Nostalgija Jadranske obale

Tomislav Marcijuš vodi nas niz jadransku magistralu putem dobro poznatim iz detinjstva. Dve decenije kasnije – nakon gotovo nepostojeće turističke sezone – obala deluje slično u pogledu scenografije, ali daleko od nekadašnjih osećanja. 

1998. godina. Vozim se na stražnjem sjedalu auta i idemo na more. Znam da me čeka 14nezaboravnih dana. Jedva čekam da dodjemo na trajekt i da stignemo na otok Brač,u mjesto Supetar. Dobio sam na poklon jednokratni fotoaparat koji moze ići pod vodu. Nisam siguran kako se koristi, ali nije ni bitno. Rekli su mi da se nešto u njemu razvije i da dobijem fotografije. Fotkao sam, ali je više fotografirao otac. Jedva čekam da jedem breskve na plaži i da u apartmanu roštiljamo punjene lignje. Počinjem razmišljati na glas i ići na živce svima u autu. Nije me briga jer je sve super i svi su u konačnici sretni. Već znam da će mi izgorit koža i da će mi biti vruće, ali sve za more, ljude i možda nove prijatelje.

2020. godina. Ulazim u auto, ali na vozačevo mjesto. Ne vozim se više bezbrižno jer putujem poslovno do Splita i vozim se sam. Razlike su velike. Vožnja mi je zanimljivija jer vozim ja i moram pratiti put. Nemam jednokratni aparat već putujem potpuno opremljen fotografskom opremom s kojom trebam fotografiratimalo intimno vjenčanje. Nosim sa sobom i analogni fotoaparatda zabilježim i koji kadar za sebe. Ovoga puta analogni fotoaparat nije jednokratni. Sjedim sam na plaži, čuje se samo more. Prodje pokoja staricada uhvati svježi zrak. Slušam na radiju kako su se pojavila nova žarišta korona virusa u Hrvatskoj. Nema ljudi kao nekad, čuješ prazninu prostora oko sebe. Ništa više nije isto.

U samo nekoliko mjeseci, promijenio se cijeli svijet, a samim time i ljudi. Koronavirus izbrisao je gotovo sve planove koji su utjecali na razne poslovne sektore pa tako i na hrvatski turizam.  Zatvorene granice bile su početak briga zbog kojih je dovedena u pitanje turistička sezona u Hrvatskoj. Nitko nije bio spreman na takav scenariji. Naš narod je svega 12% ukupnog turizma, a pad prometa je do 70%.

Počinju se doticati razne teme u zdravstvu i politici kojima se pokušavaju naći rješenja za nadolazeću krizu. Moja fotografska profesija pati uz mnoge druge djelatnosti. Imamo priliku prikazivati novi svijet jer nam to nitko ne može oduzeti. Kreativnost je neuništiva, a nove situacije otvaraju mogućnosti za nova učenja i drugačija stvaranja.

“Svijet više neće biti isto mjesto!”- rečenica s kojom smo započeli ovu godinu.

Nakon izolacije i120 dana provedenih u Osijeku, odlazim na poslovni put u Split. Podstrana je bila prvo mjesto gdje sam bio smješten. S privatnim izlazom na plažu, dočekala me praznina. Sedam kilometara prazne plaže stvorio je osjećaj nelagode i paralelno nostalgije. U ovom periodu po prvi puta sam bio sam sa sobom. Odlučio sam mjesta iz djetinjstva provedenih na Jadranskoj obali, kroz ovo ljeto zabilježiti u sadašnjosti. Neka od tih mjesta su Split, otok Brač, otok Korčula te nekoliko trajekata Jadrolinije.

Serijom fotografija prikazujem osjećaj praznog prostora koje sam obilazio i ispitujem osobni osjećaj prošlosti i sadašnjosti. Uspoređujem fotografije iz obiteljskih albuma i tek nedavno razvijene fotografije na filmu. Uvodim promatrača u posljedice novonastale situacije na Jadranskoj obali i dijelim svoje uspomene i sjećanja koje su sada fragmenti ovih fotografija. Zamišljam osjećaj bezbrižnosti i radosti 1998. godine, dok sjedim na molu kao potpuno otuđen. 22 godine kasnije.