Mali čovek i velika teorija zavere
Razdvojiti relevantne i irelevantne izvore. To je baza i početak svakog ozbiljnog učenja.
Šta to tera malog čoveka, poput mene i vas, koji radi za mesečnu platu, kupuje na rate, vozi polovni auto i diže kredit da bi otišao na letovanje, šta ga to tera, pitam, da se bavi globalnim teorijama zavere, kao da se radi o oblasti iz koje on može išta da zna i na kraju krajeva, kao da ga se tiče? Razumem da tako nešto zanima ljude bliske polugama moći, hakere koji rade za CIA, kompjuterske genije sposobne da raskrinkaju Pentagon. Ali sam sigurna da čak ni oni, upravo zato što mnogo znaju, ne pretenduju da znaju sve. Oni su svesni da je nemoguće do detalja prodreti u motive, načine i puteve, kojima najmoćniji deo čovečanstva upravlja ovom planetom.
Međutim, Slavujka iz Pečenjevca, kojoj je prošle godine zaova otvorila nalog na fejsbuku i koja je pogledala dva klipa na jutjubu, ubeđena je da zna sve. Ona zna odakle potiče koronavirus, ko ga je „poslao“ među nas, ko ga je „izmislio“, zna sve o vakcinama i zašto ih ne treba primiti. Ona tajne svetskih centara moći drži u malom prstu. I neće da se vakciniše. Neće i tačka.
Isto tako, njen kolega, Života iz Galibabinaca, možda ne zna kako će ovog meseca da plati struju, ali vrlo dobro zna o čemu razmišljaju Bil Gejts, Putin i Angela Merkel. Svi su se oni urotili protiv njega. I hoće da ga čipuju. „E neće ga majci!“ Smeška se zadovoljno Života uveče kad legne u krevet. Jer ih je provalio, nije naseo na njihov zlokobni plan i sad se oseća moćno. Sve ih je zajebao. Sutra će još pažljivije da pročita komentare ispod članaka na portalu tabloidnih novina. Kad ga prijatelji pitaju „Otkud ti to znaš?“, on podigne obrvu, ušmrkne vazduh na jednu nozdrvu i gordo izusti: „Pročit’o sam na internetu, bre.“ „Internet“ je za njega mesto na koje se dolazi po istinu, mesto kome se apsolutno veruje i čije se ime izgovara sa strahopoštovanjem. Nema veze da li si tu „istinu“ pročitao u nekom naučnom članku ili anonimnom komentaru sa jutjuba. Sve je to internet.
Ovo me vodi do ozbiljne boljke polupismenog sveta, koju smatram osnovnim razlogom zašto prosečan čovek veruje u teorije zavere. Radi se jednom tehničkom tj. metodološkom aspektu obrazovanja i generalno pristupa informacijama koje dolaze do nas. Razdvojiti relevantne i irelevantne izvore. To je baza i početak svakog ozbiljnog učenja.
Kad sam pisala svoj prvi seminarski rad iz istorije filozofije, Zenonove aporije, ja sam na kraju navela literaturu iz koje sam proučavala ovu temu, a koja je bila šarenolika i brojna. Htela sam da znam što više, pa sam pročitala i mnoge članke i knjige koje nisu na zvaničnom spisku literature za taj predmet. Profesorka je pogledala rad i odmah mi rekla: „Ne možete sve ovo staviti u literaturu. Nas zanima samo relevantna literatura.“ I precrtala nekoliko naslova koja nisu spadala u tu kategoriju. A meni kao da je u tom trenutku spala mrena s očiju i odjednom sam pojam obrazovanja, kao i pojam bitnog i nebitnog, istinitog i lažnog, u jednoj naučnoj zajednici, videla mnogo jasnije i razgovetnije. Svako može da napiše knjigu o istoriji filozofije. Ne moraš čak ni da budeš filozof da bi to uradio. Ljudi imaju pravo da pišu knjige o bilo čemu. O onome što znaju i o onome što ne znaju. Ali te knjige, ukoliko se bave nekom stručnom temom, ne vrede ništa ako ih naučna zajednica nije prepoznala i priznala kao bitne. U okeanu intelektualne baštine koja je stvorila umetnost, filozofiju i nauku, tačno se zna koja dela su ključna, presudna, bitna, koja su donela nove ideje i promenila svet, koja su značajna u celokupnoj strukturi znanja koje se razvijalo kroz istoriju i koje nas danas obrazuje u pismene ljude, intelektualce koji imaju nekog pojma o životu i svetu.
Međutim, velika većina ljudi proživi ceo život ne deleći literaturu na relevantnu i irelevantnu. Za njih je knjiga knjiga. Nema veze da li ju je napisala vidovita Zorka ili Platon. Oni kažu „pročitao sam knjigu“. Isto tako je i internet internet. Sve što tamo stoji oni uzimaju kao podjednako relevantno. Video klip o vanzemaljcima, no nejm autora iz Uzbekistana, rame uz rame sa bilo kojim ozbiljnim priznatim nagrađivanim dokumentarcem. Oni prosto nemaju filter koji se zove relevantno/irelevantno. Oni bauljaju kroz informacije kao kroz neku nejasnu prašumu u kojoj usvajaju sve što se slučajno zakači za njih. I to je razlog zašto veruju u teorije zavere.
Ali da se vratim na početak i ponovo zapitam: zašto uopšte imaju potrebu da išta znaju o tome? Šta te briga, naduvani Džoni iz blokova koji si istetovirao glavu pitbula na ramenu i mama ti pere gaće, kako izgleda svetski poredak? Šta te to briga, crni sinko? Evo mene to nikad nije bilo briga. Uvek sam na svoj život gledala kao na ono što dolazi pre svih opštih stavova o univerzumu i pre svake zapitanosti kako funkcioniše veliki svet. Kad čujem da neko govori o teorijama zavere, moj prvi utisak o tom čoveku je neukus i neobrazovanost. Doživim mali transfer blama, jer takvo neosnovano kurčenje vidim kao bedu intelekta i kič duha. Odmah mi bude jasno da sa tom osobom nemam o čemu da pričam, jer njega zanima moć bazirana na neznanju, on želi da se oseća moćno, iako nema pojma ni o čemu, a ja imam neko znanje, ali me moć ne zanima. Zanima me moja glava i kako da preživim od danas do sutra. Teorije zavere su turbofolk intelekta. Vidim ih kao plastičnu kinesku bižuteriju koja visi na mozgovima. Vidim ih kao produkt nekulture, nepismenosti, nevaspitanja i drčnosti. Vidim ih kao opijum za mase, do te mere, da i sama u duhu teorija zavere, počinjem da mislim da su ih izmislili baš ovi svetski moćnici, sami o sebi, i plasirali među siromahe i bednike, da ne čuju creva kako im krče i da zaborave da su iz biologije imali jedva dvojku, dok galame okolo o sastavu vakcina.
Одличан текст, суштина је у томе да они који у свим сферама, треба да раздвоје релевантно од неважног то не раде. Напротив, појединци, елите и псеудоелите плански све стављају у исти кош. На концу имамо збуњене, неуке,који из тог коша узимају оно шта могу да сваре. Ако су слабијег знања, образовања, или су подложнији манипулацијама, лак су плен. Моје мишљење. Поздрав.