Da li imate preko 18 godina?

Džez kao sredstvo američke propagande

U Velikoj sovjetskoj enciklopediji pisalo je: “džez je produkt degeneracije buržoaske kulture SAD-a”.

XX vek je bio vek patriotskih i ratnih pesama, ali i protestnih pesama i pesama protiv diktature. Muzika i politika međusobno su isprepletane. Muzika je često bila pokazatelj stanja društva i stepena dostignute demokratije.

Kako je srpska kultura prešla put od kozaračkih kola do masovnih džez koncerta? Džez trube odjeknule su Balkanom sa svojom pojavom ali njihov eho nije opšteprihvaćen sve do sredine prošlog veka. Američki zvuci proneli su amerikanizaciju iza “gvozdene zavese” i začeli klicu iz koje će nići američki kulturni artikli, i džez kao jedan od njih. Američki centri moći videli su u roku i džezu skriveni potencijal.

Proces amerikanizacije otpočeo je nakon Drugog svetskog rata. Furaju se “brandonke” i “tarzanke”.Crvene se limenke koka-kole i Mekdonalds restorani. Nose se Levis farmerke i puše Marlboro cigare. Čitaju romani Hemingveja i Foknera. Prati se filosofija Markuzea i posmatraju se slike Endija Vorhola. Sve je vikalo da Istok i Jugoslavija poprimaju oreol pop kulture.

Glavni promoter džeza tokom celog XX veka bio je Vilis Konover, radio voditelj emisije “Music USA”. Ovo glasilo Stejt departmenta imalo je za cilj upoznavanje Evrope sa američkom kulturom i ubrzo je dobilo milionski auditorijum, koji je pretežno sačinjavalo evropsko stanovništvo. Interesantno je da je ista ova emisija bila zabranjena u SAD-u. Džez se vodi devizom koju je okvirno izgovorio Vilis Konover  – “Slobodni smo da, u okviru zakona i ograničenja, radimo šta hoćemo”.

Međutim, improvizacija i razuzdanost nije išla na ruku socijalizmu i “prihvaćenoj” ideologiji. Enormno rigidna ideologija nije volela ono nerigidno, a džez je bio oličenje slobodnog, maštovitog, improvizovanog. Sloj ljudi koji sluša džez sada postaje sloj buntovnika, boraca za političke slobode i veća prava. Omladina je žudela za slobodom, a pojava džeza je to raskrinkala. Iz ovih razloga možemo džez nazvati američkim izvoznim produktom, a ako zakopamo malo dublje, i propagandom u kojoj su američki kapitalisti videli svoj interes.

Džez je bio tajno diplomatsko i propagandno oružje kako bi se doprlo iza “gvozdene zavese”. To je bila truba sa bajonetom! Potvrdio je to Njujork tajms 1955.godine: “SAD imaju tajno zvučno oružje-džez”.

Prvi pomen džeza u srpskim medijima bio je 1922. godine u Politici. Hronike o razvoju džeza pisali su Mihailo Blam (“Jazz u Srbiji 1927 – 1944”)  i Branislav Miljković (“Kako i zašto zavoleti jazz”). Prvi registrovan nastup zabeležen je u hotelu Palas, 22.n ovembra 1923.godine. Sviralo se i u Mjuzik holu, studiju Stojić, Rozenbergovom umetničkom institutu, kod Laze Šećera, Sali Kasine, Siti-ju, Auto klubu, Džokej klubu, Kleridžu, palati Luksor, hotelu Srpski kralj, Ekscelzioru i Palasu. Pored bubnja, kontrabasa, saksofona, trube korišćene su violine,harmonike, tambure i drugi instrumenti.

Prvi jugoslovenski džez orkestri osnovani su dvadesetih godina u Zagrebu. Prva poznata imena orkestara zabeležena su u drugoj polovini druge decenije, a to su bili “Jazz kapela” Miše Lakatoša i džaz-band Todo, Laci džaz, Miki džaz, Bril kvintet, Borisov septet, bubnjar Isa Alfandari i saksofonista Milan Pavlović, Studentski Miki džez, akademski Džoli bojs bend, Sion džez, Melodi bojs i drugi. Tridesetih godina sve više je džez nastupa po srpskim banjama (Banji Koviljači, Niškoj Banji, Sokobanji, Vrnjačkoj Banji). „Havaji” iz Valjeva, osnovan 1931. godine, i „Zanatlija”, osnovan 1934. godine, su poznatiji bendovi ovog perioda, a Nina Selak najpoznatija džez pevačica.  „Swing Trio” snimio je prvu srpsku džez ploču.

Istočna Evropa i SSSR nikako nisu voleli reč “džez”. Ona je bila zabranjena,a njeni zvuci nazivani “muzikom debelih i masnih kapitalista”. Titov saradnik, Milovan Đilas, 1947. godine proglasio je Ameriku i džez zakletim neprijateljima. Iste godine dogodio se incident  kada je milicija upala u Kolarčev narodni univerzitet, morala je da sprečava publiku od navale u koncertnu dvoranu, a kasnije su članovi Udbe počeli da hapse posetioce misleći da je koncert organizovala američka ambasada. Titov stav se po ovom pitanju menjao. Sa Staljinovom smrću dolazi i Titova izjava: “Džez ne odgovara našem karakteru i našoj stvarnosti. Džez je za mene galama.” i dodaje da je folk muzika zapuštena zbog navale džeza. Prvi pozitivan stav izneo je 1963. godine rekavši da mu se jedino sviđa izvorni džez. Godinu kasnije – ”Ja nemam ništa protiv modernih igara i džeza. I to je potrebno. Mladi ljudi treba da se zabavljaju. Ali, ne bi trebalo da džez bude isključiva osnova za njihovo vaspitanje. Treba gajiti i klasičnu muziku, koja je mnogo viša,i, uopšte, muziku koja nije profanisana.”

Pritisak na džez viđen je na filmu “Zaseda” (Živojin Pavlović, 1969), čija se radnja dešava za vreme Sremskog fronta, kada mladi skojevac prekida džez svirku zahtevom da sviraju “Na vrh Romanije”. Prvi džez na jugoslovenskom filmu, međutim, verovatno se pojavio u trećoj priči iz filma “Subotom uveče” (Vladimir Pogačić, 1957), pod imenom “Svira odličan jazz”.

“Ja ne volim džez. Kad ga čujem, to je kao da imam gasove u stomaku.”- govorio je Hruščov, oštar protivnik američke kulture. Iz Poljske se moglo čuti – “To je dekadentna zapadna bolest koja izaziva huligan izam.”Istočna Nemačka progovara  -”…dekadentni i degenerisani deo američkoh kulturnog varvarizma”.

U Velikoj sovjetskoj enciklopediji pisalo je: “džez je produkt degeneracije buržoaske kulture SAD-a”. Šta je bila kontra evropskog realsocijalizma? Kakva je bila rukavica bačena u lice Amerima? Hapšenje muzičara, ometanje radio stanica, zabrana svega što je u sebi sadržalo tu muziku itd. Ljubav prema džezu i nešto slabiji otpor vlasti stvorili su jaku tradiciju ove muzike u Poljskoj, Čehoslovačkoj i Jugoslaviji.

Američka ambasada opremila je Radio Novi Sad najjačim relejem u Istočnoj Evropi pod uslovom da emituje 2 sata džez muzike dnevno. Ljubljana nešto manje, 250 minuta. Dve najpoznatije izdavačke kuće, Jugoton i Produkcija ploča RTB izdale su preko 50 ploča džez muzike u roku od nekoliko godina.

Mediji počinju da pišu o ovom fenomenu 1941. godine, kada su osnovana 2 magazina “Ritam” ,“Svijet džeza” i “Muzika”, nešto kasnije . Pedesetih godina javljaju se prve džez radio emisije – “Za prijatelje džeza”, “Za ljubitelje džeza” ,“Po svetu džeza” u produkcijama Radio Ljubljane i Radio Zagreba. Beogradu džez nije bio nepoznanica. Između 2 rata doživeo je punu afirmaciju, a za vreme okupatora ga je i dalje bilo. Pod dirigentskom palicom jednog Nemca ,Hans Georga Šica, osnovan je Big Bend orkestar. Međutim, pravi uspon desio se pod dirigentskom palicom Fridriha Majera.

 “Ne” Staljinu značilo je “da” džezu.

Kvarenje odnosa na relaciji Tito-Staljin direktno je uticalo na osnivanje Udruženja džez muzičara, čime je jugoslovenska vlast rešila da institucionalizuje ovu muziku. Dve škole u Valjevu i Subotici dobile su časove džeza. Zanimljivo je da je po oslobađanju Beograda i Praga, u oba grada puštan film “Serenada u dolini sunca” koji u sebi sadrži džez numere. Na Dan mladosti 25. maja 1959.godine kao propratni program održan je džez koncert Radio Beograda na Beogradskom sajmu. Za doček nove godine 1960. i 1961. godine, džez orkestar svirao je u Domu sindikata, a onda koncert nastavio Knez Mihajlovom i Terazijama,  glavnim arterijama Beograda.

Opatija 1960: Nada Knežević, Predrag Cune Gojković, Betty Jurković, Đorđe Marjanović, Gabi Novak, Krsta Petrović i Jasna Benedek

Ruski dom sa jedne strane i Američka čitaonica otimali su se za mladež. Sa jedne strane klasična muzika, a sa druge džez, mešaju svoje melodije. Početak 60-ih obeležio je hit “Mala tema iz Srema”, u izvedbi kvarteta Predraga Ivanovića, sa stihom – “Ej, momci mladi, šta se radi, kad malo selo nema džez orkestar?”. Ove godine obeležili su džezeri: Darko Kraljić, Borivoje Simić, Mladen Guteša. U časopisu “Ritam” osvanuo je tekst o kosovskom Luju Amstrongu. Javio se mali Uka Brizani koji je svirao violinu i voleo Bramsa, ubrzo to zamenio trubom i Glenom Milerom, pošto je odgledao Bal na vodi u Skoplju.

Inicijative iz Vaštingtona nisu se stišavale. Do šezdesetih u Jugi su održani koncerti  Luja Amstronga, Ele Ficdžerald, Gilespija, Jute Hip, Gudmana i drugih zvezda. Drugi koncert Luja Amstronga 1965. godine ostao je upamćen po preskupim ulaznicama, iako je sala bila puna. Kao poklon od Save Jeremića, frulaša, dobio je frulu na kojoj je zasvirao uz oduševljenje publike. Ubrzo, Jugoslavija postaje ta koja “razvozi” američku kulturu van svojih granica. Koncerti jugoslovenskih džez orkestra i svetski poznatog Duška Gojkovića održani su u Budimpešti i Istočnom Berlinu.

1960. godine posle putovanja po Egiptu, Libanu, Siriji, Turskoj, Vilis Konover dolazi u Jugoslaviju i pokreće emitovanje RTB orkestra na Glasu Amerike. Usledio je poziv ovom orkestru na Festivalu evropskog džeza u Žuan le Penu, gde su osvojili prvu nagradu.

Poljska i SSSR dobile su svoje festivale 1956. odnosno 1959. godine. Jugoslavija dobija svoj, 1960. godine, na Bledu, u Sloveniji. Održavan je svakog leta, a svirao se isključivo džez. Broj posetilaca počeo je, sa godinama, naglo da opada. U “Dugi” je osvanuo članak Svetolika Jakovljevića pod nazivom “Gde je publika na Jugoslovenskom džez festivalu”. Njegov zaključak bio je da ljubitelji džeza postaju usamljeni slušači gramofonskih ploča pre nego posetioci koncerata. Posle Bleda , Zagreb je dobio festival, a onda i Beograd, Niš, Skoplje, Novi Sad.

Glavni razlog “nestajanja” džeza bila je provala roka i nekih drugih muzičkih pravaca, koji sada postaju nosioci američke kulturne propagande.