, ako se ljudi najviše zabavljaju za praznike, (za Novu godinu recimo), mora da je i televizija posebno zabavna u te dane?“ Pogrešno! Ponekad je i skromni lokalni primer dovoljan da patosira ovo uverenje. Često smo pomišljali da su novogodišnji prilozi na domaćim televizijama autopilot za masovno samoubistvo, da su pakleni muzički mozaici na RTS–u program za smanjenje plodnosti bubašvaba, da su klonirani tv voditelji i prenosi anemičnih vatrometa najgore što je moglo da nas snađe u najluđoj noći.

Hm… Razmislimo još jednom.

5. CHRISTMAS COMES TO PAC-LAND 1982.

Proždrljivi žuti kružić u crnom lavirintu koji guta dotove (ili tablete?!) večno porogonjen sve brojnijim avetima. Zvuči poznatije od recepta za sutlijaš. Svi su igrali ili makar jednom čuli za legendarnog Pekmena, Namco-vu video igru koja je obeležila praistoriju gejminga. Crtani film je već nešto manje sentimentalana teritorija. „Pac-Man: the animated series“ u produkciji „Hanna-Barbera“ studija prva je animirana serija ikada bazirana na jednoj video igri. Ako uzmemo u obzir da je u pitanju igrica u kojoj je glavni junak debilni profil smajlija, jasno je da je projekat sa manjkom sopstvenih kreativnih inputa u ovom slučaju bio osuđen na osrednjost. Božićni specijal „Christmas comes to Pac-Land“ je daleko od te spokojne umirujuće osrednjosti. Zapravo, toliko je bedan da sam ga za ovu top treš listu komotno izabrao ispred uplakanog Skeletora koji grli decu u „He-Man & She-Ra: A Christmas Special“ i Nindža kornjača koje pevaju kao tenori „Il Divo“. Kada prvi put ugledate animiranog Deda Mraza kako nakon udesa obamrlo leži u snegu, pomislićete da je „Christmas Comes to Pac-Land“ u stvari „No Country for Old Men“ božićnih tv specijala. Ako izdržite još koji minut i odgledate deo kada irvasi gutaju Pekmenove „energetske tablete“ (Pac-Man power pellets) poverovaćete da je ovo animirani omaž književnom stvaralaštvu Hantera S. Tompsona. Ipak ako ste stvarno strpljivi (ili pomalo mazohisti), i odgledate „Christmas Comes to Pac-Land“ do samog kraja, shvatićete žalosnu istinu da je ovo ipak samo jedan prilično konfuzan i jezivo nemaštovit crtani film.

4. SANTA CLAUS CONQUERS THE MARTIANS 1964.

Sovjetske vlasti su odavno shvatile da spokojna vladavina narodnim masama podrazumeva i pronalaženje sekularne alternative za Božić Batu. Marks je imao prilično belu bradu. Na kraju krajeva, crveno odelo bilo je odgovarajuće boje, mada to ujka Staljin nikada nije iskoristio i čak naprotiv, naredio je da Deda Mrazevi u SSSR-u u nose plave ogrtače. Da ne zaustavljamo stvar, Sovjeti su još 1924. imali i „Aelitu“, nemi film u kome amaterska ekspedicija podiže proletersku revoluciju na Marsu (uzgred, „Aelita“ je preteča F. Langove „Žene na Mesecu“). Ameri su skontali da gube priključak u specijalnom ratu. Običan Deda Mraz više nije bio dovoljan. Nema podataka da je „Santa Claus Conquers the Martians“ razvijan kao strateški update čuvenog „duck and cover“ programa, ali svakako deluje kao tvrdi humor iz kantina kasarni, kao sklepana vojna zanimacija napravljena od metalnih otpadaka u slobodno vreme. „Santa Claus Conquers the Martians“ bi još mogao biti i nekakva nedovršena školska predstava, ili dovršena radna terapija u duševnoj bolnici, a ono što nikako ne bi mogao da bude jeste zabavan novogodišnji film.

3. JACK FROST 1998.

Ne znam o čemu su tačno razmišljali Irvin Azov i Mark Kanton, producenti filma „Džek Frost“ kada su se odlučili za božićni, porodično orijentisani, ri-imedžining istoimenog i, u to vreme, tek godinu dana starog Majkl Kunijevog horora o Snešku serijskom ubici. U prvom filmu iz 1996, horor komediji „Džek Frost“, naslovni junak je serijski ubica koga u sudaru tokom transporta na pogubljenje, istopi kiselina iz kamiona cisterne, samo da bi se docnije materijalizovao iz snega u formi zlog Sneška koji teroriše varoš. U božićnoj porodičnoj verziji sa Majklom Kitonom u glavnoj ulozi, Džek Frost je polupropali bluz muzičar koji je zapostavio svog nejakog sinčića zbog tamo nekog muzičkog bašibozuka. Nakon što Džek pogine u sabraćajnoj nesreći, on se vraća među žive na poziv sinovljeve usne harmonike, i to ni manje ni više nego u obliku Sneška Belića. Sneško postaje dečakov najbliži prijatelj u svim njegovim prazničnim avanturama. Uzmemo li samo da je reklamni tag line glasio „Džek Frost će dokazati da je the world’s coolest dad ako se ne istopi pre toga“, šta je još bilo potrebno detetu da sa projekcije izađe u suzama, neutešno grcajući sve dok mu majka konačno ne stavi bensedin u usta.

2. SANTA CLAUS AND THE ICE CREAM BUNNY 1972.

Jednom kada budem optužen da ne razlikujem treš od kempa (ili bad videa?), očajnički ću, bežeći od teme, zavapiti – Ali „Santa Claus and the Ice Cream Bunny“ je totalno post-modernističi film. U njemu se kao intertekstualna referenca pojavljuju Tom Sojer i Petar Pan, doduše, nekako neprepoznatljivi. Tom Sojer čak nosi i havajku. Ozbiljno. Film je krajnje začudna, dipartna struktura bez mogućnosti sinteze, da se ne zagrcnem i kažem, deridijanski božićni film. „Santa Claus and the Ice Cream Bunny“ se sastoji od dve odvojene narativne strukture u međusobno otvorenom preosmišljavanju. Jedna je priča o tematskom parku na Floridi „Thumbelina“ (Petar Pan, gusari, Tom Sojer, dokumentarni delovi), a druga o spašavanju Deda Mrazovih sanki iz gliba od nepuna tri centimetra peska. „Thumbelina“ deo je oblik mokjumentarija, dok se naslovni narativ sa degenerisanim gigantskim uskršnjim zecom odvija u nekoj vrsti beketovskog ambijenta. Ili, zapravo ništa od svega toga… Jedna stvar u vezi sa ovim filmom je izvesna kao srčani udar u Skadarliji. U odnosu na „Santa Claus and the Ice Cream Bunny“, „Plan 9“ Eda Vuda deluje kao neshvaćeni izgubljeni klasik, kao neizbrušeni dijamant, kao fragment nežnog kristala. Iskreno, deluje kao j*b**i „Građanin Kejn“. Ed je bio teškaš, ali bila su to dobra stara vremena – „Santa Claus and the Ice Cream Bunny“ od 1972. uživa neprikosnoveno u tituli najgoreg filma svih vremena. Možda će se novi izazivač uskoro pojaviti; na kraju krajeva, nikad nije bilo toliko loših filmova kao danas. Možda. Do tada Ajskrim Banijev smeh će odzvanjati, a ja ću se buditi obliven hladnim znojem.

1. STAR WARS HOLIDAY SPECIAL 1978.

Najodaniji fanovi će reći da je sve u vezi Lukasovih „Ratova zvezda“ svetinja. Klasika. Spomenik zapadne kulture…U stvari- skoro sve. Ako su prva tri filma stekla status jevanđelja kod okorelih obožavatelja serijala, onda je „Star Wars Holiday Special“, pravi jedan mali jeretički manuskript, da ne kažem – apokrif. Osim toga, „Star Wars Holiday Special“ je najjači argument svih onih koji tvrde da se „Ratovi“ gledaju srcem, a ne očima. Moguće je, ako ništa drugo, da „SW Holiday Special“ otvara fanovima neophodnu Evoks čakru. Niko pri zdravoj pameti, nakon odgledanog specijala, neće moći da kaže da su „Caravan of Courage: An Ewok Adventure“ (1984.) i nastavak „Ewoks: The Battle for Endor“ (1985.) najjadniji prizori iz „Star Wars“ univerzuma. To pravo će im biti hirurški odstranjeno. Specijal je takav da se neke stvari posle njega prosto moraju uzimati zdravo za gotovo. Za početak: Čubaka ima bebu. Čubaka ima home made porn… Zatim redom: njanjave pesme, mumlanje porodice Čubaka, opet pesme, još mumlanja Čubaka, neki čilac sipa sebi piće u rupu na temenu. Tu je negde umršen i središnji narativ Čubakinog porodičnog okupljanja za praznik (neinventivnog naziva) – Dan života. Opet, to je na kraju, tek jedan od motiva u ovom mozaičkom, pre scenskom nego filmskom, jeftinom para-spektaklu.

Van konkurencije: SANTA WITH MUSCLES 1996. Ne, „Santa with Muscles“ nije queercore film. Za čitaoce iz mlađih naraštaja, ni Rok nije prvi pro wrestler koji se uzdigao (ili ako hoćete spustio) na status glumačke zvezde. Mnogo pre njega, u vreme Pamelinih postera, VHS-a, i computer chess-a, vladao je brkati tironosaurus trešerane – Hulk Hogan. Njegov izgled je bio podjednako inspirativan koliko za mačo glem metalce toliko i za gym rat-ove i martial arts demonstratore. Ipak, njegovi najveći obožavatelji bila su i ostala sirota deca. Imao je svoje ekšn figure, imao je svoju video igru, dođavola, imao je i svoju tv seriju! Konačno, sredinom devedesetih, došao je red i na božićni film. Iako je „Santa with Muscles“ u svojoj biti zamišljen kao uskonamenski, niskobudžetni jednokratni odgovor na Švarcijev dečji ciklus, (u prvom redu na „Žacu u vrtiću“), svojom raspojasanošću i nasilničkim humorom dolazi u direktan dosluh sa Bili Bob Torntonovim filmom „Bad Santa“. Upravo kroz ovo mrtvorođeno poređenje, razlika između kempa i parodije postaje vidljiva kao slojevi tekila sanrajz koktela. Gledajući „Santa with muscles“ mi je slavimo.

U to ime i na mišiće – Srećna Nova godina!

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: