Da li imate preko 18 godina?

Jel ima ljudi tamo?

Beogradska klupska prokrastinacija 

Prokrastinacija je rogobatna, nikako lepa, ali u najmanju ruku korisna reč. Pomaže nam da prepoznamo i rastumačimo česte situacije “u privatnom ili javnom životu” koji nas okružuju, kao i veoma interno – u razgovorima sa samim sobom. Iako je univerzalna i nije ograničena na “naše” prostore, u ovom podneblju bezgranično, ponekad sasvim nesvesno odlaganje rešenja, akcije, pokreta, odluke ili završetka bilo koje vrste nailazi na kompatibilne mentalne sklopove (da li da idemo tako daleko da pomenemo i čitave mentalitete?), kolektivno iskustvo i sveukupno okruženje.

Upisana u naše svakodnevne navike i aktivnosti, prokrastinacija nam postavlja zamke na svakom koraku. Što možemo danas ostavljamo za neku drugu priliku, a u ono što bi mogli lako odmah da rešimo rađe se upuštamo malo kasnije, ili “sledeći put”. Možda je u pozadini priče perverzno, kolektivno nesvesno odlaganje zadovoljstva, što se nameće kao jedan od mogućih odgovora na pitanje Zašto ljudi u Beogradu sve kasnije dolaze u klub?

ima-li-nekog-1

U svakom slučaju pričamo o navikama i njihovim sporim promenama kroz vreme. O sveprisutnom jazu između priče i delanja i o jednom specifičnom, lokalnom mentalitetu. Mali vremenski osvrt: pre desetak godina u beogradski klub se izlazilo pre ili oko ponoći; nekoliko godina kasnije lestvica je pomerena na 1 sat iza ponoći, da bi se tokom poslednjih godina navike posetilaca klubova približile samoj sredini noći. Pitanje koje svakog vikenda oko 2 sata iza ponoći zbunjuje DJ-eve i klubsku branšu – Zašto i dalje nema ljudi? – posledica je vrzinog kola u kome nijedan klaber ne želi da se pojavi u klubu koji nije već pristojno popunjen. Bez ideje da bi i sam trebalo da učestvuje u tom popunjavanju, pre traga za atmosferom koja je prethodno podmazana i pripremljena za get lucky akciju.

SMS-ovima (Jel ima ljudi tamo?) i istraživanjem Instagram timeline-a locira se najposećenija lokacija, a izlazak će biti sveden na prosečni period između 3 i 6 ujutru, čime je nekadašnja ideja celonoćnog izlaska ili odlaska na rejv svedena na tek par sati rasplinute zabave.

Stalnu klupsku publiku u Beogradu, čiji akteri bez izuzetka mogu da ponude niz zamerki na klupsku ponudu, atmosferu i posećenost ponekad treba podsetiti da svi čine deo problema koji prepoznajemo i, navodno, želimo da rešimo ili pomerimo. Pojedini ad-hoc klupski događaji i matieni koji počinju ranije ili imaju ograničeno trajanja dobro su osveženje koje nas podseti da je drugačiji ugođaj moguć. Ako Beograd poslednjih godina postaje poznat po vitalnoj sceni malih klubova sa kvalitetnom muzikom, dobrim ozvučenjem i zanimljivom ekipom, čudan je zaključak da taj provod zapravo najčešće traje ne mnogo više od 2 sata u toku noći.

I pored usiljenih referenci na Berlin i težnji da se u Beogradu uspostavi model late-nite zabave prolongiranog trajanja, beogradski vikendi tek ponekad dosegnu takav zenit. Zabave je manje – to je suština ovog problema, ukoliko ga uopšte tako posmatramo. Bez zalaženja u egzistencijalni aspekt teme – kriza, nemaština, moraš da se napiješ kod kuće da bi trošio manje u klubu itd. – koji ne treba zanemariti, ne treba izgubiti iz vida da sve ovo utiče na vitalnost i kvalitet lokalne klupske scene, koja bez dobrih lokalnih izvođača ne može postojati i opstati.

Muzika i izvođači su, na žalost, najveća kolateralna šteta kasnog izlaska, s obzirom da od prosečnih 6-7 sati muzičkog programa koji pripreme, tek nešto manje od polovine te uglavnom izvrsne muzike dopre izvan kruga barmena, vlasnika klubova i radnika obezbeđenja. Ukoliko nastupa cenjeni gosti iz inostranstva, najveći deo ljudi će se pojaviti tik pred početak njegovog nastupa (koji se takođe besmisleno odlaže zbog njihovog nepristizanja), što ostale, lokalne izvođače stavlja u nezavidan položaj, i dalje skraćujući zabavu. Ukoliko ste beogradski DJ i nastupate prvi – već ste pomirili sa time da vas uglavnom niko neće slušati.

Apsurdno, poslednjih nekoliko godina Beograd može da se pohvali sa sve boljom muzičkom selekcijom u klubovima, pre svega zahvaljujući talentovanim i posvećenim lokalnim DJ-evima i live muzičarima. Zato bi trebalo ne odložiti, već produžiti uživanje u kvalitetnoj muzici i zvuku, i bilo čemu drugom što vam uz to prija. No pre toga treba shvatiti da – svima nam smeta, a svi u tome učestvujemo.

Lajkuj:

Komentari:

  1. Komšija says:

    Ova situacija se da vrlo rako srediti tako što će gazde ovdašnjih klubova početi da plaćaju (fiksno) domaće DJ-eve i muzičare pa onda ovi neće morati da čekaju publiku do 3 ujutru (čijih će 200-300 dinara ostavljenih na ulazu ili 7% od onoga što su ostavili na šanku otići njima). Ako te gazda kluba plati fiksno ko svugde u svetu (Ah taj Berlin) tebe onda ne interesuje da li je klub pun ili nije, jer u ostalom to i nije tvoja briga niti tvoj posao, već posao samog kluba. Ovde su DJ-evi ujedno i menadžeri i promoteri i dizajneri i krivi su ako žurka nije uspela. A kako da uspe kada su cene pića na nivou evropskih klubova pa, kao što je i navedeno u tekstu, dobar deo publike pije kod kuće dok ne dostigne blaženo stanje koje može da održava (uz jedno kupljeno pivo) narednih 2-3 sata u klubu.

  2. Komšinica says:

    Uz malu napomenu da su Damasta zvali Prokrust (Προκρούστης) iliti rastezač, pa se ovo odugovlačenje i razvlačenje jedino može zvati prokrUstinacija.

  3. djap says:

    nego, zašto dj-evi prave 6-7 sati rpgorama kad publike nema za full time? sa druge strane i ranije se retko toliko ostajalo na jednom mestu. sa treće strane ko će to plati. a sa četvrte postoji i život van kluba :)

  4. Marko says:

    Prokrastrinacija = odugovlačenje, samo što se, kada mu pribegavaju hipsteri, ne zove tako jednostavno i obično, pošto su dotični kvaziobrazovani hipsteri elementarno nepismeni (i pritom su, naravno, lenštine koje ništa ne rade ali misle kako je kul biti lenština, te im je potreban novi seksi termin, da označe besmisao svoje egzistencije)

Ostavite komentar:

Slični članci: