Da li imate preko 18 godina?

Bilo jednom na tezgama ispred SKC-a

Najpoznatija beogradska berza piratskih i polovnih nosača zvuka devedesetih.

Ideju za ovaj tekst dao mi je drug koji je letos emigrirao u Kanadu s namerom da se više ne vraća. Kada napraviš dovoljno veliku, po mogućstvu prekookeansku distancu od Srbije, i vremensku distancu od odrastanja, koja je sada već 20 godina, odnos prema nekim stvarima koje su bile deo tog istog odrastana počinje da se menja. Mesta koja su bila deo svakodnevice deluju lepša nego što si bila.

skc-crno-bela

Tako mi sada deluju (a verovatno i prijatelju iz Kanade) čuvene tezge ispred SKC-a na kojima se prodavala muzička piraterija i generalno pop kulturna piraterija i polovna roba. Za moju generaciju to mesto bilo je jedan od prozora u svet tokom devedesetih, način da ne zaostajemo u muzičkom gradivu za onima koji su imali  privilegiju da žive u zemljama bez rata i sankcija. Svojvrsna alternativna obrazovna ustanova koja nam je pružala duševnu hranu. Prostirale su ispred zgrade SKC-a, prvo u delu u ulici Srpskih Vladara, a kasnije su premeštene u deo u Resavskoj.

15644558_10210486491212060_827673344_n

Do pred kraj te ‘91 koje je išla od sjaja do očaja (od Zvezdinog Kupa šampiona do građanskog rata) kasete sam kupovao u Beograđanci, odeljku za muziku na prvom spratu. Tu su mogla da se kupe originalna izdanja stranih albuma koju su s licencom izdavali zagrebački Jugoton i beogradski PGP RTB. Većina najpopularnijih stranih izvođača bili su dostupni. Međutim kako su se dešavanja zahuktavala tih licencnih izdanja bilo je sve manje i radnje u Beograđanci bile su sve praznije.

R-1179915-1444044469-5897.jpeg

Tako sam jednog prepodneva izašao iz robne kuće gde nisam našao ništa od onoga što sam tražio i prolazeći pored SKC-a zastao sam da vidim šta nude. Našao sam album koji sam tražio, novi Public Enemy – “Apocalypse ’91…The Enemy Strikes Black” u piratskom, prilično jadnom ali i dosta jeftinijem izdanju. Od tada su štandovi postali zamena za državne radnje. Berza polovnih ploča, piratskih diskova, kaseta i VHS-ova, majica s logoima bendova postala je beogradski distributivni centar svetske muzičke industrije.

Muzičke devedesete su počele da se razigravaju u svom punom sjaju, zaobilazeći, i koncertno i diskografski, ovaj delić Evrope. A mi smo dočekali “Nevermind” Nirvane, “Ten”Pearl Jama, “Black Album” Metallice, “Use Your Illusion” G’N’R-a, “Blood, Shugar, Sex, Magic” RHCP-a, prvi album RATM, “Dirty” Sonic Youtha, “(What’s the Story) Morning Glory?” Oasisa, “Mezzanine” Massive Attacka  i sve one ostale albume koji su definisali muzičku scenu te decenije na piratskim kopijama ispred SKC-a.

16107926_10210171130607060_651727896_o

Albumi su u prvo vreme bile presnimavane na prazne kasete s fotokopiranim omotima s originala a kasnije su stizala izdanja iz Poljske s oznakom ZAIKS BIEM. Posle su dolazile i neke s drugim oznakama kojima se nije moglo utvrditi poreklo. Diskovi su stizali iz Bugarske i, mora se priznati, bili su odlične izrade. CD i omot bili su identični kao kod originala. U početku su čak štampali i buklete pa su kasnije odustali od tih perfekcionističkih detalja. “Bugari” su do sredine devedesetih nestali i zamenjeni su domaćim budževinama koje su bile znatno lošije odrađene. A originalni diskovi i kasete s bukletima bili su luksuz kojim je jedino mogao da te obraduje neki rođak gastarbajter.

U vreme pre torenta jedini način da čuješ nove albume u celini bio je nosač zvuka a da nije bilo ovih piratskih kanala do sadržaja bi smo stizali mnogo teže i slušali ga u mnogo nekvalitetnijem izdanju. Osim apdejtovanja novim sadržajima berza je bila i mesto za upoznavanje sa starim, onim koji nisu pripadali epohi a trebali su da se znaju. Polovne ploča su nudile ceo repertoar iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih. Njih su obično prodavali nadrndani matori prodavci koji od valjanja starog vinila prave nauku i ne daju ti da tek tako priđeš njihovoj tezgi i tražiš neki naslov ako ne položiš mali ispit iz osnova rokenrola. Jer ne možeš, ti klinac, tek tako da dođeš i tražiš “Nešto od AC/DC”. Ima da se zna koji je album, godina izdanja, postava koja je svirala na albumu i ostalo. Kao da su stari džedaji koji tajne sile ne otkrivaju svakom pajseru koji pokuca na vrata njihovog hrama.

