live.belgraderaw
Razgovarali smo sa članovima fotografskog kolektiva Belgrade Raw uoči otvaranja njihove izložbe u Umetničkom prostoru U10.
Belgrade Raw već godinama aktivno beleži svakodnevni život Beograda i time nudi alternativu turističkom i stereotipnom predstavljanju života u gradu. Njihove fotografije “sirovog” Beograda su svedočanstvo života u dvomilionskom gradu. Mesta, ljudi i događaji na njihovim fotografijama zapravo odražavaju stvarni izgled Beograda.
Belgrade Raw su Darko Stanimirović, Andrej Filev, Luka Knežević-Strika, Nemanja Knežević, Milovan Milenković, Dejan Golić, Jelena Mijić, Dušan Rajić, Saša Trifunović i Mane Radmanović.
U Umetničkom prostoru U10 u četvrtak, 11. juna, u 20 časova biće otvorena njihova izložba live.belgraderaw kojom prave iskorak u beleženju, posmatranju i načinima prezentacije i percepcije grada. Posetili smo ih dan uoči otvaranja izložbe i razgovarali o radu kolektiva, izložbi, Beogradu, društvu, Srbiji, planovima, azilantima…
Pripreme za izložbu uveliko traju. U najavi kažete da je publika, kojom se ovom izložbom obraćate, uglavnom publika koja prati vaš rad i da želite da ponudite nešto novo. Šta je to?
Luka: Ponudićemo nešto novo u odnosu na našu glavnu ponudu fotografija Beograda koje snimamo i kačimo na sajt već nekoliko godina. To su birani, nama interesantni momenti, koji su se razvili u jednu prepoznatljivu priču. Sada želimo da napravimo ‘otklon’ od štampane fotografije koju volimo i težimo da je promovišemo na izložbama i događajima i bavićemo se digitalnom slikom u raznim oblicima. Razlog za to je delom i finansijski, jer je dosta komplikovano baviti se štampanom fotografijom, a da ona bude zadovoljavajućeg kvaliteta, tako da smo razmišljali o tome šta bismo mogli da ponudimo u digitalno-projektovanom obliku i došli smo do nekoliko ideja. Jedna od njih je da se ne bavimo samo fotografijama koje mi stvaramo, nego i onima koje se, uslovno rečeno, same stvaraju. Tragali smo na Instragramu za fotografijama na kojima ljudi označavaju neku lokaciju u Beogradu. Mi se i dalje bavimo Beogradom i geografskim i psiho-geografskim istraživanjem grada kroz Instragram, ali i onim stvarima koje same nastaju, iako ih je neko započeo, a to su strimovi koji najčešće služe za pregled saobraćaja u gradu ili nekih lokacija u gradu.
Mane: Super je to što tu imamo estetiku Belgrade Raw-a. Ne stvaramo samo mi estetiku Beograda, to je univerzalna stvar. Ti strimovi su sami po sebi “raw”.
Jela: Meni su zabavne fotke na Instragramu, jer kada je Belgrade Raw nastajao nije bilo tog iskrenijeg prikaza grada. Sada kada ukucaš #Belgrade na Instragramu shvataš da mi nismo jedinstveni po onome što radimo.
Nemanja: Nema laži, nema prevare. Sada turistička organizacija ne može da nas prevari, mogu svi da stvaraju javno. Ne postoje ti filteri ka javnosti koji su nekada mogli vrlo lako da se zloupotrebe i krive sliku o gradu.
Jela: Pre nekoliko godina kada bi ukucao Beograd u pretragu na internetu dobijao bi Hram Svetog Save koji svetli u mraku, Kalemegdan dok zalazi sunce, a sada je ta slika mnogo bliža stvarnosti.
Mane: Kada ukucaš hešteg npr. #TrgRepublike dobiješ motive koje možeš da prepoznaš i kažeš: Ja bih ovo fotkao.
Luka: U trenutku kada smo mi nastali tako nešto nije bilo dostupno. Osim na našim fotkama nisi mogao da nađeš tu nepatvorenu stvarnost. Situacija se za samo nekoliko godina promenila i sada postoji beskonačno mnogo stvari koje su zanimljive.
Da li mislite da je Belgrade Raw uticao na ljude da počnu da kače na svojim profilima fotografije uslovno rečeno sirovijeg Beograda, odnosno fotografije grada kako on zaista izgleda u stvarnosti, a ne na razglednicama i prospektima turističkih organizacija?
Mane: Imamo publiku koja nas poštuje, voli i prati naš rad, ali ja verujem da je to mali broj ljudi. Ta “sirovost” Beograda, fotografisanje pasa koji spavaju u žardinjerima na Trgu Republike je zanimljiva i drugim ljudima. Ne znam koliko je to poteklo od nas.
Jela: Mislim da je Belgrade Raw bio mnogo uticajniji pre nekoliko godina kada je bio ‘živ’ Flickr.
Mane: Da.
Luka: Tada je internet ovde bio mnogo više podeljen na ljude koje zanima ili ih ne zanima fotografija. Danas su te linije izbrisane, osim kod ljudi koji su u tom nekom tehnološkom fazonu i koji nam nikada nisu bili ciljna grupa, niti smo im bili zanimljivi, možda jedino jer ih nerviramo. Sada se te linije menjaju jer ljudi na društvenim mrežama koriste fotografije čak i kada tome ne pridaju ideju nekog posebnog medijskog izražavanja. To izražavanje je jednako neposredno kao pisanje mejla ili objavljivanje statusa… Naše postojanje kao foto-kolektiva i dalje ima smisla, ali je naša pozicija drugačija nego pre šest ili sedam godina. Tada smo mi prepoznali taj internet prostor, tu se upoznali i shvatili da u njemu ne postoji adekvatno mesto za ono što smatramo novom dokumentarnom fotografijom. Taj prostor smo osvojili. Sada kada na Googlu ukucaš neki pojam o Beogradu dobijaš i naše fotografije. Svake nedelje nas kontaktira neko od stranaca koji su na internetu pronašli naše fotografije, pitaju nas da im preporučimo neka mesta u Beogradu, upoznamo se, popijemo pivo… Drago nam je zbog te pozicije i mislimo i da ono što radimo i dalje ima smisla.
Da li ste se susretali sa komentarima da prikazujete ružnu sliku Beograda?
Mane: Da, naravno. Različiti su stavovi, to je sasvim u redu. Meni je ta polarizacija estetike u smislu lepo ili ružno besmislena u startu. Jako je površno gledati na naš rad kao lepo ili ružno. To nije za diskusiju.
Jela: Meni je Beograd ružan grad, ali ne mislim da nema svoj šarm i ja ga užasno volim, volim njegove ružne delove. Ne vidim u čemu je smisao izbegavanja da se to ne vidi.




Luka: Čini mi se da je jedan deo ljudi koji smatra da je ono što radimo neprihvatljivo, jer je to ružan pogled i da bismo trebali da ga krijemo, anticipirao konačnu amerikanizaciju domaće politike i ono najodvratije iz američkog društva – sve je dobro, samo se osmehuj. Ono što nam je bilo daleko, sada je sve prisutnije. Problemi se rešavaju tako što – ako je neko moćniji bahati je. Ovde se brani pozicija moći većine, nacionalne, verske, većine u načinu mišljenja. To što se dogodilo na političkoj sceni oslikava se na sve drugo. Taj način razmišlja se, svesno ili ne, pojavljuje u mržnji prema Belgrade Raw iz nekih tehičkih ili ‘treba da bude lepo’ razloga.
Luka: Razmišljanje o normativima i standardima u umetnosti je meni odvratno.
Važan deo vašeg rada je i edukacija, prošle godine ste održavali radionice u nekoliko gradova u Srbiji. Kakav je plan za ovu godinu? Dotakli smo se problema finansiranja. Kako uspevate to da izgurate?
Mane: Dobili smo novac od Ministarstva kulture, iznos koji je smešan, ali planiramo i ove godine održavanje radionica. Krenuli smo sa Serbia Raw i ideja nam je da projekat proširimo na Balkan Raw. Ove godine ćemo često biti van Beograda.
Da li vas ljudi zovu ili sami tražite?
Mane: Zovu nas. Imamo poziv iz Sarajeva, u Nišu i Novom Sadu planiramo Serbia Raw. Plan je da idemo u Beč, Pariz. Imamo pozive za izložbe, predavanja…
Luka: Veliki problem Belgrade Raw, što su nam objasnili naši prijatelji producenti, je što smo previše toga uradili bez javnog ili projektnog finansiranja, iz sopstvenih sredstava. Napravilli smo brojne izložbe i događaje sopstvenim novcem i pomislili da bi bilo u redu da neko finansira te projekte. Projekte koje bismo želeli da radimo nije moguće izvesti iz budžeta koje kao nevladina organizacija dobiješ prvi put kada se javiš na neki konkurs. I dalje smo u limbu i gledamo da li ćemo uz par projekata, koje smo radili sa malim finanisranjem, moći da narastemo do prvih malih evropskih projekata. Imamo kapacitet, poverenje, kontakte i vidljivost koja nam omogućava da funkcionišemo na nivou bilo koje nevladine organizacije srednje veličine, ali ne možemo da funkcionišemo tako zbog ‘finansijske odgovornosti’. Ako si uradio neki projekte, za koji nisi dobio novac od nekoga, u lošijoj si poziciji od drugih. Ideja nam je da Balkan Raw radionice imamo u 15 do 20 gradova u regionu i napravimo presek samoniklo nastale fotografije urbane sredine. Sada radimo na tome kako da napravimo fundraising koji bi nam omogućio da to izvedemo. Optimisti smo.
Nemanja: Odlična je stvar što su neki ljudi u Belgrade Raw usmereni na produkciju, u smislu produkovanja novih sadržaja, dok se drugi bave promišljanjem o novim pravcima kretanja. To je super, jer, koliko god da je naporno, pokrivamo sva polja.
Nemanja: Mi smo fluidni, često nemamo striktne obaveze i planove u kolektivu, ponekad je sve haotično, ali na kraju poprimi oblik koji nam je neophodan. Da smo ostali samo na tome da idemo po gradu i fotografišemo raspali bismo se posle dve godine.
Jela: Mislim da Belgrade Raw nije imao intencije da bude akter na umetničkoj sceni.
Luka: Čini mi se da su razne stvari koje su uspele u Srbiji nastale tako što su ljudi najprirodnije, bez dubljeg promišljanja, videli da postoji neka rupa i shvatili da imaju kapacitet da je zakrpe. Čini mi se da se mnogo stvari u Srbiji dešava baš tako.
Mane: To je zbog toga što u Srbiji ima mnogo rupa, ljudima nedostaju informacije, ali postoji potencijal… Ne fotografišemo mi samo rupe po putu, pse lutalice i beskućnike. Ima tu i finih, romantičnih i poetičnih momenata.
Još malo o planovima?
Luka: Imamo ambiciozniji projekat Serbia Raw za ovu godinu, ali smo od Ministarstva kulture dobili dvostruko manje para nego prošle godine i pokušavamo da projekat realizujemo tako što bismo našli lokalne partnere, koji bi pokrili troškove smeštaja i puta, a da mi uložimo u rad i produkciju finalne izložbe. Planiramo saradnju sa kolektivima u Nišu i Novom Sadu.
Mane: Imaćemo radionicu u Knjaževcu i ideja je da se mladi kroz fotografiju bave Knjaževcem. Nas interesuje foto arhiv u ovom gradu i želimo da napravimo paralelu između mladih i onoga što Knjaževac poseduje decenijam unazad. Očekujemo fotografije dece iz Knjaževca kako bismo videli u kom smeru razmišljaju.
Luka: Imamo i projaket koji radimo u saradnji sa organizacijom Blockfrei iz Beča koji se bavi migrantima. Držaćemo radionice u jednom izbegličkom centru u Beču i pokušaćemo da motivišemo ljude da ispiričaju ono što žele. To ne moraju da budu priče o migraciji, jer tu ima ljudi koji su u centru 10 ili 15 godina i u teškoj su psihičkoj situaciji. Pokušaćemo da ih inspirišemo da nešto kažu, bilo da su to lične priče ili nešto što je kritika politike Evropske unije. Tu smo oprezno optimistični. U Srbiji se najviše bavimo migrantima koji su izvan sistema, tu je na hiljade ljudi, a razlozi su neinformisanost i aktivna želja domaće administracije da se ovim pitanjem što manje bavi.





Otvorili smo brojne teme, ali da se vratimo na izložbu. Šta nas još očekuje?
Luka: Na izložbi se bavimo i odnosom grada prema njegovim građanima kroz stvaranje delova grada koji su javni, a postaju nedostupni građanima. Jedan deo su gradilišta skupih hotela, a drugi izbacivanje građana iz diskusija o urbanom razvoju grada, što je Beograd na vodi. Kroz postavku će biti razvijena građevinska mreža koja će odvajati ljude od sadržaja i usmeravati ih gde smeju, a gde ne smeju da prođu. Bavićemo se i prostorima koje je zabranjeno fotografisati dok građane, iz bezbednosnih razloga, snimaju bez njihove saglasnosti u autobusima, radnjama… I ulaz u ovu galariju se non-stop snima i mi ćemo link ulaza inkorporirati u izložbu i napraviti refleksiju. Prikazivaćemo i fotografije u stvarnom vremenu preko aplikacije koju je razvio Darko Stanimirović. Ona će omogućiti da se fotografija, čim nastane, uvrsti u slajd šou koji će se, tokom dve nedeje trajanja izložbe, prikazivati na jednom od zidova, bez mogućnosti da se fotografija uredi ili izbriše.
Izložba live.belgraderaw traje do 26. juna. Radno vreme Umetničkog prostora U10, koji se nalazi u Kosovke devojke 3, je od utorka do subote od 13:00 do 21:00h.
Tagovi:
Slični članci:
- Ksenija Stevanović: Radio ima veliki umetnički potencijal
Ksenija Stevanović: Radio ima veliki umetnički potencijal
- Hej, mladi umetnici – naučite kako se prave igre – otvoren je novi ciklus Playing Narratives programa!
Hej, mladi umetnici – naučite kako se prave igre – otvoren je novi ciklus Playing Narratives programa!
- Prvi AI mural u Srbiji: U okviru Dana urbane kulture tri umetnice oslikale zid u Čačku
Prvi AI mural u Srbiji: U okviru Dana urbane kulture tri umetnice oslikale zid u Čačku
- Ne možemo stajati u mestu jer ćemo krenuti unazad
Ne možemo stajati u mestu jer ćemo krenuti unazad
Razgovarali smo sa Ivanom Blečić, edukatorkom u oblasti komunikacija i ličnog razvoja.
Lajkuj: