Da li imate preko 18 godina?

Kako sam grlila smrt

Nije se činila strašna, nepoznata i hladna.

Smrt mi se te večeri približila kao nikad ranije, privila se uz mene i postala deo mog bića. Majka mi je umrla pred očima. Sve dotadašnje predstave o smrti raspršile su se kao pena i na njihovo mesto je došla jedna sasvim nova, umivena, topla, obična, bezazlena smrt. Smrt koju sam morala da volim, jer je pripadala mojoj majci. Odjednom, ona više nije bila negde tamo, kod drugih ljudi ili u dalekoj budućnosti. Nije se činila strašna, nepoznata i hladna. Bila je ovde i sada, mogla sam da je dodirnem, da je čujem i omirišem. Od nje nisu pucala stakla, nisu se tresli podovi, nije se srušio svet.

Sve je ostalo onako kako je i bilo. Svaki atom sobe je stajao na svom mestu i sat je normalno otkucavao sekunde. Vreme je teklo i nakon što je mama prestala da diše, a mi smo stajali u tom vremenu, sa njom i bez nje, uronjeni u njenu smrt kao u poslednju brigu koju delimo s njom, kao u poslednji problem koji ju je snašao.

Nisam se gadila njenog mrtvog tela. Okupala sam je i našminkala. To sam radila spretno i hitro. Mama ne voli smotane traljave ljude. Dok sam pomerala njene klonule udove i češljala joj kosu, nisam plakala. Ne zato što sam potiskivala tugu i trudila se da budem na „visini zadatka“, već zato što u blizini smrti sve prestaje da bude bauk, pa i sama smrt. Ja sam tu smrt udisala, valjala se po njoj, smrt mi se zapetljala u kosu, usadila mi se u stomak i nije me napuštala.

Tokom života sam često, boraveći po hotelima, kupujući po second hand radnjama, dolazeći u dodir sa bilo kakvim predmetom koje je pre mene koristio neko drugi, razmišljala jesu li ti ljudi živi ili mrtvi. Od toga me podilazila jeza. Spavati u krevetu u kome su ležali oni koji sada više nisu živi. Nositi haljinu mrtve žene. Telo bi mi se streslo od same pomisli da sam došla u dodir sa nečijom smrću. Ali, kod mame je sve bilo drugačije. Nakon što su je pogrebnici izneli iz stana, legla sam na njen krevet, dušek je bio pun njene smrti i ja sam na toj smrti ležala. Prepustila sam joj se, kao da je moja. I svaki detalj, sitnica koja se našla u njenoj sobi tog dana, bila mi je bliska i draga.

Sat vremena pre nego što je ispustila dušu, obula sam joj svoje elastične čarape, jer su joj noge bile toliko otekle da ništa drugo nije mogla da obuje, a tresla se od hladnoće. Nakon smrti sam joj te čarape skinula i obukla joj sve ono što mi je rekla da joj obučem, dok je još bila živa i planirala svoju sahranu. Elastične čarape sam oprala, spakovala i donela kući. Često sam ih nosila. Čarape u kojima je umrla moja mama. Nisu mi izazivale jezu, njena smrt je spavala u mojim stopalima.

Kad sam je obukla i našminkala, izgledala je prelepo, kao uspavana lepotica. Uzela sam telefon i slikala je. Do tog dana sam slike sa sahrana smatrala bizarnim, ali odjednom mi je fotografisanje mrtve majke bilo najprirodnije na svetu. Treba mi ova slika, ne želim da zaboravim nijedan trenutak vezan za nju, dok je još iznad zemlje.

Na sahrani je bio zatvoren kovčeg, pa sam išla od čoveka do čoveka i pokazivala maminu sliku. Svi su govorili da je lepa i svi su hteli da je vide. Smrt se šetala između nas, tapšala nas po ramenu, ispijala pića, mezila i palila sveće. Uveče je smrt legla sa mnom u krevet. Spavala, hodala, disala sa mnom. Smrt je postala ja i ja sam postala smrt. Nosila sam elastične čarape ponekad, bez emocionalnog tereta, kao da su to najobičnije čarape na svetu, kao da ljudi svaki dan umiru u mojim čarapama.

Prošlo je nekoliko meseci, a onda se smrt malo udaljila. Prvo jedan korak, a zatim dva, pa deset. Sada je vidim kad pogledam sa balkona, eno je tamo par kilometara daleko, pliva u moru. Ne živi više sa mnom. I ja više ne mogu da obujem elastične čarape. Napustila me mamina smrt. Više mi nije bliska, svakodnevna i normalna. Opet joj se čudim, opet je se bojim, opet je ne poznajem. I to je znak da sam dobro. Možda ne baš dobro, ali bolje. Život se polako vraća u moja tkiva. Smrt je jedna čudna apsurdna ideja koju niko srećan i zdrav ne oseća delom svoje svakodnevice. Normalno je živeti nesvestan smrtnosti i setiti je se tek s vremena na vreme. Stalna svest o konačnosti nagriza čoveka i pre sudnjeg dana, načinje naše vreme, uzurpira nam nadu, osujećuje bezbrižnost, kroti nas i uspavljuje, tera nas da budemo skrušeni, a tako se ne živi život.

Ne mogu više da otvorim onu sliku. Izbrisaću je. Gledam na maminu smrt kao na incident u vremenu. To više nije deo nje, ni deo mene. Sećam se njenog živog lica, njenog mirisa i glasa. Gledam u sebe i svoje dete i ovaj život koji je sada. Na smrt se ne vraćam, niti je očekujem. Ali bilo je lepo, stvarno lepo od smrti, što se odomaćila i pomogla mi da zacelim, što se prostrla po mojim danima, tapacirala vreme i držala me u mekanoj opni, dok nisam očvrsla da izađem na svetlo sunca, da kažem „zbogom mama“ i da krenem u budućnost.