Tamo sam zahvaljujući piratskom VHS izdanju filma “The Great Rock ‘n’ Roll Swindle” u 7. razredu otkrio Sex Pistolse tako preko njih ušao u svet panka i novog talasa. Zanimljivo je da su izdanja novih albuma stizala na štandove velikom brzinom nakon izdavanja na Zapadu. Na MTV se još vrtela reklama za dugo očekivani drugi Pearl Jam album “Vs” kad je osvanuo na tezgama. Nije to ista brzina kao današnja kada brojiš sate do pojave nečijeg novog izdanja na netu ali tada, u Srbiji van vremena i prostora, i nedelju dana je bio rekordan tajming. Za originalna licencna izdanja trebalo bi mnogo više vremena da stignu u radnje a pirati su stizali odmah. I mnogo važnije, Jugoton i PGP RTB su selektirali izdanja i do nas je stizao vrlo sužen izbor koji se kretao u okvirima mejnstrima, a SKC je nudio – sve.

Zapravo, te tezge su bile na neki način torent pre torenta. Brze, povoljne i demokratične. Jer dok nekom uredniku u državnoj diskografskoj kući objasniš značaj novog albuma Smashing Pumpkins  ili Alice in Chains proći će godine, a vlasniku tezge vođenim tržišnom ekonomijom i upoznatim s željama publike nije trebalo objašnjavati ništa. Devedesete su prolazile, sranja se nizala, nismo mogli da se maknemo iz Srbije ali nam dešavanja na muzičkoj sceni nisu bila nepoznata zahvaljujući buvljaku na kojem smo ostavljali cele džeparce.

new-doc-2016-12-26-12.11.00_20161226122923-page-001

Onda je došla 2000. Godina i sa njom ono što su nam predstavili kao demokratske promene. Ta nazovi demokratija, koja je sa sobom dovela i kapitalizam, nije tolerisala pirateriju i tezge s kojih tantijemi ne odlaze u kase velikih diskografskih kuća. Ne mislim da je krađa intelektualne svojine u redu ali smatram da je muzika za sve a ne samo one koji mogu da plate 20 evra za disk od kojih najmanji deo ode umetniku. Ali evo kako funkcioniše kapitalizam i legalizacija u Srbiji: 2001. godine tezge ispred SKC-a su posklanjale inspekcije i uzele im robu. Ubrzo je u zgradi otvorena lepo uređena i velika radnja, deo lanca koji se zvao IPS, u kojoj su prodavani diskovi. Piratski. Isti oni koji su se prodavali ispred do nedavno. Indijanska srpska demokratija i kapitalizam u praksi. Par godina kasnije pirati su u tim radnjama zamenjeni originalima. Više nije bilo ni tezgi ni pirata. Ali uloga izasluga koju su odigrali u našem generacijskom formiranju ne može niko d aim oduzme. A onda je došao torent i doneo novu vrstu slobode. Još veću, s još većim izborom.

zaplenili-diskove

Lepo je imati tako širok izbor kakav imamo danas zahvaljujući internetu. I sigurno da je lepo, onima koji vole da skupljaju originale, imati pune police CD-ova s bukletima za listanje. Oni SKC diskovi i kasete bili su uglavnom ružnog dizajna i izbor je bio je manji od onog koji nudi net. Većinu sam ih bacio i pokloni kao i mnogi što su uradili. I te tezge nisu bile lepše od neke radnje u koju možete danas da uđete u Beogradu ili negde u insotranstvu. Mada iz ove perspektive danas deluje sve to mnogo lepše nego što je stvarno bilo. Jer ipak je to ono uz šta smo odrasli.

Lajkuj:

Komentari:

  1. Valentina says:

    Pozdrav svima;
    Zabranjeno bankarstva, niste u mogućnosti da biste dobili od finansijski. Će vam pomoći da ostvarite svoje snove i projekte, sam te sa priliku zajam novca u kratkom i dugom roku od 3% kamata. 6000 € na 7.000.000 € za svakoga u mogućnosti da vrati. Za više informacija, kontaktirajte me na mail: ( regnovalentina@gmail.com )

  2. Ognjen says:

    Mala korekcija faktografske prirode: Tezge ispred SKC-a nisu nestale 2001, jer sam ja dolazio u Beograd u julu 2002. i tada su one još bile tu, sa sjajnim izborom piratskih diskova. Čak sam tada kupio par albuma. Moguće da su tezge uklonjene 2002. ili možda 2003.

  3. Filadelfija, to je prava stvar says:

    A tek čuvene prodavnice tu u okolini – npr Black door u kom si imao sve to, ali na kasetama na kojim su pisaćom mašinom fino napisani izvođači i pesme, i svaka kaseta je zvučala strava, za razliku od ovih ispred SKCa, gde si mogao da naiđeš i na ćorak. Najdraže su one koje presnimiš pa sam ispišeš nazive pesama i odradiš omot. Te i dalje ne mogu nikako da bacim. Imali su prodavci i smisla za posao, te se obraćali raznim subkulturama – jedan car je tako prodavao punk hc kasete, koje niko drugi nije imao, i obrazovao pola buduće BGHC scene

Ostavite komentar:

Slični članci: